Volio bih umrijeti u ljubavi
Capitt 04 S

Photo: The Intercept

Nekoliko dodatnih riječi

Dragi čitatelju, dopusti mi da budem iskren s tobom.

Ja sam staromodan čovjek. Volim

raznoliki svijet prirode unatoč njezinih

smrtnih opasnosti. Volim svijet ljudi

sve dotle dok plaća svoje dugove

svijetu prirode, i ne prelazi određene granice.

Volim polagati nadu u Nebo. Moj cilj je

jezik kojim se mogu pravedno zahvaliti

i iskazati počast tim darovima, jezik

oslobođen pomodnih laži.

Ni ovaj svijet a ni bilo koji od njegovih dijelova

nisu “okoliš”. A kuća

na prodaju nije “dom”. Gospodarstvo

nije “znanost”, niti je “informacija” znanje.

Hulja s diplomom ipak je hulja. Budala

u državnom uredu nije “lider”.

Bogati lopov je lopov. A duh

Arthura Moorea koji me je podučavao Chauceru,

vraća se noću i ponavlja:

“Da ti kažem nešto, dečko.

Jedna intelektualna kurva je kurva.”

Svijet je spao na trabunjanje koještarija nakon

što stvari više ne zovemo njihovim pravim imenima.

Neprestane pripreme za rat

nisu mir. Zdravlje se ne postiže

sve većom prodajom lijekova, ni čistoća

uz povećanje otrova. Znanost

po zapovijedi korporacija

znanje je ograničeno na masovnu proizvodnju;

to je prostitucija uma,

a to je i umjetnost koja takva postignuća naziva “progresom”.

A takav je i kukavičluk koji taj napredak naziva “neizbježnim”.

Ja mislim da su problemi “identiteta”

najčešće obične koještarije. Naša djela govore umjesto nas,

što se odnosi i na naša obećanja, i

naše nade, ali iznad svega obećanja.

Ja znam da je “fetus” čovjekovo dijete.

Volio sam svoju djecu od onog trena

kad su bila začeta; volio sam

njihovu majku, koja ih je voljela

od trena kada su bila začeta

a i prije. Tko smo mi da kažemo

da svijet nije započeo u ljubavi?

Volio bih umrijeti u ljubavi kao što sam se i rodio iz ljubavi,

kao onaj koji jesam, pri kraju života

vrativši se ljubavi u kojoj sva tijela počinju i

završavaju. Ne volim strojeve,

oni nisu smrtni a ni besmrtni,

premda sam ih prisiljen koristiti.

(Tako vrijeme dokazuje svoju nepobitnost.)

Jednog dana oni će nestati, i to će

biti veseo i sveti dan.

Mislim na pogubne strojeve koji rade

tako što troše zemljino tijelo i

njezin dah. Kada ugledam avion

kako leteći onečišćava nekoć čisto nebo

ili svemirsku letjelicu

s malim unutrašnjim prostorom

imitirajući zvijezdu u noći, ja kažem,

“Gubi se odatle!”, kao što bih rekao

lisici ili lopovu u kokošinjcu.

Kad čujem da je došlo do pada na burzi,

ja kažem “Živjela gravitacija! Živjeli

glupost, bezumlje i pohlepa u palačama

fantomskog kapitalizma!” Ja mislim

da se gospodarstvo treba temeljiti na štedljivosti,

na brizi o stvarima, a ne na krađi,

lihvarstvu, prisili, rasipanju i uništavanju.

Moj cilj je jezik koji nas može učiniti potpunima,

premda smo smrtni, neuki i maleni.

Svijet je potpun jedino izvan ljudskog znanja.

Tijelo ima svoj vlastiti život, nedodirnut

malim satnim mehanizmom objašnjenja.

Prihvaćam smrt, kada s vremenom dođe po

stare ljude. Ne želim vječito živjeti

pod uvjetima smrti, ni proživjeti

jedan jedini sat kao bešćutni upravitelj

drugih ljudi. Ne vjerujem da nam strojevi

mogu dati život ili znanje.

Mašinerija iskorištavanja zapalila je

dom ljudske duše,   

i sva stvorenja izgaraju zajedno s njim.

“Intelektualno vlasništvo” jedino označava

djela po kojima je um kupljen

i prodan, a svijet porobljen. Mi

koji ne posjedujemo sebe, budući da smo slobodni,

krađom posjedujemo ono što pripada Bogu,

živom svijetu, a jednako tako

i nama svima. Kako možemo djelomice imati

ono što nam u potpunosti pripada?

“Radnik zavrjeđuje svoju plaću”,

ali on ne može posjedovati ono što zna,

i o čemu mora slobodno govoriti, ili rad

umire s radnikom. Seljak

zavrjeđuje žetvu obavljenu

na vrijeme, ali on mora ostaviti u nasljeđe svjetlost znanja

kojom je sijao, uzgajao i žnjeo ljetinu,

prepuštajući besmrtnost sjemenja smrtnosti

koja s vremenom dolazi. On i zemlju

također čuva tako što je pušta da se obnovi,

kao što mislilac prima i daje misao,

kao što pjevač pjeva svima koji ga slušaju.

Ne vjerujem da je “znanstveni genij”

u svojim naivnim tumačenjima o moći

dorastao prirodi          

ili ljudskoj kulturi. Njegovi nepromišljeni prodori

u jezgru atoma i stanica

i svako stanište ovog svijeta

nisu nas približili svjetlosti      

nego udaljili u još dublje lutanje

kroz mrak.  Ne vjerujuem da

“umjetnički genij” pripada kao vlasništvo

bilo kojem umjetniku. Nitko nije stvorio

takvu umjetnost po kojoj bi drugi stvarali djela

umjetnosti. Svatko tko govori

govori kao i svi ostali. Mi živimo kao vijeća

duhova. “Ljudski genij” nas ne čini

humanima, već stara ljubav,

stara mudrost srca

koju sakupljamo iz čitavog svijeta,

od raznolikih stvorenja, od anđela

nadahnuća, od mrtvih –

jedna mudrost gotovo nepostojeća

za one koji je nemaju, ali

za one koji je imaju draža i od života.

Lako se prepoznaju nježnosti i

privrženosti koje sjedinjuju muškarca i ženu,

njihov dom, i njihov zavičaj.

Premda su poznate, te stvari se ne mogu reći

onima koji ih ne poznaju, i svega nekolicina,

poslije mnogo godina, uspije shvatiti

ljubavi koje napuštaju svijet

poput boja istrijebljenih ptica,

poput pjesama mrtvog jezika.

Razmišljam o genijima među životinjama,

tu je svaka ono što jest:

komarac, lisica, crvenperka, lastavica, svaka je

stvorena od svjetlosti i blistava iznutra.

One znaju (bolje no što mi znamo)

kako treba živjeti na mjestima gdje žive.

Tako bih i ja želio biti vjerodostojno

ljudsko biće, dragi čitatelju – izbor

koji sada i nije sasvim moguć.

Ali to je ono za što se zalažem, strana

za koju se izjašnjavam. To je ono što trebate

očekivati od mene, ono što ja očekujem od samog sebe,

premda na ostvarenje možemo čekati

tisuću ili milijun godina.

 

*Izabrao i s engleskoga preveo VOJO ŠINDOLIĆ

Oceni 5