Čitajući roman “Beogradski kiklop” Dragoljuba Stankovića
Numb 01 S

Photo: Izvor/Facebook

Neko mora da plati nagomilane laži i obmane

Ova drama sa otvorenim krajem, travestirana nabrajalica sa naznakama radnje, obiluje svojevrsnim smicalicama sevdaha usljed ASMR fenomena. On, nedefinisano biće u promjeni i raspoloženju narisano shematski kao narator/fenomen, uviđa relativnost svakog gledišta bez opasnosti da ugrozi sebe, zaigran psiho-testovima i kvizovima za promidžbu inteligencije, kao da ih naučno detaljno poznaje i semantički skicira kroz morgazme. Luksuzira praznine kao metod nedopuštanja čitaočeve nemarnosti, prepotentno naglašava da je izabran kao simbol vlastitog ništavila i nemoći da ulazi u tuđe živote, prožimajući zločin ironije i slast travestije. Smije se i uživa dok piše ,svakako', ali isključivo saučestvujući sa čitaocem da kroz trenje rečenica zajedno osjete život, osjete uopće bilo šta jer „jedino sam u trenju rečenica osjećao da se nešto dešava sa mnom“.

Društveno, sociološko i intimno prelamanje prožima kroz prizmu istovjetne formule: neko mora da plati nagomilane laži i obmane, lične i kolektivne. Konkretna apstrakcija i ogoljeno ništavilo kao dimenzije života u čovjeku i oko čovjeka. Stankovićev Beograd gledajući na zdravo oko  traži transformaciju, isijava čežnjom za promjenom, skida maske mračnjaštva. Napregnutim jednim okom jer se drugo osušilo na vješalima politike, socijalizma i tranzicije, nastojeći obuhvatiti sve ćoškove ovim gledajućim a da ne bi iskapalo, sa puno sjaja, posvećenosti i nade, prožima život koji mora doći.

Paradoksalna logika takvog traženja pretpostavlja ljubav kao „usud, udes, bezumlje prepuštanja, strast koja sažiže sve, nešto što je nemoguće definisati, što je fatalno, nepovratno kao kob, i što može biti dostojno svoga imena“. Ovakvi lirski isplivi sa dubokom dramskom dimenzijom uplovljavaju u svoj kontrast kroz jalovi pokušaj realizacije veze sa nekada produhovljenom djevojkom a sada žvocalicom i gnjaveži kao teatar očekivanja i neminovnog iskopavanja novih temelja.

Najveća vrijednost ovog djela je isijavanje prazninom slobode i njenom punoćom istodobno. Ironijsko-ispovijednim modelom naracije Stanković uspješno sintetizira matematičko-logičku i duhovno-nihilističku vojsku riječi. Istina i ironija Kiklopa se skoro mogu obljubiti, a između njih je toliko porozna granica jednaka uzmicanju pred čitateljem. Pripovijedno JA/narator isijava znanjem iz svjetske književnosti, psihologije i filozofije, držeći čitaoca ,na uzici' upravo traviranjem antidramskog u kulminacijama blagih moždanih udara, spoznajnih orgazama koji dobru percepciju života predstavljaju nezamjenjivim opijumom.

Eskapizam je primjeren i približen neurotičaru svjesnom i dijagnoze i izlječenja jer je njegova „želja za nestankom čudno isprepletena voljom za postojanjem“. Zar to nije dijagnoza savremenog čovjeka, on/čovjek danas je čovjek trenutka, želi sve nepomičan u svojoj želji, dotaknuti i smrt ali živjeti, lagano, lagano do leta, andrićevski. Jer... slobode i nema, ona je u nastojanju, u kontradiktornosti, u „vatri koja se s mjerom pali i s mjerom gasi“ a vatra nema mjeru. Jezik je pametniji od misli, prepuštamo se njemu da nas vodi kroz božansku prevaru zvanu život.

Oceni 5