Ne može se komunizam poistovjećivati s fašizmom, staljinizmom i totalitarizmom

Prema definiciji iz Enciklopedije Britanike totalitarizam je “oblik režima koji ne dopušta nikakve individualne slobode i podvrgava sve aspekte individualnog života autoritetu vlasti… Karakterizira ga snažna središnja vlast koja nastoji kontrolirati i usmjeravati individualni život svojih podanika putem prisile i zabrana.”

Totalitarizam nastupa u ime ideoloških ili nacionalističkih ciljeva, nametljivo provođenih političkim terorom koji podrazumijeva i masovna ubijanja ljudi u svrhu represalija i zastrašivanja.

Česta je komponenta totalitarizma kult velikog Vođe, koji je nosilac apsolutne vlasti. Najizrazitiji totalitarizmi u 20. stoljeću bili su režimi Hitlera i Staljina, u Hrvatskoj ustaštvo Ante Pavelića, u današnjem svijetu Sjeverna Koreja.

Slijedom tih definicija i primjera, ne smatraju se totalitarizmom režimi koji ograničavanju političku slobodu i ne dopuštaju višestranačje, ako ne zadiru u osnovne individualne slobode kao što su slobodni izbor profesije i obitavališta, slobodno kretanje po zemlji i inozemstvu, sloboda nepolitičkih aktivnosti, umjetnička sloboda itd. Takve režime definiramo kao “politička diktatura”, “jednopartijska vlast” i sl.

U tom smislu, komunizam kao cjelovit pojam nije totalitarizam. U 150-godišnjoj povijesti komunističkog pokreta i ideologije, pored dogmatskog totalitarizma iz Staljinovog vremena, česte su i komponente demokratičnosti i slobodoumlja, od Druge internacionale iz koje se razvila suvremena socijalna demokracija, sve do eurokomunizma i Mihaila Gorbačova.

Naprotiv, fašizam je uvijek bio samo totalitarizam. Pod njegovim okriljem nikad nije bilo demokratskih komponenata ni antitotalitarnih ideja.

Karakterizira ga fetišizam države i kult Vođe koji simbolizira državu. Individualni život podređen je državnoj volji. Podanik je dužan prihvatiti vladajuću ideologiju i već od djetinjstva sudjelovati u njenim organizacijama. Totalitarizam prisile i represije u fašizmu je demonstriran u najeklatantnijem obliku i često je začinjen politički motiviranim zločinima.

Iako je Hitlerov nacifašizam bio znatno brutalniji od Mussolinijevog fašizma, u ideologiji i sistemu vlasti to su sasvim isti fašizmi. U potpunosti se to odnosi i na ustaštvo Ante Pavelića, za kojeg Eric Hobsbawm drži da je u ponečem bio “nacističkiji i od samog SS-a”. Fašizam i komunizam zaista nisu isto, najmanje po svojim ciljevima.

Od samoga početka do samoga kraja fašističkih režima ciljevi su im bili osvajanje tuđih teritorija i podjarmljivanje drugih naroda. Izvorno, komunizam je bio pokret koji se borio za socijalnu pravdu, s uvjerenjem da će to postići smanjivanjem socijalnih razlika i, u konačnici, uspostavom besklasnog društva.

Francuska revolucija 1789. proglasila je pravo na slobodu i jednakost, Komunistički manifest je 1848. proglasio zahtjev za pravednu raspodjelu bogatstava. Čak i kad su svi europski komunistički režimi propali, taj zahtjev za socijalnom pravdom upravo se u najnovije vrijeme spontano pretočio u nove generacije, u sasvim druge političke oblike, ali još uvijek s istim etičkim motivima.

Prva komunistička internacionala (London, 1864-1872) raspravljala je o metodama svoje političke borbe: revolucija ili demokracija, cilj opravdava nasilna sredstva ili nasilna sredstva prljaju cilj. U Drugoj internacionali (osnovana 1889. godine) prevagnuli su umjerenjaci i nazvali se socijalistima.

NOB nije bio komunistička revolucija. Pod vodstvom KPJ, u Hrvatskoj KPH, NOB je postao dio velike antifašističke koalicije, koju je zajedno s Velikom Britanijom i SAD-om predvodio Staljinov SSSR

U Trećoj komunističkoj internacionali (Kominterni, 1919-1943) u potpunosti su zavladali najtvrđi revolucionari predvođeni energičnim Lenjinom i njegovim boljševicima. Nemilosrdno su “čistili” komunistički pokret od slobodoumlja i širom su otvorili vrata Staljinu da postane apsolutni vladar. Po milijunima žrtava njegovog zločinačkog režima Staljin se sasvim približio Hitleru (zajedno oko 14 milijuna, pored oko 12 milijuna na bojištima, prema izračunu već citiranog Timothyja Snydera).

Staljinov totalitaristički režim unakazio je državni sistem SSSR-a i upropastio svjetski komunistički pokret (izuzev kineskog koji već 90 godina ide svojim vlastitim putovima). Poubijao je mnoge svoje istaknute članove, koji su vjerojatno mogli inicirati stanovita poboljšanja u partijskoj i državnoj politici. Montiranim političkim procesima 1936-1938. i dvogodišnjim paktom s Hitlerom (1939-1941) kompromitirao je ime komunizma.

Poslije Staljinove smrti 1953, novi upravljači SSSR-a donekle su ublažili naslijeđeni staljinizam, ali nisu imali snage za potrebne reforme. Tako je država s mnogim ostacima staljinizma poživjela još punih 35 godina, na stalnoj nizbrdici, sve do konačnog raspada kojem je staljinizam dao svoj veliki doprinos.

Međutim, u totalnom mraku staljinizma postojala je i jedna svijetla epizoda: Drugi svjetski rat 1941-1945. godine. “Vjerolomno” napadnut od Hitlera, Staljin je nakon početnog nesnalaženja organizirao snažan otpor Crvene armije. Sklopio je savez s Velikom Britanijom i SAD-om, najsnažnijim državama kapitalizma i demokracije. Tako je u smrtnoj opasnosti od fašističkih sila nastala velika antifašistička koalicija, privremeni savez kapitalizma i komunizma, najrazvijenijih demokracija i staljinističkog totalitarizma.

U tom savezništvu SSSR je podnio najveće ratne terete, s najviše ljudskih žrtava i općeg stradanja i dao je velik doprinos konačnoj pobjedi. Ali, da bi pridobio svoj narod da s toliko napora i žrtava sudjeluje u takvome ratu, Staljin je morao bitno olabaviti uzde svog apsolutističkog totalitarizma.

Vjernicima je otvorio zatvorene crkve, iz Gulaga je pustio logoraše i poslao ih u ratnu industriju ili na bojište, kolhoznicima je dozvolio veće okućnice da bi prehranili sebe i vojsku, sposobne generale pohapšene u ludim predratnim čistkama vratio je na njihove zapovjedničke položaje, retoriku tvrdog komunizma zamijenio je patriotskom. Tek što je rat uspješno završio, četverogodišnji time-out je istekao i staljinizam se vratio na velika vrata.

Jugoslavenski i hrvatski komunisti vjerno su slijedili Staljina i Kominternu. Na poziv iz Moskve u ljeto 1941. organizirali su ustanak i predvodili Narodnooslobodilačku borbu hrabro i uspješno. Vrijedi spomenuti da to nisu činili samo zbog boljševički stroge partijske discipline kojom ih je uoči rata zadojio Josip Broz Tito. Otpor fašističkim okupatorima i njihovim domaćim suradnicima bio je u skladu s raspoloženjem velike većine partijskog članstva, pa i dobrog dijela naroda u većini krajeva tadašnje Jugoslavije.

NOB nije bio komunistička revolucija. Pod vodstvom KPJ, u Hrvatskoj KPH, NOB je postao dio velike antifašističke koalicije, koju je zajedno s Velikom Britanijom i SAD-om predvodio Staljinov SSSR.

Motivi partizanskih boraca i pristaša njihove borbe bili su vrlo raznovrsni – omraženost okupatorskih i kolaboracionističkih režima, otpor ugroženog srpskog stanovništva ustaškom genocidu u Hrvatskoj i BiH, simpatija za savezničku ratnu stranu, povjerenje u borbenost i sposobnost komunista kao vodeću snagu NOB-a, otpor prisilnoj talijanizaciji, germanizaciji, mađarizaciji, itd. – a zajednički nazivnik i opća poveznica bio je antifašizam.

Da su hrvatski i jugoslavenski komunisti poveli borbu za partijsko-komunističke ciljeve, ni približno ne bi pridobili toliki broj pristaša i ne bi postali ratni pobjednici. Poput Staljina u SSSR-u, svoju su politiku za vrijeme rata prilagodili antifašističkoj širini. NOB koji su predvodili bio je nepatvoreni antifašizam.

Tek potkraj rata, kad se već jasno nazrijevalo koja će strana biti poražena i tko će biti pobjednik, koristeći svoj vodeći položaj u NOB-u komunisti su počeli preuzimati vlast s jasnim partijskim ambicijama i primjenom nekih staljinističkih metoda. (Iako je već i za vrijeme rata u postupcima partizana i njihovih vodećih komunista ponegdje bilo pojava staljinističke ”lijeve devijacije”, koja je opasno kompromitirala pokret i najčešće bi bila brzo obustavljena.)

Tek po završetku rata ovdašnji staljinizam nastupio je s punim zamahom, s Bleiburgom kao najzloćudnijom najavom. KPJ i KPH i u toj situaciji slijedili su Staljina, koji je ubrzo po završetku rata svojim postupcima de facto raskinuo antifašističku koaliciju i vratio se strahovladi iz predratnog vremena.

Odbačeni od svog uzora i pokrovitelja, pa onda i od svih komunističkih partija u cijelome svijetu, osamljeni na brisanom prostoru, Tito i njegovi bliži suradnici morali su obnoviti ratna savezništva sa zapadnim demokracijama i tražiti nove ideje i putove u upravljanju zemljom

Odgojeni i odrasli u duhu staljinizma, čini se da Tito i jugoslavenski komunisti u izgradnji poslijeratne države i društvenog sistema nisu ni razmišljali na bilo kakve druge sisteme osim staljinističkog. Staljinizam je vladao Jugoslavijom oko pet godina, s Golim otokom kao posljednjim izdankom. Nije stigao poprimiti najrigidnije oblike kao u SSSR-u, ali je ipak u tom relativno kratkom razdoblju narodima Jugoslavije natovario velike nevolje i zemlji nanio dugotrajne štete.

UDBA je hapsila po zakonu i mimo zakona, znala je iz zasjede i ubiti bez sudovanja i suda, a svemoćni partijski komiteti određivali su sudovima koga će i koliko kažnjavati. Podržavljena su i upropaštena mnoga industrijska i trgovačka poduzeća, upropaštena je poljoprivreda. Vanjska politika Jugoslavije raskinula je ratno savezništvo sa zapadnim demokracijama i po antizapadnoj žustrini postala ”satelit broj jedan” Sovjetskog Saveza.

Taj poslijeratni staljinizam najveći je grijeh jugoslavenskih i hrvatskih komunista koji im povijest neće oprostiti. Ali istovremeno, dužna im je odati priznanje za ratne godine 1941-1945. To posebno pripada hrvatskim komunistima, koji su predvodništvom u hrvatskom antifašizmu uklonili ustašku ljagu s lica svoje domovine, Hrvatskoj napokon pribavili suverenitet nad njenim cjelokupnim nacionalnim prostorom i spriječili trajnu katastrofu koja je mogla zadesiti Hrvatsku da se nad nju poslije rata nadvila četnička vlast.

Raskid sa SSSR-om 1948. bio je šok za jugoslavenske komuniste. Odbačeni od svog uzora i pokrovitelja, pa onda i od svih komunističkih partija u cijelome svijetu, osamljeni na brisanom prostoru, Tito i njegovi bliži suradnici morali su obnoviti ratna savezništva sa zapadnim demokracijama i tražiti nove ideje i putove u upravljanju zemljom.

U razdoblju 1952-1965. godine društveni proizvod Hrvatske rastao je po prosječnoj stopi od 9,77%, općejugoslavenski po stopi 7,2%, brže nego bilo kada prije ili poslije tog razdoblja

Tako je nastala takozvana liberalizacija, s velikim olakšicama za narod, ali i velikim ograničenjima. Ljudi su odahnuli od većine staljinističkih zabrana i pritisaka. Obnavljalo se obrtništvo, množila su se mala obiteljska poduzeća s najviše pet zaposlenih, procvalo je graditeljstvo i turizam. Uvedeno je samoupravljanje, koje je ispunilo samo manji dio optimističnijih očekivanja, ali je ipak dalo svoj doprinos poduzetništvu i, u nekim ograničenim segmentima, stanovitoj demokratizaciji društva.

U razdoblju 1952-1965. godine društveni proizvod Hrvatske rastao je po prosječnoj stopi od 9,77%, općejugoslavenski po stopi 7,2%, brže nego bilo kada prije ili poslije tog razdoblja.

U tom vremenu počelo se slobodno putovati i zapošljavati u inozemstvu. Oko pola milijuna Hrvata i približno još toliko ljudi iz ostalih jugoslavenskih republika našlo je zaradu u bogatijim zapadnim zemljama i unaprijedilo životni standard svojim obiteljima kod kuće.

Vladajuća partija uglavnom se prestala uplitati u književnost, umjetnost i znanost. Mediji su već od ranih 50-ih godina počeli prevladavati svoje dotadašnje tematsko i prezentacijsko sivilo, ali neke su teme ostale trajno nedodirljive. Općem napretku postojale su uporne barijere, elementi iz staljinističkog naslijeđa.

Savez komunista nepopustljivo je branio svoj vlastodržački monopol. Josip Broz Tito doživotno je održao neprijeporni status vrhovnog arbitra bez kojeg se ništa bitnog nije moglo odlučiti, a po potrebi znao je nastupiti i kao diktator. Sve što bi došlo pod sumnju da ugrožava takav poredak stvari, bilo bi na razne načine suzbijano i gušeno, u kritičnijim situacijama hapšeno i kažnjavano.

Već od ranih 60-ih godina u  jugoslavenskom komunističkom vodstvu pojavila se dilema može li se nastaviti politički monolitno voditi državu ili su nužne neke radikalnije političke i privredne reforme. U biti, to je bila dihotomija između komunističkog dogmatizma i sve jasnijih spoznaja da bez ozbiljne demokratizacije više neće biti daljnjeg napretka, pa možda ni opstanka cijelog sistema. U drugoj polovici šezdesetih godina dotadašnji privredni rast počeo se usporavati, a država sve više zaduživati.

U tim se dilemama desetak godina kolebao i Josip Broz Tito. Čas je pristajao uz liberalniju struju, čas uz dogmatičare. Napokon, početkom 70-ih godina je presjekao: priklonio se dogmi. Po svim republikama i komitetima, sve do nivoa općina i poduzeća, dao je smijeniti liberalno i nacionalno orijentirana rukovodstva i stvorio kadrovsku pustoš. Nakon njegove smrti, na odgovarajućim mjestima u vlasti više nije bilo dovoljno razumnih ljudi koji bi bili sposobni da sporazumno povedu državu u tranziciju prema demokratskoj konfederaciji ili mirnome razlazu po republikama.

Vjerujemo da bi vrijedilo pomnije istražiti zašto je to uspjelo SSSR-u i Čehoslovačkoj, a zašto nije u prividno naprednijoj Jugoslaviji. S općim slomom komunizma država se raspala u krvavo plaćenom ratu koji dio svojih korijena vuče iz 1941. i 1945. godine, iz Jasenovca i Bleiburga. Razuman čovjek preispituje svoje postupke, zreli narodi pomno preispituju svoju prošlost. Pri tome su simplifikacije vrlo nepoželjne, jer mogu dovesti do neslućenog zla. Jasenovac i Bleiburg nisu bili isto, pa je stoga neodrživo poistovjećivati komunizam s fašizmom, staljinizmom i totalitarizmom.

Komunizam je slojevit pojam, a naš domaći komunizam posebno je bio raznolik u svojim oblicima i fazama. Nakon petogodišnjeg staljinističkog totalitarizma završio je s originalnom domaćom varijantom ublaženog komunizma koju u svijetu obično nazivaju titoizmom. Izborom tekstova u ovoj knjizi i ovim predgovorom nastojali smo dati naš doprinos razlučivanju i preciznijem definiranju tih pojmova.

Oba autora čiji se tekstovi objavljuju u ovoj knjizi već se 25 godina istraživački, historiografski i publicistički bave temama Jasenovca i Bleiburga. Ukupno su o tome objavili više od stotinu novinskih članaka i intervjua, više od pedesetak radova u stručnim časopisima i zbornicima u zemlji i u inozemstvu, monografsku knjigu Holokaust u Zagrebu i brojna poglavlja u svojim historiografskim i publicističkim knjigama posvećenima općim temama hrvatske povijesti.

Za ovu knjigu prvenstveno smo odabrali dva naša temeljna rada koji sažeto zaokružuju objektivno istraženu faktografiju Jasenovca i Bleiburga, a čitaocu je prepušteno da sâm zaključuje o njihovim razlikama i podudarnostima. Zatim smo uvrstili neke tekstove koji se suprotstavljaju simplifikacijskoj nivelaciji tih dviju povijesnih tragedija.

Argumenti se ponegdje ponavljaju, u raznim varijantama, što je neizbježivo svojstvo knjiga s izborom tekstova iz različitih medija i razdoblja. Nastojali smo isticati vrijednosti antifašizma, analitički ga razlučiti od pojma komunizam i upozoriti na trajne opasnosti fašističkih recidiva koji još uvijek žive u nekim europskim zemljama i ništa manje u Hrvatskoj.

Suvremeni antifašizam najpouzdanija im je barijera. Objedinjujući je faktor koji nadrasta stranačke posebnosti, izvire iz zajedničkih iskustava svih europskih naroda i bitni je činilac u temeljima opće europske solidarnosti.

(Predgovor knjizi ”Jasenovac i Bleiburg nisu isto”, Ivo Goldstein – Slavko Goldstein, Novi liber, Zagreb, 2011)