Čak i kad bi bog egzistirao, to ne bi ništa promijenilo
Eartha 01 S

Photo: boingboing.net

Nema drugog svemira do ljudskog svemira

Čovjek je ponajprije projekt koji sebe subjektivno živi umjesto da bude mahovina, gnjiloća ili cvjetača; ništa ne egzistira prije tog projekta; ništa nije na inteligibilnom nebu, i čovjek će po najprije biti ono što je projektirao da bude. Ne ono što će htjeti da bude. Jer ono što obično razumijemo pod htijenjem jest svjesna odluka koja za većinu među nama slijedi iza onoga što je on sam od sebe učinio.

Ja mogu htjeti da se pridružim nekoj partiji, da napišem knjigu, da se oženim, sve je to samo manifestacija jednog izvornijeg izbora, spontanijeg nego što je ono što se naziva volja. Ali, ako doista egzistencija prethodi esenciji, čovjek je odgovoran za ono što jest. Tako je prvi korak egzistencijalizma da svakog čovjeka stavi u posjed onoga što jest i da na njega položi totalnu odgovornost za njegovu  egzistenciju. Pa kad smo rekli da je čovjek odgovoran za sebe samog, nismo htjeli reći da je čovjek odgovoran za svoju striktnu individualnost, nego da je odgovoran za sve ljude.

Izabirući sebe on izabire sve ljude. Doista nema nijednog od naših činova koji, stvarajući čovjeka kakav mi hoćemo da budemo, ne stvara u isto vrijeme sliku čovjeka takvog kakav držimo da on treba da bude. Izabirati da budemo ovo ili ono, to znači istodobno potvrđivati vrijednost onoga što izabiremo, jer mi nikada ne možemo izabrati zlo; što mi izabiremo, svagda je dobro, i ništa ne može za nas biti dobro a da to ne bude za sve. Ako egzistencija, s druge strane, prethodi esenciji i ako mi hoćemo egzistirati istodobno kad oblikujemo svoju sliku, ova slika važi za sve i za čitavu našu epohu. Tako je naša od­govornost mnogo veća nego što smo to mogli pretpostaviti, jer ona oba vezuje čitavo čovječanstvo.

Ali ja ne mogu računati s ljudima koje ne poznajem oslanjajući se na ljudsku dobrotu ili na interes čovjeka za dobrobit društva, budući da je čovjek slobodan i da nema nikakve ljudske prirode na koju bih se mogao osloniti.

***

Ne mogu biti siguran da će drugovi u borbi preuzeti moj posao poslije moje smrti da bi je doveli do najvećeg savršenstva, budući da su ti ljudi slobodnii da će sutra slobodno odlučiti o tome što će biti čovjek; sutra poslije moje smrti ljudi mogu odlučiti da uvedu fašizam, a drugi mogu biti dovoljno plašljivi i smeteni da ih puste da čine; i tom trenutku fašizam će biti ljudska istina, toliko gore po nas; u zbilji, stvari će biti takve kako će čovjek odlučiti da budu. Da li će to reći da ja treba da se prepustim kvijetizmu? Ne. Ponajprije ja treba da se založim, a zatim da djelujem po staroj formuli: »ne treba se nadati da bi se nešto poduzelo«. To ne znači da ja ne treba da pripadam nekoj partiji, nego da ću biti bez iluzija i činiti što mogu. Kvijetizam je držanje ljudi koji kažu: drugi mogu činiti ono što ja ne mogu. Nauka koju vam predstavljam jest baš suprotna kvijetizmu jer objavljuje: zbilja opstoji samo u akciji, ona,uostalom, ide dalje jer dodaje: čovjek nije ništa drugo nego svoj projekat,on egzistira samo ukoliko se ozbiljuje, on, dakle, nije ništa drugo nego sveukupnost svojih čina, ništa drugo nego vlastiti život. Po tome možemo shvatiti zašto se neki ljudi zgražuju nad našom naukom. Jer oni često imaju samo jedan način da podnesu svoju bijedu, a to je da misle: »Prilike su bile protiv mene, ja sam mnogo više vrijedio od onog što sam bio; sigurno, nisam imao veliku ljubav ili veliko prijateljstvo, ali to je zato što nisam susreo nekog čovjeka ili ženu koji bi toga bili dostojni, nisam napisao vrlo dobre knjige, jer nisam bio dokon da to učinim;nisam imao djece da im se posvetim, jer nisam našao čovjeka s kojim bih mogao sazdati svoj život. U mene je,dakle, ostalo neupotrijebljeno, a sasvim životno, mnoštvo dispozicija, sklonosti, mogućnosti koje mi daju vrijednost o kojoj se ne može zaključiti na osnovu pukog niza mojih postupaka.«

No, u zbilji, za egzistencijalista ne opstoji druga ljubav od one koja se izgrađuje, ne opstoji druga mogućnost ljubavi od one koja se očituje u nekoj ljubavi; nema drugog dara od onog koji se izražava u umjetničkim djelima: Proustov dar jest sveukupnost Proustovih djela; Racineov dar je niz njegovih tragedija, izvan toga nema ničega; zašto Racineu pridavati mogućnost da napiše neku novu tragediju kad je on baš nije napisao?

Neki čovjek se angažira u svom životu, ocrtava svoj lik, i izvan tog lika nema ničega. Očevidno, ova misao može izgledati surova nekome kome njegov život nije uspio. Ali, s druge strane, ona stavlja ljude u položaj da shvate da je jedino zbilja važna; da snovi, očekivanja, nade dozvoljavaju samo da se neki čovjek definira kao prevareni san, kao izjalovljene nade, kao beskorisna očekivanja; to znači da ih to definira negativno a ne pozitivno; ipak kad se kaže: »ti nisi ništa drugo nego tvoj život«, to ne uključuje da će umjetnik biti ocjenjivan jedino po svojim umjetničkim djelima; hiljadu drugih stvari isto tako pridonosi njegovoj definiciji. Ono što hoćemo reći jest da jedan čovjek nije ništa drugo nego niz pothvata, da je on zbroj, organizacija, sveukupnost odnosa koji konstituiraju te poduhvate.

***

Osim toga, kazati da mi iznalazimo vrijednosti ne znači drugo nego ovo: a priori život nema smisla. Prije no što živite, život nije ništa, ali na vama je da mu date neki smisao, i vrijednost nije ništa drugo nego taj smisao koji izabirete. Iz toga vidite da opstoji mogućnost da se stvori ljudska zajednica. Prigovorili su mi da sam pitao da li egzistencijalizam jest humanizam. Rekli su mi: vi ste u  »Mučnini« napisali da humanisti nisu imali pravo, vi ste se rugali stanovitom tipu humanizma, čemu se sada tome navraćati?

U zbilji, riječ humanizam ima dva vrlo različita smisla. Pod humanizmom se može razumjeti neka teorija koja čovjeka uzima kao cilj i kao najvišu vrijednost. Humanizam u tom smislu opstoji u Cocteaua, na primjer, kad u njegovoj priči »Oko svijeta za 80 sati« neko lice izjavljuje, jer u avionu nadlijeće planine: čovjek je divan. To znači da ću ja, lično, koji nisam konstruirao avione, iskoristiti ove izvanredne izume, i da ću se moći lično, kao čovjek, smatrati odgovoran i počašćen zbog čina koji pripadaju nekim ljudima. To bi pretpostavljalo da bismo mogli pridati veliku vrijednost čovjeku nakon najviših čina stanovitih ljudi. Taj humanizam je apsurdan, jer bi jedino pas ili konj mogli donijeti cjelovit sud o čovjeku i izjaviti da je čovjek divan, zašto oni nisu raspoloženi, bar koliko ja znam.

No, ne može se dopustiti da bi neki čovjek mogao donijeti sud o čovjeku. Egzistencijalizam ga razrješava svakog suda ove vrste: egzistencijalist neće nikada uzeti čovjeka kao cilj, jer ga svagda valja činiti. I mi nismo dužni vjerovati da opstoji neko čovječanstvo kojem bismo mogli ukazivati kult na način Augustea Comtea. Kult čovječanstva završava u Comteovom, u sebi zatvorenom humanizmu, i, valja reći, u fašizmu. To je humanizam koji nećemo.

Ali postoji jedan drugi smisao humanizma koji u osnovi znači ovo: čovjek je stalno izvan sebe samog; projektirajući se i gubeći se izvan sebe, čini on da čovjek egzistira, i, s druge strane, slijedeći transcendentne ciljeve, može on da egzistira. Čovjek, kao to prekoračivanje i kao onaj koji zna predmete samo s obzirom na to prekoračivanje, jest u srcu, u središtu tog prekoračivanja. Nema drugog svemira do ljudskog svemira, svemira ljudske subjektivnosti. Ova veza transcendencije, kao konstitutivne za čovjeka — ne u smislu u kojem je bog transcendentan, već u smislu prekoračivanja — i subjektivnosti, u smislu da čovjek nijezatvoren u sebe samog nego da je svagda prisutan u nekom ljudskom svemiru — to je ono što nazivamo egzistencijalistički humanizam. Humanizam, jer podsjećamo čovjeka da ne opstoji drugi zakonodavac do on sâm, i da će on u napuštenosti odlučiti o sebi samom; i jer pokazujemo da se čovjek neće, baš kao nešto ljudsko realizirati, obraćajući se samom sebi, nego svagda tražeći izvan sebe neki cilj: takovo i takovo oslobođenje, takovu i takovu posebnu realizaciju.

Egzistencijalizam nije ništa drugo nego napor da se izvuku sve konsekvencije jednog koherentnog ateističkog stajališta. Ono nikako ne pokušava da čovjeka baci u očaj. No, ako se, poput kršćana, svaki stav nevjerovanja naziva očajem, ono polazi od izvornog očaja.

Egzistencijalizam nije toliko neki ateizam u tom smislu da bi se iscrpio u dokazivanju da bog ne egzistira. Prije on izjavljuje: čak kad bi bog egzistirao, to ne bi ništa promijenilo; to je naše gledište. Ne da bismo vjerovali da bog egzistira, nego mislimo da problem nije problem njegove egzistencije; potrebno je da čovjek opet sam sebe nađe i da se uvjeri da ga ništa ne može od njega samoga spasti; bio to i neki valjani dokaz božje egzistencije. U tom smislu, egzistencijalizam je optimizam, nauka akcije, i samo iz zle namjere mogu nas kršćani nazivati očajnicima, pomiješavši svoj vlastiti očaj sa našim.

*Izvod iz "Egzistencijalizam je humanizam"; Izdavač: "Veselin Masleša", Sarajevo 1964; Prevod: Vanja Sutlić

Oceni 5