Svedočanstva o Srebrenici
Asreb 12 S

Photo: Darko Bandic / AP

Ne znam kako sam sve to preživjela

Kada Hotić

Meni je neobično drago što sam došla u Beograd, što sam imala mogućnosti doći nakon... '88. godine sam dolazila kad sam moju majku dovodila ovdje u bolnicu.

Ja mislim da ste već dosta umorni slušajući priče, ali budite malo strpljivi, a stvarno ovo je istina, i ja sam svjedok događaja tragedije u Srebrenici. Ja sam taj rat preživjela i sve na svojoj koži doživjela. U početku kad se zaratilo '92, na nas je pucalo sve - i avioni, i granate, i bombe, i puške i PAT-ovi i PAM-ovi... i šta sve nije, treštalo je. Srebrenica je u jednoj maloj kotlini. Na brdima su neprijatelji koji su nas tukli. Mi smo bili iznenađeni; ne znam, ne znam zašto je rat počeo. Da sam vjerovala da će biti rat, svoju porodicu (bih) nagovorila da izađemo iz Srebrenice. Ne bi ostali da doživimo tu sve. Međutim, te godine '92. i '93, trpili smo užase i glad, soli nije bilo nikako, hrana se sva pojela. Imali smo puno ljudi koji su došli ispred pušaka, koji su bježali na tu, kao slobodnu teritoriju, a u stvari mi smo od te slobodne teritorije napravili logor, jer smo bili okruženi, nismo mogli ništa. Nikud ni maći, ni ništa. Televizije nismo imali, struje nismo imali, vode nismo imali, hrane nismo imali, jednostavno, umiralo se i od gladi. Tako da sam bila prinuđena ići noću, sa ženama - po trista žena se organizuje, idemo u teritoriju gdje Srbi kontrolišu. To su, to je muslimanska zemlja koju su ljudi posijali te godine, neki kukuruz okopan, neki nije, i noću prikradali se i brali kukuruz. Počeo je i snijeg padati, jesen je došla, mislim, već je zima došla. Kukuruz je mali, nema se puno ni nabrat. Po čitavu noć hodam preko njiva. A često smo doživljavale od tih naših žena koje su u borbi za hranu, protiv gladi koje su se borile, nagaze na mine, i ostajale tamo po tim žitima, po tim njivama pored Drine. Po dva dana, ili dvije noći i jedan dan, putujem i nosim 25 kila kukuruza. Tako sam 19 puta, da prehranim porodicu. Nisam sinu dala da ide, bojala sam se biće zarobljen negdje ili će nagaziti na mine. Ne bih mogla sebi dozvoliti da je išao u hranu, pa da strada. Svoj sam život izlagala, ja sam manje vrijedna od njega. Naravno, svoja se djeca najviše vole.

Međutim '93, kad nam je došao Filip Morion u Srebrenicu, kad smo ga mi žene zaustavile, napravile smo živu ogradu, nismo mu dale da izađe, jer nam je tada bila prijetnja najveća da nas nestane. Tada je pucalo na nas sve - orala se zemlja od granata, od koječega. Mi nismo imali ni skloništa gdje bi se sakrili, jer jednostavno, stambeni objekti samo. Pravih skloništa nismo imali. Više su nas šume štitile, oni potoci. Na vrh šume gore su ljudi koji pucaju, a mi smo u... u potocima dole. Pa nas prebacuju. A tako smo mogli i čuti komande njihove kad pričaju, tako smo bili blizu. Bio je takav strah, ja tog ratnog vremena nikad nisam pidžamu obukla na sebe. U obući, u trenerci i farmerkama lijegala. A borba za vodu, donijeti vodu, borba za ovo, borba za ono, strah non stop. Ja ne znam odakle mi i snaga i hrabrost, i da mogu i ić' preko tih šuma i preko onih brdovitih predjela kakva je ta naša Bosna, i ta naša Srebrenica. Ta moja Srebrenica. I to su, kažem, izvanljudski napori kojim sam se ja stvarno izlagala i masa žena. Žene su snijele taj rat na plećima, da prehrane porodicu, i da operu, i da izdrže sve to što se dešavalo.

Međutim, najveća tragedija koja je zadesila mene i moju porodicu i hiljade ovakvih žena kao što sam ja: ’95, 11. jula, kad je Srebrenica ponovo zauzeta, mi smo ostali bez muškaraca. Hiljadučetrdesetdvoje maloljetne dece u Potočarima je odvedeno, ne zna se gdje su. Petstošezdeset žena mladih, koje su odvedene. Tu je bio i UNPROFOR, holandski bataljon, oni su to sve gledali. Tu su bili. Vojske sa sve strane, i iz Srbije je bila vojska, regularna vojska. Bio je general Mladić. Kad je došao tu, kad je za kratko... televizija i kamere, bacio djeci čokolade i hljeb, i onda je to brzo prestalo, to je samo dok se snimi. A onda je dao naredbu svojim borcima, kaže, «ovu šansu više nikada nećete imati». Tu noć sam doživjela, vjerujte, to je jedan užas.

Pored mene, od žene i dijete - imala je petero djece uza se, 13 godina, samo zakrklja. Žena poče vikat, pa kaže «nama unproforci kolju djecu». A nisu bili unproforci, bili su srpski borci, obukli se u unproforska odijela, uzeli su tada njihova odijela. Ja sam mislila da oni štite narod, da su to unproforci, i sad štite narod tu, i nešto će se desiti s nama, evakuisaće nas negdje. Nisam vjerujte ni pomišljala, na stan koji sam imala opremljen, gdje sam tridset godina s mužem radila i ulagala da bude udobno. Na to ni pomislila nisam, ni na Srebrenicu, ni na teritoriju, nego samo žive glave da izvučem. Međutim, uzeli su mi muža, uzeli su mi brata tu iz kampa UNPROFOR-a u Potočarima, u Srebrenici. Moj sin pokušao šumom se probiti, moj drugi brat pokušao se šumom probiti, moj djever - nijedan nije došao.

A vjerujte kakva je neizvjesnost teška. Živjeti sad, ne znati gdje su. Ja dajem sebi za pravo da sumnjam, da su negdje zarobljeni, pa da pate, da se izrabljuju, da su gladni, da jedu ukiseo hljeb, da jedu... možda jednom dnevno, i da ne vide ni dana, ni sunca ni mjeseca, i da su negdje u nekakvim podzemnim tim kopovima gdje se kopaju rude i šta ja znam. Ja sad, mislim, dajem sebi za pravo da i o tome razmišljam, jer ne znam, velika je cifra, 10 700 ljudi za tri dana je nestalo. Da su ptice, to je mnogo. Piliće kad koljete to je... to je mnogo. To su ljudi. Samo su mi muža našli negdje kod Zvornika, neka grobnica koja je prekopavana, prenešena grobnica. I on je identifikovan. On će imati svoj grob.

Nakon tog svega što sam preživjela, s mojim ženama koje imaju sudbinu kao i ja, i težu... ima po četri sina žena koje nemaju, i koje nemaju više nikog svoga od muškaraca, čak nemaju ni od ženskinja. Ima i takvih žena, masa kod nas. Sad smo u Sarajevu, u Tuzli, i tako. Još ne možemo, još se niko, tako reći, nije vratio; ima neki mali broj, to su starci uglavnom, koji su se vratili u Srebrenicu. Još je uvijek kruto tamo, oni koji su se borili za tu teritoriju, da bude njihova samo teritorija... bila je ona naša zajednička i nije nam bilo tijesno. A sad treba da bude jednog naroda, a jedan treba uništiti. Ljudi, jel' to pravo? To nije pravo. Ja sad imam organizaciju Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe, udruženje građana koje se bori za svoja prava da pronađemo nestale, da ih pokopamo kao što dostoji čovjeku i da im se spomen izgradi, i to smo se izborile da smo dobili teren, jer smo i za to se morali boriti, za našu zemlju smo se borili. Na našem mjestu, u našoj zemlji, u našoj Srebrenici, da pokopamo ljude. Dvije godine smo se borili za to. Sad mislim da će na proljeće doći do tog pokopa, pa da makar odahnemo, šest hiljada tijela već ima ekshumirano. Ima neveliki broj identifikovano, ali ćemo pokopati ljude po N. N., pa kad dođe vrijeme da se identifikuju, imaće ime. Jer treba smiriti kosti da bi se duše smirile, to sve nam vjere pripovjedaju. Znamo da... da je to ljudski.

Ali, nisam osvetoljubiva. Da vam kažem iskreno, otvoreno, nije što sam ovdje, u Beogradu, pred ljudima druge nacije, nego mislim na onu djecu. Treba im izgraditi budućnost. Da priđemo, ne može se vratiti ono što je bilo. Ono zlo koje je bilo, ja ne kažem ko je uzrokovao, neko jeste bio uzrok tome, ali nije sav narod, masa nije... da nam se ne dešava ovo što se desilo meni i mojim ženama u Bosni. Da gradimo ljubav, da gradimo, da nam bude lijepo, da nam djeca u rahatluku žive i rastu, meni je to želja. Zbog moje unučadi koje imam, moje godine više nisu bitne, ja možda ću živjeti pet-šest godina, možda ću živjeti više, a možda neću ni tol'ko, ali moj život svakako je završen. Ja nemam baš neke radosti. Ja kad pomislim da mog sina Samira nema, da ne znam zašto je otišao, zašto ga nema, ni kosti mu nisam našla, ja nisam rahat i nije mi lijepo. Al' mi je želja bar da moji unuci žive lijepo. Da imaju tlo pod nogama, da imaju ljude... Sve kažem, ja sam vjernik, ja kad dignem ruke i molim boga Alaha, daj nam lidere pametne, koji će imati ljubavi, koji će znati šta znači rahatluk svih ljudi. Ne mogu pojedinci biti rahat, a svi ostali koji pate, i da budemo rahat, ne može tako. Ako ne, ako nismo rahat svi zajedno. Ja sam bila rahat prije rata. Meni je bilo lijepo. I ne ulazim u pojedinosti, jel’ neko greške nekad pravio. Ali meni je bilo lijepo. Ja sam rekla baš ovdje u knjizi, kad smo bili kao nacija neopredijeljeni, kad se nismo, nije nam se priznala nacija, ja se nikada nisam osjećala potcijenjeno. Ja sam imala sva prava ko i oni drugi koji su bili opredijeljeni. Jer, jednostavno, bio je mir, gradili smo, radili smo, lijepo nam bilo.

Neću vas više gnjaviti, eto, samo ovo. Moja je poruka da se otrijeznimo stvarno, da sve mržnje zakopamo, da gradimo budućnost, da gradimo ljepotu mladim generacijama koje imamo i našoj djeci i unučadi, i svim onima koji će živjeti na ovim prostorima. Nama je to sudbina, nemamo druge sudbine. Možemo se tući u nedogled. Svi su siromašni sad ondje gdje je rat bio, nije niko dobio. I onaj ko je dobio čistu teritoriju, ona je ubijena, u njoj nema ništa da valja. Industrija uništena. I priroda, i poljoprivreda i industrija i sve što se pedeset godina stvaralo, sve je uništeno, toga nema. Sad su bijeda svi. Bijeda, vjerujte da su bijeda. Da dođete u Srebrenicu, da vidite ljude - ja idem tamo. Samo imaju običaj reći, «ne znam šta nam ovo bi, neko nas je zavadio», kao neko sa strane; ili kažu «ja nisam bio ovdje, ja sam bio u Beogradu, u Šapcu, negdje, ovamo ili vani». Bili smo, i bili su, i rat je bio, zviždale granate. Poubijani ljudi. Osiromašili. Al' da to prekine. Hvala vam.

(Sa promocije knjige Swanee Hunt „Ovo nije bio naš rat: Bosanke obnavljaju mir“, 23. januar 2002. Kulturni centar Beograda)

Sabaheta Fejzić

U Potočare sam došla 11. jula sa svojim sinom u popodnevnim satima, i tu je bilo jako puno izbjeglog stanovništva. Bile su strašne vrućine, prvu noć sam preležala sa svojim sinom u jednoj porušenoj fabrici. 12. jula 1995. godine bili smo ostavljeni na milost i nemilost četnicima, Jugoslovenskoj narodnoj armiji, raznoraznim paravojnim formacijama i domaćim Srbima, mojim komšijama. Odmah po njihovom ulasku oni su počeli izdvajati i odvoditi dječake i muškarce. Ako bi neko od njihove bližnje familije upitao gdje ih vode, odgovarali su da ih vode na saslušanje, i da će ih nakon toga vratiti. Međutim, oni su njih odvodili, i više ih nikada nisu vratili. Ni dan-danas se ne zna gdje su oni.

Ja sam tada osjetila neki strah, uplašila sam se za sigurnost svoga djeteta, pa sam napustila taj zatvoreni prostor, izašla sam na otvoreno da budem tamo među ostalim narodom, misleći da ću na taj način sačuvati svoje dijete. Ali situacija se pogoršavala, sve više je bilo četnika i onih u uniformama. Bili su naoružani noževima, puškama, redenicima... bili su užasno naoružani. Tada sam vidjela mog komšiju Sretena Petrovića i Milisava Gavrića, na stotinak metara od mjesta gdje sam bila. Ostavila sam dijete kod majke koja je bila sa nama, da bi došla do njih i zamolila da mi spasu dijete, jer sam već bila svjesna situacije koja će nas zadesiti u Potočarima. Krenula sam kroz masu, ali smo svi bili zbijeni jedni uz druge, tako sam se teško probijala, ali mi u jednom trenutku kroz glavu prođe misao, da se moram vratiti na mjesto gdje sam ostavila dijete. Bilo je to jače od mene. Odmah sam krenula natrag i našla majku koja je plakala. Pitam je, ‘majka gdje je Rijad’, ona kroz plač kaže, ‘odvedoše ga, tu su blizu’. Jao, majko moja, oni mi odveli dijete. Ja potrčim do mjesta gde su stajali i nađem dijete u jednoj grupi muškaraca Muslimana, dok su oko njih bili naoružani četnici. ‘Zašto ste mi odveli dijete’, upitala sam. ‘Ma šta tebe briga zašto smo ga odveli, hoćemo samo da ga ispitamo, i odmah ćemo ga vratiti.’ Ja njima kažem, ‘nemate vi njega šta pitati. Ako imate nekoga nešto da pitate, to sam ja. Moje dijete pustite, a mene vodite i pitajte. Šta dijete zna? Ono vam ništa ne može reći’. Oni su me počeli psovati, ne daju mi dijete. Onda ja njima zaprijetim: ‘Znate šta, sada ću reći ovim iz UNPROFOR-a šta vi radite‘, i tu mi je to pomoglo. Vratiše oni meni moje dijete. Ja sam uzela dijete i došla do majke. Bili smo strašno uplašeni. Znala sam da je sada još opasnija situacija, osjetila sam da se nijedan muškarac ili dječačić neće spastiti od četnika.
Bila sam tu cijeli dan, ali je najgora bila noć između 12. i 13. jula. 13. jula sam pošla sa svojim sinom prema kamionima i autobusima koji su vršili deporatciju iz Potočara. Prvo sam morala proći živi zid napravljen od holandskih vojnika, a onda pored poredanih četnika koji su stajali pored ceste, sve do kamiona i autobusa kojima smo trebali biti deportirani. Prošla sam holandske vojnike, ali kad sam došla do četnika, oni su mi prišli i mom djetetu rekli da krene desno, a da ja idem lijevo. Ja njima kažem: ,Ako moje dijete ide desno, ja idem s mojim djetetom‘. Nisu mi dali da idem s njim. Počeli smo se otimati. Oni su vukli dijete sebi, ja sam vukla dijete sebi. Molila sam ih: ,Molim vas, nemojte mi uzimati moje dijete! To je moje jedino dijete. Ja nemam više djece. Ako treba neko da ide, ja vas molim, vodite mene, ali mi pustite dijete…‘ Ništa mi nije pomoglo. Otrgli su mi moje dijete. Nisam mogla tada ni da plačem. Dijete mi je plakalo. Nikad neću zaboraviti njegove krupne suze koje su se slijevale niz njegove bijele obraze, iz njegovih tamnomaslinastih očiju. Kad sam vidjela da više ništa ne mogu uraditi, kleknula sam na koljena, sastavila sam ruke i rekla sam: ,Molim vas, ubijete me‘. Neko od njih je repetirao pušku. Pomislih: ,Hvala bogu, evo ubiće me, dobro je…‘ Međutim, jedan od njih kaže: ,Ma šta ćeš Balinkušu ubijat‘. Prišao mi je, uhvatio za prsa, ubacio u kamion. Istog momenta je kamion krenuo. Ležala sam na podu tog kamiona i ne sjećam se tog puta od Potočara do Tišće… Evo već je deset godina otkako tragam za sudbinom svog muža i svog djeteta. Evo, zaista, deset godina je, a ja još uvijek ne znam za sudbinu svog djeteta. Ne znam da li ću pronaći ijedan djelić njegovog tijela.

(Srebrenica: Van osnovane sumnje Beograd - Konferencija, 11. jun 2005. godine; u organizaciji Fonda za humanitarno pravo)

Šuhra Malić

Izgubila sam dva sina, tri djevera, pet djeverića i dvije jetrve i sestra mi je izgorila u Bratunačkoj opštini, u svojoj kući i još puno žena, ali ne znam im imena, ali zna moja sestra Šećir Vlasija. I eto ovu katastrofu smo preživjeli što ne možemo zaboraviti nikad, onu sliku naše Srebrenice i naših Potočara, naših logora ne možemo zaboraviti u životu nikad. Hrabrimo se, teško je meni odmah. Hrabimo se i ‘vako pričamo ovim novinarima, i potresemo se i al' hoćemo, mi smo narod prkosan, za prkos smo i ostali živi. Hoćemo da se hrabrimo i da uzdignute glave hodamo i vedra čela. Naši sinovi, muževi i braća i očevi i svekrovi i djeverovi nisu nikad bili zločinci, nisu bili, nisu, zato ponosno ovo pričam, ponosno se hrabrim. Teško mi je, ali hoću da dokažem svoje, svoje da sam ja neko i nešto.

(sa izložbe “Glasovi nestalih” 2002 )

Najbolniji video snimak na svijetu

Ja sam Nura Alispahić, majka golobradog dječaka iz Srebrenice čije pogubljenje je prikazano na video snimku objavljenom na desetogodišnjicu masakra u Srebrenici.

Snimak sam vidjela u svom domu, na televiziji u 23.00 sata. Spiker je najavio: “Sada će majka poznati sina, a sestra brata...”

Srce mi je jače zalupalo jer sam shvatila da se radi o srebreničkoj tragediji. Vidjela sam kamion... svezane iznemogle mladiće kako ih uni­formisani specijalci požuruju i izvlače iz kamiona. Četvrti je bio moj sin Admir. Ubiše prvu četvoricu. Moj sin je sa još jednim nosio ubijene, a zatim i njih odvedoše, zavezaše im ruke... žvaću žvaku.

Ubiše i njih dvojicu.

Bio je samo dijete. Bio je plašljiv. Nije znao pucati, niti je volio pušku. Ostavila sam ga u Srebrenici gladnog i žednog.

U početku sam se nadala da će doći, a onda sam ga godinama oplaki­vala i srce mi se cijepalo, ali kada sam vidjela snimak počela sam da zapo­mažem onako nemoćna.

Uznemirila sam cijeli komšiluk.

Sutradan, dolazi moja kćerka sa posla i kaže: “Majko, moram ti nešto reći, a ne znam kako.”

“Znam kćeri...”, rekoh, “vidjela sam ja sinoć taj snimak...”

Sutradan su kod mene došle Hajra Ćatić i Nura Begović iz Udruženja sa novinarkom, a zatim su navraćali i mnogi drugi. Posebno mi je bilo teško kada je došlo osam novinara iz Australije, sa snimkom. Pitali su me: “... koji je majko tvoj sin?”

Ne znam kako sam sve to preživjela. Redovno uzimam lijekove.

Znam da je Vlada R. Srpske morala ispoštovati Odluku Doma za ljud­ska prava BIH i da je postupila po njoj i sačinila Izvjestaj kojim priznaje odgovornost za genocid u Srebrenici, ali nije pohapsila i procesuirala ratne zločince.

Srebrenica je tokom rata bila preplavljena izbjeglicama, jer je bila proglašena zaštićenom zonom. Živjelo se teško bez hrane i vode. Smrt je vrebala sa svih strana. Rat nam je donio sve najgore.

Nura Alispahić

(„Žene žrtve rata“ 2006)

* Tekstovi preuzeti iz knjige “Ženska strana rata” u izdanju Žena u crnom

Oceni 5