Miri. Aleksandrija, 340. godine poslije Hrista
Konstantin Kavafi

Photo: http://www.bonjourdumonde.com

Ne bjeh li njemu uvijek stranac

Kada sam čuo za nesreću – da umro je Miri,
pođoh njegovoj kući, mada ne zalazim
u hrišćanske kuće, pogotovo ne
za žalosti ili na praznike.

Stajao sam u hodniku. Da ulazim dalje
nisam htio, jer spazih
da rođaci pokojnika gledaju me
sa zlovoljom i neugodom.

Čuvali su ga u velikoj sobi.
S mjesta na kojem sam stajao 
vidjeh tek dio: preskupe ćilime
i predmete od srebra i zlata.

Stajao sam i plakao u uglu hodnika,
mislio kako sastanci naši i naši izleti
bez Mirija više vrijedjeti neće;
mislio sam kako ga na našim
divnim, nedoličnim noćnim pijankama
više viđati neću, radosnog i nasmijanog
da govori stihove savršenim osjećanjem grčkog ritma;
mislio sam kako zauvijek sam
izgubio njegovu ljepotu, zauvijek izgubio
mladića kojeg ludo obožavah.

Pokraj mene, neke su starice
šaptale o njegovom posljednjem nadu,
kako mu Hristovo ime bje na usnama
i kako je rukama pritiskao krst.
A onda, četiri hrišćanska popa
uđoše u sobu usrdno moleći
i zaklinjuć Hrista, il' Mariju
(njihovu vjeru ne poznam baš dobro).

Naravno, znali smo da Miri je hrišćanin.
Znali smo to od prvoga časa
kada nam se priključio, pretprošlog ljeta.
Ali, on je sasvim živio k'o i mi:
užicima posvećeniji nego iko od nas
neštedice trošio je novac na zabave.
Ne brinući što svijet misli,
nestrpljiv, on bi se uplit'o u ulične tuče
kad bi se desilo da se sukobimo
s protivničkom grupom.
O vlastitoj vjeri nije govorio.
Čak, jedanput, rekosmo mu –
da Serapionu ga vodimo.
I kao da mu se nije, sad se sjećam,
dopala naša šala.
Da, sad prizivam i druge dv'je zgode.
Kad smo Posejdonu prinosili žrtvu
on se povukao, gledajuć na stranu, iz našega kruga.

A kad jedan od nas
u žaru izreče: “Da naša družba
pod naklonošću i zaštitom
uzvišenog Apolona bude“, Miri promrmlja
(drugi ga nisu čuli), “izuzev mene“.

Hrišćanski popovi glasno su molili
za dušu mladića.
Gledao sam s koliko su revnosti,
s koliko napete pažnje
za obrede svoje vjere,
pripremali hrišćansku sahranu.
I odjednom, obuze me čudno osjećanje:
kao da mi se činilo
da Miri odlazi od mene.
To sam osjetio, da on se, kao hrišćanin,
sa svojima spojio, a ja da stranac sam,
potpuni stranac postao. Osjetih čak
da sumnja me nagriza: nije li me zavarala strast
i ne bjeh li njemu uvijek stranac.
Izjurih iz njihove grozne kuće,
prije nego bi spomen na Mirija mogla
biti ugrabljena ili promijenjena njihovim hrišćanstvom.

*Pesma u prevodu Slobodana Blagojevića s komentarom prevodioca preuzeta je iz Kavafijevih “Sabranih pjesama” u izdanju Dana, Sarajevo, 2004.

Oceni 5