Kvir filmovi i serije koje smo voleli 2021. godine
Queer 01 S

Photo: Combo

Neću da budem tvoja tajna

Mnogi se slažu da je film Cabaret (1972) prvi  jasno progovorio o kvir junaku, te mu podario identitet koji nije samo kliše, već priča o ljudskom biću koje živi punim životom. Bilo je to vreme veće slobode, a pre politizacije identiteta koja je donela nove oblike cenzure, te inovativne načine vraćanja u tišinu. Danas se stvari polako vraćaju u nešto normalnije tokove, te je prosečnom kvir gledaocu ponuđeno bogatstvo sadržaja i junaka sa kojima može da se identifikuje, ili pak proceni koliko je od njih drugačiji.

Protekle godine upoznali smo nove televizijske heroje, čuli nove priče o životima koji su nam već bili poznati i svedočili tome da je dobra kvir „televizija“ moguća. Ovo je naša lista, naše bogatstvo naslova.

Your Name Engraved Herein  (Tajvan, drama, 1h 58min)

Do you still remember that name engraved in your heart?

Oni kojima nije jasno koliko je teško biti drugačiji, verovatno su oduvek bili isti. Pravila važe svuda, posebno u konzervativnim sredinama, a na Tajvanu je osamdesetih godina bilo posebno teško. Jia-han i Birdy odrastaju baš u to vreme, u katoličkoj školi za mladiće. Zaplet je jednostavan, pritisnut porodičnim dinamikama, homofobijom i represijom, ali su junaci kompleksni, kao što to obično jesu oni koji su upoznali traumu.

Dirljiva ljubavna priča služi svima, samo ako se ima volja da se odbace predrasude. Reditelj Patrick Liu požudu dobro razume, i prikazuje je baš onako kakva je u pravom životu, gde se kreće od diskretnih ispoljavanja nežnosti do lažne nezainteresovanosti koja potiče iz straha. Ljubav između dva mladića se odvija polako, pa se u početku čini da je ovo još jedan film koji se boji kvir seksualnosti. Strpljenje se ipak isplati, i dovodi do raspleta u kojem su se izgubile godine, decenije, cela jedna ljubav.

A Perfectly Normal Family – En helt almindelig familie (Danska, drama, 1h 33min)

Do you have to be so embarrassing?

Kada Emmin otac otkrije svoj pravi identitet, devojčica je zbunjena i ljuta, budući da oseća da gubi jednog od roditelja. Thomas ubrzo ulazi u tranziciju, te postaje ono što je oduvek bio: Agnete.

Ovaj danski film odlična je lekcija o hrabrosti i autovanju, ali i o tome koliko je važno da se razume onaj drugi, drugačiji. Naslov odlično pristaje, budući da u pitanju i jeste savršeno normalna porodica, a njena snaga je upravo u želji da se razume. Iskrena i topla priča nikoga ne ostavlja ravnodušnim, posebno one koji veruju da se normalnost meri isključivo brigom za druge.

Été 85 –  Summer of 85 (Francuska, drama, 1h 40min)

That's what's hard about death. The absence of the ones you loved.

François Ozon nas je nakon tri godine obradovao novim filmom, za koji kaže da je ono što je želeo da gleda kad je bio tinejdžer. Nastao je na temeljima romana Aidana Chambersa – Dance on My Grave iz 1982. godine, za koji se od tada pa sve do danas lobira da bude zabranjen. Problem je, kao i uvek, u tome što je Chambers bez suzdržavanja pisao o tinejdžerskoj kvir ljubavi sa mračnim preokretom.

Film, kao i roman, slavi navalu prve ljubavi, i LGBTIQ+ omladini pruže ono što joj je svih ovih godina nedostajalo – priču u kojoj mogu da se prepoznaju, uprkos tome što je u pitanju triler sa smrtnim ishodom. Postoji nebrojeno mnogo sličnih filmova, čak mračnijih, koji nisu izazivali osudu, a samo zbog toga što su zaljubljeni bili različitog pola. To što homoseksualnost u romanu nije opisana kao bolest ili problem, je osamdesetih godina bilo, ako ne revolucionarno, onda bar veoma važno.

Ozon je pomenuti roman prvi put pročitao kada mu je bilo sedamnaest godina, pa se verovatno još tada javila klica zamisli da ga jednog dana ekranizuje. Skoro četiri decenije kasnije je u tome i uspeo, a film je namenjen nešto mlađoj publici, zbog čega starijim gledaocima ponekad može da izgleda preterano ili naivno, kao što život u mladosti često i jeste.

Supernova (Velika Britanija, drama, 1h 33min)

Stars die so that we can live. And we die so that stars can be reborn.

Sam (Colin Firth) i Tusker (StanleyTucci), prvi Englez, drugi Amerikanac, obojica umetnici, putuju kroz lepo snimljen film, te predele koji su u skladu s onim što jedan prema drugome osećaju. Zajedno su oko dvadeset godina, ali ne beže od homofobije. Jedan od njih boluje, ali ne od AIDS-a. Konačno smo stigli do čistine, do prostora gde gej parovi žive neomeđeni mržnjom i progonima.

Za scenario i režiju odgovoran je Harry Macqueen, koji je kao reditelj stao i iza filma Hinterland (2014). Njegovi novi junaci su tu da naprave krupan korak ka jednakosti, bar kada je film u pitanju, a Supernova po količini ljubavi i odgovornosti pomalo podseća na film Amour Michaela Hanekea. Priča je ipak nešto blaža od pomenute paralele, što ne znači da ne trpi težinu koja kao da stiže direktno iz stvarnog života.

Njihove situacije se menjaju podjednako neočekivano kao i okolnosti u životima „najobičnijih“ ljudi. Ljubav je zbog toga na testu, onoliko koliko je takve stvari moguće testirati.

El baile de los 41 – Dance of the 41 (Meksiko, drama, 1h 33min)

I realized there were only men there.

U novembru 1901. godine policija je u jednoj kući u Meksiko Sitiju uhapsila 42 muškarca. Meta racije je bila zgrada u kojoj su se i pre toga održavale zabave za članove ozloglašenog „tajnog društva“. „Na prvi pogled je sve izgledalo normalno“, kaže policajac koji podnosi izveštaj o hapšenju, „Ali smo onda primetili da osobe u haljinama nisu žene, već muškarci“. Polovina uhapšenih bila je u ženskoj odeći, a među njima su se našli i pripadnici vladajuće klase. Njihova imena su kasnije obrisana iz izveštaja.

Film Dance of the 41 prati ovaj događaj, a u centru je istinita priča o Ignaciu de la Torreu (Alfonso Herrera), zetu tadašnjeg meksičkog predsednika Porfiria Díaza. O „poslednjem drag“ balu i sudbini onih koji su uhapšeni se dugo ništa nije znalo – prošlost jede svoju kvir decu. To naravno nije prvi put da su brisani tagovi drugačijih, kako u meksičkoj, tako i u svetskoj istoriji.

The Man with the Answers (Grčka, drama, 1h 25min)

That feeling when you’re in the air is incredible.

Krajem devedesetih godina prošlog veka dejting prakse gej muškaraca su doživele veliku transformaciju – upoznavanje je umesto u stvarnom svetu, u kojem vreba konstantna opasnost od nasilja, počelo da se dešava na internetu. Potencijalni partneri su se iz parkova i klubova preselili u internet sobe, online prostore u kojima su bez straha „gubili glave“ za novim mladićima.

U međuvremenu se zaboravilo koliko zadovoljstva ima u nesigurnosti koja ide uz susrete u stvarnom svetu. Neizvesnost je tu igrala veliku ulogu, budući da su se partneri prepoznavali isključivo na osnovu onoga što zovemo „unutrašnjim osećajem“. Film The Man with the Answers nas podseća na praksu koja je gotovo iskorenjena, najpre zbog toga što su poruke tipa „Šta tražiš?“ daleko lakše od rituala koje uključuje udvaranje u analognim prostorima.

Swan Song (USA, drama, 1h 45min)

I’m mister Pat and I’m back.

Udo Kier je jedan od onih glumaca koji gutaju uloge – svi oni koje igra na kraju postaju on, i obrnuto. Tako je i u filmu Swan Song, za koji pojedini kritičari tvrde da mu nije dorastao, ali to nije baš sasvim tačno.

Kultni glumac je zaigrao frizera u penziji, homoseksualca koji je zaglavljen u staračkom domu, ali i u prošlosti. Tu počinje avantura – labuđa pesma u obliku poslednje frizure. Krhka linija između stvarnosti, snova i uspomena se lagano gubi, dok se glavni junak Pat suočava s duhovima iz prošlosti. Neki su živi, drugi su pak stradali tokom AIDS pandemije – među njima i njegov partner.

Istina je da film ima većinu opštih mesta koja su karakteristična za filmove čiji su junaci gej. Uprkos tome razlike u odnosu na surovu prošlost su očigledne – homofobija se ne dešava tamo gde je očekujemo, budući da je se stide čak i oni čiji su joj preci rado pribegavali. I gradić Sandusky je pozitivno prikazan, što s malim mestima obično nije slučaj, pa izgleda kao raj za odrastanje onih koji su se rodili drugačiji.

Očigledno je da u film nije uloženo mnogo novca, ali je ipak u pitanju zanimljiva priča, dragocena lekcija iz prošlosti i sadašnjosti. Vrlo je verovatno da bez Kiera ne bi funkcionisao, ali je on srećom prisutan.

Joe Bell (USA, drama, 1h 33min)

A lot of people don’t think it’s a big deal to make fun of people who are different from you.

Film Joe Bell nije dobro prošao kod kritičara, ali je jedno sigurno – svaki će gledalac odmah po završetku potražiti informacije o životu Joa i JadenaBella. Rediteljima se zamera da je prepun opštih mesta, što je tačno, ali su upravo ta mesta ona od kojih se najviše uči – možda Joe Bell nije materijal za Oskara, ali se sigurno radi o sadržaju koji bi mogao da postane važan za edukaciju roditelja koji nisu sposobni da se nose s različitošću sopstvene dece.

U pitanju je priča o gej tinejdžeru koji je trpeo nasilje, budući da nije želeo (ni mogao) da odustane od svog identiteta. Svaka kvir osoba dobro zna koliko se različitost ne trpi, a posebno one koje su odrastale u malim sredinama. La Grande je jedan od takvih gradića, mesto u kojem su izmišljene porodične vrednosti važnije od bezbednosti onih koji se ne uklapaju u čopor.

Operation Hyacinth (Poljska, drama, 1h 52min)

Do you associate with homosexuals?

Film Operation Hyacinth vrvi od tragičnih junaka, a usred svega je mladi inspektor Robert (igra ga sjajni TomaszZiętek). Slučaj serijskog ubice čije su mete isključivo gej muškarci je svojevrsna prelomna tačka u njegovoj karijeri, ali i momenat u kojem se film pretvara u triler. Iako je Robert izmišljen, film je dobro utemeljen u stvarnosti, budući da su zbog operacije Hyacinth stradali mnogi.

Kako slučaj misterioznog ubice postaje kompleksniji, tako sve više utiče i na privatni život inspektora Roberta. Prelomni momenat je akcija hapšenja gejeva u javnom toaletu, kada Robert upoznaje Areka. Strašni, jezoviti homoseksualac dobija lice anđela i život sasvim običnog čoveka, čija je jedina želja da voli i da bude srećan.

Sublet (Izrael, drama, 1h 29min)

So, how's Tel Aviv?

Postoje ljudi s kojima je sve lako, čak i prvi susret. Posebno prvi susret. Tokom tih trenutaka sve je slatko i gorko u isto vreme. Ukoliko bi neko uspeo da napravi formulu za to osećanje, skoro je sasvim sigurno da bi se vrlo brzo obogatio.

Film Sublet je priča o jednom takvom početku. Sasvim slučajan susret pretvara se u nešto mnogo više. Nije to samo sudar dva ljudska bića, već i dodir dve različite kulture, dve generacije između kojih je jaz prošlog vremena. Često se misli kako su te prepreke nepremostive, posebno poslednjih decenija. Provalije između generacije su zahvaljujući tehnologiji sve dublje, budući da se svet u poslednjih pedeset više promenio nego u prethodne dve hiljade godina. Nove sprave menjaju sve, od prijateljstva do ljubavi. Svet je brži, svi negde žurimo, bar dok nas ne uspori neko s kim ne gubimo vreme.

Saint-Narcisse (Kanada, drama, 1h 41min)

Love thyself.

Kanadski reditelj Bruce La Bruce još jednom je oživeo lepog Narcisa. Ovog puta se rodio kao Dominic (Felix-Antoine Duval), junak filma Saint-Narcisse. Od početka nam je jasno da se radi o mladiću koji je večito gladan fotografija sopstvenog lica – uprkos tome što je radnja smeštena u sedamdesete godine prošlog veka, Dominic živi selfie kulturu, a uz pomoć analognog aparata. Zaslepljen blicom, jedva da vidi ono što ga okružuje, pa ne odvaja pogled od sebe čak ni kada mašta o seksu sa strancima.

Reditelj nam u prvoj sceni ipak ne prikazuje Dominicovo lice, budući da je u fokusu prostor između njegovih nogu. Istina, kamera s izbočine brzo kreće ka gore – od crnog, kožnog kaiša s krupnom metalnom kopčom, preko kožne jakne, stiže do lica koje nam dolazi kao iznenađenje. Dominic ipak ne gleda u sebe, već u nas. Ili nam se bar čini da iz očiju izbija prekor upućen nama, kao da radimo nešto zabranjeno, što je opet deo mnogih fantazija.

The Novice (USA, drama, 1h 36min)

Body, arms, arm, body, legs.

Debitantski film talentovane rediteljke i scenaristkinje Lauren Hadaway prava je bomba. Glumci hodaju po tankoj liniji između drame i jezivog psihološkog horora, a u samom centru je nedostatak ljubavi prema sebi.

Eksperti tvrde da oni koji sebe dovoljno vole nemaju potrebu da stalno budu najbolji, pa ne upadaju u vrtloge koje proizvodi nedostatak samopouzdanja. Mnogo je strašnih stvari nastalo upravo iz takvih psiholoških tornada, a nema većeg horora od onog koji je moguć u stvarnom životu.

Gledalac u ovaj svet ulazi preko glavne junakinje Alex Dall (Isabelle Fuhrman), te dobija skicu ličnosti koja mrzi i sebe i druge, ali ipak izaziva saosećanje, bar kod onih koji znaju koliko su teške mape života. To ne znači da postoji opravdanje za ono što radi, naprotiv. Oštećene osobe koje se ne bave sobom mogu da budu opasne, a okruženju često nije jasno zašto se ponašaju na načine koji ugrožavaju sve čega se dotaknu. Ne pomaže ni uspeh, ni potera za savršenstvom – balans je negde drugde, a priznavanje da nešto nije u redu je prvi korak ka stabilnijem, pa samim tim i uspešnijem životu.

The Novice možda neće dobiti Oskara – previše je daleko od mejnstrim publike, ali je neosporno da je Isabelle Fuhrman ponudila jednu od boljih izvedbi ove 2021. godine.

Firebird (Estonija-Velika Britanija, drama, 1h 47min)

I’m afraid of this dream.

Ljubavne priče o kojima se priča sve do skoro nisu uključivale ljubavnike/ce istog pola. Takve ljubavi su se ipak događale, stvarno i odavno, pa danas imamo i istorijske drame koje govore o onima koji su do kraja života ćutali.

Firebird je jedna takva priča, film o ljubavnicima koji su se usudili da se vole u vreme Hladnog rata, i to u vojsci Sovjetskog saveza. Iako priče o zabranjenoj ljubavi nisu ništa novo, ovaj film je dragocen, najviše zbog toga što podseća sa kakvim su se sve opasnostima LGBTIQ+ osobe susretale u minulim vremenima.

Ljubavi je ipak bilo, uprkos strahu i ozbiljnim pretnjama, pa nam ne preostaje ništa drugo nego da ih pamtimo, slavimo, te da svima prepričavamo ono što smo čuli i videli.

Everybody's Talking About Jamie (Velika Britanija, drama-mjuzikl, 1h 55min)

It’s all glittery plastic. Oh my God, I love it.

Oscar Wilde je jednom napisao da je jedina stvar gora od toga kad govore ružne stvari o vama ona kad ne govore ništa.

Inspiracija za mjuzikl Everybody’s Talking About Jamie došla je iz dokumentarnog filma Jamie: Drag Queen at 16, te priče o jednoj pravoj drag kraljici. Reprezentacija drag performera je poslednjih godina evoluirala, možda najviše zahvaljujući rijaliti seriji Ru Paul’s Drag Race. Ipak, odrastanje i dalje nije lako – probajte da živite kao tinejdžer koji nosi štikle.

Benedetta (Francuska, drama, 2h 7min)

My aim was not to punish but to hurt her.

Paul Verhoeven je napravio film koji se bazira na istinitoj priči, a prati časnu sestru koja je živela u XVII veku.

Iz tog stvarnog temelja izašla je neobična vizija, ljubavna priča s erotskim elementima. Obeležili su ga kao „lezbejski film s kaluđericama“, ali je Benedetta više od toga – priča o veri, promišljanju života, istoriji, bolesti, pokvarenosti, strasti, strahu, zapravo o skoro svemu što može da vam padne na pamet. Dildo napravljen od statue Bogorodice je čisto remek-delo.

Tick, Tick... Boom! (USA, drama-mjuzikl, 1h 55min)

Are you letting yourself be led by fear or by love?

Jonathan Larson je napravio revoluciju na Brodveju i zauvek promenio mjuzikl. Jonathan Larson je voleo svoje gej prijatelje.

Divna priča o životu koji je ceo bio kreativan proces, o ljubavi i podršci. Važna pripovest o položaju gej muškaraca, posebno onih koji su živeli i žive sa HIV virusom. Činjenice se stapaju s fikcijom, baš kao što mora – jer svaka mašta je krupna i teška istina.

The Power of the Dog (USA, drama-vestern, 2h 5min)

Deliver my soul from the sword, my darling from the power of the dog.

Ko bi rekao da će gej muškarci jednog dana pronaći svoje mesto i u vestern filmu. Istina, ne radi se o reprezentativnim junacima, jer ko je mogao da bude uzor u drugačijosti na samom početku XX veka.

Evo šta o filmu kaže Marko Njegić: „Punokrvan i nijansiran kaubojac, istovremeno brutalan i taktilan, donosi portret lica i skrivenog naličja muškosti, izvedena pred krupni plan. Muškost predstavlja protagonist antagonističkih poriva, rančer Phil Burbank (nikad bolji Benedict Cumberbatch), sušta suprotnost njegovu bratu Georgeu (uvijek pouzdani Jesse Plemons) s kojim vodi ranč u Montani 1925. godine.“

Veneno (Španija, mini serija)

As gay men, we grew up without stories, without mirrors to look at or to guide our lives. We thought La Veneno was the perfect way to talk about how important it is to be visible and how it is not important to be perfect. It’s important to show yourself and that’s a political statement to be yourself that is undeniable.

Serija Veneno neodoljivo podseća na ranog Almodovara, posebno u delovima koji se bave prošlošću Cristine Ortiz Rodríguez. Epizode se kreću između sadašnjosti u kojoj La Veneno Valeriji prepričava svoj život, detinjstva u seocetu Adra, sve do bekstva u Madrid i televizijske slave. La Veneno je, kao i mnogi, nepouzdana u pričanju svoje životne priče, pa se zbog toga napominje da serija meša stvarno i željeno, usvojenu mitologiju i fantazije u koje je i sama naratorka vremenom poverovala. Priče u koje sami sebe ubedimo podjednako su, ako ne i više, važne od onoga što se stvarno dogodilo, jer realno ja približavaju onome što smo maštali da ćemo biti. Tako je i u ovoj seriji – La Veneno nam poklanja i svoje fantazije koje postaju deo naše sopstvene stvarnosti, budući da pričaju o mehanizmima zahvaljujući kojima se preživljavalo u surova vremena.

Bonding (USA, TV serija, druga sezona)

I've seen more meat in vegan kitchen.

Nova sezona se nepogrešivo nastavlja na prvu, a epizode koje u proseku traju oko petnaest minuta omogućavaju bindžovanje bez posledica.

Istina je da serija ne prija svima, najpre ljubiteljima patrijarhata, budući da ga nemilosrdno dekonstruiše. Još je u prvoj sezoni bilo jasno da imamo ozbiljne glavne junake koji zaslužuju još nekoliko nastavaka. Ipak, postojao je rizik da se ne shvate ozbiljno, budući da humor ne misli na granice, a dominatrix scene skreću pažnju u drugom smeru. Kada se razume da upravo ti prizori imaju snagu koja nam je danas potrebna, gledalac može da se opusti.

Druga sezona je nešto ozbiljnija, bar po pitanju jednakosti, seksualnog nasilja, diskriminacije, homofobije, seksa i mnogih drugih tema sa kojima se moderan gledalac i dalje bori. Uporedo sa tim su porasli i junaci, što je napravilo prostora i za treću sezonu.

It’s a Sin (Velika Britanija, mini serija)

That’s what shame does. It makes him think he deserves it. The wards are full of men who think they deserve it. They are dying, and a little bit of them thinks, yes, this is right. I brought this on myself, it’s my fault, because the sex that I love is killing me. I mean it’s astonishing, the perfect virus came along to prove you right. So that’s what happened in your house. He died because of you. They all die because of you.

Generacije gej muškaraca odrastale su u strahu od bolesti. Istina je da se na prvom mestu radi o strahu od smrti, ali je tu još jedna, podjednako važna stvar – strah od sramote. „Žao mi je“, kaže Colin, jedan od junaka nove britanske serije It’s a sin, u trenutku kada saznaje da boluje od AIDSa. „Nema zbog čega da ti bude žao“, odgovara mu majka. „Nisam prljav“, nastavlja Colin, „Nikada nisam učinio ništa loše. Stvarno nisam“.

Colin nije jedini junak koji se izvinjava, pa mnogi tokom pet epizoda traže oproštaj, najčešće od roditelja. To nije obično „izvini“, već mnogo veća reč – momenat u kojem osećaj srama pobeđuje, jer se HIV tumačio (a slično je i danas) kao kazna za sramno ponašanje. Tako je serija i dobila naslov It’s a sin, po poznatoj pesmi benda Pet Shop Boys, a to nije prvi put da se naslov koristi ironično, budući da ono što se naziva „grehom“ nije tamo gde se prvobitno mislilo, već među roditeljima, starateljima, komšijama, rođacima i svima koji su obolele od AIDSa zaključavali u sobe – one prave, bolničke, ali i u simboličke ćelije čiji su zidovi podizani iz straha i predrasuda.

Russell T. Davies je napravio još jednu u nizu uspešnih kvir serija, a It’s a Sin se zasniva i na njegovim iskustvima, budući da pripada generaciji koja se osamdesetih godina prošlog veka našla usred epidemije HIVa. Priča je, kao i u njegovim drugim serijama, proizvod iskustva koje važi i danas, pa nove generacije lako mogu da se poistovete sa strahom od autovanja, nasilja, mobinga i strepnjom od seksualnih predatora, uprkos tome što novo doba pokušava da porekne ove činioce rečenicama poput „Ako ne voliš sebe niko neće da te voli“.

We Are Who We Are (Italija – USA, mini serija)

After all these years, I still don't know if I hate you or not.

Priča o američkoj bazi u Italiji možda ne bi bila interesantna da u njenom stvaranju nije učestvovao i Luca Guadagnino. Tako smo dobili nešto između serije Euphoria i filma Call Me By Your Name, seriju koja je obavezna za sve one koji žele nešto drugačije.

Fraser (Jack Dylan Grazer) iCaitlin (Jordan Kristine Seamón) su dvoje tinejdžera koji žive od danas do sutra, najpre zbog toga što život po vojnim bazama ništa ne obećava. Punoći doprinosi i ChloëSevigny koja od početka karijere ruši tabue, pa i ovde igra lezbejku koja je vojno lice, te u bazu stiže sa suprugom i sinom.

Prva epizoda počinje scenom koja liči na onu kojom se film Call Me By Your Name završio: lice mladog muškarca u krupnom planu – 2017. je to bio Elio (Timothee Chalamet), a 2020. Fraser (Jack Dylan Grazer). Od tog trenutka počinje priča, neobična, ali topla i iskrena, spremna da govori o svemu, da donese vidljivost nevidljivima, i razumevanje za stvari koje većina još uvek ne razume. Sjajna serija o odrastanju koja je važna za sve uzraste.

RuPaul's Drag Race (USA, trinaesta sezona)

If you don't love yourself, how in the hell you gonna love somebody else?

Drag Race je mnogo više od rijaliti emisije, budući da se već 13 godina bavi i pravima jedne manjine i donosi vidljivost pojedincima i pojedinkama čije se postojanje stolećima dovodilo u pitanje. Nova sezona upoznaje nas sa 14 novih kraljica, pa još jednom ostajemo fascinirani količinom talenta koji može da stane u samo jedno ljudsko biće.

Special (USA, druga sezona)

I love that you think I have enough self-esteem to be on Grindr.

Special je važna serija, čak i kad preteruje. Druga sezona je upala u zamke u koje komedije često upadaju, a to su oni momenti kada junaci odu predaleko, pa od dobre ideje naprave haos. To ipak nije presudno kada su nove epizode u pitanju, pa se bindžuju bez problema.

Podsetimo se šta je kreator i glavni glumac Ryan O’Connell o seriji govorio nakon završetka prve sezone: „Potpuno je nadrealno! Čini mi se da sam uvek verovao u ono što radimo, ali su reakcije gledalaca ipak emotivne i potpuno neverovatne. Poruke koje dobijam od ljudi koji žive sa poteškoćama u razvoju, koji su gej, ili koji su i gej i žive sa poteškoćama, potpuno su me preplavile, i jedva čekam da o tome razgovaram sa svojim terapeutom.“

O’Connellje tada istakao da je najbolje u vezi s tim što se serija emituje na Netflixu to „što njih nije briga šta drugi misle“, pa zbog toga često pružaju priliku i onima koji se tumače kao „drugi“. Zahvaljujući tome gledaoci su u prvoj sezoni mogli da vide i seks scenu između Ryana i seksualnog radnika, a u drugoj brojne slične scene, što ukida deseksualizaciju onih koje većina najčešće ne doživljava kao seksualna bića. „Mislim da gledaoci nikada pre nisu videli ništa slično“, kaže Ryan, „Pa je scena mogla da se pretvori u veliki problem. Zbog toga sam se trudio da bude što slobodnija, i da seks prikaže kao iskren i autentičan, što je važno jer se gej seks uopšte ne prikazuje, a i ako se prikazuje to su scene u mračnim sobama, javnim toaletima, ili scene u kojima kamera brzo beži od spletenih tela, te se okreće negde ka Mesecu ili bog te pita gde. Ja sam hteo da pokažem nešto što je iskreno i što je deo kako mog, tako i iskustva gej ljudi koje poznajem. Bio sam šokiran da niko ranije to nije uradio, jer sam očekivao da se odnos prema gej seksu do sada normalizovao.“

Genera+ion (USA, prva sezona)

I’ll always be honest with you, you just might not always like it.

Sadržaji s kvir junacima dobijaju sve više prostora, što je važno za sve one koji sve do skoro nisu imali s kim da se identifikuju. Genera+ion je jedna od takvih serija, a svaka epizoda podseća da je odrastanje teško, ali da nije potpuno užasno.

Zanimljivo je da jedna od kreatorki serije ima tek devetnaest godina, zbog čega joj je bilo lakše da pomogne u građenju junaka koji su istih godina. Njeno ime je Zelda Barnz, a u pitanju je umetnica koja je poželelada svoju priču pretvori u knjigu. Umesto na papir, radnju je spakovala u epizode, a u tome joj je pomogao i otac. U procesu je učestvovala i Lena Dunham, što svima koji su voleli Girls mnogo znači.

Serija prati grupu srednjoškolaca koji pokušavaju da razumeju svoje identitete i izađu na kraj sa svetom koji ih okružuje. Zbog toga podseća na Euphoriu i We Are Who We Are – još dve sjajne serije za one koji odrastaju, ali i za sve ostale.

Feel Good (Velika Britanija, druga sezona)

Why do some people need so much help just to exist, and then other people don't need any help at all?

Jasno je da su oni najduhovitiji često i oni s najviše trauma. Ukoliko se toj jednačini priključi i kvir identitet, život još više boli. Humor pomaže, ponekad i leči, ali je za konačno isceljenje neophodno da se pojedinac/ka suoči s bolnim događajima.

Kanadska komičar/ka Mae Martin se s traumama bori u još jednoj sezoni serije Feel Good – delimično autobiografskoj mračnoj komediji s romantičnim elementima. Brilijantan duh se meša s iskrenošću, što je dobar recept za eksplozivnu priču koja govori i u ime onih koji nemaju pravo glasa, te podseća da traume ne nestaju same od sebe.

Serija postiže toliko toga u šest epizoda, pa gledalac želi još, još i još. Najstrašniji momenti ublaženi su blesavim odnosom prema životu, koji je možda i najbolji recept za borbu s predrasudama i većinom koja misli da joj sve pripada.

Halston (USA, mini serija)

You can't put a budget on inspiration.

Ponekad se čini kao da Ryan Murphy radi bez prestanka, pa je s te proizvodne trake nedavno ispala i serija Halston. Ime ovog dizajnera nije zvučno kao na primer Ralph Lauren ili Calvin Klein, ali je zbog toga još zanimljivije – o slavnom modnom kreatoru se danas jedva govori, a rešenje te zagonetke postepeno se otpetljava u pet epizoda.

Kao i mnoge druge priče iz sedamdesetih godina prošlog veka i ova se vrti oko slave i disco klubova, te alkohola i kokaina. Da glavnu ulogu nije dobio EwanMcGregor, sigurno je da bi se serija izgubila u bezdanu hiperprodukcije, ali ovako je ipak ostala na površini, da priča o gej muškarcu kojeg smo skoro sasvim zaboravili.

Pose (USA, treća sezona)

You have to look so good that no one can ignore you.

Završila se i poslednja sezona serije Pose, a dobili smo sve – i sapunicu, i melodramu, lekcije iz prošlosti, velike junakinje i ozbiljnu katarzu.

U duhu dokumentarnog filma iz 1991. Paris is Burning - reportažnom kolažu i retko dobroj kulturno-istorijskoj građi koju bi trebalo konzumirati zarad opšte kulture, i Pose nudi široku lepezu likova i kvir običaja. Balske svečanosti na kojima se paradiralo kao na modnoj pisti, plesao “vogue”, te slavila njujorška drag scena, konačno su dobile zasluženo mesto u okviru televizijskog programa.

Iako je priča uokvirena pomalo konvencionalnim momentima, koji su tu da bi privukli i većinsku publiku, Pose plasira teme i junake, te autentična iskustva koja kreću iz balske dvorane, da bi se proširila u spoljašnji svet. Iz rivalskog raspoloženja rađaju se male porodice, koje i bez predaka, dece i unuka grade neraskidive veze i mrežu podrške u okviru koje se ravnopravno brine o svakom članu.

Kao jedna od najvećih prednosti serije ističe se i to što su za uloge drag kraljica i trans žena birane transrodne glumice, na čelu sa Dominique Jackson koja igra Elektru Abundance.

Young Royals (Švedska, prva sezona)

I don’t wanna be anyone’s secret

Iako se po naslovu ne bi reklo, Young Royals je neobično važna serija. Uprkos tome što je najavljivana kao sapunica, te tinejdžerska drama, ispostavilo se da je mnogo više – ljubavna priča čiji su glavni akteri nedvosmisleno kvir. Trejler je izašao još u maju, pa se od tada spekulisalo o tome šta čeka nestrpljive gledaoce. Većina se složila da je u pitanju „švedska verzija Netflix serije Elite“, ali se već s prvom epizodom ispostavilo da to nije sasvim tačno.

Ideja koja čuči u samoj osnovi serije izgleda kao kliše – priča o mladim bogatašima koji pate po prestižnim školama je odavno prevaziđena. Sve najave su ukazivale na novu vojsku TV junaka sa savršenim kosama i besprekornom kožom – srećom, dogodilo se nešto drugo. Čim se glavni junak – izmišljeni princ Wilhelm (Edvin Ryding) – prvi put pojavi, jasno nam je da je njegovo lice bliže odrastanju s ove strane ekrana. Tako je i s ostalim junacima – nesavršenstva glavnih likova, te širok spektar različitih junaka, podsećaju na tinejdžere iz pravog života, obična ljudska bića koja nemaju svoje šminkere.

Zbog toga Young Royals više liči na norvešku hit seriju Skam, nego na novije sapunice – drama je tu, ali u onoj meri koja je prisutna i u stvarnom tinejdžerskom životu (bilo da su bogati ili ne, tinejdžeri širom sveta dele slične probleme). Uprkos najavama, ova serija nije kao drugi sadržaji koji prate živote bogatih potomaka, čija pleća pritiskaju „problemi“ s kojima većina ne može da se identifikuje.

Sex Education (USA, treća sezona)

Do you feel that if you hadn’t smiled at him, he wouldn’t have assaulted you?

Treća sezona nas vodi još dublje u sada već omiljene junake, pa euforija postaje još jača, a u paketu sa različitim identitetima i razumnim savetima na temu seksa.

Odlična sezona, i još bolja Gillian Anderson, ali i svi ostali, budući da nema glumca koji nije ispunio očekivanja. Sada smo već sigurni da je ova serija više od igranog programa, jer donosi ozbiljnu evoluciju svesti, a na zanimljiv i uzbudljiv način. Gledajte Sex Education, i reklamirajte ga kao obavezno štivo za mlade.

Work in Progress (USA, druga sezona)

Life just got in the way of me killing myself.

Život nije bio lak za Abby, a život s privilegijama nije olakšao ono što je pritiska. Depresija i opsesivno-kompulzivni poremećaj su veliki teret, ali je put do srećnijeg života ipak moguć.

Nikome nije lako da prihvati traume s kojima se susretao tokom života, a to prihvatanje je prvi korak ka razrešenju. Abby se lako voli, uprkos tome što nije jednostavna – ljubav iz jednostavnosti i nije prava ljubav. Nepristojno ponašanje maskira humorom, a pomaže i to što je vrlo svesna kad povredi neko drugo biće. I što se kaje.

We're Here (USA, druga sezona)

People make you feel like you have to apologize for being yourself.

Kad čujemo „rijaliti šou“, obično pomislimo na grupu ljudi koja sedi u sobi s kamerama i ne radi ništa. We're Here je nešto drugo – tri poznate drag kraljice putuju po američkim vukojebinama i traže LGBTIQ+ osobe kojima je potrebna pomoć. Ruka spasa dolazi s haljinama, šminkom i gliterom, a rezultat je često katarzičan.

Krajem 2021. godine izašla je druga sezona, u koju je uloženo više nego u prvu. S novcem i besprekornom scenografijom se istina pomalo rastvara, budući da program izgleda još namešteno (što sigurno u nekoj meri i jeste), ali je serija uprkos tome i dalje od velike pomoći.

Bob the Drag Queen, Shangela i Eureka odlično rade svoj posao, i više od toga – stepen empatije s učesnicima često čini da liče na one dobre vile iz starih bajki. Iako više polirana, druga sezona donosi dovoljno prostora za lične priče, ali i bolje kostime, što na kraju znači da je svaki nastup ona kandirana voćka na vrhu kolača.

Love, Victor (USA, druga sezona)

The bomb is bombing.

Serijska adaptacija filma Love, Simon stigla je na Hulu prošle godine, kao nastavak tinejdžerske romantične komedije iz 2018. godine.

Radnja filma zasnovana je na romanu Simon vs. the Homo Sapiens Agenda Becky Albertalli, dok serija prati nastavak koji se fokusira na Victora, Simonovog virtuelnog prijatelja, koji je na putu samoprihvatanja i sticanja samopouzdanja. Pripadnici mlađih generacija dobili su nove junake koji povećavaju vidljivost ranjivih grupa, i na svetlost dana iznose probleme o kojima se retko, ili uopšte ne govori.

Iako je Love, Simon došao u formatu koji odgovara tinejdžerskim ljubavnim sapunicama gde pripadnike većinske populacije prikazuju već nekoliko decenija kao zaljubljene i mlade, njegov značaj je u tome što je na velika platna i male ekrane doneo junaka koji izgleda poput mnogih tinejdžera – živi životom srednje klase, nema problema u školi, roditelji ga ne ignorišu, te se dobro odnose jedno prema drugom. Život mu komplikuje samo činjenica da je gej, jer je različitost komplikovana i u najpovoljnijim uslovima, a najvećim delom zbog auto i internalizovane, ali i homofobije uopšte.

Na značaj nove serije, koja počiva na istim temeljima kao film i svi tinejdž filmovi uopšte, utiče i to što se veliki broj mladih LGBTIQ+ osoba slobodnije autovao svojim porodicama nakon filma Love, Simon, pa je i Nick Robinson, koji igra Simona, otkrio da se njegov brat autovao tokom snimanja. Glumac je u jednom intervjuu rekao kako veruje da se njegov brat dugo nosio sa tim problemom, i istakao da mu je rad na filmu omogućio da otvorenije sa njim razgovara. Tako je snaga i filma i serije u tome što podstiču razgovore, budući da prikazuju identitete o kojima se još uvek najradije ćuti, pa je mladim kvir ljudima teško da dođu do uzora i likova sa kojima mogu da se identifikuju, zbog čega neretko veruju da su jedini i nevidljivi.

Uprkos buci koja vlada u javnom ponašanju, nevidljivost je za drugačije još uvek veliki problem, a najviše zbog toga što se teme koje su u vezi sa njihovim identitetima obrađuju na senzacionalistički način, u maniru „nećete verovati“, te takve teme mnogim medijima služe samo da prikažu svoju tolerantnost, koja je često površna. Love, Victor je tu da to promeni, a druga sezona se malo udaljila od „bež identiteta“, što je uvek dobro.

Poznavajući Maria (Hrvatska, dokumentarni film, 45min)

Cure, ja vama moram nešto reć.

„Već na samom početku filma, Mario i njegov partner Kristijan, vlasnici nekoliko veselih pasa, listaju album s fotografijama svoga vjenčanja tijekom kojega su svirači izjavili da im nikad prije nije bilo bolje svirati na nečijem vjenčanju. Partneri dijele anegdotu kako su prvotno zafrkavali prijatelje vjenčanim prstenjem koje su načinili od aluminijske folije. Naposljetku su ipak odlučili ozakoniti vezu.

Kristijan je i prije nego što je saznao za Marijev HIV-status bio upoznat s virusom i svime što on nosi, a najbitnije od svega jest što je znao za nemjerljivost, odnosno da osoba koja dosegne nemjerljivu razinu HIV-a prestaje biti zarazna u nezaštićenom spolnom odnosu“. (Renato Samardžić)

Pray Away (USA, dokumentarni film, 1h 41min)

You can’t pray away the gay.

To da se bilo šta leči molitvom predrasuda je zbog koje su stradali mnogi. Među njima su i homoseksualci i lezbejke koji su životom plaćali tuđu veru u boga, ali ne i u njih.

Flee (internacionalni, animirani dokumentarni film, 1h 30min)

What's the earliest thing you remember?

Dokumentarni film najčešće povezujemo s realizmom – snimcima koji su stvarni, otrgnuti iz života. Waltz With Bashir je još 2008. godine na ovo polje uneo i animaciju, što se tada smatralo revolucionarnim. Junak Bashir nam priča o potisnutim sećanjima i naporu izraelskih vojnika da protumače zašto sanjaju strahote. Animacija je tu korisna, budući da omogućava da se prikaže i ono što se dešava u glavama aktera, pa nas autori zahvaljujući tome lakše vode do masakra iz 1982, u vreme kada je sve počelo.

Flee radi nešto slično, ali animacija ima još jednu ulogu – da sačuva identitete onih koji s nama dele svoju priču. Reditelj Jonas PoherRasmussen je dopustio da se crteži sudare sa scenama iz stvarnog sveta, a iz tog velikog praska nikla je još veća priča – o stradanju, gubitku, ali i o ljubavi i podršci. Amin Nawabi (pseudonim) nam priča o svom velikom putu, stradanju koje može da se uporedi s najsurovijim bajkama – ne onim pričama koje je zašećerio Disney, već onim prastarim, mračnim, nemilosrdnim.

The Most Beautiful Boy in the World (Švedska, dokumentarni film, 1h 33min)

How old is he?

Mnogi sanjaju o tome da budu najlepši na svetu, nesvesni toga koliki teret lepota ume da bude.

Reditelj Luchino Visconti je godinama tragao za savršenim licem dečaka koji će zaigrati u filmu Death in Venice. Kada ga je konačno pronašao, činilo se da je to ispunjenje jednog sna. Ispostavilo se da su neki snovi nezgodne noćne more.

Na premijeri filma 1971. godine reditelj je mladića proglasio „najlepšim dečakom na svetu“. Björn Andrésen je potom postao kultno lice, simbol za lepotu, a popularnost mu se odjednom svalila na neiskusna pleća. Ono što nekima izgleda kao ispunjenje svih želja, njemu je bio košmar, budući da se ona figura koja je u centru pažnje često slomi.

Oceni 5