Nema više Čarlsa Simića
Nema više Čarlsa Simića
Najpriznatijeg pesnika poteklog sa ovih prostora
Otišao je na vreme iz Srbije, sa šesnaest
Nije učestvovao u ratnom ludilu, sa kraja veka
Nije puno noći, od tada, u njoj proveo
Kao i mnogi, pre njega
Vest o njegovom životu nije značila ništa
Ali zato znači vest o njegovoj smrti
“Najveći, najbolji, svetski, a naš”, utrkuju se mediji
A teško da znaju neku od njegovih pesama
Ceca nam je ušla u udžbenike, Čarls Simić nije
Aca Lukas nam se smešio sa izloga knjižara, Čarls Simić nije
Bilo bi bolje kada bi umesto patetike
Znali bar nešto iz njegovih dela
Njegova poezija nije bila rimovana
Za mnoge teško shvatljiva
Što našoj “rimovanoj” stvarnosti baš i nije odgovaralo
U kojoj je sve jasno
Samo ne i zašto su ljudi ovoliko “pukli”
Čarls je bio “izdajnik”, “strani plaćenik”, “špiun”
Što u prevodu znači
Da Čarls nije bio zaražen virusom nacija
Živeo je svoj iskreni kosmopolitizam
Koji je svetleo u punom sjaju
I posebno se video u njegovoj izjavi
“Nikad nisam razumeo zašto su toliko pažnje moji sunarodnici pridavali činjenici da su rođeni na jednom mestu umesto na drugom
Kada na svetu postoji toliko finih mesta koja se mogu nazivati domom.”
A možda najbolji opis ovdašnjeg mentaliteta dao je u jednom zapisu
“Kada sam otišao u Beograd 1972, posle skoro dvadeset godina odsustvovanja, otkrio sam da je prozor iznad ulaza u stambenu zgradu, kroz koji sam šutnuo loptu posle rata, još uvek bio slomljen.
Nije bio popravljen ni 1982.
Prošle jeseni, kada sam se vratio, otkrio sam da je popravljen posle NATO bombardovanja u kojem je pogođen obližnji televizijski studio i razbijeno mnogo prozora u komšiluku.
Razlog što nije popravljen ranije bio je u tome što su se svi stanari posvađali i nisu međusobno razgovarali.
Moja pokojna ujna nije priznavala postojanje nekih od svojih komšija više od četrdeset godina, tako da je bilo potpuno nezamislivo da pokuca na njihova vrata zbog prozora ili mnogih drugih stvari koje je trebalo uraditi.”
*Prenosimo s portala Radio Gornji grad