Narodnjačka uzurpacija tradicije
Skyy 02 S

Photo: tumblr.com

Nebesko carstvo krvi i tla

Narator Doktora Faustusa Thomasa Manna, Serenus Zeitblom govori o fašističkim intelektualnim večerinkama (fašističkim ih je Mann nazvao u Dnevniku pisanja Doktora Faustusa') kod Sixtusa Kridvisa, grafičara i ilustratora knjiga. U Kridvisovom krugu skupljali su se organicistički cinici, pjesnici nacionalnog buđenja - lirsko-retorički teroristi, kako ih Zeitblom imenuje, filozofski paleolozi, učenjaci i muzicisti. Ti su ljudi intelektualnu zebnju napustili u ime "sklonosti vremena", vlastiti individualitet i borbu za slobodne ustanove potčinili prakosmičkom "htijenju naroda" i barbarski nadirućoj državi apsolutne moći. Izdvajam tek jednu Cajtblomovu napo­menu o nepovjerenju prema skupini ovih "pametnih i stručnih", no duhovno veoma neodgovornih ljudi:

"Otkud nepovjerenje prema profesoru Georgu Fogleru, knji­ževnom historiku, koji je napisao zapaženu historiju njemačke književnosti sa stajališta plemenske pripadnosti, u kojoj se pisac, dakle, ne obrađuje i ne vrednuje izravno kao pisac i univerzalno izobražen duh, nego kao krvlju i predjelom vezani nepatvoreni produkt onog realnog, konkretnog, speci­fičnog kutka iz kojeg je potekao, o kojem svjedoči i koji o njemu svjedoči? Sve je to zapravo bilo vrlo čestito, muževno, valjano i zahvalno za kritiku."

U isto vrijeme kad je mogla nastati ova Foglerova (fiktivna) historija njemačke književnosti, Stanislav Vinaver je zapisao: "Mi nemamo umetnost već našu umetnost". "Treba se vratiti izvorima", danas više no ikad, u paroksizmu i konvulzijama svog stanja, urliču muževni narodnjački uzurpatori tradicije. Ne treba ni reći da taj izvor, tako prizvan, nikada nije estetski već uvijek rođački, nije određen estetskim mjerilom slobodnih institucija nacionalne (kao svjetske) književnosti već organskim "ukazom" apsolutne moći krvi i tla.

Danas, više no ikad u dosadašnjoj južnoslavenskoj historiji, vidimo narastanje te apsolutne moći narodnjačke "estetičke" politike. In­telektualna elita, na svojim kridviškim večerinkama, oslobođena svake intelektualne zebnje, koristeći alibi rušenja jednog autoritarnog režima, dugo je pripremala svoju konzervativnu, još autoritarniju revoluciju, i novoj rušilačkoj ("antibirokratskoj") sili ne samo da nije postavila civilizacijsku formu ultima ratio već je širom otvorila vrata daljoj barbarizaciji društva pod vladavinom unico ratio, jedinog razuma. Duhovno srođeni sa "svetom nacijom" srodili su se i s l'action directe svoje nacije koja je ukinula svu posrednost između namjere i njenog provođenja u djelo. Tako su se oni pokazali kao potpuni srodnici boljševizma kojeg su htjeli i uspjeli zamijeniti šovinizmom. I u jednom i u drugom slučaju radi se o rušenju civilizacijske norme, o nehistorijskom unico ratio kojeg su nosioci, u oba ova ekstremna slučaja, jedni te isti ljudi. I kao boljševici i kao nacional-socijalisti i kao klero-nacionalisti, i s lijeva i s desna, oni se nikada nisu zabrinuli nad estetskom formom, stilom, napokon nad svojim psihoduhovnim sadržajem i njegovim unapređenjem. Ne, oni su nedorasli vlastitom bivanju (kao Dasein), potonuli, upili se u neizdeferenciranu masu narodnog bitka (kao nekog Volkseina).

"Ne bi li mislilac, kome nevolje zajednice svakako leže na srcu, bolje učinio da sebi kao cilj postavi istinu a ne zajednicu, jer se ovoj posredno i na dugi rok istinom, pa čak i gorkom istinom, služi bolje nego mišljenjem koje smatra da treba da joj služi na račun istine, a u stvari takvim poricanjem na najstrašniji način iznutra razara osnove prave zajednice." To kaže Mann.

Južnoslavenski nacionalistički pisci i mislioci, pak, znaju da se ovim načinom (služenja istini) ne može doseći status "uglednog nacional­nog pisca" što je jedini status koji njih zanima. Umjesto da kritički preispi­taju oni, svjesno ili nesvjesno, zataškavaju karakterne nacionalne mane i tako odbacuju vlastiti intelektualni razvoj i postajući, takvi, nacionalni pisci, naciju zaustavljaju u prirodnoj evoluciji.

Potpuna propast kulture: Matija Bećković, falsifikat

Kaže Matija Bećković: "Više želim sa svojim narodom biti na pogrešnoj strani, nego sa njegovim dušmaninom na pravoj." Ovo je, zapra­vo, definicija potpune propasti kulture. Onaj koji bi trebao uspostaviti kulturni kriterij (transcendentalitet) predaje se imanenciji onih kojima je kriterij neophodan za civiliziran život - da ga oni izdržavaju u jednom neciviliziranom životu. Jer, on drugom nije dorastao. Njemu je potreban zapušten, neciviliziran narod da bi on svojom lažnom svjetlošću, imitacijom transcendentaliteta, sijao u njemu.

Folklorizam

Silom takvog, na krvi i tlu zasnovanog procjenjivanja dobijen je danas folklorizam namjesto visoke kulture, bućkuriš kardeljevsko-svetosavske patetike umjesto analitičke svijesti, nacionalna ilustrativnost umje­sto individualne stvaralačke avanture i, na koncu ovog konzervativno-revolucionarnog dedukovanja, kao jednu izopačenu metafiziku, duh smrti protiv djela života. Ovi duhovnici svoj su duh smrti opjevali, oplakali i oveštali u bezbrojnim svojim djelima nepatvorenog narodnjaštva.

Za primjer atmosfere koja vlada uzimam izjavu nagrađenog pisca, koji bi možda i napustio narodnjački tabor ali, uhvaćen kontradikci­jama domaće svijesti, ne zna kako: "Baba nam je govorila da otac živi na onom svetu i da nas otuda kontroliše. Razumete, mrc tako poprima ulogu Svevišnjeg. S druge strane, poratni život je bio farsa - još na sahrani počinju da uzvikuju parole obnove i izgradnje. Tako se jezik razlamao: pamtio je uzvišenu epsku slavu i sudarao se sa svakodnevnom bedom."

Nagrađeni pisac je dobro opisao stvar narodnjačkih jada, ali budući i sam narodnjakom, zarobljen babljim iluzijama, on nije kadar da vidi da je "poratna socijalistička farsa" samo tačno i precizno negiranje farse u kojoj je "mrc poprimio ulogu Svevišnjeg". Jer, tamo gdje se nije došlo ni do kakve sublimacije religiozne i filozofske ideje, stvarnost i ne može biti više od svakodnevne bijede. Štoviše, u ovoj konstelaciji kakvu je načinio nagrađeni pisac, parole o obnovi i izgradnji djeluju ljudskije od one mračnjačke očinske direktive iz groba. I je li "mrc" pokušaj tepanja mrcini, to jest strvini, crkotini (što ta riječ znači u Skokovu Rječniku) koja je, eto, nekom moralnom inverzijom (teror akulturnog vitalizma) postala Sve­višnji, ili pisac samo realistički reproducira čemerni Weltanschauung svoga užeg zavičaja, to nije jasno. Uz jedan značajniji i odlučniji samoanalitički napor, možda bi on i mogao prodrijeti u smisao svog slikovitog govora.

Literatura Južnih Slavena, uz poneku iznimku, bila je posljed­njih pet decenija u jednom ideološko-nacionalnom procjepu - da bude ili parolaško veličanje "obnove i izgradnje" ili žargonsko veličanje mrca i mrčevih djela. U narodnjačkoj atmosferi južnoslavenskih "društava", pa i kad su postojale značajne svjetske, internacionalne tendencije, mrčeva djela nikad nisu bila zaboravljana. Štoviše, djela mrca i mrčeve ideologije počela su u određenom trenutku poratnog doba dominirati javnom sce­nom, otimajući akademske razrede, univerzitetske katedre, oficirske po­ložaje. Mrc je dobro hranjen i to jezikom ne "obnove i izgradnje", već regresije i razgradnje, parolaškim poimanjem literarne ideje i novinarskog odnosa prema finesama literarne stilistike i metodike. Literatura vremena smrti ovaplotila je jedinstvo "mrca kao Svevišnjeg" i "svakodnevne bede". Moralne dileme su zamijenjene sektaškim dilemama, jednako kako je sva metafizika krahirala u pervertiranom spiritualizmu "mrca kao Svevišnjeg" (što je, kako nagrađeni pisac kaže, pamćenje uzvišene epske slave). Ova "uzvišenost", da li treba upozoravati opet, upravo je izvor svih svakodnevnih bijeda, a danas i jednog nekrofilskog morbiditeta koji će, svakako, naći mjesta u novim, ne estetskim već antropološkim istraživanjima aboriđinske psihologije južnoslavenskog pisca.

Kiselo grožđe

Južni Slaven se još uvijek nalazi u stanju jedne neraspoznate psihičke inverzije, što svjedoče i sva njegova djela počinjena ovih dana. Ako znamo, iz osnovne psihoanalitičke škole, da je potiskivanje i sublimiranje načela ugode kulturna djelatnost, civiliziranje prvotnog seksualnog nagona u galaksiji Erosa i njegovih slobodnih igara, zapazićemo da je južnoslaven­ski vitalitet odolijevao svim ovim sublimacijama i da se na kraju "sublimi­rao" u vlastitu l'action directe i, tako, bez forme jurnuo tamo odakle je mislio daje bježao - u smrt.

"Temelj na kojem će se izgraditi čovjek budućnosti već je tu, u prisutnom nesvjesnom i ne trebamo ga stvarati ni iz čega, već ga valja ponovo steći", kaže američki psihijatar Norman O. Brown. A steći ćemo ga, nastavlja Brown, ako izgradimo društveni okvir za slobodu ljudske igre u prostoru, ako čovjekova aktivnost postane igra koja "neprekidno rađa" (Jacob Boehme), igra ne samo više staklenim perlama već kozmosima. Dodajem svoje ubjeđenje da će i mistička i estetska pronicljivost u svojoj egzistencijalnoj punini biti dosegnuta tek u potpunoj demokratskoj dru­štvenoj formi koju je sanjao mnogo koji utopist i historijski provodio poneki pragmatist (bar u inicijalnom obliku). Organicistički umjetnik ovo ne shvata, jer njega pronicljivost, misterij, estetika, uređenje ne zanimaju - za njega je već sve uređeno po krvi, tlu i njegovoj homogeniziranoj misli. Sve što ne razumije, što iziskuje napor individualizacije, što ga svojom složenošću plaši, on odbacuje i pokušava da se pravi kao da toga i nema. A toga ima i to, onda, djeluje iz njegove podsvijesti kao tanatički sadržaj, (mrc kao Svevišnji).

Taj sadržaj goni ga na njegovo zahvatanje, a budući ga on ne priznaje - odlukom vlastitog neznanja - sadržaj se u "društvenoj pro­dukciji" uvijek pojavljuje kao krvološtvo i masakr. Južnoslavenski organicista (ovdje sam posebno govorio o srpskom) je u iterativnom stanju dementio praecocsa. Da bi sebe razumio on mora ostati u stanju nerazumi­jevanja svega drugog. Transcendirati za njega znači izdati, otići u nešto drugo, tuđe, što više ne može biti opisano krvlju, niti ijednim biološkim određenjem kojim on jedino umije baratati. Jer, to mu je "dato". A što god nije "dato" do tog on ne može doći. Ne da mu biologija u kojoj se posve podivljačio. Na to je podivljačenje utjecala ideologija "carstva nebeskog" koja mu je supsumirala sve mogućnosti kakvog metafizičkog napora. Nije to "carstvo" niklo iz neke istinske pobožnosti, ili bar kakve promišljenije eshatološke kalkulacije, već kao simbolska reakcija na jedan historijski poraz, koji se dogodio prije nego je praktično izveden (jer, prije nego je izveden za njega se opredijelilo, veli legenda - jedini historijski izvor organiciste). To se carstvo onda pretvorilo u simbol neke inatne "metafizi­ke". A organicistička historiografija nije nikad bila kadra da ispita uzroke sadašnjeg stanja razabirući ga u pretpostavkama prošlog, ona je jednostav­no, nacionalno samosažaljiva, "metafiziku" inata proglasila vitalizmom. I to je to kiselo grožđe (psihološki zakon) od kojeg zubi ne prestaju trnuti.

6. 1. 1992.

*Tekst prenosimo iz knjige "Tri čiste obične pameti", 1996.

Oceni 5