Prije glasa u snove mu je ušao miris
Kavann 02 S

Photo: Milan Živanović/XXZ

Nedžad Ibrahimović: Jutra od sumpora

«Hajde, ustani!»

Prije glasa u snove mu je ušao miris.

«Zakasnićeš!»

Ništa ga tako ne razbudi kao miris laka za kosu. Pošto je znao da ujutro neće imati vremena, sinoć je ustajao i čitao na prozoru pod blijedim svjetlom fabričke laboratorije. Čim se Dik Sand spasio, on se svalio na kuhinjski otoman i potonuo u rijeku Kuanze. Pljuska se za umivaonikom, briše lice i u korodiranom ogledalu gleda majku dok se sprema. Otac je već otišao na posao.

«Prestani da vileniš, čitaj po danu!», kaže ona.

«Morao sam da vidim šta će biti sa Dikom!»

Majka se nasmija.

«Otiće ti vid!»

Kad je izišla, on preraspodijeli glumce na stolu pa Kirka Daglasa stavi između Omara Šerifa i Džuli Kristi. Preko njih opet stavi prozirno valovito staklo da se sami ne pomjeraju, i to je bilo to. Stavio je sat na ruku koji je uvijek pokazivao pola 4, natukao kapu na glavu i izišao u studeno sumporno jutro. Sumpor miriše na kuhana jaja. Iz jaja se izlegu ptice, zmije…

«Jel tebi smrde kuhana jaja?» pita Stefana Stefanovića koji ispred zgrade skakuće s noge na nogu.

Stefana svi zovu Stef, ali njemu je ljepše da svog najboljeg druga zove punim imenom i prezimenom.

«Aha», kaže Stefan Stefanović i grabi preko snježne staze.

«Kad prdnem, isto je tako!».

Ramena njegovog druga se ubrzano dižu i spuštaju dok prolaze pored kina. Miris sumpora lebdi nad gradom i miješa se s mirisom majčina laka. Stefanove čizme su različitih boja, jedna je plava, druga crna. On kaže da ima nove čizme, ali mu je otac rekao da prvo ove potroši. Na trgu ih čekaju Marija Lukić, Nadina i Nenad. Nadina samo klimnu glavom. Nenad gleda u Stefanove čizme, ali ništa ne govori. Marija i on se gledaju. Dopada mu se Marija zato što je malo starija i zato što je očuh tuče. To mu je Nadina rekla. On bi htio da je zaštiti, ali ne zna kako. Preko snijegom pokrivene livade uskim prtinama dolaze do pruge, i eto ih pred školom. Kao da cio grad pere prozore, snijeg škripi pod dječijim nogama.

Na vratima učionice Nenad pita hoće li sutra u kino.

«Šta igra?» reče Stefan Stefanović.

«Bitka na Neretvi, opet. Ali neće biti karata», reče Nenad. «Da se provučemo pokraj čistačice?»

U nedjelju su se Nenad, Stefan Stefanović i on uvukli u kino dok je čistačica držala otvorena vrata i neki japanski film odgledali s pozornice, ozada. Pošto se nisu vidjele svjetlosne zrake koje prenose sliku, kino je bilo veliki televizor. I tada im je puhalo i bilo hladno, a kako li bi moglo biti hladno nakon ovog dubokog snijega.

«Bolje kod Paje!», reče on.

«Ja neću kod starog!», reče Nenad.

«Što?», reče Stefan Stefanović.

«Ništa se ne čuje od mašina», reče Nenad.

«Projektora?», ispravi ga Stefan Stefanović

«Ma ja. A i platno je daleko.»

On bi konačno poslušao čika Pajine pozive i odgledao film iz kino-operaterove sobe. Bilo bi zanimljivo vidjeti odakle izviru zrake koje prave film.

«Ja ću ići», reče odlučno.

Kao kao da je čuo o čemu misli, Nenad reče:

«Samo gledaš u te zrake, a ne u film.»

«I ja ću s tobom!», reče Stefan Stefanović.

Taj dan nije popravio dvojku iz matematike. Stefan Stefanović i Marija Lukić su jedini u razredu riješili zadatak:

«Djeco, Tom Sojer je farbao ogradu od ponedjeljka do četvrtka. Obojio je osamdeset i šest letvica i to tako da je svaki sljedeći dan obojio jednu letvicu više nego dan prije. Pitanje je koliko je letvica obojio u utorak?»

I dobili petice. On zna da Tom nije sam farbao, već su mu pomagali Ben, Bili Fišer i Džoni Miler. Skrenuo je na to učiteljici pažnju, ali ona je odmahnula rukom kao da tjera muhu s nosa.

Dok su rješavali zadatke koje je učiteljica pogrešno povezivala s lektirom, on je razmišljao o onom naopakom japanskom filmu. Služavke lijepe gospođe Wakasa s kojom je Gendžuro živio odale su mu tajnu: svoju gospodaricu su izvukle iz groba kako bi ona mogla uživati u životu s Gendžurom. Poslije tog saznanja, Gendžuro se razočaran vratio svojoj kući gdje ga je još uvijek čekala njegova vjerna žena Mijagi sa serviranim ručkom. Ujutro, slučajno na ulici, on saznaje kako je Mijagi nastradala u ratu i da ga je kod kuće dočekao njen duh. On onda ode na grob svoje žene, te Mijagi, i tu se rasplače. Tada odnekuda dopre njezin glas koji mu veli da ga još voli i da će uvijek biti uz njega, ali da mora znati da ona nije u istom svijetu kao on. Ne zna je li Gendžuri od toga bilo išta lakše, ali njemu je u tom filmu bilo interesantno to što duhovi i ljudi žive jedni pored drugih i da se ne može biti siguran u to ko je duh a ko ljudsko biće.

Stefan Stefanović se iza platna sve vrijeme osvrtao ne bi li otkrio odakle dolazi propuh, a zapravo ga je bilo strah. “E, jebo vaki film iz kog se ne može izići”, rekao je. Istina, nisu se mogli usred filma spustiti sa scene – u gledalište. Ko neki duhovi.

Ni njemu ne izlaze iz glave Tom Sojer, Haklberi, Dik Sand, Nikoletina i Lunja. Misli da bi ih mogao sresti na ulici, u parku, u školi. A takvi su i junaci iz partizanskih filmova. Učiteljica stalno govori da su oni tu, u sadašnjosti naših naroda i narodnosti, a ne u prošlosti – na grobljima, gdje bi trebalo da odmaraju. Onda je i Hitler živ sa onim svojim kukastim križevima i svojim lijepim oficirima obučenim u utegnuta i čista odijela…

***

Otac šuti, majka šuti i gleda u oca. Otac gleda u flašu sarajevskog piva i kruži vilicom po tanjuru.

On pokušava da jede, iako mu grudva pirea ne silazi niz grlo.

«A šta da je neko dijete naišlo?» reče otac i podiže glavu prema majci, a onda pogleda i dječaka.

Majka šuti i također gleda u sina.

«Ili da joj je muž naišao!?»

«Ne znam», reče majka.

On neće da ih pita o čemu pričaju, jer ih je čuo još dok su razgovarali u hodniku. Ali, pošto bi bilo sumnjivo da ne pita, on ipak upita:

«A šta je to bilo?»

«Nisi popravio ocjenu, eto šta je bilo!», reče otac. «Postaćeš propalica, uličar. Ali, ne boj se, ulica će te čekati, možeš doći kad god hoćeš!»

«Koja ulica?», upita, iako zna odgovor.

«Svaka! Uvijek ćeš moći naći posao kao čistač ulica, ne brini!»

«Hej!» , reče majka.

I dalje ne zna šta će sa pireom, kao da u njemu ima neka dugačka dlaka. Drži ga u uglu usta, ne može ga progutati, a ne može ga ni izbaciti. Iz onoga što je čuo ispada da je otac vidio susjedu Nedu iza ulaznih vrata zgrade s nekim nepoznatim muškarcem. Otac vrata otvorio i zatvorio, kao da ništa nije bilo.

«Da je bio muž…», kaže, ponovo se okrećući majci.

Mati se uozbilji.

«Ccccc… Nećeš mu reć, nemoj se glavom šaliti!»

«Neću. Ne bi ni on meni reko!»

«Šta ti ne bi reko?»

«Pa to. Naprimjer. Samo kažem…»

Majka šuti i mršti se.

«Znaš li ko je?»

«Ne znam, ko da je to važno… Uostalom, pitaj je ti, svaki dan ispijate kafe… Mogla bi malo smanjiti druženje s njom…»

Majka nešto prebacuje po ustima, kao on pire. Onda ustaje, nosi svoj tanjur do lavaboa i počinje prati suđe.

«Tata, učiteljica je pogriješila, rekla je da je Tom Sojer sam farbao ogradu, a nije, pomagali su mu Bili Fišer i Džoni Miler.»

«Pusti sad to, nego šta ćemo mi sa tvojom dvojkom iz Matematike? Šta ćemo sa tricom iz Poznavanja prirode i društva? Što ne pokupiš nešto pametno od onog šarenog Stefana, a ne samo te gluposti?»

«Što šarenog?»

«Hoda u čizmama s različitim bojama.»

«Tata, ti sve vidiš…»

«Ti si mi reko!»

«Stefan Stefanović dobija bolje ocjene u tim čizmama. Kad god je obukao nešto novo, dobio je lošu ocjenu. Ja mislim da učiteljica voli vidjeti kad je neko siromašan.»

«Ne pričaj gluposti!»

«Ti bi po tome bio među najboljim učenicima, sine!» kaže majka.

Otac spušta vilicu na tanjur i posmatra praznu flašu sarajevskog piva.

«Ne režem ja pare makazama! Ima li još piva?»

Majka se saginje ka frižideru i iz njega vadi treću flašu.

«Mogao bi malo smanjiti piće… Sve više piješ!»

«Nije tačno, pijem isto! Nego, šta ćemo s tobom, Tome?»

On šuti, gleda u svoj tanjur i polako guta špagetu od pirea. Nekad zaspi sa komadićem hljeba u ustima koji tek ujutro proguta.

«Daješ li ti njemu one tablete redovno?», otac se okreće prema majci.

«Možda mu se učenje od njih pogoršalo?»

Kad god je riječ o njegovoj bolesti on šuti, jer i ne zna šta bi rekao. Više ga otac ne tuče, obraća mu se nekim blažim tonom, iako često podsmješljivo, i zato ne bi ni volio da ozdravi. Otac ga voli kad je bolestan.

«Dajem, dajem.»

«Falil ti zraka?», kaže otac.

«Ne fali!»

Ljetos ga je otac u naručju nosio do Doma zdravlja. Iako je bio umro, čuo je bat očevih brzih koraka, čuo je kako ga panično doziva, čuo je setre i doktora. Stefan Stefanović mu je rekao da će to s disanjem prestati čim počne drkati. Tako se i bubuljičavi Ljubo iz šestog pet izliječio od astme. Nenad je dobacio čim je uzeo kitu u ruke. Ali, on je tada nešto važno naučio o smrti. Smrću ništa ne prestaje. Nekako mu je to bilo umirujuće. Prije bi ga to saznanje moglo spasiti, nego drkanje. A ne zna ni kako se drka.

***

Knjigom je poklopio Kristi, Omar mu je s lijeve strane, a Spartak je došao s desne. Ljubav je kao spartanska borba, zato je teško znati kako će se sve to s njim i Marijom Lukić završiti. Majka u dnevnom boravku čisti peć, a onda ulazi u kuhinju po ugalj. On pokri Mariju koperdekom. Otac hrče u spavaćoj.

Majka preko telefona priča s Nedom.

«Trebaju ti dvije čaše jogurta, dva jajeta, pola praška za pecivo, pola fildžana sjemenki, dvjesto i pedeset grama kukuruznog griza, sto grama krem sira, malo soli i dec i po ulja… Sjemenki od bundeve, draga… Pa, naravno, i kore. A možeš i sama razvući jufke. Ja tako… Kore presijeci po širini i prekri mokrom krpom da se ne suše dok pripremiš fil… Za fil pomiješaj kajmak… Kako koji kajmak, jesam ti rekla tristo grama kajmaka, nisam, onda piši tristo grama kajmaka. Dakle, pomiješaš kajmak, sir, jaja, pola deca ulja, jogurt i sjemenke bundeve. Soli dodaj po ukusu, u zavisnosti od toga koliko je slan kajmak…”

Marija se sama otkriva. Kad je očuh istuče, veli, ona se umiri na kauču i očuha dugo gleda. Kaže da ništa nije ružno, ako se u njega dugo gleda. Volio bi da je nekad s društvom povede u kino i da je drži za ruku. Ako bi dala, a zašto ne bi? Volio bi i da njen očuh umre, ali kao što je i sam vidio, smrt nije kraj. Ako ništa, kad odrastu, barem će ga on i Stefan Stefanović pretući.

Dika Sanda su zarobili trgovci robljem. Možda je Marija čitala Petnaestogodišnji kapetan? Hej, jesi li čitala Petnaestogodišnji kapetan, pita. Ona šuti jer majka opet otvara vrata idući ka WC-u, pa se vraća.

“Učiš, sine!?”

On je samo isprati pogledom, jer to ona samo tako, u prolazu.

I Marija ništa ne kaže, nego se umotava šalom, uzima s poda svoje crvene čizmice, nazuva ih i odlazi k vratima. On zatvara knjigu, sjeda na njeno ugrijano mjesto i iz školske torbe vadi matematiku za treći razred.

Čuje majku dok govori na telefon:

“Znam li ga ja?… Kad ćeš mi reći? … Pa šta ćeš sad?”

Čuje majčino hihotanje.

S njim tone u san.

***

U šest sati Stefan Stefanović nije došao, a bilo je kasno da ga potraži. Stoji ispod ulične svjetiljke, cupka s noge na nogu i kroz gusti snijeg pokušava razaznati lica koja ulaze kino. Iza fabričke ograde maše mu čika Pajo. Možda se Stefan Stefanovič ipak pojavi? Žuri ka čika Paji.

“Doći će i Stefan Stefanović!”, kaže.

“Hajd ti, penji se na ogradu, pa skoči! A Stefan ako dođe, dođe.”

On kao mačka skoči u snijeg ispred Paje. Ovaj ga vodi uskim stepenicama u kinooperatersku sobu i onda mu pomaže da se popne na stolicu pored projektora i prozorčeta.

“Sjedi ovdje i nemoj da izviruješ u salu!”

Pajo se uvijek ponaša gospodski. Majka je rekla da se nikada nije čulo da je on nekoga otračao, niti da su njega otračali. I uopće, cijela njegova obitelj, on, Nenad i Danica, druže se s vrlo malo obitelji. Ne idu, kao svi ostali, po kućnim sijelima.

“Čika Pajo je, sine, ratno siroče. On nije imao tu sreću da upozna svoje roditelje”, rekla je majka.

Gleda kako Pajo lenjirom ravna i tuče traku, a onda je natiče na kolut projektora. Čuje graju iz kina. Pajo je ugasio stonu lampu. Konačno i svjetla u sali se gase. Pajo povlači neku polugu i filmska traka počinje da se odmata s punog, a namata na prazni kotur. Prozvodi mnogo buke kao rafali partizanskog mitraljeza. Pajo se nadviruje pored njegova lica jer kroz ono drugo prozorče ide film. Sad obojica kontroliraju sliku koja svjetlosnim mačevima leti prema platnu.

Čika Pajo ga zagrli.

“Jel ti hladno? Samo gledaj, i ne nadviruj se!”

Uzima ga za ruku i prinosi je svojim ustima. Ne puše kao što bi trebalo kad nekoga želiš ugrijati, nego onako, samo u nju diše. I taj zrak je previše vreo. Kinooperater polako svojim disanjem počinje pratiti ritam dječakova disanja. Od toga njemu postaje vruće, nekako bi da se izmigolji iz te vrućine i te tjesnoće, ali ne želi misliti o svom disanju.

“Samo gledaj!”, šapuće čovjek.

Dječak perifernim vidom primjećuje kako on drugom rukom, onom kojom ne drži njegovu, povlači rajsferšlus na pantalonama. Htio bi da obori pogled i vidi o čemu se radi.

“Ne boj se!”, šapuće čovjek.

I onda oznojenu dječakovu ruku spušta dolje, ka svom šlicu.

“Ne bojim se!”, kaže. “Samo mi je vruće.”

Čovjek spušta njegovu ruku na nešto toplo i mekano. Nešto što liči na hurmašice koje u školi prave od plastelina. Ta je hurmašica živa i odvojena od kinooperatera. On je ispušta iz ruke. Zašto bi Pajo držao hurmašicu u gaćama!? Ništa mu nije jasno. Pogleda ga, ali, operater gleda u neku tačku na plafonu.

“Uh”, reče, “ja zaboravio da moram kući! Ne znate kako je moj tata strog! Ako me ne nađe, gotov sam! Joj, izvinite”, kaže, i skače sa stolice na pod.

Pajo se blago smješka, i prilazi vratima kroz koja proviruje napolje.

“Hajde sad!” reče kad se uvjerio da u prolazu nema nikoga.

“Dođi sam kad god hoćeš, i nikome ne pričaj!”

Dječak se pope na ogradu i skoči na očišćenu stazu kod izlaza.

«Đe si dosad, Tome!» veli otac i poteže iz sarajevskog piva.

«Nije Tom, nego Dik Sand, zar ne?», reče majka.

«Znaš da ne smiješ biti napolju kad fabrika pušta sumpor! Hoćeš da te opet nosim na hitnu?!»

«A otkud taj sumpor?»

«Otkud? Iz pakla, otkud će sumpor?!»

«Hej!», reče majka i oštro ga pogleda.

«Hajde, sine, večeraj, pa u krevet.»

Kad se probudio, sat na ruci je pokazivao tačno pola četiri. Na prstima iziđe iz spavaće sobe i kroz dnevni boravak uđe u kuhinju. Iz torbe izvadi bilježnicu i olovku a iz ladice od stola dohvati papirni smotuljak od neke kino-reklame. Istrese sve kapsule u šaku. Otiđe polako do lavaboa, nasu čašu vode i jednu po jednu sve ih popi. Sjede pred prozor, još jednom se osvrnu da čuje kako roditelji spavaju, i na svjetlosti laboratorije otvori bilježnicu od zadnje korice. Okrenu jedan list i poče crtati.

Brzo je nacrtao osnovni oblik, obojio ga, a onda napravio i kružnicu oko njega. Jedno vrijeme je čekao da znak proradi. Bojao se da će prije zaspati nego što će se to desiti. Ali znak nenadano brzo oživi, iskoči iz bilježnice i kroz prozor se zaleti prema kinu. I on na brzinu nazu čizme i iskrade se iz stana. Znak ga je kao neki veliki kamion za selidbe čekao ispred kina. Kad je stigla Marija Lukić – kao da je on na nju bio zaboravio?! – križ se polako okrenu i s njom, koja se objema rukama čvrsto držala za jedan paok, zakotrlja se prema njemu. Paoci su postajali sve veći i sve deblji, i već je osjećao šum njegovih lopatica i vjetar koji je sa sobom nosio snježne iglice, kada ga je kolo konačno podiglo u zrak i iz vertikalnog se okrenulo u horizontalni položaj.

Sada on i Marija Lukić lete iznad grada u letećem tanjuru u obliku kukastog križa.

*Prenosimo s portala Strane

Oceni 5