Kragujevac, oktobar 1941: Pomračenje u pet slika (5)
Aapokrl 12 S

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Nek crknu u toj rupi!

Kroz prozore više nije dopirala dnevna svetlost. Jedini svetlosni izvor bilo je nebo, koje se videlo kroz prozore i koje, zbog slabe mesečine, nije bilo tako tamno kao mrak u baraci. Lazović je jedva uspevao da razazna lica drugih profesora, više zato što je znao gde ko stoji, nego što je mogao da ih vidi, dok su mu ostali izgledali kao bezoblična gomila, koja se povremeno oglašavala teško razumljivim glasovima. Rano oktobarsko veče donelo je i hladniji vazduh, ne toliko hladan da bi se cvokotalo, ali ipak neprijatan, posebno za one koji su bili samo u džemperima ili košuljama. Pored toga što je bio žedan, Lazović je osećao i glad, budući da, izuzev omanjeg komada proje, nije ništa jeo čitavog dana, pa ga je želudac ponovo zaboleo, tako snažno da je morao rukom da pritisne bolno mesto u gornjem delu stomaka. No, uprkos tome, na svakih nekoliko minuta mislio je o hrani. Video je slike omiljenih jela, pre svega onih koja mu je majka spremala kad je bio mali, poput đuveča sa jagnjećim mesom, punjenih patlidžana, sutlijaša ili pite sa slatkim kupusom, ali i jela koja je Lenka umela da spremi, sledeći recepte Spasenije Marković iz Patinog kuvara, koji je dobila na poklon od Manićeve žene.

Nedaleko od njega jedan učenik je zaplakao. Začuo se direktorov glas, koji je zvao Radovića da vidi šta se dešava sa detetom. Iako su mu se oči privikle na mrak, Lazović ništa nije mogao jasno da vidi, pa je morao sluhom da stvara slike, što mu je isprva bilo teško, jer je bio žedan, gladan, jedva je disao, nije mogao da se usredsredi samo na zvuke. Zatim, iza njegovih leđa, blizu ulaza u baraku, neki čovek se požalio na bolesno srce, govoreći, paničnim glasom, da neće izdržati više od sat vremena. Nekoliko metara dalje, u istoj grupi ljudi, neko je tvrdio da se guši i da će se onesvestiti ako ga uskoro ne puste napolje. Potom su još neki učenici zaplakali. Jedan dečko iz petog razreda kroz suze je ponavljao: „Hladno mi je! Hladno mi je!“ Lazović mu je dao svoj sako. Bilo je i starijih ljudi koji su plakali, pominjući svoje bližnje ili boga, što je Lazoviću bilo naročito mučno, pošto je dečiji plač mogao da razume, dok mu je staračka kuknjava zvučala sablasno.

Osećao je sve veću klaustrofobiju. Oslobodivši mozak od mučnih glasova, koje više nije mogao da podnosi, usredsredio se na čulo dodira, i shvatio je da ga sa svih strana pritiskaju ljudska tela, da ni u jednom položaju ne može biti odvojen od njih, makar i za jedan jedini centimetar. Štaviše, umislio je da ljudi u mraku, kao nekakav crni zid, stežu obruč oko njega, pa se neprestano vrpoljio, boreći se za malo slobodnog prostora. Ponovo je počeo da se guši. U grudima ga je nešto stezalo i sprečavalo da udahne vazduh do kraja. Pokušao je da misli o učenicima, o tome kako se oni osećaju, da li i njih muče gušenje i klaustrofobija, ali mu to ovoga puta nije pomoglo; naprotiv, što se više brinuo za njih, to mu se više činilo da će ga zid od ljudskog mesa zgnječiti.

Vrata su se ponovo otvorila. Ispred je bilo mračno, slaba svetlost dopirala je od mladog meseca. Odjednom, svi su prestali da se žale. Okrenuli su se ka ulazu – oni koji su sedeli sada su bili na nogama – nadajući se da će im prvi put tog dana neko reći kada će ih pustiti kućama. Lazović je osetio silovit talas hladnog vazduha, koji je prostrujao kroz njegove nozdrve i ispunio mu pluća, pa je najzad mogao da udahne kako je želeo, pri čemu se nijednom nije zapitao zbog čega su otvorili vrata, niti zašto unutra nisu ubacili nekog novog, već je mislio samo na to kako najbolje da iskoristi taj dragoceni trenutak, trudeći se što češće da udiše vazduh punim plućima, kao da bi tako mogao da ga sačuva za kasnije. Za razliku od prošlog puta, kada su ispred bili samo nemački vojnici, sada su se pojavili i Dobrovoljci (Nemci su stajali sa leve strane), od kojih je jedan držao neki papir, drugi je imao baterijsku lampu, dok su ostali posmatrali ljude iz barake. Dobivši signal od nemačkog vojnika iza sebe, koji mu je kratko rekao Schnell!, Dobrovoljac sa papirom je prišao ljudima u prvim redovima i kazao:

– Slušajte me dobro. Oni čija imena budem pročitao neka istupe napred. Ostali neka ostanu tu gde jesu. – Okrenuo se ka vojniku sa lampom, bojažljivom mladiću od dvadesetak godina, koji je za vreme njegovog kratkog monologa zurio nekud u daljinu, iznad glava nemačkih vojnika, koji su stajali naspram njega. – ‘Ajde, pali to – zapovedio mu je. – Nemoj tu da mi stojiš k’o popišan.

Prenuvši se iz svojih misli, mladić je pritisnuo prekidač, ali se lampa nije upalila.

– Je l’ se ti to sa mnom šegačiš, sunce li ti pokvareno!? – zaurlao je Dobrovoljac. – Sa’ ću da te ubijem!

Mladić je, drhtavim rukama, ipak upalio lampu i prineo je svom pretpostavljenom.

– Neka izađe... – počeo je da proziva Dobrovoljac.

Bio je to visok, suvonjav čovek od pedesetak godina. Glas mu je bio dubok i hrapav, kao kod ljudi koji decenijama puše loš duvan i opijaju se jeftinom rakijom, s tim što nije odavao utisak pijanice, već trezvenog, iako nabusitog čoveka iz naroda koji disciplinovano izvršava svako naređenje. Sve vreme je bio mrzovoljan, bez obzira na to da li se obraćao svojim vojnicima ili građanima u baraci.

Pod svetlošću lampe, pročitao je šezdeset i dva imena, ali je iz gomile izašlo četrdesetak ljudi. Neki od prozvanih bili su u drugim barakama. Kako bi ko izlazio, Dobrovoljac bi mu rekao da stane sa strane, pored nemačkih vojnika. Nije kazao zbog čega se vrši prozivka, pa su izdvojeni ljudi preplašeno gledali čas ka Dobrovoljcima, čas ka ljudima u baraci (Nemce niko nije smeo da pogleda).

Sa mesta na kojem je stajao, desetak metara od ulaza, Lazović nije mogao dobro da vidi šta se dešava napolju, ali je čuo kako Dobrovoljac proziva neka poznata imena, poput Žarka Gačevića, trgovca iz njegovog naselja, u čijoj radnji je kupovao namirnice i sa čijim sinom se njegov Miloš često igrao, te lekara Goluba Mićunovića, specijaliste za kožne bolesti, koji je imao ordinaciju blizu bioskopa Pivnica. Taj eho prošlog života brzo je potisnuo klaustrofobiju i on je, po ko zna koji put se stideći svojih slabosti, pomislio na ljude ispred barake. Zatim je nekoliko radnika Vojno-tehničkog zavoda prošlo pored njega i priključilo se ovoj grupi. Jedan učenik je takođe prozvan. Ma koliko se trudio, Lazović nije mogao da razume zbog čega su prozvani baš ti ljudi. Nisu poticali iz istog socijalnog staleža, niti su bili istog godišta, niti je među njima primećivao neku drugu sličnost. Palo mu je na pamet da možda imaju veze sa dobrovoljačkim pokretom, da su njihovi simpatizeri ili da su u srodstvu sa nekim od njih, ali se onda setio da je mesec dana ranije, kako se pričalo po gradu, upravo lekar Mićunović bio uhapšen (i pušten iste večeri zbog nedostatka dokaza), pod sumnjom da je pomogao nekim komunistima da se sakriju od policijske patrole.

Kada je pročitao poslednje ime sa spiska, Dobrovoljac je pružio papir mladiću do sebe i okrenuo se ka izdvojenim ljudima:

– Na osnovu preporuke našeg komandanta Marisava Petrovića, a prema naredbi majora Keniga, odlučeno je da budete pušteni.

Ljudi su u početku bili zbunjeni, nisu verovali da tako lako mogu otići kućama, neki su se i bojali da iza ove naredbe stoji prevara, slična onoj od jutros, kada su im rekli jedno, a uradili nešto sasvim drugo.

– Šta čekate, bre!? – povikao je Dobrovoljac. – Je’ste čuli šta sam rekao!? M’rš odavde, da vas više nisam video!

U tišini, izbegavajući poglede zatvorenih građana, ljudi su krenuli ka Milanovačkom putu. Pratila su ih trojica Dobrovoljaca, koje je odredio njihov pretpostavljeni. On se nije micao, jer mu je, pre nego što se kolona pokrenula, jedan ljotićevac doneo nov spisak.

– ‘Ajmo dalje – rekao je i nastavio da proziva. – Neka izađe...

– Reci nam, ako boga znaš, šta se dešava – kazao je neko iz gomile. – Nama su rekli da...

– Ne prekidaj me, đubre komunističko! – odbrusio je Dobrovoljac. – Samo to i znate, da kevćete, majku li vam vašu!... ‘De sam ono stao? Neka izađe...

Dobrovoljac je pročitao imena oko sedamdeset ljudi, ali je napolje ponovo izašlo njih četrdesetak. Tokom druge prozivke došlo je do manjeg nesporazuma. Kada je izgovoreno ime izvesnog Milije Zirojevića, iz gomile su, gotovo u isto vreme, izašla dvojica sredovečnih muškaraca. Dodatnu zabunu unela su njihova zanimanja, budući da su obojica radila u Vojno-tehničkom zavodu, jedan kao livac, a drugi kao alatničar u puškarnici. Dobrovoljac se u početku dvoumio, gledao je spisak više puta, misleći da postoje dva čoveka sa istim imenom, ali je onda, videvši da postoji samo jedan Milija Zirojević, obojicu vratio u baraku.

Već nakon prve prozivke u baraci je bilo više prostora, te je Lazović najzad mogao da stoji u mestu, bez straha da će morati da dodirne telo nekog drugog čoveka. Znatno lakše je disao, premda nije mnogo mislio o tome.

Među prozvanima takođe je bilo ljudi koje je poznavao. Jedan od njih bio je Mileta Čamagić, njegov drug iz osnovne škole, koji je široj javnosti bio poznat kao trgovac omraženim kockarskim aparatima Koreja, pre rata veoma popularnim među kragujevačkim ugostiteljima. Kada je počeo da se bavi prodajom „đavoljih mašina“, kako su ovi aparati jednom prilikom nazvani u Odjeku Šumadije, zaradio je, za kragujevačke prilike, značajnu sumu novca, ali je ubrzo, kada je gradska vlast povela hajku protiv njih, ne samo sve izgubio, već je bio primoran da proda kuću u naselju Abisinija, kako bi vratio dugove. Lazović ga je otada video samo jedanput, u kafani kod Stevana Milojevića. Tada je prišao stolu za kojim je Čamagić sedeo sa dvojicom lokalnih ispičutura i kurtoazno ga upitao za zdravlje, na šta ga je ovaj prezrivo pogledao – kao da je, umesto njega, video čoveka iz gradske uprave koji je uništio njegov poslovni poduhvat – i okrenuo se ka svojim prijateljima, ne rekavši ni reč.

– Evo, pustiše i ovog kockara – prokomentarisao je Zdravko Konatar. – A pošten svet zatvaraju. Sramota!

– Možda je sada prilika da spasemo decu – rekao je Gavrilović. – Ovi su ipak Srbi, lakše ćemo se sporazumeti sa njima.

– Ma oni su gori od Švaba – odgovorio je Konatar.

– Moramo da probamo, nema nam druge – kazao je Gavrilović. – Ako sad ne pokušamo, pitanje je da li će nam se kasnije ukazati prilika.

I druga grupa ljudi napustila je prostor ispred barake. Dobrovoljac se kratko posavetovao sa nemačkim vojnicima, a onda je naredio:

– Zatvaraj vrata! Idemo do druge barake!

Iza njegovih leđa tada se začulo:

– Polako, Vakiću, nije još gotovo, sačekaj.

Kao kada trgovac uhvati dete kako krade slatkiše u njegovoj prodavnici, pa se ono, začuvši ga da viče, brzo okrene, privije ruke uz telo i napravi izraz lica u kojem se strah sreće sa neizgovorenim opravdanjem, tako se i Dobrovoljac trgnuo, začuvši glas koji je mogao da prepozna među hiljadu drugih. Potom je skupio noge i salutirao. Ostali Dobrovoljci su sledili njegov primer, izuzev mladića sa baterijskom lampom, koji je, zbunjen reakcijom svog pretpostavljenog, najpre spustio lampu na zemlju, a onda zauzeo stav disciplinovanog vojnika.

Čovek čije su reči tako snažno delovale na Dobrovoljce, koji je svojom pojavom uneo nemir i među ljude u baraci, takođe je bio odeven u dobrovoljačku uniformu, samo što je imao viši čin. Iako je bilo očigledno da ga se ljotićevci plaše, u tom trenutku nije bio mrzovoljan, već nasmejan, raspoložen, kao bogati seljak tokom slavlja u omiljenoj kafani, gde ga svi poznaju i poštuju. Bio je krupan, crnomanjast, sitnih očiju, gustih brkova i oštrih crta lica. Hodao je dostojanstveno i govorio nešto vojnicima iz svoje pratnje, koji su se nekoliko puta glasno nasmejali.

Pozdravio se najpre sa nemačkim vojnicima, koji su ga mirno posmatrali, a zatim i sa ostalim Dobrovoljcima. Nakon toga okrenuo se ka ljudima u baraci:

– Narode, ja sam Marisav Petrović, komandant Petog dobrovoljačkog odreda.

Većina građana čula je za njega, premda su ga retki i videli, budući da nije često paradirao ulicama. Malo ko ga je poznavao, ali su mnogi znali da je sa svojom vojskom došao u Kragujevac nekoliko dana ranije i da je rođen u obližnjem selu. To su bile jedine pouzdane informacije o njemu. Pričalo se da je pre rata bio seoski političar, svojevrsni narodni tribun, koji je umeo satima da drži vatrene govore o nepravdi bogataša, teškom položaju seljaka ili judeo-masonskoj zaveri protiv Srbije. Pričalo se, takođe, posebno u krugovima bliskim Komunističkoj partiji, da su skojevci pokušali da ga ubiju, pošto su saznali da se priključio Zboru Dimitrija Ljotića, te da se izvukao samo sa lakšom ranom. No, sve su to bile glasine, koje ljudima nisu bile dovoljne da shvate o kakvom čoveku je reč i šta od njega mogu da očekuju.

– Došao sam da oslobodim još nekog od vas – rekao je i nakratko se okrenuo ka Vakiću.

U njegovoj pratnji bilo je nekoliko Dobrovoljaca, ali je ubrzo stiglo još njih desetak, koji su u koloni vodili oko pedeset Roma, svih uzrasta, od male dece do starih ljudi. Neki Romi, mladići od dvadesetak godina, bili su krvavi i pocepani, dok su jednog, na začelju, vukli po zemlji, jer se bio onesvestio od udaraca.

– Oslobodićemo još dvadeset i pet ljudi, u zamenu za pedeset Cigana – nastavio je Petrović.

– Gospodine, ovde ima dece – začuo se glas Svetozara Gavrilovića. – Oslobodite njih.

– Kakve dece? Ko je to rekao? – upitao je Petrović.

– Ja sam Svetozar Gavrilović, direktor Prve muške gimnazije – odgovorio je, probivši se u prvi red. – Ovde ima dosta učenika. Oslobodite barem njih. Oni su još deca. Nikome ništa nisu skrivili.

– Čuo sam za tebe Gavriloviću. Priča se da šuruješ sa crvenima.

– Ne znam o čemu govorite – kazao je Gavrilović. – Ponavljam, deca nemaju veze sa tim stvarima. – Trudio se, koliko je mogao, da sakrije prezir prema dobrovoljačkom komandantu. Potom se uplašio da bi ovaj mogao da se uvredi zbog neznatne hladnoće u njegovom glasu, te je dodao:

– Molim vas, pustite ih da idu.

Zadovoljan što je najzad, nakon više decenija snebivanja pred „gospodskom gamadi“, kako je često nazivao gradsku elitu, dočekao da ga direktor gimnazije moli za nečiju slobodu, Marisav Petrović je, smešeći se, rekao:

– Dobro, da vidimo koja su to deca. Vakiću, uzmi nekoliko vojnika i pođite sa mnom.

Gavrilović ih je poveo do mesta gde su stajali učenici i profesori. Nisu morali da se probijaju kroz gomilu, preplašeni građani su im odmah napravili put. Kada su stigli, vojnik sa baterijskom lampom, sledeći naređenje koje mu je izdao Vakić, osvetlio je taj deo barake.

– Evo, tu su – rekao je Gavrilović. – Vidite da su uplašeni. Ne mogu da izdrže. – Pokazao je rukom prema dečaku koji je imao epileptični napad. – Molim vas da ih pustite.

Petrović nije ni pogledao profesore, koji su stajali u blizini, možda zato što ih Gavrilović, ne želeći da skreće pažnju sa svog zahteva, nije predstavio. Pomazio je dečaka po obrazima, kao da proverava je li počela da mu raste brada.

– Šta je, sine, tvoj otac? – upitao ga je brižno.

Delom zato što se uplašio, a delom što je želeo da se zaštiti od bleštavog svetla baterijske lampe, dečak je pognuo glavu.

– Moj otac je umro pre četiri godine – odgovorio je tiho.

– A čime se bavio?

– Radio je u Vojno-tehničkom zavodu – kazao je i dalje gledajući u beton.

– Radnik, kažeš? A umro pre četiri godine? Dobro, izađi i čekaj ispred barake.

Dečak se okrenuo ka Gardinovačkom, kao da traži dozvolu za odlazak sa časa. Ovaj mu je potvrdno klimnuo glavom.

– Da vidimo dalje. Šta su tvoji roditelji? – upitao je Petrović drugog učenika.

– Moj tata je profesor u učiteljskoj školi.

– Profesor? Znači, komunista. E, ti ostaješ ovde.

– Gospodine – umešao se Radović, – njegov otac nije komunista, lično ga poznajem, on je...

– Tišina! Da nisi pisnuo, čiča! Ti ćeš meni da odgovaraš! ‘Ajde dalje. Ti, šta su tvoji roditelji? – upitao je sledećeg učenika, znatno grubljim glasom.

Nekoliko minuta kasnije ispred barake je stajalo šesnaest učenika čiji su roditelji mahom živeli na selu. Deca čiji su očevi bili profesori, knjižari, slikari ili glumci, ili koja su, prema mišljenju Marisava Petrovića, imala „komunističku njušku“, morala su da ostanu u baraci. Ostatak do broja dvadeset pet popunili su starci od preko sedamdeset godina.

Dok su Dobrovoljci izlazili iz barake, Lazović je, gonjen stidom što nije ni pokušao da se zauzme za učenike, prišao mladiću sa baterijskom lampom, koji je išao poslednji, uhvatio ga za ruku i rekao mu šapatom:

– Sine, ovde su tvoji vršnjaci. Molim te, kaži tvojima da ih puste.

Mladić je zastao, ali se nije okrenuo, saslušao je Lazovićeve reči gledajući u potiljak Dobrovoljcu koji je išao ispred njega. Niko nije uočio izraz njegovog lica, pošto je lampa bila okrenuta nadole, stoga niko nije primetio da je postiđen. Potom, plašeći se da bi ga mogao videti Vakić – jer on je bio njegov pretpostavljeni, njega se najviše bojao – koji je bio udaljen nekoliko metara, mladić je izvukao ruku iz Lazovićevog stiska i bez reči se uputio ka izlazu.

Ispred barake Marisav Petrović je prebrojao izdvojene učenike i starce, i naredio im da krenu kućama, a onda se okrenuo ka Dobrovoljcima koji su pazili na Rome.

– Ubacuj to unutra! – komandovao je. – Tog što leži unesite! Brzo!

Prestravljeni njegovim snažnim glasom, Romi su sami krenuli ka baraci, pa su ih ljotićevci samo ispratili do ulaza. Onesvešćenog mladića, koji je sve vreme ležao na zemlji, uhvatili su za ruke i noge i uneli ga u baraku.

– Tako – rekao je Petrović. – A sad me dobro slušajte. Pružiću vam još jednu priliku. Svi koji budu pristupili nama, Srpskim dobrovoljcima, biće pušteni. Ne pravim razliku u godinama, mogu i mladi i stari. Jedino Cigani ne mogu da se prijave. Mi smo srpska vojska, a ne tamo neki buljuk kalaštura i slabića. Imate dva minuta da odlučite, posle toga zatvaram vrata i više se ne vraćam.

Iz gomile se ubrzo izdvojilo sedmoro ljudi. Postrojili su se tamo gde je nekoliko minuta ranije stajala grupa učenika i staraca.

– Sram vas bilo! – povikao je neko iz barake. – Stidite se!

– Ko je to rekao!? – bio je besan Petrović. – Ti ćeš mene da zajebavaš, sunce li ti krvavo!

Dobrovoljci su repetirali puške. Njihovi novopečeni saborci nisu smeli da pogledaju ka vratima, već su pognute glave, kao da im je neko to naredio, piljili u zemlju.

– ‘Ajde izađi, kad si tako hrabar! – urlao je Petrović. – Kurvo komunjarska, mene si naš’o da zajebavaš! – Potom je, tišim glasom, više sebi nego ljudima na ulazu, smireno rekao:

– Ma što se ja nerviram? Ima ko će da misli o vama. Neću da gubim živce zbog crvene bagre. Ko neće u vojsku, zna se gde će da završi. – A odmah zatim, kao da se setio još nečega, neke važne misli koju je propustio da izrekne tokom prvog naleta gneva, ponovo je povisio ton:

– Vi tamo, je l’ me čujete!? Zatvorite vrata! Nek crknu u toj rupi!

(NASTAVIĆE SE)

Oceni 5