Iz knjige "100&1 noć: Sarajevske priče"
Sarajevo

Photo: Roger M. Richards

Neće ti se dogoditi ništa ako zažmiriš

PREOBRAZBE JEDNOG ŠEŠIRA

Bio sam tako polaskan kad mi je netko rekao da ličim na Orsona Wellesa u onom glasovitom kadru iz "Trećeg čovjeka" (gdje dotičnika u sjeni nekog dovratka pronalazi "flamansko" svjetlo fara) da sam smjesta izbrojio prilične pare i kupio crni šešir sa širokim obodom. Mnogo kasnije je moja žena - koja, naravno, nije imala razumijevanja za moju ambicjju da postignem tjelesni izgled (figuru) Orsona Wellesa - konstatirala da pod tim šeširom izgledam "neistinito", da "ne ličim na sebe". (A, zapravo, na ono što bi ona htjela da sam ja.)

Moj uzmak bijaše neminovan, poput trošenja tijela u vremenu: protiv mene je stao onaj isti pojam koji je ovih dana jako popularan, pojam realnosti, ne slučajno: povratak u realnost je temeljna žudnja ovdašnjih duša. U onome slučaju, pak, flamansko svjetlo bi zamijenjeno okomitim, dnevnim: sukobivši se sa željom jedne stvarne osobe - dapače "najstvarnije" u mome okolišu - element "imagea" je pao na razinu simulacruma, nečeg umjetnog i imaginarnog, poput teatarskog kostima.

Dok je šešir počivao u ormaru, nisam slutio da budućnost radi za njega, smjerajući da me okruži novim elementima, scenografijom i situacijom "Trećeg čovjeka". Bit će mi data prilika da i sam postanem jedan u gomili štakora što ravnodušno trčkaraju po crkotini jednoga grada.

Tvrdokorno vjerujem da je obrat što ga donosi rat nadasve obrat na osi stvarno/imaginarno. Ako je ovaj grad "pakao", kao što svi govore, a posebno oni koji nisu ovdje, najvjerodostojnijom za moju svrhu izgleda vizija sv. Augustina po kojoj "užas pakla proistječe iz njegove nestvarnosti". Moja žena i sin postadoše simulacrumi, spljošteni u vremenu: dvije fotografije na stolu i serija dugoputujućih pisama, napisanih u jednom a pristiglih u drugom godišnjem dobu. Naši neprijatelji su simulacrumi naših jučerašnjih prijatelja, ili barem bića čija su nas tijela doticala u prepunim tramvajima; naši prijatelji su duše što žude za tjelesnom realnošću... I to je otvor u kojemu je šešir uvrebao svoju šansu: on me štiti bolje od banalne pancir-košulje jer me i samoga pretvara u simulacrum.

Jednom, kad zbrišem odavde, ako me ne sustigne smrt, pojavit ću se pred ženom sa crnim širokoobodnim šeširom na glavi. Zanima me da li će opet reći da izgledam "neistinito".

Bojan Korenić

KRV NA ASFALTU

Dječija kolica su prepravljena za prevoz vode

                                                  u kanisterima

tramvaji su spomenici jučerašnjeg grada

nema ni noćnog sataiznad kafane "Park"

jedna luda žena svaki dan na Drveniji pjeva

                                                     sevdalinke

nema prodavca deviza ispred "Evrope"

djeca se gađaju žetonima iz kazina

šetam s kamerom i snimam asfalt pred svojim

                                                          koracima

nema perača ulica

svejedno jer kiša počinje da pada

i milijadra vlažnih sekundi dolazi s neba

da spere krv na asfaltu

Sejo Bajraktarević

ZATVORI OČI

Ja sam nacrta zatvori oči zato jer je u Sarajevu otvoren kovčeg sa duhovima. Indijana Džons je, kad se otvorio taj kovčeg u filmu, žmirio i duhovi mu nisu mogli ništa. I u Sarajevu se nikom ne može dogoditi ništa ako na vrijeme zažmiri.

Harun, desetogodišnjak

 PROLJEĆE U SARAJEVU

"Ovo je bila pravoslavna crkva."

"Ovo je bila najveća robna kuća."

"Ovo je bila sportska hala."

"Ovo je bila Narodna biblioteka."

"Ovo je bila dječija bolnica."

"Ovo je bila željeznička stanica."

"Ovo je bila džamija."

"Ovo je bio Muzej Jevreja."

"Ovo je bila zgrada TV-a."

"A ono? Oh, to je bila nova stambena zgrada."

"Ono je bio park."

"Ono je bila zgrada Crvenog krsta."

"Ovo je bio hotel Evropa, najbolji hotel u gradu."

"Ono je bio fudbalski stadion. Sada je groblje."

I tako redom. Glasovi u Sarajevu, Sarajlije poliglote, strpljivo vode strance dvije nedelje kroz svoj nepojmljivo opasan, prljav, razrušen grad bez drveća... godinu dana nakon proglašavanja nezavisne Bosne i Hercegovine, i početka rata i opsade.

"Zar nije opasno?"

"Kako je bilo?"

"Mora da je strašno."

"Ništa me ne bi moglo natjerati da odem tamo."

"Nećeš valjda napisati knjigu?"

"Zar te nije bilo strah?"

"Užasno mi je kad pomislim šta se tamo dešava."

"Zašto si išla tamo?"

I tako redom. Glasovi prijatelja i poznanika ponovo kod kuće, gdje god da je kuća; nerazrušeni svijet. Svijet koji nije poligon za gađanje, a zgrade još uvijek imaju stakla na prozorima, svijet koji ne razumije ili kojeg nije briga ili koji, ako razumije (ili misli da razumije) nema namjeru da išta učini ili da učini ono što je potrebno, da zaustavi ubijanje; svijet koji hoće da sasluša moju priču sa putovanja, ali samo na nekoliko minuta, a onda hoće, više nego išta, da ispriča svoju priču. A ja odgovaram (žalosno, optužujući):

"Kako čovjek može a da ne ode u Sarajevo. Biti u Sarajevu je privilegija. Nisam htjela da odem iz Sarajeva. Ovog ljeta opet ću se vratiti u Sarajevo."

Ili kažem (trezveno):

"Dvadeseto stoljeće je započelo u Sarajevu. Dvadeset prvo stoljeće je, također, započelo u Sarajevu."

Susan Sontag

(prevod Spomenka Beus)

 UDVARANJE

Slika prva - BISTRIK

Jutro je. Žan-Kristof i ja stojimo na obali Miljacke. On na ramenu drži kameru, kojom snima dvojicu derana, koji uz pomoć konzervi love ribice. Žan-Kristof ih pita da li se boje. Prevodim. Dječaci poluodsutno i polu-podrugljivo odgovaraju - Koga?... onih sa brda? Ma kakvi, oni su za nas male bebe... male bebe... - Da li se ikoga bojite?, ponovo pita Žan-Kristof. Oni zabavljeni poslom jedva čuju. - Pa da, mame i tate, malo.

Isti dan u petnaest sati i deset minuta, Žan-Kristof dobiva putem toki-vokija poruku da odmah obustavi snimanje. Na Miljacki, na jednom od najopasnijih sarajevskih mostova, u ulici Ivana Krndelja poginuo je dječak, kurir u Armiji BiH. Želio je da spasi već pogođenog čovjeka. Snajper ga je pogodio u glavu. Sve se desilo u toku snimanja za francusku TV. Francuzi se unezvjereni pakuju...

Slika druga - REZIDENCIJA GENERALA MORIJONA

Razgovaram s majorom Servantesom. Već prijateljem. Pitam ga šta bi on na mom mjestu, ostao ili otišao. U uvodu malo oklijeva, zatim kaže: "Stvar je vrlo jednostavna. Ako ne možeš imati mir, onda se boriš.'" Ja kažem: "Mi i želimo mir, ali potrebno je dvoje." Major nastavlja: "Treba ostati i boriti se, ako ne oružjem, onda drugačije, kako možeš."

Nakon male pauze on pita: "A čime se bavi tvoj brat?"

- Uskoro treba da diplomira mašinstvo, ali je trenutno u Armiji.

- U Armiji? - pita major Servantes. - Da, kažem. - Dobar momak, - zaključuje moj prijatelj.

Slika treća - SJEDIŠTE ASOŠIJETED PRESA

Bučno je. Pomalo se naprežem da čujem što mi govori gospodin Teri Lenard, dopisnik ove agencije iz Rima, koji sutradan ujutro odlazi iz Sarajeva.

Opisuje mi čovjeka, koga je zatekao kako na Miljacki lovi ribu usred bombardovanja i koga je žena bezuspješno zvala da dođe kući. Zatim mi priča o tome kako je slušao Mocarta na Alipašinom polju, opet za vrijeme jednog od najtežih bombardovanja grada. Teri je bio ispred zgrade u kojoj je neko, na četvrtom spratu, svirao klavir. Ja ćutim. - Nevjerovatan je duh ovoga grada. Možda ga ti ne osjetiš, jer si unutra i jer je rat. Ja opet ćutim. Teri me pita da li sam gledala "Istjerivače duhova" (Ghostbusters). Kažem da jesam. On nastavlja: "U zadnjoj sceni se glavni junak penje na vrh nekog nebodera i viče - Ja volim Njujork... Tako bih se sada popeo na najviši sprat u Sarajevu i povikao - Ja volim Sarajevo." Pažljivo ga promatram. Još jedna priča o zaljubljivanju. Bože, da li se to oni meni tako udvaraju!?

Dženita Mehić 

 ZA NEKOLIKO KRATKIH TRENUTAKA

Sarajevski Holiday Inn je poznat kao opasno mjesto, a njegov je glavni ulaz omiljena meta snajperista. Dok smo tu boravili jedan čovjek je ubijen. Koža mi se naježila ispod pancirnog prsluka i laknulo mi je kada sam vidjela podzemni ulaz za automobile.

Moj, detonacijom izbijen prozor, oivičen komadima razbijenog stakla, pružao je pogled na vozila izrešetana mecima, izgorjele zgrade, saobraćajnice pune rupa i prekrasna zelena brda, lažno mirna i opasno napućena snajperistima i teškom artiljerijom. Čovjek zanijemi pred stepenom uništenja, a upornost nade je nemjerljiva. Pod mojim prozorom je red panjeva. Drveće je sasječeno za ogrev prošle zime. Ne prihvatajući da napuste nadu koju nudi proljeće, ljudi su grančice preostalog drveća stavljali u vodu. U uredima, u kućama, svugdje su procvale grančice onog što je možda zadnje proljeće Sarajeva.

Gledali smo čuvenu lokalnu produkciju "Kose" koja se prkosno daje jedanput sedmično, i pored sveg haosa opsade. "Pomaže mi da ne poludim potpuno", rekao mi je jedan glumac. Kada je mlada postava počela sa predstavom čija je energija dolazila iz duše, shvatila sam da izgladnjela postava glumi zahvaljujući jedino svom duhu. Prošle sedmice, dvoje glumaca je odvedeno u bolnicu zbog iznurenosti i neuhranjenosti. Ali ludi nisu bili. Nimalo. Oni su stvarali život.

Naše prastaro oklopno vozilo jednog dana se pokvarilo i morali smo da idemo pješke. Svaki naš korak odjekivao je od artiljerijskih udaraca. U ruševinama pekare čula sam zvuke čela i ugledala Vedrana Smailovića obučenog u frak. Svirao je adađo 22 dana u spomen 22 čovjeka koji su, uključujući i njegovog brata, ubijeni granatom koja je uništila pekaru. Kleknula sam pored njegove stolice savladana emocijama. Niz lice su mi tekle suze. Njegovo sviranje slavilo je čudo preživljavanja i tugovalo nad ludilom smrti. Zagrlili smo se i zapjevali "Amazing Grace". Provela sam ostatak dana u tugi i suzama. Bio bi to sasvim dobar dan za umiranje.

Drugo jedno veće zateklo nas je u dimu, uz piće, smijeh i muziku. Paul je svirao po željama, a lokalni muzičari su pjevali i bubnjali po stolovima. Jedna od zvjezda iz "Kose", Srpkinja, pjevala je rumbu makedonskih Cigana, i odjednom se naš domaćin, profesor prava, koji je brižno bdio nad nama, našao na stolu. Dok je plesao pružio mi je ruku. Skočila sam na sto a on se srušio dok smo plesali. Pali smo u ludu gomilu kruha, vina i pepeljara. Bilo mi je isuviše lijepo da ustanem i pjevala sam dok nisam promukla. Nekoliko sati rat nije postojao.

Naš javni koncert je bio najveći rizik. U Sarajevu je opasno okupiti puno ljudi na jednom mjestu, a pozorište može da primi 300. Dvostruko više je došlo i nisu htjeli da odu. Gledala sam na ta lica Sarajeva, neka iznurena a niz neka su tiho tekle suze. Zvuči granata pružali su staccato pratnju Paulovoj vrhunskoj gitari. Niko nije ni okom trepnuo. Bilo je kao da smo se svi zarekli da se pretvaramo da granate ne postoje i da postoji samo muzika. Svirali smo poznate pjesme i oni su pjevali s nama. Djeci, poput djece svuda na svijetu, više su se dopadale nove pjesme sa mog najnovijeg albuma.

Tada sam, isto kao i sada, na trenutke imala istu opravdanu i razumljivu želju da dovučem ogromne topove i njima otjeram sarajevske krvnike s brda. Ali tu se javlja istorija. Tako se rada još veća odmazda, još veća mržnja, veća agonija i više mrtve djece. Stvarni neprijatelj svih nas je pobješnjeli nacionalizam. On se širi svijetom. A mi smo njegovi ovisnici isto tako beznadežno kao i Srbi i Bosanci i Hrvati.

Onog dana, kad sam odlazila jedna djevojka mi je rekla: "Ljudi u Bosni se ne plaše smrti, plaše se jedino da će ih zaboraviti." Da bismo savladali taj strah, moramo se izdići iznad užasa. Gledajući na Sarajevo kao na centar kulture, što je nekad i bio, glumci, umjetnici, muzičari i izvođači svih vrsta mogu ovom hrabrom narodu dati snažno oruđe u njihovoj borbi protiv uništenja.

Joan Baez

(prevod Spomenka Beus)

KRUG U ŽIVOTU AHMETA Š.

Poluprazni tramvaj je jurio u svojoj noćnoj vožnji pijanskog ugođaja. Na stajalištu, ne baš posljednjem, izlazi mladi par. Dok tramvaj, uz bučno klaparanje tračnicama, nestaje u noći, njima se približava betonska utvara obasjana neonom.

Muškarac rukom pokazuje u drugom pravcu, prema nebu, unoseći se pomalo u lice žene, nešto joj živo objašnjava.

- Nebo će se rastvoriti, kazuje Ahmet. - Sve noćašnje

želje mogu ti se ostvariti, samo valja strpljivo čekati.

Čekaju. Nebo se čas razvedrava, čas oblači; oblaci jure, zakrivaju zvijezde. Dva pogleda uprta su gore, prema mjestu svih tajni.

Jedan lift je, malo zatim, saznao tajnu Lejletu-l-kadr, 27-ramazanske noći.

Nedjeljno jutro su Ahmet i Jelena dočekali budni. Kiša je još padala, neumoljivo kuckajući na prozorska okna, kao da priroda upozorava dva ljudska tijela na konačnost zadovoljstva.

Te noći su dugo vodili ljubav. Prije toga, Jelena je obznanila svoju odluku. Tiho:

- Šabo, ja odlazim.

Ona je njega, u stvari zvala Šabo. Ahmet se nije bunio, zašto bi, uostalom: od kada je sa Jelenom, sve, pa i nadimci, dobilo je drugačiji smisao, činilo mu se.

Šest sati. Jutarnje vijesti su opet ružne. Jelena sprema svoje stvari, jednu po jednu slaže u narandžasti kofer, sav ubudao od mirovanja. Ahmet i Jelena su na aerodromu. Sada traže kartu za vanredni let. Vanredni let za vanredni odlazak. Redovnih letova nema, vojska ne voli redovne i obične stvari, valjda je zato čitav aerodrom stavila pod svoju kontrolu.

Gužva i zvuk. Autobusi, natrpani oficirskim ženama, djecom i prtljagom dolaze iz grada i probijaju se kroz džunglu mitraljeskih gnijezda, bodljikave žice i gomile ljudi u pokretu. Naoružani vojnici štite njihovo kretanje, razuzdana svjetina negoduje.

Ahmet i Jelena su na samom ulazu za aerodromsku pistu, nema vremena za dugo rastajanje, poljubac, grčeviti stisak dvije pokrenute ruke, i praznina između njih sve je veća. Uskoro se više ni pogledima nisu mogli dodirivati.

Ahmet se, naslonjen na visoku aerodromsku žicu, pitao da li je pogrešio; da li je, možda, imao pravo da je otrgne iz njenog svijeta i od njenih, njegovi je ne vole, njeni je, nakon svega, neće prihvatiti i bit će joj sve što ima; da li bi joj mogao priuštiti sve što treba: ljubav, nježnost, razumijevanje, sigurnost i zaštitu. Ali što će biti ako životna oluja, sjetio se velikog pisca, pokida tu krhku predu, tanju od paučine i kad čovjek iz snova postane ono što je, jadan i unižen. Svi ljudski snovi tako počinju i tako propadaju. Zastao mu je dah, ostao je bez ikakvog odgovora.

Okrenuo se i pogled mu se sudario sa ukopanim tenkom. Ako u meni zavlada mržnja zbog sadašnje muke, onaj ko je pokrenuo ovaj oklop bit će kriv, mislio je u sebi. U daljini, dolje u gradu, odjekivala je grmljavina topova.

Natrag iz tvrđave, Ahmete Šabo!

Jasmin Duraković

LASTE

April. Proljeće. Poslije duge sezone odlaska i izbjeglištva, počela je sezona povratka, u Sarajevo i Bosnu. Ne znam zašto ali smo bili nekako sretni, u odnosu na naše dotadašnje raspoloženje. Ne znam je li nas taj masovni povratak činio sretnim, ali smo imali neku nadu koju prije nismo. Nisam siguran je li to bio kraj zime, koju smo jedva prezimili, i početak proljeća, izvjesnost vojne intervencije, ili činjenica da više nismo redovno slušali vijesti. Vjerovatno od svega pomalo.

Svako veče bismo sjedili sa našim komšijama i prijateljima, od kojih su se neki i nedavno vratili, i razmjenjivali bismo mišljenja, širih neki optimizam između sebe. Bili smo umorni i slomljeni, ali smo bili optimistični. Činilo nam se da je rat gotov.

Nikad nisam bio ljubitelj šetanja. Nikad nisam volio da šetam onako, iz ćejfa. To sam zavolio, tada. Zavolio sam da šetam, zbog tišine. Ne, ne zbog one prave tišine. Djeca su se igrala i vikala, ljudi su izlazili i razgovarali pred svojim haustorima, ptice su cvrkutale, ali to je za mene, kao i za sve druge koji su, ako bog da, preživjeli ovaj rat, bila tišina. Tišina topova. Šutnja topova.

Iako je to bilo samo do susjedne zgrade, volio sam da šetam. Jasni su bili tragovi rata, krateri od granata, rupe od gelera i snajperskih metaka, ali su i oni nekako davali utisak kraja rata. Na žalost, to je bio samo utisak. Varka.

Još ljetos, kada sam imao priliku da odem, čvrsto sam odbio. Ne vjerujem da bih to sada tako olako uradio. Želim da se normalizujem, dok nije prekasno, dok ovo ludilo ne dođe do te mjere da nam je, primjera radi, nenormalno da stalno ima struje i vode, i da trafo-stanica ne iskače neprekidno.

Dok se izbjeglice vraćaju, mi pravimo planove odlaska, pa neki i poslije rata. Tu griješimo. Tu griješimo, jer će na kraju ostati samo mali broj ljudi koji su preživjeli rat, koji nisu imali gdje da idu, a državu će voditi oni koji su bili odsutni i koji će zbog toga praviti greške. Borba za Bosnu će se nastaviti i nakon kraja rata, pa makar se on završio potpuno u našu korist.

Zimus, krajem novembra, imali smo čvrst utisak da sa našom "bubnjarom", i nešto malo dasaka ne možemo izdržati ni do decembra. Kada smo dobili bolju peć, sredinom decembra, mislili smo da sa drvima nećemo još dugo, ali kada smo u januaru kupili metar drva nada je počela da raste u nama, i shvatili smo da je Sarajevo izdržalo, i da će izdržati sve što je njemu nezamislivo kao cjelini.

Proljeće je, po drugi put od početka rata, samo što je ovaj put potpuno drugačiji odnos snaga. To je naše ratno postignuće...

Boris Knežević, petnaestogodišnjak

Oceni 5