Skica prošlosti (5)
Skaja 01 S

Photo: James Ward, Sky Study

Nebo boje prljave vode

15. maj 1939.

Mukotrpnost pravljenja koherentnog Rodžerovog životopisa opet mi je postala nepodnošljiva, pa se da predahnem nekoliko dana vraćam maju 1895. Mala platforma sadašnjosti na kojoj stojim, što se vremena tiče, vlažna je i hladna. Gledam u moj krovni prozor — preko razbacanih članaka iz Ateneuma, Frajevih pisama — sve prekriveno peskom koji dolazi od susedne kuće koju ruše — gledam gore i, kao u odrazu, vidim nebo boje prljave vode. I unutrašnji pejzaž je dosta sličan. Sinoć je ovde večerao Mark Gertler11 i optužio to što se naziva »literatura« za vulgarnost i inferiornost; u poređenju sa integritetom slikarstva. »Jer ona se uvek bavi g. i g-đom Braun« — reče — ličnim, to jest trivijalnim: kritika koja ima svoju žaoku i svoju jezu, kao majsko nebo. Trebalo bi ipak biti slikar da bi se dao utisak ličnosti moje majke. To bi bilo teško uraditi valjano, kao naslikati Sezana.

Od ono malo stvari koje su sigurne o njoj jedna je da se ona udala za dva veoma različita muškarca. Ako to pogledam ne kao dete od sedam ili osam godina, već kao žena starija sad nego ona kad je umrla, ima nešto što zaokuplja u toj činjenici. Ona nije bila tako istanjena i bez crta, ne toliko u vlasti lepote sopstvenog lica, kao što je potom postala — i to neizbežno. Jer koja stvarnost može da ostane stvarna o osobi koja je umrla pre četrdeset četiri godine sa četrdeset devet godina, ne ostavivši knjigu, ni sliku, ili bilo kakvo delo — osim troje dece koja su sada živa i sećanja koja su u njima ostala? Ima sećanja; ali se to sećanje ničim ne može proveriti; ničim utemeljiti.

Postoje međutim ta dva braka; i oni pokazuju da je bila u stanju da se zaljubi u dva vrlo različita muškarca; jedan, u najkraćim crtama, vrhunac pristojnosti; drugi, vrhunac intelektualnosti. Ona je mogla da ih premosti. To mora da mi posluži kao merilo kad pokušavam da prosudim njen karakter.

Ipak je nedovoljno jasno kako su formirani elementi tog karaktera. Rođena je, mislim, 184812; mislim u Indiji; ćerka dr Džeksona i njegove žene polufrancuskinje. Nije dobila mnogo obrazovanja. Stara guvernanta — je li to bila stara madmoazel Rouz?, da li joj je ona dala sliku Beatriče koja je visila u trpezariji u Taland Hausu? — naučila ju je francuski, koji je govorila sa veoma dobrim akcentom; umela je da svira klavir i bila muzikalna. Sećam se da je držala De Kvinsijevog Uživaoca opijuma na svom stolu, jedna od njenih najdražih knjiga; a za rođendanski poklon odabrala je sva Skotova dela i njen otac joj je poklonio prvo izdanje — neka su ostala; druga izgubljena. Imala je strast prema Skotu. Imala je instinktivan, neobučen um. Ali je njen instinkt, makar za knjige, meni izgledao snažan, ja sam ga volela, jer je poskočila, sećam se, kada sam čitajući joj naglas Hamleta, pročitala umesto »srebra« »sebra« — poskočila je kao što je moj otac poskakivao na pogrešan broj slogova kad smo s njim čitali Vergilija. Ona je bila najmilija majčina kći od njih tri: i kako je njena majka bila invalitkinja, još kao dete je naučila da bude bolničarka; da bdi kraj bolesničke postelje. Imali su kuću u Vel Voku tokom krimskog rata, pošto postoji anegdota o posmatranju vežbanja vojnika na Hitu. Ali njena lepota se odmah isticala, čak i dok je bila devojčica; jer postoji još jedna anegdota — kako je nikad niste mogli slati samu, već je sa njom morala da ide Meri da je zaštiti od zadivljenih pogleda: da je sačuva nesvesnu njene lepote — i ona je bila, govorio je moj otac, nje veoma malo svesna. Slutim da je zahvaljujući toj lepoti dobila ono mnogo važnije vaspitanje nego bilo šta od guvernante — vaspitanje života u Litl Holand Hausu. Kao dete je najviše bila u Litl Holand Hausu, zamišljam, delom zato što je bila prihvatljiva slikarima, i Prinsepovi — tetka Sara i teča Tobi mora da su bili ponosni na nju13.

Litl Holand Haus je bila tada njen svet. Ali kakav je bio taj svet? O njemu mislim kao o letnjem popodnevnom svetu. Po mojoj zamisli, Litl Holand Haus je stari beli letnjikovac, koji stoji u velikoj bašti. Staklena vrata otvorena prema travnjaku. Kroz njih stižu reke dama u krinolinama i slamnim šeširićima; prate ih gospoda u uskim pantalonama i sa zulufima. Datum je oko 1860. Vreo letnji dan. Po travnjaku su raštrkani čajni stolovi sa velikim činijama jagoda i šlaga. Njima »predsedava« šest lepih sestara14; koje ne nose krinoline, već su obučene u prekrasne venecijanske draperije; sede ustoličene i govore čudnim prenaglašenim gestovima — i moja majka gestikulira, izbacujući ruke — ka eminentnim muškarcima (koje će Liton15 kasnije ismejati); vladarima Indije, državnicima, pesnicima, slikarima. Majka izlazi kroz staklena vrata u onoj prugastoj svilenoj haljini zakopčanoj do grla, sa suknjom koja lebdi, kao što se vidi na fotografiji. Ona je naravno »vizija« kako su običavali da kažu; i stoji tamo, tiha, sa svojim poslužavnikom sa jagodama i šlagom ili joj je, možda, rečeno da povede društvo preko bašte u Sinjorev studio16. I muzika dopire iz tih dugačkih, niskih soba gde vise slike velikog Vatsa; Joakim svira violinu; i zvuk glasa koji čita poeziju — teča Tobi bi čitao svoj prevod persijskih pesnika. Kako je lako napuniti scenu ustaljenim komadima koje sam sakupila iz sećanja — uneti Tenisona sa njegovom budnošću; Vatsa u platnenom kaputiću; Elen Teri obučenu kao dečak; Garibaldija u crvenoj košulji — i Henrija Tejlora, koji se okreće od njega ka mojoj majci — »lice jedne svetlokose devojke mi je značilo više« — tako kaže u pesmi. Ali ako se okrenem prema majci, kako je teško izdvojiti je kakva je zaista bila; zamisliti šta je ona mislila, staviti joj makar i jednu rečenicu u usta! Sanjam, izmišljam slike letnjeg popodneva.

A taj san se zasniva na jednoj činjenici. Jednom kad smo bili deca, majka nas je povela u Melberi Roud; i kad smo došli u ulicu koja je sagrađena na staroj bašti, malo je poletela napred, pljesnula rukama i viknula: »Tu je to bilo!« — kao da je bajkovita zemlja nestala. Zato mislim da je tačno da je Litl Holand Haus za nju bio svet letnjeg popodneva. Isto tako pouzdano znam da je obožavala svog teču Tobija. Njegov štap za šetnju, sa rupom na vrhu, kroz koju mora da je visila kićanka, lep štapić po izgledu iz osamnaestog veka, uvek je stajao kod njenog uzglavlja u Hajd Park Gejtu. Bila je obožavateljka heroja, jednostavna, nekritična, entuzijastična. Mnogo više je osećala prema teči Tobiju, rekao je moj otac, nego prema rođenom ocu — »starom dr Džeksonu«; »poštovan«; ali, pored svega svoga dobrog izgleda i zapanjujuće grive bele kose koja mu je stršala kao trorogi šešir oko glave, on je bio običan, prozaičan starac koji gnjavi ljude svojim pričama o čuvenom slučaju trovanja u Kalkuti; isključen iz te poetične bajkovite zemlje i bez sumnje zlovoljan prema njoj. Majka nije bila nimalo romantična u vezi s njim; ali na njega je povukla, slutim, praktičnost, pronicljivost, što su bile neke od njenih osobina.

Litl Holand Haus je tako bio njeno obrazovanje. Ona je tamo učila da preuzme onu ulogu kakvu su devojke imale u životima istaknutih muškaraca: da sipaju čaj; da im dodaju jagode i šlag; da predano slušaju, pune poštovanja prema njihovoj mudrosti, da prihvate činjenicu da je Vats veliki slikar; Tenison veliki pesnik; i da igraju sa princom od Velsa. Jer su sestre, sa izuzetkom moje babe koja je bila pobožna i duhovna, bile svetovne na krajnje viktorijanski način. Tetka Virdžinija, to je jasno, propustila je svoje rođene kćeri, sestre od tetke moje majke, kroz torturu u poređenju sa kojom su kineske cipelice zanemarljive, da bi jednu udala za vojvodu od Bedforda, drugu za lorda Henrija Somerseta. (Tako je došlo do toga, kako rekoše dadilje, da mi »imamo dobre veze«.) Ali ovde opet uranjam u sećanja i ostavljam Džuliju Džekson, stvarnu ličnost, na stranu. Jedino sigurno iz tih ranih godina do čega mogu da dođem jeste da su nju prosila dva muškarca (nju, ali od roditelja); jedan je bio Holman Hant, drugi Vulner, vajar. Obe prosidbe su izvedene i odbijene kad je ona jedva izrasla iz dečije sobe. Znam i to da je jednom u šeširu sa sivim perjem otišla na prijem na reci gde je bila tetka Eni Tekeri, a Redovnica (to jest tetka Kerolajn, očeva sestra) ju je videla kako stoji sama; i bila je zapanjena da nije centar jata obožavalaca: »Gde su oni?« — pitala je ona Eni Tekeri18; a ova je rekla: »Oh, slučajno danas nisu ovde« — mala scena koja me tera da sumnjam da je Džulija sa sedamnaest ili osamnaest godina bila uzdržana; i samom svojom lepotom širila oko sebe izvesnu tišinu.

Ta mala scena je datirana; ona nije mogla imati više od osamnaest godina, jer se sa devetnaest udala19. Bila je u Veneciji; srela je Herberta Dakvorta; zaljubila se do ušiju u njega, on u nju i tako su se venčali. To je sve što znam od najvažnijih stvari koje su joj se dogodile, možda sve što iko sada zna. Koliko je to bilo važno dokazuje činjenica da je i četiri godine posle njegove smrti bila »toliko nesrećna, koliko samo može da bude jedno ljudsko biće«. To su njene sopstvene reči; došle su do mene preko Kiti Maks. »Bila sam toliko nesrećna i toliko srećna koliko samo može da bude jedno ljudsko biće.« Kiti je to zapamtila jer, iako je bila vrlo prisna sa mojom majkom, jedino taj put je ova uopšte rekla šta je osećala prema Herbertu Dakvortu.

Kakva je moja majka bila kada je bila toliko srećna koliko samo može jedno ljudsko biće, ja nemam pojma. Nijedan zvuk, nijedna scena nisu preživeli od te četiri godine. Oni su bili dobrostojeći; živeli su na Brajanston skveru, on je imao praksu, ne veoma ozbiljnu, u advokaturi; (jednom su obilazili sudski kotar; i jedan prijatelj mu je rekao: »Celog jutra sam u sudu gledao jedno lepo lice« — Herbertovu ženu); rodio se Džordž; onda Stela; Džerald je trebalo da se rodi, kada je umro Herbert Dakvort. Boravili su sa Vonovima u Aptonu; on se protegao da ubere smokvu za moju majku; pukao je čir; i on je umro za nekoliko sati. To su jedine činjenice koje znam o te četiri srećne godine.

Kad bi bilo moguće saznati kakav je bio sam Herbert, neki zrak svetlosti bi možda pao od njega na moju majku. Ali, kao svi vrlo lepi muškarci koji tragično umiru, on nije ostavio neki izrazitiji profil za sobom kao legendu. Mladost i smrt zrače auru kroz koju je teško videti pravo lice — lice koje se danas može videti na ulici ili ovde u mojoj radnoj sobi. Za Tetka Meri — majčinu sestru, koja je kako izgleda delila neka od njenih osećanja — on je bio »Oh, drag, zrak svetlosti ... niko kog sam srela nije ni nalik na njega ... kad se Herbert Dakvort smejao ... kad je Herbert Dakvort ulazio u sobu ...«, ovde bi prekinula, brzo mahnula glavom s jedne strane na drugu i iskrivila lice kao da je on bio neizreciv; nema reči koje bi ga mogle opisati. I na grčevit način ona je dala eho onoga što mora da je osećala moja majka; samo što je njeno bilo mnogo dublje i jače. On mora da je za nju bio savršen muškarac; junačan; lep; veličanstven; »veliki Ahil, koga smo poznavali« — izgleda prirodno da citiram Tenisona — i još vedar, voljen, jednostavan i još njen muž. Njoj je bilo tako prirodno kao devojci da voli taj jednostavan, vedar, normalan, običan tip muškarca, više nego neobičan, čudački, umetnički, intelektualni koji je sretala i koji je želeo da se njome ženi. Herbert je bio savršen tip dečaka internatskog srednjoškolca i engleskog džentlmena, rekao je moj otac. Ona je njega odabrala i koliko ju je potpuno zadovoljavao dokazuje kolaps, potpuni kolaps u koji je pala kad je umro. Sva njena veselost, sva društvenost ju je napustila. Bila je onoliko nesrećna koliko čovek samo može. Vrlo malo se zna o tim godinama što su tako obeležene. Samo ta izjava; a Stela mi je jednom rekla da je ona znala da legne na njegov grob u Orčardiju. Kako je ona bila osoba koja ne pokazuje osećanja, to je izgleda najviši izraz njenog bola.

Zna se i mnogo je značajnije to što je za tih osam godina, tokom kojih je »činila dobro«, onoliko koliko je imala vremena od svoje dece i kuće, negujući, obilazeći siromašne — ona izgubila veru. Što je povredilo njenu majku, duboko religioznu ženu, kojoj je bila posvećena i to mora da je bilo iskreno uverenje; kao rezultat usamljenosti i nezavisnog razmišljanja naišla je na nešto. To pokazuje da je u njoj bilo nečega više od jednostavnosti; entuzijazma; romanse; i to daje smisao njenim dvama nesaglasnim izborima: Herbert i moj otac. Ona je bila kompleksna; velika jednostavnost i direktnost, kombinovane sa skeptičnim, ozbiljnim duhom. Možda je ta kombinacija činila onaj snažan utisak koji je ona ostavljala na ljude; pozitivan utisak. Njen je karakter bio izoštren mešavinom jednostavnosti i skepticizma. Ona je bila društvena, a ipak stroga; vrlo zabavna; krajnje praktična, ali je u sebi imala dubine... »Ona   je   bila  mešavina madone i svetske žene«, to je opis g-đice Robins20.

Izvesna je u svakom slučaju činjenica da je kad su je konačno ostavili na miru — »Oh mučenje je to što te nikada ne ostavljaju na miru!« — njena izreka, koju mi je zaboravila sam ko preneo, koja se odnosi na njeno udovištvo i nervozu koju su pravili prijatelji i porodica — kada je konačno bila sama u Hajd Park Gejtu, počela je da razmišlja iz svoje pozicije; i iz tog razloga je možda pročitala nešto što je napisao moj otac. To joj se dopalo (on kaže u ‘Mauzolejskoj knjizi’) tada kad nije bila sigurna da joj se on dopada. Zato je dopustivo misliti o njoj kako sedi u jezivo zamračenom salonu u Hajd Park Gejtu u svojoj udovičkoj haljini, sama, kad su deca otišla u krevet, sa primerkom Fortnajtlija, pokušavajući da razmišlja o argumentima za agnosticizam. Odatle bi dalje skrenula misli na Lezlija Stivena, bradatog čoveka upalog lica koji je živeo uz ulicu, oženjenog sa Mini Tekeri. On je u svemu bio suprotan Herbertu Dakvortu; ali bilo je nešto u njegovom umu što je nju interesovalo. Jedne večeri je posetila Stivenove i zatekla ih kako zajedno sede pored vatre; srećno venčan par, sa jednim detetom u krevecu i drugim koje je trebalo uskoro da se rodi. Sedela je i razgovarala; a onda otišla kući, zavideći im na sreći i poredeći je sa svojom usamljenošću. Sutradan je Mini iznenada umrla. A oko dve godine kasnije ona se udala za bradatog udovca upalog lica21.

»Kako te je otac zaprosio?« — jednom sam je pitala sa rukom uguranom u njenu dok smo silazile zavojitim stepenicama u dnevnu sobu. Ona se po svome kratko nasmejala, pola iznenađena, pola šokirana. Nije odgovorila. Zaprosio ju je u pismu; i ona ga je odbila. Onda jedne noći, kad je on odustao od svake pomisli i večerao sa njom tražeći savet o guvernanti za Loru, ona ga je ispratila do vrata i rekla: »Trudiću se da vam budem dobra žena.«

Možda je bilo sažaljenja u njenoj ljubavi; sigurno je bilo predanog divljenja njegovom umu; i tako je ona premostila dva braka sa ta dva različita muškarca; i izronila iz tog hodnika od osam ćutljivih godina da bi živela još petnaest22; da rodi četvoro dece; i da umre rano ujutru 5. maja 1895. Džordž nas je odveo dole da se oprostimo. Moj otac je posrtao iz spavaće sobe kad smo došli. Ja sam ispružila ruke da ga zaustavim, ali on je kliznuo mimo mene, vičući nešto što nisam mogla da pogodim; izbezumljen. I Džordž me je uveo da poljubim majku, koja je upravo umrla.

Fusnote:

11) Slikar koji je izvršio samoubistvo iste godine, 23. juna 1939.

12) Džulija je rođena 1846, a ne 1848.

13) Džulijina tetka Sara, jedna od sedam sestara Petl, udala se za Tobija Prinsepa. Nastanili su se u Litl Holand Hausu, Kenzington, gde su po najvišoj ekscentričnoj modi razonodili aristokratiju uma u kojoj su slikari — Holman Hant, Bern-Džounz i iznad svih G. F. Vats, koji je tu dugo boravio — igrali dominantnu ulogu.

14) Iako je bilo sedam sestara Petl, niko nije o Dţuliji (Kemeron) govorio kao o lepoj.

15) Strejči.

16) Studio G F. Vatsa.

17) Hant i Tomas Vulner bili su članovi osnivači Prereafaelitskog bratstva.

18) En Tekeri je bila starija kći romanopisca V. M. Tekerija i svastika Lezlija Stivena preko prve žene. Ona se udala za svog rođaka Ričmonda Ričija.

19) Imala je dvadeset jednu godinu kad se udala za Herberta Dakvorta.

20) Elizabeta Robins, glumica, bila je Džulijina prijateIjica.

21) Mini je umrla 1875; Lezli Stiven, se oženio Džulijom 1878.

22) Posle udaje za Lezlija Stivena, Dţulija je živela sedamnaest godina.

Prevela: Slavica Stojanović

Oceni 5