Nečuveno prazno i veliko ništa

Taj sam si dan puštao dva puta zaredom Bridges to Babylon. Nakon čega sam odlučio da je to jedan od najgorih njihovih albuma. Ipak, iz nekih bolesnih razloga htio sam potvrdu toga pa sam pregledao cijeli CD paket, pročitao tekstove pjesama dok su Stonesi treći puta gruvali u dnevom boravku. Malo poslije toga otišao sam u kupaonicu sa žiletom u prstima, pogledao se u zrcalu. Obrijao sam se iako sam čeznuo samo za zahodom, nekakva utjeha mi je hitno bila potrebna. Obrisao sam krv s lica, uvijek je tako s novim žiletima, oderu me kao svinju, pa si polijepim komadiće toaletnog papira posvuda.

U mračnom klubu bih bio vidljiv na sto metara s takvim estetskim zahvatima, majke mi. Poslije sam se umio s ledenom vodom, koža mi je bila meka i bez oštećenja. A onda sam se uputio prema gradu. LET3 su ondje, u centru ispred Riječke banke promovirali svoj najnoviji četvrti album. Sredina rujna u Rijeci je najčešće još puna ljeta i životnih sokova, tako je bilo i sada. Čim sam se iskrcao iz busa svugdje su ljudi vrvjeli, ali ja sam metodično sebe usmjerio na nabavku Nečuvenog. Pa onda ću virnuti i taj njihov eskapistički performans, štalijeveć. S nevelikim sam zadovoljstvom izdvojio nešto manje od sto kuna za proizvod, poželio se odmah teleportirati natrag u stan poslušati novo remek djelo. Zrak je bio i dalje topao, lice me je malko peklo, pa sam ostao muvati se po trgu. Glava mi je bila, kao i obično, prazna.

Dojam je pojačalo i razočarenje netrijumfalnim albumom najdražeg mi benda ikada. Uto su se članovi LET3 počeli spuštati na motornoj pili iz pravca Ciottine ulice. Prdekali su na tom neregistriranom vozilu, htio ne htio, oteo mi se široki osmijeh, uvijek su bili duhoviti, mora im se priznati. Razgovarao sam odsutno s poznanicima, bilo je nešto neobično u meni, kao da sam pripit, ali sve je bilo veselo, brbljala su usta svuda oko mene pa sam ipak počeo uživati u ovom dijelu života. Kad se večer počela spuštati ubrzanom dinamikom shvatio sam da je vrijeme za tutanj. U busu si, ako imaš malo sreće i nešto umijeća, slobodan sjesti na stolicu, buljiti kroz prozor i razmišljati o pravim razlozima izbijanja drugog svjetskog rata. Ali to nije područje moje struke. Mogu arbitrirati o nekim pločama koje sam kupio iz čiste obijesti, na primjer o Metal Machine Music koju sam kupio iz druge ruke u Beogradu od nekog tipa na Knez Mihajlovoj na buvljaku. Ili pak onu Stiffovu podvalu s početka osamdesetih, The Wit and Wisdom of Ronald Reagan. Kad ih stavite na gramofon malo vas grize savjest, jasno, ali diskofil je dobronamjerna budala i da ga se iskoristiti!

Napokon, daleko od gužve i vreve, zasjeo sam u fotelju postavljenu točno na sredinu između dva hi fi zvučnika, bio sam u idealističkoj fazi očekujući razarajuće gitare, bubnjeve, vokale. Prlja mi je samo natuknuo da su snimali materijal malo tu, malo u Grčkoj, ponešto i u Venezueli gostujući s priredbom Fedra. Za strastvenog fana to je djelovalo zastrašujuće i puno obećanja! Ali prije nego li sam ukrcao okrugli plastični disk u plejer složio sam si u kuhinji sendvič, malo sira, zelene salate, majonezu ne podnosim ni na reklami! Stisnuo sam trokutić za play.

Tehnicsov plejer me je u tom trenutku obavijestio da u njegovoj utrobi nema ničeg - NO DISC. Jebemu, šta je sad?! Ponovim postupak, rezultat isti. Nakon dvanaestog pokušaja laćam se telefona i pozivam generalnog tajnika UN-a, ali nedostupan je za obične smrtnike. Pa pristojno odvrtim broj od Dallasova shopa gdje sam, jel da, upravo investirao novce u pokvareni CD. Prodavačica kaže halo, a ja velim bez uvodnih dobra večer ne valja! Malo bijesnijeg tona nego li mi je običaj, jasno. Veli ona misliš na LET3? Da, podviknem u ustrajnom duhu nepomirljivosti. E, pa, Vava, takav je album. Na njemu nema ništa. Prazan. Niente, ničevo, zero, N U L A! A, pa, onda, hm, u redu, dodam ja i zadovoljno spremim kutijicu među ostale domaće naslove.