Puno je lakše biti sretan bez razloga
Brapok 13 S

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Nema smisla tražiti razloge za sreću

Nema smisla tražiti razloge za sreću. Nikad ne znaš hoćeš li ih dočekat. Puno je lakše biti sretan bez razloga. Pogledajte djecu, na primjer. Sinoć, u liječničkoj čekaonici, nas pet, šest čeka. Među nama, i jedna žena s malenom curicom. Malecka ima možda 3 ipo godine, frčkavu crnu kosu i maslinastu boju puti. Prelijepa je, zaključujem dok je gledam. E, ali njoj nije bilo dovoljno što je prelijepa, a ne, ne. Morala je još biti i apsolutno neodoljiva. Eno je, sjedi na stepenicama bolnice. Njena mama ne haje, nema “Diži se, isprljat ćeš se!”. Rukice drži na koljenima, podbočila se i gleda u stepenice ispod sebe. Zamišljeno malo stvorenje jednu sekundicu izgleda kao da je more strašne životne brige. Onda najednom podigne obje ruke u zrak iznad glave i krene pričati. Pardon, ne pričati, nego brbljati, mljeti, koturati nerazumljiva klupka riječi istovremeno spuštajući i podižući ruke u ujednačenom ritmu. Malo se mršti, pa se glasno nasmije, pa nakrivi glavu upitno, sve u svemu djeluje kao da jako živo o nečemu raspravlja – sama sa sobom. Potom skoči sa stepenice i spusti se dolje, bliže nama. I opla, naginje se u struku, topće nogama, i pjeva nešto! Njen ples je potrajao dovoljno dugo da se svi zaljubimo u nju, ili u ono što smo nekad davno i mi nakratko bili, a prestao je onog trenutka kad je shvatila da svi gledamo u nju. Bacila je neki koketno-sramežljivi osmijeh i otrčala mami, sakrivši lice za njen vrat. Nakon otprilike tri sekunde je zaboravila da joj je bilo neugodno i odskakutala je niz hodnik upavši u novu diskusiju sa samom sobom, pa opet počela pjevati, valjda da šarmira i one koji je možda prvi put nisu dobro čuli. Bila je to neka kombinacija žustre bujice riječi i nota koje je, bilo je jasno, izmišljala u hodu. Kako i najboljim i najžilavijim performerima ponekad treba malo odmora, tako se i naša posuđena radost iznebuha opružila po bolničkom podu kol’ko je duga i široka. Nije pala, nego je jednostavno legla i umirila se rasprostrijevši male krakove posvud oko sebe kao morska zvijezda. Publika je, kao na teniskom meču, grupno okrenula glavu na drugu stranu, prema njenoj mami, znatiželjno iščekujući reakciju na ovo pustopašno valjanje po podu. I, ništa. Mama ju je pogledala i nasmijala se. U tom trenutku bar pola nas je, sigurna sam, htjelo imati takvu mamu. Okej, malo prekasno za nas, ali ipak. Onda je došao liječnik i prozvao neko prezime, mama je pozvala malenu, malena je sa poda bacila vedar osmijeh prema liječniku, bez ikakvog straha, bez sumnje, s punim povjerenjem je ustala i doslovno uskakutala u ordinaciju. Hodnik je najednom postao siv, tjeskoban, bolnički a livada puna sunca, leptira, šarenih buba i skakavaca nestade bez traga.

*Prenosimo sa prijateljskog portala Radio Gornji Grad

Oceni 5