Vrijeme je da kažemo dosta
Disab 03 S

Photo: ilustracije/Edith Carron

Negirati seksualnost jednako je kao zabraniti postojanje osobe

Teme o emotivnosti i seksualnosti osoba sa invaliditetom često bivaju skrivene ispod tepiha ili ugurane u najtamniji dio polica sa knjigama. U psihologiji seksualnost predstavlja jednu od bitnih životnih odrednica svake individue. Zamislite val energije koji čovjeka motivira da postane najbolja verzija sebe, energija koja postaje opipljiva kada se pusti van tijela i koja na neki način ima svoj sopstveni životni ciklus. Upravo smo opisali seksualnu energiju koju može osjetiti svaki čovjek, uistinu kod nekoga se ona manifestira apsolutno fizički, a kod nekoga isključivo emotivno bez želje za fizičkim kontaktom. No, zamislite da se sva ova energija zaključa, zatvore joj se svi izlazi i ona ključa, uništava osobu u kojoj se nalazi jer želi napolje a ne može. Tako se osjećaju osobe sa invaliditetom kojima naše društvo apsolutno negira i zabranjuje seksualnost. Od samog puberteta i prvih seksualnih želja i fantazija društvo uči osobe sa invaliditetom da to ne mogu osjećati i da je to nešto na što nemaju pravo. Istina je zapravo da imaju apsolutno pravo, mogućnost i potrebu za seksualnom energijom, te se samim time ona može pretvoriti u bilo koji od seksualnih identiteta i biti fluidna.

Neshvatljivo je kako iz ljubavi možemo naučiti jezik druge države, ali ne možemo naučiti znakovni jezik. Upravo o ovome ali i porukama koje dobijamo u djetinjstvu i koje se usjeku u debelu koru našeg mozga razgovarali smo sa Sašom, gluhonijemim momkom.

”Život u četiri zida je jako težak, ali je još teži ako su ta četiri zida suženi na veličinu nečijeg tijela. Diskriminacije je mnogo i o njoj iskreno možemo do sutra pričati ali bih je ja za sada ostavio po strani. Meni je mnogo važnije pričati o predrasudama koje ja imam o sebi i onome što su me drugi nekada davno naučili o meni. Ako mene pitate osim internalizovane homofobije postoji i internalizovana diskriminacija zbog invaliditeta. Svaki dan se pitam da li bi moj život bio drugačiji da sam jednostavno „normalan“, da mogu razgovarati onako kako to svi rade. Meni se dopadaju momci i ja to znam otkako postojim, ali isto tako znam da mi je mama čim sam napunio 15 godina rekla „Sine nemoj bezveze tražiti ljubav, ljubavi za tebe nema. Niko se nikada neće potruditi da te razumije, da nauči tvoj jezik“, ja sam joj povjerovao… Djelomično joj još uvijek vjerujem. Upravo je oko jednog bila, a to je da me društvo neće prepoznati kao seksualno biće i da će mi svaki pokušaj donijeti dodatnu bol.” Na kraju je Saša zaključio da postoji višestruka diskriminacija sa kojom se susretao tokom svog života, ali je naveo da onu najveću ipak on zadaje sebi, a to ga je naučilo društvo.

O dvostrukoj diskriminaciji smo razgovarali sa Sanelom, biseksualnom djevojkom. ”Moja kolica su ti problem? Pa zar nije sexy biti na kotačima u kožnoj jakni? – Ovo često pišem djevojkama koje počnu sa mnom pisati prije nego shvate da sam osoba sa invaliditetom i da sa mnom dobijaju i kolica. Ja sam naučila da ne mogu ništa, mislim mogu ja sve, ali infrastruktura mi često ne dozvoljava da igdje odem, ičemu pristupim, a da ne pričam o pogledima ljudi, komentarima i ponašanju. Ja se aktivno borim da to promijenim, ali postoji dio gdje više nemam snage. Moja srčanost staje čim shvatim da nemam pravo da volim i osjećam. Svaki put kada pišem djevojci moram dva tri puta da suzbijem šalu samo da shvatim kakav stav ima o osobama sa invaliditetom. Kažu da je autovanje težak proces, ja kroz njega prolazim kako god da se okrenem. Prvo se moram autovati kao djevojka u kolicima, onda moram reći da sam biseksualna, pa onda još moram i objašnjavati kako izgleda moj seksualni život, a sve to samo kako bi možda neko pomislio da bude sa mnom. LGBTI zajednica jeste divna, sa predivnim šarenim ljudima, ali je isto tako jako diskriminatorna i podučena od strane heteropatrijarhalnog društva da odbije svakoga ko je drugačiji.“

O seksualnosti osoba sa invaliditetom moramo početi pričati jer to nije i nikada ne smije biti tabu tema. Upravo to nam govori i Dina Bajrektarević, bachelor specijalne edukacije i rehabilitacije. ”Zajednica osoba sa invaliditetom je jako heterogena. Pogrešno je shvaćanje i gledanje na osobe sa invaliditetom kao isključivo homogenu grupu. Tako se i među osobama sa invaliditetom pronalaze svi LGBTI identiteti. Seksualnost se definiše kao skup osjećaja, ponašanja, stavova i vrijednosti koji se dovode u vezu sa seksualnom željom i identitetom. Seksualnost je integralni dio ljudskog razvoja kroz sve faze života. Dakle, pogrešno je gledati seksualnost samo kroz prizmu seksualnih odnosa, kada ona zapravo podrazumijeva sve gore navedene stavke. Društvo na osobe sa invaliditetom gleda kao na „vječnu djecu“ i na taj način ih infantilizira i diskriminira. Sekundarne spolne karakteristike osoba sa invaliditetom se javljaju kada i kod osoba tipičnog razvoja. Seksualnost je sastavni dio čovjekovog identiteta i kada nekome oduzmete pravo na ispoljavanje seksualnosti, zapravo mu oduzimate jezgro vlastitog identiteta. Jako je opasno ne poznavati pitanja seksualnosti i seksualnih sklonosti, jer to direktno može dovesti do povećanja rizika za seksualno nasilje. Diskriminirajuće je ne dopuštati osobama sa invaliditetom da slobodno i sigurno ispoljavaju svoju seksualnost. LGBTI osobe sa invaliditetom postoje i vrijeme je da obratimo pažnju i na njih. Vrijeme je da progovorimo o ovome i da razbijemo sve tabue vezane za seksualnost osoba sa invaliditetom.“

Zaključiti ovakvu temu je teško jer ovdje nije kraj, ovdje je početak! Vrijeme je da progovorimo, Dina je to odlično rekla, vrijeme je da vrisnemo i kažemo DOSTA. Zaustavimo svaki vid diskriminacije i nasilja, dopustima svima da osjećaju i vole. Ljubav je spas u tamnim danima, dajmo priliku svima da je iskuse!

*Tekst prenosimo s portala lgbt.ba

Oceni 5