Nemaš naslov

Možda je trebalo da odeš u crkvu ko svaka prava grešnica. Da klečiš i moliš za oprost. Možda tamo nema halucinacija. Glasova. Samo pravila. Jebiga. Izgleda da je ipak sve stvar odluke. Nisi dovoljno duhovno uzrasla da savladaš nagone. Muž mora da se poštuje! Mora da se poštuje! Mora! I ko se još pita je li monogamija prirodna! Muž se poštuje za vjeke ... i kako to već ide do amin. I kad mu smrde noge. Jer se već u prvoj godini braka navikneš na vonj iz usta. Kad usred noći ne može da odoli hladnoj sarmi jedno jebiga kad dobro kuvaš  trebalo bi da opravda sve. I kad te ujutro poljubi i kad se obrišeš ni ne pokušavajući to da sakriješ. Mučnina koja ima ponavljajući karakter brzo preraste u naviku. Navika u nemoć. Nemoć u ubjeđenje da nemaš izlaza. Jer kud i gdje da ideš u tim godinama, u kojima je kasno za počinjanja a rano za umiranja.  Šuti i sjedi. I sjediš i šutiš. Ponekad klekneš kad baš moraš.

Sjediš jer on dovoljno zarađuje, a ti si korisnija u kući. Treba da skuvaš, opereš, popeglaš, zategneš... Da ga pitaš kad stiže s posla, ali ne napadno kao da provjeravaš, nego suptilno i nežno, uz obavezno: dušo. Da naglasiš da pitaš zbog ručka jer želiš da bude topao i želiš da imaš vremena da sve završiš. Serviraš. Tanjire i plitke i duboke, a ne ko ker da jedete sve iz iste posude. Kašiku i viljušku i nož. Poseban tanjir za salatu. I desert. Odgovarajuću čašu i salvete u boji, one skuplje nestandardnog formata. U vrijeme praznika obavezno s odgovarajućim temama: snješko, zeka, šarena jaja. Važnost porodičnog ručka ne smije biti zanemarena. Znaš da se ta vrijednost ne zaboravlja. Donijela si je iz kućnog ambijenta i okačila na zid kao vječni podsjetnik kako treba. Majka je svaki dan kuvala i to s ponosom isticala. Stizala je i sve ostalo. Tako rade prave žene, domaćice. Ne znaš kad si se tačno počela takmičiti s njom u toj disciplini.  Kad si počela da pokušavaš da ispravljaš njene greške, bakine, prabakine i tako redom do kraja čudnih i nemogućih za pamćenje naziva rodbinskih veza. Ne čuvaj lijepi escajg i posuđe za posebne prilike! Danas je ta prilika. Svaki dan je. Čekaš muža koji ne umije da koristi pribor, ali ne kažeš to nikome jer glupo je da budeš snob, i po tome se ne cijene ljudi, tako je,  prekoriš se što to i pomisliš. Ipak malko te je stid u društvu i sve češće odbijaš pozive na večere. I dalje mu kuvaš omiljena jela ali samo za vas dvoje. Dijete je odraslo. Odselilo se. Sindrom praznog gnijezda, ponekad tim tješiš se kad ti baš dođe teško i turubno sve. I pitaš se je li baš to tako i zbog toga, ili možda ipak nije...

Poslije ručka kad on legne tiho pereš suđe.  Prethodno ga pokriješ preko leđa. Boji se, on se uvijek boji da ga ne ušine. Da, to mu je od prebrižne majke i tako opravdaš i to. Razumiješ. Bio je bolešljiv u djetinjstvu. Majka je samo njega rodila. Otac ko otac, lijep i hladan. Emotivno nedostupan. Zauzet stvaranjem porodičnog biznisa. Majka se sinu potpuno posvetila. Vodila ga u banje, liječilišta, sanatorijume. Stvarala mu prilike, oporavke. Vidala mu rane. Ko si sad ti da ga ne pokriješ preko tih brižljivo čuvanih leđa. Pereš tiho suđe. Obrišeš ruke. Naneseš kremu. Ćutiš i sjediš. Uzmeš telefon. Skroluješ. On prdne. Dobra probava, trebalo bi da pomisliš ali ti je neprijatno jer i dalje misliš da neke stvari treba zadržati samo za sebe. Onda se prekoriš jer kakva je to sterilna veza u kojoj ne možeš prdnuti. Pa, vidjela si i gore stvari. Prljave gaće, lokvu povraćotine u kojoj se jasno vidjelo šta su večerali na poslovnom sastanku ili kakvom god da je bio. Šta ti sad prdež smeta. Uostalom, možda je nehotice, u snu nema kontrolu. Ko da je bitno. Prdež ne boli.

Kad ustane zamoli te da mu skuvaš kafu. Biraš lijepu šolju. Ne preveliku. Znaš koji omjer šećera i kafe je idealan. Paziš da voda ne proključa. Sipaš lagano uz rub čaše prije nego što dodaš mlijeko od dvanaest posto mliječne masti. Onda on pije kafu sam. Ti ne možeš jer te boli stomak. Slabo jedeš. Još slabije spavaš. Piješ vitamine, minerale, atidepresive, čajeve, zdravije je.  Proljeće je, tješiš se, u proljeće je uvijek tako. Sve se budi, a ti umireš. Kontriraš prirodi. Uvijek si tako. Zar ti nije sto puta rekao da si naopaka. Afektivni sezonski poremećaj. Da, to je sigurno. Kažeš i napokon priznaš sebi da jeste neki poremećaj ali još nije vrijeme da spoznaš da je samoobmana ona riječ koja ti nedostaje.

Poslije kafe dođe red hronike, oka i slagalice. Red dnevnika, serije za zaglupljivanje, navodno komične, i gotovo. Još jedan dan se ugasi. On se okupa. Klikne svjetlo. Legne Zahrče. Muneš ga laktom. Prestane. Onda ponovo zahrče. Ustaneš. Odeš u kupatilo. Sjediš i plačeš. Sutra ćeš ponovo oprati zube, pogledati u svoje umorno lice. Obećati sebi bar malo maskare. Kap parfema. Crveni lak za nokte. Nove cipele. U jednim ćeš zauvijek pobjeći.  Čekajući voz da prekratiš vrijeme ući ćeš u neku kafanu nalik ekspres restoranu.

„Molim vas, kafu i čiz kejk, može šumsko voće”, reći ćeš ženi u uniformi koja će otići i brzo se vratiti s kafom.

Prije nego što dobiješ kolač hobotnica će pokušati još jednu ženu da zarobi. Jedan gospodin iz komšiluka gledaće svoja posla.

„Nož! Baci taj usrani noooož!”, neko će povikati prije nego što prepoznaš svoj vrisak.