Oduvijek sam želio pisati sranja, samo malo bolja
Naučna fantastika

Photo: http://medicalfuturist.com

Ne pitaj me zašto volim naučnu fantastiku

Voliš li nogomet, automobile ili pivo, nitko te ne pita zašto ih voliš. Možda će te pitati za koja kola navijaš, koje pivo voziš ili koji klub piješ, ali u samom faktu neće biti ništa nesvakodnevno. No, čitate li znanstvenu fantastiku, bolje u tajni džepić traperica tutnite kakav dobar odgovor na pitanje "Zašto?"

Dobrog odgovora, usput budi rečeno, nema. Pitala vas to pitanje majka s uobičajeno nezdravim zanimanjem za svaku sitnicu iz života svoga potomstva, kakav bullykojemu su se zamorile šake pa iskušava verbalnu torturu dok mu se čukljevi hlade ili nevidljiva sugovornica na internetu, pripravite se na zamuckivanje. Čitanje znanstvene fantastike, u onom smislu u kojem o njemu ovdje govorimo, jest strast, a strast se može osjetiti, ali ne i objasniti.

Sama znanstvena fantastika, pritom, uopće nam nije od pomoći. Ne postoji jedno kapitalno, ključno djelo koje bi sadržavalo sve što znanstvena fantastika jest, nudi i može biti, a koje biste naklonom pitaocu tutnuli u ruke. Takozvana "epska fantastika", da ne kažem fantasy, ima takvo djelo u "Gospodaru prstenova" – a s njim i problem da je ostatak tog žanra, uz jednu ili dvije iznimke, nalik ubrizgavanju deterdženta nakon što su vas navukli na heroin – ali znanstvena ga fantastika nema. Čak i najprijemčiviji, recimo, od SF romana, "Dina" Franka Herberta, odebeo svezak o feudalnim zavadama na pješčanu planetu, podrazumijeva da čitatelja zanimaju pitanja svemirskih putovanja, izvanzemaljske ekologije, parapsiholoških moći, mutacija pod utjecajem droga i crvi koji nisu namijenjeni pecanju, što pak znači da na svijetu ne postoji sugovornica koja jedva čeka da joj otkrijete žanr: ako si ta pitanja postavlja, već ga čita. Ako si ih ne postavlja, bolje obrnite razgovor na crve namijenjene pecanju: jesu gadljivi, ali mnogo manje nego što je znanstvena fantastika gadljiva bezjacima (ako smijem posuditi termin za neupućene civile iz prijevoda maštarnofantastične serije o Harryju Potteru).

Izluđivalo me to. Ne Harry Potter, iako bismo i o njemu mogli kad mi zadaća ne bi bila da budem što je moguće pozitivniji, već činjenica da se znanstvenu fantastiku ne može braniti. To je kao kad te netko pita zašto si debeo ili zašto ne voliš nogomet, automobile i pivo. Kriv si već u pretpostavci, a svaka riječ iskašljana u obranu samo je priznanje krivnje. "Jest, časni sude, umlatio sam pokojnika odebelim sveskom o feudalnim zavadama na pješčanom planetu. Pitao me zašto to čitam i... ne znam što mi je došlo. I da, časni sude, čitam odebele sveske o feudalnim zavadama na pješčanom planetu i... Molim? Niste me valjda pitali zašto?!"

Izluđivalo me to dok nisam shvatio da se znanstvena fantastika ne može braniti na isti način kao što se poezija brani Dobrišom Cesarićem (nije SF autor) ili književnost za djecu Milivojem Matošecom. Iz jednostavnog razloga: zato što znanstvena fantastika nije književnost. Mislim, dogodi joj se i to, ali nije presudno. U svojoj je biti najbolja znanstvena fantastika nešto drugo: filozofija.

Kao što filozofi tisućljećima raspravljaju o čemu god da raspravljaju, pišući knjige u odgovor na knjige, pletući razgovor u koji ne možete upasti gdjegod i ne možete ga pravo cijeniti dok mu niste pronašli početak, tako i znanstvena fantastika prozom razgovara o svojim temama. Učini li se piscu da njegov prethodnik nije svoju zamisao domislio, odgovorit će mu pripovijetkom. Učini li mu se da je posve (jer ne voli nogomet) promašio loptu, odgovorit će mu romanom. Znanstvena fantastika, rasprava o nepostojećem ali mogućem, neostvarenom ali žuđenom, ta znatiželja koja ne priznaje ograde odrastanja, s nama je otprilike jednako dugo kao i rasprave o postojanju duše, boga i smisla. U nju se najlakše, kao što je Obelix pao u kotlić čarobnoga napitka, upada dok si dijete kojemu ništa nije prečudno, koje sve sluša, sve pamti, sve nahero shvaća i sve više želi reći nešto svoje.

Nisam dugo bio čitao znanstvenu fantastiku, a već sam je počeo pisati.

NA IZLETU

Čim je ujutro otvorio oči, Mladen je pogledao kut gdje se ormar dodirivao sa zidom. Ondje se obično krio pauk, a Mladenu pauci zbilja nisu bili dragi. Zato je jučer napisao priču o pauku i danas ga više nije bilo. Mladen je zadovoljno kimnuo, zbacio pokrivač i preko ruba postelje prebacio noge koje nisu još dosezale pod. Bilo mu je, konačno, tek sedam godina i školu je pohađao nepuna dva mjeseca.

Školu je Mladen volio. Prekjučer je pred cijelim razredom pročitao šaljivu priču o glasnoj susjedi Diklić i svi su se smijali, a učiteljica ga je pohvalila. Ispričao je to majci i njoj je bilo drago, ali se malko zabrinula da susjeda Diklić nešto ne dozna. Mladen nije brinuo. Znao je da je susjeda Diklić u priči i da više ništa neće doznati.

"Danas idete na izlet?" upitala ga je majka. Mladen je kimnuo. "Jesi li sve ponio?" Mladen je potapšao ranac u kojem su bili sok, sendvič i priča o pauku. Kanio ju je na izletu pročitati pred cijelim razredom, baš kao prekjučer priču o susjedi Diklić, i uživati kad se svi budu smijali i kad ga učiteljica bude hvalila. "Jesam", rekao je.

Na izletu su djeca jurcala livadom, nabacivala se tuđim rancima, krala slatkiše, tukla se, a debeli Tiho se zamalo udavio u jezerskom blatu. Nitko nije želio slušati Mladenovu priču o pauku. "Pročitat ćeš nam je drugi put", rekla je učiteljica, "kad budemo u razredu." Ali Mladen nije želio priču čitati drugi put, u razredu. Želio ju je čitati toga časa, na izletu. Bijesno je poderao papir.

Kući se vratio natmuren. Raspoloženje mu se nimalo nije popravilo kad je u u kutu gdje ormar dodiruje zid ugledao pauka. Morat će, pomislio je, iznova napisati priču o njemu.

Čim završi priču o svome razredu.

***

Sve što sam oduvijek želio pisati bila su sranja, samo malo bolja.

Pod sranjima podrazumijevam, dakako, šund-literaturu, žanrovsku, štivo s kioska, ali može i u tvrdim koricama, ako je serijsko. Nobelova nagrada za literaturu dojmila me se (iako ne više nego bilo koja druga; u životu mi se nije dogodilo da sam čuo za nagradu za koju ne bih istog trenutka držao kako je trebam dobiti), no manje od činjenice da je Agatha Christie napisala osamdeset romana. Nobelovu nagradu, uostalom, daju ti više od jednom samo ako se nasmrt ozračiš, dok je osamdeset romana ipak osamdeset romana. Možda nije svaki od njih "Na Drini ćuprija", ali ih barem ima dovoljno za omanju ćupriju. Sranja, dakle. Nikakav, mislio sam, problem.

Problem se, dakako, krio u onome "malo bolja". Kletva ljudskog roda u dvije riječi; ne budi zadovoljan onime što imaš dokle god vidiš, ili čak zamišljaš da nemaš nešto bolje. A kako znaš da je nešto bolje? Znaš i točka, što znači da pojma nemaš nego te opet pere strast. Nečije ti društvo više godi, od nekog ti vonja poteku sline, neke riječi pozornije slušaš. Zašto? Tko to može reći! Bilo mi je ne više od deset godina kad sam jedno vrijeme redovito čitao Laso western romane koje mi je donosila teta Vera, najmljena čuvarica, i nakon tucet pročitanih sveščića bilo mi je posve jasno kako je bilo koji roman Louisa L'Amoura bolji od svakog romana G. F. Ungera. Što to znači? Pa, ako smijem pametovati s distance, rekao bih da to očito znači da mi je čitanje bilo važno do te mjere da mi nije bilo svejedno što čitam. Želio sam odvojiti žito od kukolja i gutati samo žito. Prevlast kukolja i nemoguća misija odvajanja uzrok su mnogih mojih kasnijih razočaranja.

I naravno da se može reći zašto neke riječi pozornije slušamo. L'Amourovi romani bili su bolji od Ungerovih zato što je svaki Ungerov bio navlas jednak, sve do crvenih vlasi kćeri vlasnika ranča. L'Amour je baratao istim vječnim temama westerna, ali se, nekako, kod njega nije moglo odmah pogoditi kako će se stvari razvijati. Kao čitatelja, očito me je novo i drukčije privlačilo više od utjehe predvidljivosti. Kao pisac, novo i drukčije ono je što pokušavam dati. Putem sam, treba reći, naučio da publika koja čita sranja koja sam želio pisati u njima cijeni utabanu ungerovštinu daleko više od L'Amourova lahora, te tu leži uzrok preostalih mojih razočaranja.

(Zamislite kako bi ovaj tekst izgledao da se ne trudim biti što je moguće pozitivniji!)

Vic s "malo bolja" jest da ta maršruta nema kraja. Jednom kad napišeš priču malo bolju od prethodne, povratka nema. Ono što si naučio, ne možeš zaboraviti. Možeš voljeti Asimova do preksutra, ali jednom kad počneš čitati Roberta Silverberga, Harlana Ellisona, Philipa K. Dicka, Orsona Scotta Carda, Connie Willis, Dana Simmonsa, Iaina M. Banksa, Grega Egana, Teda Chianga (...), ne možeš si dopustiti da se to ne vidi. A tek kad se zezneš pa kreneš u izvanžanrovsku literaturu i klasike osjećaš se kao da si u kakvoj igri gdje svaka pobjeda otvara novu arenu u kojoj te čekaju sve prekaljeniji protivnici. Znam da postoje pisci – rekle su mi njih dvije – koji pišu iz osobnih razloga i ne doživljavaju pisanje kao vječan turnir živih i mrtvih, ali ja nisam takav. Želio bih napisati tih prokletih osamdeset knjiga i želio bih za svaku dobiti Nobelovu nagradu, Porina, Plavu vrpcu i Zlatnu malinu.

Da bih to ostvario, predano si podmećem nogu. Znajući da čitateljstvo u prosjeku naginje romanima, pišem kratke forme. Znajući da se žanr prodaje slabije od takozvane matice, držim se žanra. Znajući da uvozni SF ima bolju prođu od domaćeg, još uvijek nisam promijenio državljanstvo. Prijatelj je jednom zgodom moj nastup sažeo kao "prst u oko" i ima pravo: ako mi netko naklono priđe, dobri su izgledi da ću mu iskopati oko kako bih provjerio do koje je mjere ta naklonost iskrena. Jedan od mojih najdužih stripova, "Sergej" – SF, usput budi rečeno – u glavnoj ulozi ima medvjedića bez jednoga oka. Može li to biti slučajno?

Još dvije sitnice pa dosta za danas. Prva je apropos Nobela. Prije pola života čitao sam "Gimpela ludu" i s uzdahom zaključio da mi do Nobela nedostaje jedno, napamet govorim, šest stranica. Šest stranica prije kraja, naime, nalazila se šala kojom bih ja vjerojatno priču zaključio, dok ih je Singer iskoristio da burlesku okrene u tugu. Pola života poslije naučio sam kako se piše tih šest stranica, pa sad znam da mi do Nobela nedostaje barem politička konstelacija, a da mi svakako ne pomaže to što pišem krivi žanr. Ali tu, bojim se, i to je ta druga sitnica, nema pomoći. Znanstvena fantastika način je na koji moj um (a ako ga nemam, onda mozak) probavlja svijet. Sva pitanja, sav jed i sva razočaranja navru van u ruhu s kojim sam se navikao nositi, zaodjenuti u pitanja svemirske ekologije, parapsiholoških mutacija i crva. No, ako ste sad potiho rekli kako ste znali "da je znanstvena fantastika samo metafora i simbolizam", onda se bojim da ponovo tumačim u prazno. Jednom zaodjenuto haljom žanra, pitanje više nije samo moje, jed i razočaranje prožimaju novostvoreni svemir, a ja ih mirno promatram sa strane, ne više žrtva života, nego njegov stvoritelj.

*Sa dozvolom uredništva, tekst prenosimo sa prijateljskog portala GKR (Gradska knjižnica Rijeka)

Oceni 5