“No kad je Ibrica krenuo s 'Ne dajte da vas zavedu' (s istoimene njegove verzije Pjevam pjesnike, na kojem je otpjevao stihove Goloba, Mike Antića, Kiševića, Brechta i drugih) nebo se, što bi rekao Mišo Kovač, sa zemljom spojilo. Ne samo kroz onu kišu. Tih je nekoliko minuta, bojim se, bilo najbliže što ćemo ikad biti onoj punini zgrčenih pluća, osjećaju koji je mogao prožimati prave borce kad se izvodila 'Ay Carmela' ili 'No pasaran'. Suviše je ironična, u neku ruku i cinična ta konstatacija. To da možda jedino tad ta generacija, jadni My generation, nije ni najmanje sumnjala u ono što radi; da je tek u tom kratkom simulakrumu bila spremna ići do kraja.” (Marko Pogačar)
Pošalji prijatelju
Verzija za štampu
