Ratni dnevnik: Lijepo gore klasici marksizma (4)
Aasara 03 S

Photo: opsadasarajevablogspot.rs

Ne samo da nas ubijaju, već se i sami ubijamo

***

Granata je prije tri dana pogodila dajinu kuću. Taman smo Tomo, Mićo i ja sjeli da igramo karata kad nas je strašna eksplozija doslovce izbacila iz stolica. U prvi mah smo pomislili da je pogođena naša kuća. Hodnik se učas napunio dimom. Iz daljine se začulo zapomaganje. Odmah sam pomislio na ujnu, koja je samo minut-dva ranije, u pauzi između dvije eksplozije, otrčala ka svojoj katabuji. Međutim, kroz par minuta u podrum, sav crven u licu i vidno uzbuđen, upadne dajo i reče nam da su od gelera granate koja se zabila pod sami krov njegove stare kuće u kući preko puta ranjene djevojčice Aida Šteta (lakše) i Sandra Aleksić (teže), djevojčica od devet godina. Srećom, u blizini se zateklo nekoliko vojnika Armije BiH, čuvara sale-zatvora. Odmah su, pod granatama, teško ranjeno dijete iznijeli na brežuljak ponad kuće, do automobila. Munjevitom brzinom (vozio je jedan od zatvorenika) prevezli su je u bolnicu, na drugi kraj grada. To je bio pravi poduhvat, pošto je bolnica tog dana bila izložena žestokoj vatri iz svih vrsta vrsta naoružanja. Srećom, na kraju je sve prošlo dobro. Mala je odmah operisana i sad je van životne opasnosti. Ljekari kažu da je geler ušao s desne strane, u visini prsa, ZAOBIŠAO SRCE i – nalijevo krug! – izletio vanka.

Ima Boga da je kolik’ buha!

Kao što sam ti već napomenuo, struje nemamo već sedmi dan. Ovo ispisujem uz škrto svjetlo “gaznjače” koju nam je posudio dajo. Mrak mi teško pada, najviše zbog nemogućnosti druženja sa glupim, sujetnim, a možda baš zbog toga dragim drugarima – piscima. Ali, u svakom zlu ima i nešto dobroga: ovih dana nemilice tamanimo zalihe iz zamrzivača. Aferim! Kad je bal – nek’ je i maskenbal!

***

Draga Miškice,

sve ovo ti pišem ovako, bez okolišanja i ikakvog zabašurivanja samo zbog toga što ću pismo, nakon ponovnog iščitavanja, sigurno spaliti. Zato je ovo, u neku ruku, više moj PLAMTEĆI DNEVNIK nego pismo jednoj nježnoj djevojčici (bez obzira na godine).

Zaista, uvijek kad ti pišem muči me dilema: šta odabrati iz gomile đubreta koja nam se, evo, skoro godinu dana obilno slijeva na glave? Biti iskren? Lagati?

Ovog puta sam, iz obilja mogućnosti koje nam nudi stari, dobri Keno, odabrao sirovi realizam. Da ne kažem: naturalizam. Jer, rekoh, pismo neću poslati (živio

miran san!). I drugo, napokon sam stvarno popizdio. Sad, nakon raskida krhke “vjeridbe” Muslimana i Hrvata, to jest guzonja koji sebi daju za pravo da govore u ime cijelih naroda, vidim da u mojoj zemlji postoji samo jedna nacija: REŽIMSKA. Puna mazohizma. Zadubljena u kripte davnina.

Zato, Miškice, hajdemo na Sjeverni pol! Kažu da Eskimi, gostoljubivi momci, rijetkim gostima nude da prvu noć u igluu provedu sa njihovim damama.

Ih, gdje bi mi bio kraj, samo da te ne volim!

Tvoj Ja

 

JAJE, RASPUKLO

Tužan dan, opet.

Ponovo pogođena dajina stara kuća. Tetkin stan kao da više ne postoji.

Izbjeglice se uselile u Nikolin stan. Stan čovjeka koji je otišao na more, u kratki posjet porodici u izbjegu.

Cijelu noć sa stropa, u ćošku podruma, cijedila se voda.

Od silnih potresa pukla vodovodna cijev.

Kao da mi je i u postelji mokro. Sluzav poput puža.

Bez kućice.

 

LJILJANI, BOJOVNICI, ČETE

Juče i prekjuče – prava tarapana! Zemlja se tresla od detonacija PAM-ova i PAT-ova , granata, browinga i ostalih dostignuća višemilenijumskog Napretka.

“Dabogda osle samo motike sadili”, ogorčeno uzviknu baba Savka.

Valcer počinje ranom zorom i traje sve do iza ponoći. Juče ujutro, dok sam plijevio luk u bašti, jedan je PAT non-stop “prdio” po kosini brda, stotinjak metara iznad ulice. Ogugla se.

No, sad je mnogo opasnije nego kad smo mislili da na brvnu frkću samo dva jarca. Više se ne zna ko na koga, odakle, a, bogami, ni zbog čega puca. Amblemi su zasjenili razloge. Svi se osjećaju prevarenim, izigranim. Pardon, korak unazad: Amblemi su POSTALI razlozi.

Ljudi koji govore istim jezikom, bogatim koktelom zavičaja, koji su većinom odavde, iz ovih sokaka i sokačića, obučeni u iste maskirne uniforme – samo sa različitim oznakama. Žrtve u partiji šaha Velikih Igrača. Topovi. Lovci. Konji.

Pješaci.

Pioni. Pioni. Pioni. Pioni.

Naveče, u mrklom mraku, slušam radio-prenos utakmice Crvena zvezda – Partizan. “Moja” Zvezda zijanila 0:1. Od preklanjskog šampiona svijeta ni sjena sjene. Neki novi klinci: Stojkovski, Adžić, Milojević, Ilić...

Poslije mi bilo žao potrošenih baterija. Ko zna kad će opet zasjati sijalice, a više nema para ni za cigarete.

P. S.

Čudno je kako svaki čovjek, pa čak i totalni neznalica kad je oružje u pitanju, u ratnim okolnostima veoma brzo nauči sve te ranije daleke, potpuno nevažne stvari.

(Ovdje umjesto “ranije” umalo ne napisah “u normalnim okolnostima”. Ali, zar istorija “kusastih” (bezrepih) dvonožaca najvećim dijelom nije upravo – istorija ratovanja?!)

Pa se, znači – da se vratim našem novopečenom “stručnjaku” za oružje – taj i takav bivši Vojnik Švejk – za nuždu i pod stolom, u strahu od punog pogotka – sa sapatnikom svađa o PAM-u, PAT-u, topovskoj i minobacačkoj, promjeru i dometu, selektivnom i neselektivnom granatiranju… Stvarima o kojima do prije mjesec-dva, smotan i nezlobiv, bezmalo nije znao ni da postoje.

Što samo pokazuje kako brzo s njega, i nas, spadaju “naslage” civiliziranosti.

 

TJESKOBA

Juče sam, plijeveći baštu, ovako trapav, pričepio jedan struk jagoda koje je deda Remo, dvije godine prije rata, zasadio Svenku i Vanjči.

Pogled na zgaženo, tek propupalo voće, prizor mlàke krvi, nije mogao nadomjestiti sjećanje na prošlo (Sjena), ni na buduće (kao Svjetlost).

Ustreptalim su zrakom, umjesto pčela, zujali snajperski “bumbari”.

 

LJUDOMET

Kad Karadžićevi Srbi otpočnu s bezdušnim granatiranjem grada, čuvari izvedu zatvorenike pred Salu, postroje ih u dva-tri reda i natjeraju da, u čučnju, s rukama na potiljku, provedu i po nekoliko sati – sve dok granatiranje ne prestane i detonacije sasvim ne utihnu.

Štaviše, često jedan topić, smješten na brežuljku iznad sale, prvi, s nekoliko hitaca, otvori “festival”. Njegovi pucnji zloslutno odjeknu gorkim čajem opervaženoj, prividno mirnoj atmosferi grada.

Potom, očekujući ekspresni odgovor s brda, postupak ostaje isti: prestrašene zatvorenike izvedu vani, postroje ih i u čučnju ostave sivu dužinu vremena.

To se ovdje i sada, u groznoj hipokorističkoj terminologiji, naziva: “živi zid”.

 

PISMO SESTRI GORANKI

Draga Cile,

Danas smo cijelo popodne kartali. Vani, na Mićinoj terasi. Poslije, uz povremene tak-takove PAM-a, malo sam plijevio baštu.

U sumrak.

U blagi svibanjski sumrak.

Odlična salata, zeleni repovi mladog luka prpošno uzdigli šiljke, cimina ižđikala skoro pola metra...

Rodna godina.

Rodna ratna godina. Druga.

Vidiš, u gomili praznovjerica koje su se na nas sručile u ovih trinaest i po mjeseci, pala je i ona priča o Ratu kao prirodnom odabiru Vrste. Ne znam, ustvari, koliko se ova uljuljkujuća, kvaziutješna teorijica po kojoj bi, eto, sva ova lavina užasa bila nešto normalno, prirodno, skoro zdravorazumljivo, koliko se ona može nazvati praznovjerjem, a koliko (naučnom?!) teorij(ic)om. Jer, stvarno, od kad je čovjeka...

Kosmičko sjeme?

Opitni akvatorij Dalekog Bića?

Ili samo bjesaluk, prirođen odmah, kao i zora, lijepom licu čovjekovom?

Ali, siguran sam, sele, da nas, uz koji frtalj sreće, i bašče mogu spasiti. Ori! Kopaj! Đubri! Sadi! Zalivaj! Plijevi! Beri! Čupni makar samo jednu travku, udri na divljaku – svaki bogovetni dan!

Ustvari, ne mora, niti može, baš svako imati baštu. Dosta bi, za početak, bila i jedna poveća saksija, na prozoru, u koju se može turiti sjeme. Postupak ostaje isti: sadnja, zalijevanje, čupkanje, plod. Sadnja, zalijevanje, čupkanje...

Danas nam Čarli, prijatelj, radioamater i glumački majstor od rođenja, donio vijest da si drugi put rodila. Znači, i zetonja znade zgotoviti sina.

Već vidim tvoj blagi, tugom osjenčeni osmijeh dok ga ninaš. Ne brini. Doći će ujko, i baka, njegovi Sven i Vanjčo, da mu stave paricu pod glavicu i toplu šaku pod mokru guzicu.

Probudićemo se, opet čisti, energični.

 

HOMMO POLITICUS

Gradom ne možeš lunjati sam, bez pratnje motorista,

bez neprobojnih stakala, stasitih brđana što su se davno,

teškim koracima, na prstima šuljali u Grad,

unezvjereno mjereći širinu njegovih ulica – za njih stupica!

 

Dalek je, i davan, slatkast miris vrućeg hljeba pod miškom,

jutrom, dok u džepovima ćutiš Njene dv’je-tri vlasi,

ostatak od raskošne noći! Sopstvenim sokakom, alejom rođenom

projuriš brzo, od narodnih očiju nevješto sklonjen,

 

s kravatom, k’o ranom, i uvelim cvijetom u reveru. Kakva šteta:

ne sresti pse lutalice u gusto, u vinsko praskozorje,

na poznatom mjestu, kraj kanti za smeće. Džukce, predobre,

što srce i dah su, toplo krzno našega grada, vaskrslog u nemuštim lavirintima

 

melanholika, mjesnog hroničara svekolike propasti.

 

NE SAMO DA NAS UBIJAJU, VEĆ SE I SAMI UBIJAMO

Danas na žalosti kod Keme. Njegov otac, stari borac Crni, prekjuče izvršio samoubistvo. Dvadesetak dana prije toga, zbog upale vratnog živca, primao jake injekcije. Kemo, sa šakom u zavoju, kaže da je već pet-šest dana ponavljao da će se ubiti. I moj se drugar uvjerio da se ovaj ne šali tek kad mu je, tri dana prije tragedije, u posljednji čas istrgnuo PAP-ovku iz ruku: cijev je već bio okrenuo naoposum, prema vlastitom srcu.

Ali drugi put moj dobri drugar iz Crvenog krsta nije stigao na vrijeme. Crni je “na minut” izišao iz stana, ušao u nedovršenu zgradu u bloku, i istjerao djecu koja su se tamo igrala riječima: Bjež’te, djeco, sad će ovdje puknuti bomba!

Poslije par časaka sve je bilo gotovo. Crni je stavio bombu na grudi, na pet-šest centimetara od srca, povukao otponac i... Raznesena šaka, dio glave, mala rupa u predjelu “pumpe”.

Tako se Crni odselio na ahiret.

Nekoliko dana prije toga i Kemo je doživio tešku nezgodu. Naime, u gluho doba noći su ga probudili iz komande i naredili da hitno krene na položaj, “zbog iznenadnog napada četnika”. Onako sanjiv, još mamuran od pretjeranog drugovanja s “mekom” šljivkom, Kemaga je odmah ustao, zgrabio lovački karabin što je stajao kraj kreveta i krenuo u kupatilo da se umije. No, na ulazu, na skliskim keramičkim pločicama, noge su same poletjele u zrak a prst, koji je počivao na obaraču, obavio je ostalo. Srednji i domali prst lijeve ruke učas su nestali.

“Sad sam skroz vaš”, junački trpeći bol još svježe rane smijulji se Kemo, šeretski podižući preostala tri prsta u zrak.

Jednu imaginarnu indigo svijeću, danas, na nekadašnji Dan mladosti, palim za nesretnog “starog vuka” Crnog, i za dva odletjela prsta mog vrijednog, k’o gora jakog drugara Kemice.

Oceni 5