Nekoliko riječi o socijalizmu, komunizmu i Lenjinu

Bliži se stogodišnjica takozvane Oktobarske revolucije, a s njom i neizbježne polemike o značaju misli Vladimira Iliča Lenjina te pokoji nostalgični uzdah za sovjetskim sistemom u kojem, ako ništa drugo, nije postojala dohodovna i imovinska provalija između bogate manjine i svih ostalih karakteristična za većinu liberalnih ekonomija (1). Gotovo je sigurno da će se u laičkim i akademskim osvrtima na plemenitu sovjetsku povijest pojmovi „socijalizam“ i „komunizam“ koristiti naizmjenično bez ikakvog obzira prema razini upućenosti publike. Fenomen Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika u tom smislu samo povećava zbunjenost. Radi čega se državna tvorevina zasnovana na vladavini komunističke partije nazivala „Savez sovjetskih socijalističkih republika“? Kako je moguće da više od četrdeset godina nakon dolaska komunističke partije na vlast njen Generalni sekretar Nikita Hruščov obećava kako će period intenzivne izgradnje komunizma biti uspješno završen... za dvadeset godina? 

Radi se o tome da u marksističkoj teoriji socijalizam, društveni sistem u kojem država regulira proizvodnju, distribuciju i razmjenu dobara, predstavlja prvi korak na putu prema komunizmu. Komunizam, organizacija društva u kojoj ne postoji vlasništvo niti novac, već se proizvodi dijele prema potrebama, zahtijeva da centralno upravljana proizvodnja bude dovedena do razine koja to omogućuje. Ukoliko vas muči pitanje otkuda pretpostavka da bi centralizirana proizvodnja bila efikasnija od tržišne, niste jedini. Komunizam nije smišljen radi davanja preciznih odgovora na ekonomska pitanja, već predstavlja očajnički pokušaj rješavanja podjele društva na vlasnike i radnike i neravnomjerne raspodjele dohotka u uvjetima slobodnog tržišta. U vrijeme pisanja „Komunističkog manifesta“ (1848.), najpoznatiji ideolog komunizma Karl Marks je vidio kako je buržoazija u nešto manje od stotinu godina izgradila masivnije proizvodne snage nego sva prethodna pokoljenja zajedno. Međutim, skokovit rast proizvodnih kapaciteta s vremena na vrijeme dovodi do prezasićenja tržišta i ekonomskih kriza koje milijune ljudi ostavljaju bez posla i sredstava za život. Da stvar bude gora, automatizacija proizvodnje svodi čovjeka na produžetak mašine bez identiteta i sposobnosti za prilagodbu na bilo kakve promjene. Razvoj moderne industrije time podriva vlastite osnove ili, prema riječima Marksa, proizvodi vlastite pogrebnike. Iako nešto očigledno nije u redu s njegovom teorijom – prosječan standard radnika je danas zasigurno viši nego sredinom 19. stoljeća – za čestitke je svakako prerano, jer nema osnove za pretpostavku da nas na putu razvoja prema visokotehnološkom društvu ne čekaju nepremostive ekonomske i etičke prepreke.

Veliki problem za razumijevanje komunizma svakako predstavlja nedostatak jasne definicije. Kao što u knjizi „Comrades! A History of World Communism“ piše britanski povijesničar Robert Service (r. 1947.), „...komunizam se nastavlja opirati pokušajima definiranja… Što jedan komunist smatra komunizmom, drugi smatra anti-komunizmom, i malo je vjerojatno da će se ova situacija promijeniti.“ Od Marksa se može saznati tek da bi stvar trebala početi ukidanjem privatnog vlasništva nad zemljom, visokim progresivnim porezima i ukidanjem prava na nasljeđivanje, a završiti društvom u kojem „svaki član može razviti i koristiti svoje sposobnosti i snagu potpuno slobodno bez narušavanja osnovnih pravila ovog društva,“ kao što je navedeno u „Komunističkoj deklaraciji vjere“ (1847.). Marks je ključno pitanje odnosa između tih sloboda i ograničavajućih pravila ostavio nerazjašnjenim. Međutim, nedorađenost nije jedini problem marksističke doktrine. 

Radi kultnog statusa Marksovog lika i djela, mnogi nisu primijetili da je centralna ideja komunizma pokopana prije nego što je zaživjela. Među prvim protivnicima centralnog planiranja je bio pruski ekonomist Herman Gossen (1810-1858.), koji je ustvrdio kako bi centralna vlast zadužena za planiranje i nagrađivanje rada ubrzo uvidjela kako je poduzela zadatak koji daleko nadmašuje ljudske sposobnosti. Ovu jednostavnu misao je kasnije razvio poznati kritičar socijalizma i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Friedrich Hayek (1899-1992.), kojemu je bilo očito kako čak niti ispravno motivirano centralno planiranje ne može uspjeti, pošto je jednostavno nemoguće prikupiti sve informacije ugrađene u cijenu određenog proizvoda. Nadalje, utjecaj državne regulative na ekonomske pokazatelje nije moguće predvidjeti niti pomoću naučne analize povijesnih statističkih podataka, kao što tvrdi još jedan dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Robert Lucas (r. 1937.). Kao posljednji čavao u lijes ideje o centralno upravljanom društvu bi mogao poslužiti zaključak ekonomista Franka Knighta (1885-1972.), koji je vjerojatnost da na vrh centralizirane vlasti neophodne za izgradnju komunizma zasjednu ljudi koji nisu zainteresirani za njenu zloupotrebu usporedio s vjerojatnošću da iznimno nježna osoba dobije posao nadzornika robova na plantaži. Drugim riječima, ne samo da komunizam u ekonomskom smislu može uspjeti samo slučajno, već je gotovo sigurno da će članovi komunističkog društva biti terorizirani od strane vlasti.    

Ruski socijalizam

Ruska verzija socijalizma je na početku 19. stoljeća predstavljala romantičnu viziju uspavane seoske općine koja ima malo zajedničkog s marksističkom teorijom razvoja društva. Umjesto da potiče ekonomski napredak i pravedniju raspodjelu koristi, ruski socijalizam je ostao vezan za kontekst u kojem je nastao te se u njemu često mogu pronaći tragovi kulta zemlje kao mističnog izvora života i naivna pretpostavka o prirodnom stremljenju čovjeka prema kršćanskom bratstvu. Bez obzira na njen sadržaj, ideja socijalne pravde u Rusiji je bila puno uvjerljivija kada su je zastupali heroji prvog Domovinskog rata poput dekabrista Pavla Pestelja (1793-1826, jedan od organizatora pokušaja vojnog udara u prosincu 1825. godine), a kada su štafetu preuzeli profesionalni disidenti Aleksandar Herzen (1812-1870.) i Nikolaj Černiševski (1828-1889.), stvar je zašla duboko u sferu papirnate teorije. Zanimljivo je istaknuti kako uvođenje centralnog gospodarskog planiranja nije ulazilo u planove većine istaknutih ruskih socijalista, pa tako socijalist-anarhist Mihail Bakunjin piše: “Nemoguće je utvrditi konkretno, opće i obavezno pravilo unutarnjeg razvoja nacije, jer je postojanje svake pojedine nacije podređeno velikom broju različitih povijesnih, zemljopisnih i ekonomskih okolnosti, koje ne dozvoljavaju uvođenje modela organizacije koji u jednakoj mjeri odgovara svima. Uostalom, takvo nastojanje, bez sumnje lišeno svake praktične koristi, predstavljalo bi nasilni upad u bogatstvo i neposrednost života, kojemu je draža beskonačna raznovrsnost.“ Nakon što je krajem 70-ih godina 19. stoljeća postalo jasno da prosvjetiteljski projekti nemaju smisla jer ruski seljaci ne žele niti čuti za bratstvo i ravnopravnost, ruski socijalisti su svoju frustraciju počeli liječiti terorizmom te projekt gradnje socijalizma zamijenili projektom rušenja monarhije, u čemu su bili jednako neuspješni. Unatoč dugom popisu ubijenih državnih dužnosnika Ruske imperije, monarhija Romanovih je život završila samoubojstvom pod kanonadom njemačkih topova, što je većinu revolucionarno nastrojenih socijalista zateklo potpuno nespremnima.

Teoretičara izvorne marksističke misli je u Rusiji bilo relativno malo i u socijalizmu se nisu proveli baš najbolje. Dovoljno je pogledati primjer oca ruskog marksizma Georgija Plehanova, koji je 1883. godine osnovao prvu rusku marksističku organizaciju „Oslobođenje rada,“ a zatim i međunarodnu filijalu „Savez ruskih socijal-demokrata u inozemstvu“. Bivši član ruske terorističke organizacije „Narodna volja“ i pristalica oružanog radničkog ustanka 1905. godine nikada nije došao u priliku da svoje ideje iskuša u praksi: za Plehanova se nakon Februarske revolucije 1917. godine nije našlo mjesta u izvršnom komitetu Petrogradskog savjeta radničkih i vojnih deputata, a nakon što je Lenjinove „Aprilske teze“ iz travnja 1917. godine – inzistiranje na pretvaranju buržoaske revolucije u socijalističku i nepovjerenje Privremenoj vladi – nazvao „bunilom“ te istupio protiv boljševičkog oktobarskog državnog udara, vjerojatnost njegovog sudjelovanja u izvršnoj vlasti je svedena na nulu. Kao da je osjetio kako je postao suvišan, Plehanov je umro svega pola godine nakon oktobarskog prevrata. Kao niti Marks, Plehanov nije uspio sastaviti razumljive upute za organizaciju gospodarstva radi postizanja najvećeg stupnja blagostanja, a najbistriju misao njegovih „Osnova i zaštite marksizma“ predstavlja kritika upućena protivnicima kapitalizma: „Evo vi, gospodo, neprestano apelirate za ukidanje kapitalizma; ali pogledajte što se događa: kapitalizam se kreće prema naprijed i uopće ne primjećuje vaše apele; dok vi, s vašim idealima i prekrasnim namjerama, cupkate u mjestu.“ Općenito, među ruskim socijalistima raznih boja je bilo teško pronaći zagovornike ideje preuzimanja vlasti s ciljem nasilne transformacije pretežno agrarne ruske privrede u komunističku utopiju. Plehanov nipošto nije bio jedini marksist koji se prema boljševičkoj avanturi odnosio negativno. Na primjer, Petar Struve, jedan od začetnika marksističkog pokreta u Rusiji, godinama nakon boljševičkog državnog udara je izjavio kako je sve revolucionare, uključujući i njega samog, trebalo uništiti.     

Lenjinova varijacija na temu

Svaki put kada se na licu zemlje pojavi osoba od povijesne važnosti, javnost neizostavno počinje tražiti znakove predodređenosti za velika djela u njenom porijeklu i formativnim godinama. U tom smislu životopis jednog od najpoznatijih mislitelja revolucije Vladimira Iliča Uljanova mora predstavljati razočaranje. Već njegovo porijeklo i socijalni status se teško uklapaju u predodžbu o biografiji borca za socijalnu pravdu. Na primjer, vrijedi primijetiti kako je njegov otac tijekom svoje činovničke karijere dogurao do mjesta inspektora narodnih učilišta Simbirske gubernije i s time povezanog nasljednog plemićkog statusa, što znači da je drug Lenjin prema zakonima Ruske imperije smatran dvorjaninom sa svim pripadajućim pravima koja su ga svrstavala u sam vrh ruske društvene piramide. U skladu sa svojim socijalnim statusom, budući vođa proletarijata je imao vrlo malo radnog iskustva. Ako se izuzme kratko vrijeme provedeno na mjestu pripravnika u odvjetničkom uredu, Lenjin je živio od carske mirovine koju je primala njegova majka nakon smrti svojeg supruga, prihoda od iznajmljivanja zemlje u vlasništvu obitelji te partijske kase i drugih novaca iz sumnjivih izvora kojima je prilično slobodno raspolagao. Drugim riječima, Lenjin je živio kao sitni kapitalist i nešto krupniji prevarant, ali u svijetu u kojem cilj opravdava sredstva to ne bi trebalo predstavljati ništa šokantno. Međutim, ništa od svega navedenog nije bitno za razvoj Lenjinove političke misli. Najzanimljiviji detalj ranog Lenjinovog života predstavlja činjenica da budućeg ideologa revolucije u mladim danima ideje socijalizma nisu nimalo zanimale, a razlog iz kojeg se to promijenilo je sasvim prozaičan.

Događaj koji je vjerojatno najviše utjecao na Lenjinov život je pogubljenje njegovog brata 1887. godine za pokušaj atentata na Imperatora Aleksandra III. Lako je moguće da Lenjin niti tada ne bi počeo razmišljati o ostvarenju sreće proletarijata da njegovu obitelj nije osvijetlila aura mučenika. U sredini u kojoj je socijalizam bio u modi, brat pogubljenog revolucionara je jednostavno morao postati dio studentskog kružoka „Narodne volje,“ što ga je tek tri mjeseca nakon upisa koštalo mjesta na pravnom fakultetu Državnog sveučilišta u Kazanju radi sudjelovanja u studentskim protestima. Carske vlasti su u ovom slučaju sigurno pretjerale, jer je Lenjin do kraja života ostao boljažljiv čovjek koji je doslovno bježao od nasilja koliko su ga noge nosile. Supruga Lenjinovog partijskog kolege je svjedočila kako je 1906. godine, kada se kao već poznati mislioc revolucije vratio iz emigracije kako bi zajahao val radničkih pobuna u Rusiji, Lenjin prvi zbrisao s mitinga pri pojavi Kozaka, nastojeći postići brzinu koja je očigledno nadmašivala sposobnosti njegovog nezgrapnog tijela, padajući i gubeći šešir u trku.   

Nakon izbacivanja s fakulteta, Lenjin je četiri duge godine ostavljen bez zanimacije. Bilo je jasno da se brat osuđenog terorista ne treba nadati popuštanju od carske vlasti, pa je Lenjin pao u očaj i u jednom trenutku, prema riječima njegove majke, došao na korak do samoubojstva. Toksičan za društvo, Lenjin je postao zajedljiv, osoran i osamljen. Vrijeme je ispunjavao čitanjem progresivnih časopisa i knjiga iz sredine 19. stoljeća, ali inspiracija za osvetnički pohod na carsku Rusiju nije došla iz pisanih materijala. Ovdje vrijedi privesti citat britanskog povijesničara Richarda Pipesa o prirodi Lenjinovog karaktera: „Do jeseni 1888. godine, kada se sa svojom majkom preselio u Kazanj, Lenjin je postao potpuni radikal, ispunjen beskrajnom mržnjom prema onima koji su prekinuli njegovu obećavajuću karijeru i odbacili njegovu obitelj – carskom društvu i „buržoaziji.“ Za razliku od tipičnih ruskih revolucionara koji su bili vođeni idealizmom poput njegovog brata, Lenjinov glavni politički impuls je bila i ostala mržnja. Ukorijenjen u ovakvim emocionalnim temeljima, njegov socijalizam je od početka predstavljao prvenstveno doktrinu uništenja.“ Vjerojatno je postojala neka šansa da se Lenjinovi stavovi promijene nakon što mu je dopušteno da kao vanredan student završi pravni fakultet u Sankt-Peterburgu, ali frustracija se ubrzo vratila kada je postalo jasno kako njegova odvjetnička karijera nema perspektivu. Lenjin se u kasnijim godinama navodno i sam šalio na račun svoje jedne jedine pobjede na sudu za čitavo vrijeme odvjetničke prakse u Samari i Sankt-Peterburgu, i to u predmetu koji se ticao njega osobno. Po svoj prilici, Lenjinova plaća odvjetničkog pripravnika je bio jedini novac koji je vožd proleterske revolucije zaradio svojim radom. Otprilike od kraja 1893. godine, Lenjin provodi život u marksističkim krugovima te piše teoretske i agitacijske radove, što krajem 1895. godine sasvim očekivano završava istražnim zatvorom i trogodišnjim progonstvom u Sibir. Par riječi o zatvorskom režimu u carskoj Rusiji: Lenjin iz istražnog zatvora u mjesto progonstva putuje samostalno, bez policijske pratnje, slobodno vodi prijepisku s članovima svoje obitelji i socijal-demokratima te vodi prilično zdrav život. Iz pisma majci iz lipnja 1897. godine: „Ja ovdje živim dosta lijepo, puno se bavim lovom, upoznao sam se s mjesnim lovcima i s njima idem u lov. Počeo sam se kupati, za sada moram hodati prilično daleko, oko dvije i pol vrste, a kasnije ću moći ići bliže, oko vrstu i pol.“ Stvari počinju graničiti s fantastikom kada se Lenjin žali majci kako je „U čitavom Sibiru teško pronaći poslugu na selu, a po ljeti je to jednostavno nemoguće.“ Nakon oslobađanja 1900. godine, Lenjin odlazi u emigraciju. S iznimkom kratke posjete Sankt-Peterburgu tijekom koje su zabilježene njegove trkačke sposobnosti, Lenjin se ne vraća u domovinu do travnja 1917. godine. Velikom društvenom misliocu na trulom zapadu također nije loše. Iz spiska njegovih prebivališta je moguće izdvojiti London, Berlin, Pariz, otok Kapri (u gostima kod Maksima Gorkog) i Ženevu, iz koje Lenjin piše: „...još uvijek vodim ljetni način života, šetam, kupam se i besposličarim.“ U takvom ritmu prolaze godine. 

Čovjek koji je tijekom čitave „karijere“ revolucionara živio na račun tuđih novaca je iskoristio svoje slobodno vrijeme da ispiše otprilike pet tomova papira ispraznim teoretiziranjem i žučnim obračunima s umjerenim socijalistima. Niska intelektualna razina Lenjinovih tekstova posredno potvrđuje da njegova ideologija ne izvire iz uma, već iz srca. U suprotnom, Lenjinovi tekstovi ne bi ostavljali dojam da je autor jeftinih pamfleta nekim nesporazumom zalutao u posao pisanja akademskog rada. Na primjer, jedan od kanoniziranih Lenjinovih eseja napisan povodom 30. godišnjice smrti Karla Marksa, „Tri izvora i tri sastavna dijela marksizma,“ zvoni od ispraznosti svojstvenoj srednjoškolskim člancima o nejasnim filozofskim konceptima. Međutim, kada je vrijeme za obračun s političkim protivnicima, pred nama se ukazuje jedan sasvim drugi, puno koncizniji Lenjin. A kada je 1917. godine kucnuo čas za konačni obračun s buržoazijom, Lenjin otkriva svoje pravo lice: za vrijeme skrivanja u Finskoj  (dakle ponovno iz sigurne udaljenosti) nakon što je Privremena vlada izdala nalog za njegovo uhićenje radi veleizdaje i organizacije srpanjskih nereda, Lenjin piše esej „Država i revolucija“ u kojem njegov odnos prema postojećem društvenom uređenju postaje jasniji nego ikada.

„Država i revolucija“ počinje standardnim Lenjinovim napadom na mekušce u redovima revolucionara koji su spremni na demokratski kompromis (Lenjin ne može dočekati početak sveopćeg klasnog pokolja) i navođenjem čitavog spiska imena socijalista koji u stvari predstavljaju lakeje buržoazije u Rusiji, Njemačkoj, Belgiji, Francuskoj i Engleskoj. Lenjin jasno daje do znanja da nikakva demokracija ne dolazi u obzir. Država i svi njeni instituti moraju propasti, jer ona predstavlja simptom nepomirljivih klasnih podjela (to ne znači da ukidanje države znači ukidanje klasnih proturječnosti – za ovo drugo će biti potrebno strijeljati i strijeljati) i služi kao alat za zaštitu eksploatatora. Kao pravi Marksist, Lenjin vjeruje da bi ukidanje klasnog društva dovelo do efikasnije proizvodnje te je nestanak klasa stoga ionako neminovan.

Ukoliko je država tek alat za represiju potlačenih klasa, tada je za rješenje ovog problema potrebno zamijeniti mjesta potlačenih i privilegiranih, to jest proletarijata i buržoazije. Ovo je klasični Lenjinov non sequitur, početak nepredvidljivog putovanja u područje apsurda: po čemu je društvo u kojem su njegovi do jučer privilegirani članovi postali objekt represije bolje od društva u kojem su oni provodili represiju? Etička pitanja otpadaju kada politički trenutak zahtijeva hitnost, pa Lenjin brzo prelazi na opis prve faze na putu prema komunizmu, organizacije socijalističkog društva. To je trenutak u kojem se lome sve naše predstave o organizaciji ljudske zajednice: nestaju instituti poslodavca i zaposlenika, svi građani se pretvaraju u najamne radnike države, a sigurnost je povjerena radničkim milicijama, koje ujedno garantiraju zaštitu radničkih prava od još uvijek neophodnih centralnih vlasti. Od ljudi se očekuje da zaborave sve svoje političke preferencije te osnuju asocijaciju bez unutarnjih proturječnosti. Vjerojatno je suvišno napomenuti kako je neophodno da se ova revolucija obavi nasilno, jer većina ljudi još nije dosegnula visine na kojima se nalaze Marks i njegovi sljedbenici te ne vide što je dobro za njih. Sa svakom sljedećom stranicom Lenjinovog teksta, vizija socijalističkog društva postaje sve mutnija. Nakon revolucije, u upravljanju državom bi trebali sudjelovati apsolutno svi, što po Lenjinu garantira da se kapitalizam više nikada neće pojaviti. Nakon toga se počinju nizati zbunjujuće pretpostavke: radnici više nisu sputani zahtjevima svojeg radnog mjesta, rad prestaje biti neophodnost, pojedinci dobijaju priliku za svestrani razvoj (osim u političkom smislu, naravno), okrupnjene proizvodne snage zahvaljujući ekonomiji razmjera izbacuju do tada neviđenu količinu dobara. Stvar funkcionira toliko efikasno da je moguće ostvariti nevjerovatan model u kojem svatko doprinosi u skladu s mogućnostima i prima u skladu s potrebama. Ukoliko se sve navedeno slučajno nekome ne sviđa, tu je zlokobno upozorenje: „naoružani radnici su praktični ljudi, a ne sentimentalni intelektualčići, i teško da će dopustiti da ih netko zafrkava.“

„Revolucija i država“ predstavlja beznadežni ideološki kaos. Lenjin nije Dostojevski, on se neće mučiti pitanjem da li je pravedno izgraditi sreću čitavog čovječanstva ako to zahtijeva smrt tek jednog nedužnog bića, jer na to pitanje ima spreman odgovor: broj mrtvih tijela koje je Lenjin spreman tolerirati u ime revolucije je ograničen samo ukupnom ljudskom masom na planeti. Diktatura proletarijata je u stvari podvala, jer Lenjin inzistira na diktaturi – štoviše, teroru – mikroskopske manjine nad ogromnom većinom. Tu će biti manipulacija, laži, privremenih uzmaka, ubojstava, pljački i masovnih strijeljanja, ali na kraju će svi biti natjerani u tor. Lenjin je od ideje socijalne pravde napravio grotesknu okrvavljenu karikaturu, učinivši ju istovremeno odbojnom i strašnom. Pisana nakon pada ruske monarhije, u vrijeme kada je Privremena vlada u velikoj mjeri ovisila o Petrogradskom savjetu radničkih i vojnih deputata, „Revolucija i država“ na trenutke ostavlja dojam paničnog pokušaja uspostavljanja nove teorije države za slučaj da boljševicima nekim čudom vlast zaista padne u ruke, kao da je Lenjin htio sam sebe uvjeriti da je u stanju sastaviti koncizan politički program.
  
Prije oproštaja s Lenjinovom političkom filozofijom, mora se priznati da ona zadržava određenu privlačnost u svjetlu činjenice da problem nejednake raspodjele društvenog proizvoda do danas nije riješen. Britanska humanitarna udruga Oxfam je na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu 2017. godine predstavila studiju prema kojoj tek osam muškaraca posjeduju jednaku vrijednost imovine kao siromašnija polovica čovječanstva. Štoviše, čini se da trenutni pravni i financijski okviri doprinose tome da od nejednakosti trpe čitave zemlje: američki istraživački centar Global Financial Integrity i Norveški ekonomski fakultet su istražili financijske transakcije između razvijenog svijeta i siromašnih zemalja te došli do poraznog zaključka da iznosi koje siromašne zemlje plaćaju razvijenima po raznim osnovama daleko premašuju iznose sredstava koje razvijene zemlje ulažu ili doniraju siromašnijima. Najveću stavku među uobičajenima (trgovinske transakcije, direktna ulaganja, plaćanja po kamatama i transferi privatnim osobama) predstavljaju „neregistrirani“ transferi, među kojima se gotovo sigurno krije i značajan dio nelegalnih transakcija na osnovi napuhanih računa izdanih u poreznim oazama. Kao i krajem 19. stoljeća, mnogi danas smatraju kako je za rješavanje ovog problema potrebna revolucija u vidu intervencije kojom bi se izbrisali dugovi siromašnih zemalja, zatvorile porezne oaze i uvele visoke kazne za bankare koji omogućuju nelegalne transfere. Na kraju, kao što je predložio francuski ekonomist Thomas Piketty, potrebno je uvesti globalni porez na dobit koji bi ukinuo motivaciju velikih korporacija da prebacuju novac u jurisdikcije s niskim ili nepostojećim poreznim stopama. Činjenica da bi bilo koja od tih mjera izazvala tvrd otpor poslovnih elita ponekog čitatelja može još više približiti Lenjinu – ukoliko se netko opire uvođenju pravednijeg sustava (ako ostavimo sve ostalo po strani, činjenica da korporacija može izbjeći porez na načine koji su pojedincu nedostupni se čini očiglednom nepravdom), tada se svakako čini opravdanim upotrijebiti silu. Baš kao i Marks, Lenjin je napola u pravu: on je ispravno dijagnosticirao problem, ali rješenje koje on predlaže ne ubija samo virus, već i pacijenta. Četvrt stoljeća nakon pada socijalizma, industrijska infrastruktura iz vremena Sovjetskog Saveza leži u hrđi i truleži, a standardi javnih usluga i stanovanja u ruskoj provinciji izazivaju mučninu. Lenjin se i sam prepao ekonomske katastrofe u koju je odjednom počela srljati zemlja te je pristao na privremeni kompromis u vidu NEP-a (nove ekonomske politike), smjese planske i tržišne ekonomije, motiviran prije svega sve otvorenijim otporom sela prema rekvizicijama te oružanim ustankom kronštadtskog garnizona. Lenjin je vjerojatno tek počeo naslućivati da makroekonomija nije cijepanje drva kada je umro od moždanog udara. Otprilike pola stoljeća kasnije, ekonomist Robert Lucas je formulirao tzv. „Lucasovu kritiku“ dotadašnjeg makroekonomskog modela prema kojem su određene varijable bile nerazdvojno povezane (na primjer, inflacija i nezaposlenost) i srušio pretpostavku da čak i ispravno motivirani i visokoobrazovani upravitelji mogu s relativnom sigurnošću predvidjeti rezultat makroekonomskih intervencija. Usput, Lucas je davno prije više navedenog izvještaja o tokovima kapitala između razvijenih i nerazvijenih zemalja primijetio da kapital putuje u smjeru bogatijih zemalja bez obzira na relativnu zasićenost (pretpostavka je da bi dodana vrijednost kapitala u sredini gdje ga ima manje bila veća, radi čega bi se očekivalo da će se kapital seliti prema siromašnijim zemljama). Međutim, nerazvijene zemlje su donekle same krive za ovaj fenomen, pošto često pate od neuređenosti pravnog okvira i korupcije vladajućih struktura radi kojih se kapital u njima ne zadržava predugo. Lenjin nije znao, niti ga je zanimalo, ništa od gore navedenog. Nije jasno kojim je smjerom on namjeravao nastaviti da je poživio – da li bi, kao što piše ruski povjesničar Leonid Radzinski, najveće entuzijaste njegove vlastite nove ekonomske politike kasnije povješao ili bi krenuo u smjeru daljnje liberalizacije malog poduzetništva? U svakom slučaju, Lenjin zasigurno bi ubrzo uvidio kako centralizirana uprava nije u stanju učiniti kapital produktivnijim nego slobodno tržište. Optimist bi mogao pretpostaviti kako bi stvar završila nelagodnim kompromisom između upravljane i tržišne ekonomije i skrušenim priznanjem kako situacija još "nije zrela" za uvođenje komunizma. Pesimist bi prognozirao zaoštravanje borbe na političkom vrhu kao posljedicu neuspjeha i ishod sličan onome koji je uslijedio nakon smrti Lenjina – raspad partije na umjerenu i radikalnu frakciju te posljedičan vrtlog političkih čistki i masovnih strijeljanja.     

Mnogi će htjeti odgonetnuti uzroke Lenjinovog odnosa prema ljudima kao sirovini za stvaranje novog društva čija pravila stoje u toliko izraženoj suprotnosti s ljudskom prirodom da je istrebljenje velikog dijela građana na osnovi njihovog stanja svijesti moralo biti dijelom službene politike. Odgovor na ovo pitanje zavisi o tome u kojoj mjeri promatrač smatra Lenjinovu politiku patološkom. Za ljude koji vjeruju kako je socijalizam imao šanse za uspjeh, Lenjinova politika se može učiniti praktičnom i čak opravdanom. Onima koji vide socijalizam kao neuvjerljiv izgovor za nasilje u ime neostvarivih ciljeva, Lenjinova djela se moraju učiniti odrazom psihičke poremećenosti. Autor ovih redova ne sumnja da je Lenjin, kao i svi ostali bijesni manipulatori koje je prilično lako prepoznati, bio pogonjen smjesom neutemeljene narcisoidnosti, frustracije i patološke osvetoljubivosti. To što je Lenjin smatrao kako je u ime buduće sreće moralno provoditi nasilne socijalne eksperimente nad milijunima ljudi predstavlja tek simptom dubokog psihičkog poremećaja frustriranog besposličara. Pred kraj Lenjinovog života, njegova psihologija je postajala sve zlokobnija. Pisac Aleksandar Kuprin je o svojem susretu s Lenjinim u Kremlju zapisao: „...ovaj jednostavan, pristojan i zdrav čovjek je puno strašniji od Nerona, Tiberija, Ivana Groznog... on je poput kamena, stijene koja se otrgnula od planinskog lanca i strelovito pada, rušeći sve na svojem putu. On nema osjećaje, želje niti instinkte. Samo jednu britku, suhu, nepobjedivu misao: padajući – uništavam.“ Sociopatski profil karaktera je upotpunjen aterosklerozom koja je Lenjina pred kraj života pretvorila u nijemu isušenu lutku u invalidskim kolicima. Tadašnji Narodni komesar zdravlja Nikolaj Semaško je nakon smrti Lenjina rekao kako je skleroza krvnih žila u njegovom mozgu toliko uznapredovala da su doktori prilikom autopsije metalnom pincetom kuckali po kalcificiranim žilama kao po kamenu. Stoga bi ideja Narodnog komesara za vanjsku trgovinu Leonida Krasina da se Lenjinovo tijelo zamrzne radi eventualnog oživljavanja u budućnosti bila od malo koristi, ali u trenutku kada se Krasin oglasio sa svojom plemenitom inicijativom, neke nove sile u Kremlju su za svaki slučaj već uredile da Lenjinov mozak i srce zaplivaju u teglama s formalinom. 

(1) Zabiti vlastitu ekonomiju u zemlju i nije neki pothvat, ali sovjetskom sistemu je pošao za rukom i zavidan podvig uništenja poslovično efikasnog njemačkog gospodarstva. Krajem listopada 1989. godine, šef Ureda za planiranje Demokratske republike Njemačke Gerhard Schürer je predstavio rezultate 40-godišnjeg planskog upravljanja gospodarstvom istočne Njemačke: „Gotovo 60 posto ukupne industrijske baze istočne Njemačke je moguće otpisati kao otpad, a produktivnost rudnika i tvornica zaostaje gotovo 50% za Zapadom.“ ​