Kragujevac, oktobar 1941: Pomračenje u pet slika (2)
Bbwar 03 S

Photo: bandenkampf.blogspot.rs

Nemci i ljotićevci hapse po ulicama

Čim je zakoračio u učionicu, video je da unutra ima više učenika nego obično. Od početka oktobra, kada su, po naređenju nemačke krajskomandanture, sve škole proradile, uvek je falilo njih desetak. Ovoga jutra skoro sve klupe bile su popunjene. To ga je isprva začudilo, ali se vrlo brzo dosetio da su prethodnog vikenda, na nekoliko mesta u centru grada, dobošari upozoravali svoju zabrinutu publiku da će Nemci kazniti roditelje čija deca ne budu išla u školu. Zapamtio je rečenicu na samom kraju njihovog obaveštenja: „Više se neće trpeti besposličari po kragujevačkim ulicama.“ Osim toga, Svetozar Gavrilović, direktor Prve muške gimnazije, kazao mu je da se nekoliko dana ranije fon Bišofshauzen, krajskomandant, pola sata u svojoj kancelariji drao na predstavnike škola jer, kako je rekao, dozvoljavaju učenicima da nesmetano ugrožavaju nemačku imovinu, misleći, očigledno, na paljenje velike karte Evrope u Glavnoj ulici. Tada im je naredio da mu narednog dana predaju spiskove učenika koji iz bilo kog razloga ne pohađaju nastavu, što ih je sve prilično uplašilo.

Dok je zapisivao čas, nije se čulo uobičajeno gunđanje. Svi su ćutali, kao da se pripremaju za pismeni zadatak, a ne za redovan čas u prvom mesecu školske godine. Potom je jedan učenik upitao:

– Profesore, je l’ znate možda zašto od jutros ima ovoliko vojnika na ulicama?

– Ne znam, Stefane – rekao je Lazović, ne skidajući pogled sa dnevnika.

– Moj ujak kaže da idu u borbu s partizanima – nastavio je učenik.

– Možda, sve je moguće. U svakom slučaju, to nije naša briga.

– Ne bih se složio s vama. Partizani se bore i za nas.

– Tebi, Vujoviću, izgleda nije bilo dovoljno ono sa Nemcima – rekao je Lazović, podigavši glavu ka njemu. – Hoćeš da te ponovo zatvore? – Sklopio je dnevnik i obratio se čitavom odeljenju:

– Vi, deco, kao da ne znate šta se dešava oko vas. Da li ste svesni da bi vas Nemci uhapsili čim bi saznali da tako govorite? Znate li da su neki ljudi stradali i za mnogo manje stvari? Od danas neću nikoga da čujem da priča o politici, ratu, partizanima, o bilo čemu takvom. Jeste li me razumeli?

– Šta god da se dogodi, ja se neću odreći svojih uverenja – izjavio je učenik prkosno.

Crnokos, mršav, srednje visine, sa bledim licem i punim usnama, iznad kojih su izbijali crni brčići, Stefan Vujović spadao je među najbolje učenike u osmom dva. Bio je to jedan od onih bistrih mladića koji uz minimalan napor postižu najbolje rezultate iz svih predmeta. Međutim, u školi nije bio poznat po tome. Za njega se govorilo da pripada skojevcima i da se svake večeri sastaje sa njima u jednoj kući na obodu grada, gde planiraju diverzije, premda niko za to nije imao uverljiv dokaz. Pričalo se, takođe, da je početkom avgusta upravo on zapalio mapu na zgradi nemačke komande, a nedugo zatim dospeo je u zatvor, zajedno sa još petoricom gimnazijalaca, pod sumnjom da je učestvovao u napadu na nemačku patrolu kod železničke stanice. Da nije bilo nekoliko profesora koji su, na molbu prestravljenih roditelja, otišli kod krajskomandanta da preklinju za njihove živote, verovatno bi ih sve streljali po kratkom postupku.

– Ma ne misli on to stvarno – začulo se iz zadnje klupe do zida. – Samo se pravi važan.

– Ja, za razliku od nekih, smem da kažem šta mislim – uzvratio je Vujović i okrenuo se prema debeljuškastom učeniku koji mu je dobacio.

– Ma nemoj! Misliš da si neki junak.

– Možda nisam junak, ali nisam ni kukavica kao ti.

– Dosta! – dreknuo je Lazović. – Neću više da čujem ni reč!

Ponovo je zavladala tišina. U takvim trenucima, kada je već na početku časa morao da popravi atmosferu, Lazović bi obično prelazio na novu lekciju. Govorio bi sugestivno, naglašavao svaku bitnu misao i ne bi pravio pauzu najmanje petnaest minuta. Ako ni to ne bi pomoglo, rekao bi im neku zanimljivost vezanu za lekciju – recimo, pikanteriju iz života nekog pisca, koju je čuo od svojih profesora – ili bi im ispričao jednu od mnogobrojnih anegdota sa profesorima Prve muške gimnazije u glavnoj ulozi. Danas nije znao kako da postupi; iako je isprva, kada je seo za katedru, nameravao da predaje novu lekciju, to mu se sada činilo pogrešnim, a nije mogao ni da se seti neke priče, naročito ne šaljive.

Razmišljao je nekoliko trenutaka i odlučio da im dâ pismenu vežbu. Rekao im je da na listu iz sveske, u kratkim crtama, napišu čime bi voleli da se bave kada se završi rat, ali je naglasio, videvši nezadovoljstvo na njihovim licima, da ih neće ocenjivati.

Kada su se učenici, posle kratkog negodovanja, umirili, u njemu se ponovo javio osećaj koji ga je obuzeo tog jutra. Posmatrao je mladiće kako prelistavaju sveske i nameštaju se u stolicama i zamišljeno gledaju kroz prozor i šapatom razgovaraju trudeći se da on to ne primeti i u svakom njihovom gestu uočavao je identičnu osobinu, koja nije imala veze ni sa pismenom vežbom, ni sa školom – osećao je to sasvim jasno – ali koju i pored svega nije umeo da definiše. Zatim je pogledao gole, ispucale zidove sa leve strane, pepeljastosivi pod između dva reda klupa, plafon sa kojeg su visile dve sijalice i crteže likovne sekcije, okačene na improvizovanom panou u donjem desnom ćošku. Činilo mu se, mada nije znao zbog čega, da enterijer savršeno odgovara njegovim učenicima, da je nekako prirodniji od svih učionica u staroj zgradi, bez obzira na to što je bio sklepan početkom meseca, kada su im naredili da krenu sa nastavom u Domu. Ustao je i počeo da se šeta ispred table. Nakon nekoliko koraka shvatio je da su i zvuci oko njega neobični. Osluškivao je krckanje dotrajalih dasaka pod nogama, uzdahe i šaputanje, škripanje stolica, šuštanje listova iz svezaka, huk automobilskih motora i nejasne glasove koji su dopirali sa ulice. Svaki zvuk bio je povezan sa drugima, a svi zajedno ispunjavali su prostor kao da su komponovani za tu priliku.

Pred kraj časa prozvao je nekoliko učenika da pročitaju sastave. Kao što je i pretpostavio, mahom su govorili da će nastaviti poslove svojih očeva. Tako je učenik čiji je otac bio vlasnik kafane Lepenica saopštio da želi da bude kafedžija, drugi je napisao da će preuzeti očevu fotografsku radnju, dok je treći rekao da će raditi sa knjigama, pošto je njegov otac držao knjižaru Napredak, jedino mesto u gradu gde su se pre rata, po pristupačnim cenama, prodavale antikvarne knjige. Bilo je i onih koji su napisali da posle gimnazije žele da nastave školovanje, uglavnom na Medicinskom fakultetu u Beogradu. Jedino je Stefan Vujović napisao neočekivan sastav. Njegov pokojni otac bio je puškar u Vojno-tehničkom zavodu, ali mladić nije rekao da će se time baviti, niti da će otići na studije, niti da će raditi nešto od onoga što su naveli njegovi drugovi. Nije napisao ni da će biti komunista ili nešto slično, kako je očekivao Lazović. Ne, kada je došao red na njega, pogledao je oko sebe, pročistio grlo i pročitao:

Posle rata voleo bih da radim nešto u čemu bih mogao da se izrazim, da primenim sve što znam i u šta verujem. Mislim da samo takav život ima smisla. Ali ne želim da to bude običan posao. Hoću da služim celom narodu, da svima pomažem da postanu bolji ljudi, a to ću uspeti jedino ako budem imao važnu ulogu u društvu. Takođe želim da se borim protiv nepravde. Rat nam je doneo veliku nesreću, ali je i pokazao ko su junaci, a ko zlikovci i izdajnici. Dokle god budem živeo, boriću se protiv takvih izroda. Još uvek ne znam kakav bi to posao mogao da bude. Verovatno ću znati tek posle rata, kada Hitlerove zveri budu poražene. Ali sam siguran da nikada neću praviti kompromis oko svojih uverenja, šta god da izaberem.

Kada je završio čitanje, jedan učenik mu je nešto dobacio. Vujović ovoga puta nije reagovao, već je gledao profesora pravo u oči, nestrpljiv da čuje šta on misli o sastavu. Na mladićevim usnama bio je slabašan osmeh, kao kod nekoga ko je slučajno saznao mračnu tajnu svog prijatelja, pa to hoće da mu nagovesti nekim nenametljivim gestom, ali ne da bi ovaj pogodio njegovu misao, već da bi upravo bio u dilemi.

– Vujoviću, budi ljubazan pa mi donesi svoj sastav – rekao mu je Lazović.

Učenik je prišao katedri i pružio mu svesku. Profesor je brzo pronašao traženi list, iscepao ga na više delova i bacio u kartonsku kutiju sa svoje desne strane, koja je služila kao kanta za otpatke.

– Znaš li ti, nesrećniče, da zbog ovoga može da ti odleti glava s ramena?

– Znam – kazao je Vujović i dalje se smešeći.

– Pa zašto onda to radiš? Je l’ ti bilo malo što su te zatvorili?

– Nije.

– Hoćeš da ti majka ponovo dolazi u školu, da moli za tvoj život?

– Neću.

– Slušaj me dobro, ako te još jednom čujem da si rekao ili napisao nešto slično, predložiću direktoru da te isključi iz škole. Jesi li me razumeo?

– Jesam.

– Idi sad na mesto.

– Hvala vam, profesore – kazao je Vujović i uputio se ka svojoj klupi.

Lazović je pogledao na sat i video da je čas trebalo da se završi još pre pet minuta. (U Domu nije postojalo školsko zvono, pa je morao sâm da brine o vremenu.) Uzeo je dnevnik i izašao iz učionice.

U zbornici je zatekao više profesora nego pre prvog časa. Došli su i oni koji toga dana nisu imali nastavu, poštujući naredbu nemačke komande. Jedino nije bilo Živadina Miljkovića, mladog profesora matematike. On je živeo na periferiji Kragujevca, pa je Lazović pretpostavio da kasni zbog blokade. Atmosfera je takođe bila drugačija. Svi su bili namrgođeni, mračni, bez trunke optimizma, koji pojedine profesore nije napuštao ni u mnogo težim trenucima, čak ni onog aprilskog dana kada su Nemci, bez većeg otpora, okupirali grad. Te večeri, za velikim stolom u kafani Venecija, gde su se krišom okupili viđeniji gradski intelektualci da bi razmotrili „novu situaciju“ (niko nije želeo, barem tih prvih dana, da upotrebi reč „okupacija“), Božidar Gardinovački je nadahnuto govorio da Nemci u staroj prestonici neće izdržati ni celih mesec dana, podupirući svoju pretpostavku raznim primerima iz prošlosti i oštro se suprotstavljajući svakome ko bi tvrdio drugačije. Sada je, međutim, sedeo pored prozora i ćutke posmatrao profesora Zdravka Konatara, koji se kleo da je video kako Nemci hapse muškarce ispred bioskopa Jadran.

– Kažem vam – objašnjavao je Konatar, – sve su ih postrojili u kolonu i onda su ih poterali negde ka gornjem delu grada.

– Jeste li videli nekog poznatog? – upitao je Radović.

– Bio sam daleko, a i pravo da vam kažem, Dragoljube, nisam hteo mnogo da se zadržavam, ako me razumete.

– A zašto su ih uhapsili? – bio je uporan Radović. – Jesu li rekli nešto? Vi znate nemački.

– Ništa nisu objašnjavali.

Zdravko Konatar bio je pedesetogodišnjak srednjeg rasta, proćelav, sa gustim crnim brkovima i uredno potkresanom bradicom od tri centimetra. Bio je profesor latinskog jezika i dobar poznavalac antičke kulture. No, mali je broj Kragujevčana, izuzev čaršijskih metuzalema koji su sve pamtili, znao da se Konatar isprva školovao za pravnika. Još u sedmom razredu gimnazije izrazio je želju da studira latinski, pošto je iz tog predmeta bio najbolji u razredu, ali je njegov otac, Slavko Konatar, ugledni kragujevački advokat, hteo da sin nasledi njegovu kancelariju u Glavnoj ulici, pa ga je upisao na Pravni fakultet u Beogradu. Ubrzo je shvatio kakvu je grešku napravio, jer Zdravko ne samo da nije bio zainteresovan za pravo, nego je najviše vremena provodio po beogradskim kafanama, sa sumnjivim društvom, kako su pričali Slavkovi rođaci sa Dorćola, kod kojih je Zdravko stanovao. Želeći da ispravi grešku, otac ga je poslao na šest meseci u Beč, misleći da će ga boravak u kulturnoj prestonici srednje Evrope dozvati pameti i naterati da završi fakultet, ali i to se pokazalo pogrešnim, budući da se Zdravko vratio iz Beča još skloniji provodu, a počeo je i da se kocka, pa je vrlo brzo napravio pozamašan dug, koji je, naravno, Slavko morao da vraća. Na kraju, svestan da neće privoleti sina da postane advokat, ispisao ga je sa Pravnog fakulteta i upisao na Filozofski. Zdravko se nakon toga zaista smirio (razume se, ne zbog očevog postupka, već prosto zato što je izgubio volju za danonoćnim bančenjem); prionuo je na učenje i u roku završio fakultet. A kada je stekao diplomu profesora latinskog, vratio se u Kragujevac, zaposlio u Prvoj muškoj gimnaziji, oženio ćerkom nekog očevog prijatelja i pretvorio u jednog od onih dosadnih ljudi koji ni po čemu ne odskaču od proseka, koji bespogovorno poštuju čaršijski kanon i nikome se ne zameraju, pa je mlađim profesorima bilo teško da poveruju da je njihov stariji kolega nekada bio enfant terrible.

Lazović je pogledao na sat i video da je čas trebalo da se završi još pre pet minuta. (U Domu nije postojalo školsko zvono, pa je morao sâm da brine o vremenu.) Uzeo je dnevnik i izašao iz učionice.

U zbornici je zatekao više profesora nego pre prvog časa. Došli su i oni koji toga dana nisu imali nastavu, poštujući naredbu nemačke komande. Jedino nije bilo Živadina Miljkovića, mladog profesora matematike. On je živeo na periferiji Kragujevca, pa je Lazović pretpostavio da kasni zbog blokade. Atmosfera je takođe bila drugačija. Svi su bili namrgođeni, mračni, bez trunke optimizma, koji pojedine profesore nije napuštao ni u mnogo težim trenucima, čak ni onog aprilskog dana kada su Nemci, bez većeg otpora, okupirali grad. Te večeri, za velikim stolom u kafani Venecija, gde su se krišom okupili viđeniji gradski intelektualci da bi razmotrili „novu situaciju“ (niko nije želeo, barem tih prvih dana, da upotrebi reč „okupacija“), Božidar Gardinovački je nadahnuto govorio da Nemci u staroj prestonici neće izdržati ni celih mesec dana, podupirući svoju pretpostavku raznim primerima iz prošlosti i oštro se suprotstavljajući svakome ko bi tvrdio drugačije. Sada je, međutim, sedeo pored prozora i ćutke posmatrao profesora Zdravka Konatara, koji se kleo da je video kako Nemci hapse muškarce ispred bioskopa Jadran.

– Kažem vam – objašnjavao je Konatar, – sve su ih postrojili u kolonu i onda su ih poterali negde ka gornjem delu grada.

– Jeste li videli nekog poznatog? – upitao je Radović.

– Bio sam daleko, a i pravo da vam kažem, Dragoljube, nisam hteo mnogo da se zadržavam, ako me razumete.

– A zašto su ih uhapsili? – bio je uporan Radović. – Jesu li rekli nešto? Vi znate nemački.

– Ništa nisu objašnjavali.

Zdravko Konatar bio je pedesetogodišnjak srednjeg rasta, proćelav, sa gustim crnim brkovima i uredno potkresanom bradicom od tri centimetra. Bio je profesor latinskog jezika i dobar poznavalac antičke kulture. No, mali je broj Kragujevčana, izuzev čaršijskih metuzalema koji su sve pamtili, znao da se Konatar isprva školovao za pravnika. Još u sedmom razredu gimnazije izrazio je želju da studira latinski, pošto je iz tog predmeta bio najbolji u razredu, ali je njegov otac, Slavko Konatar, ugledni kragujevački advokat, hteo da sin nasledi njegovu kancelariju u Glavnoj ulici, pa ga je upisao na Pravni fakultet u Beogradu. Ubrzo je shvatio kakvu je grešku napravio, jer Zdravko ne samo da nije bio zainteresovan za pravo, nego je najviše vremena provodio po beogradskim kafanama, sa sumnjivim društvom, kako su pričali Slavkovi rođaci sa Dorćola, kod kojih je Zdravko stanovao. Želeći da ispravi grešku, otac ga je poslao na šest meseci u Beč, misleći da će ga boravak u kulturnoj prestonici srednje Evrope dozvati pameti i naterati da završi fakultet, ali i to se pokazalo pogrešnim, budući da se Zdravko vratio iz Beča još skloniji provodu, a počeo je i da se kocka, pa je vrlo brzo napravio pozamašan dug, koji je, naravno, Slavko morao da vraća. Na kraju, svestan da neće privoleti sina da postane advokat, ispisao ga je sa Pravnog fakulteta i upisao na Filozofski. Zdravko se nakon toga zaista smirio (razume se, ne zbog očevog postupka, već prosto zato što je izgubio volju za danonoćnim bančenjem); prionuo je na učenje i u roku završio fakultet. A kada je stekao diplomu profesora latinskog, vratio se u Kragujevac, zaposlio u Prvoj muškoj gimnaziji, oženio ćerkom nekog očevog prijatelja i pretvorio u jednog od onih dosadnih ljudi koji ni po čemu ne odskaču od proseka, koji bespogovorno poštuju čaršijski kanon i nikome se ne zameraju, pa je mlađim profesorima bilo teško da poveruju da je njihov stariji kolega nekada bio enfant terrible.

– Kako su izgledali ti ljudi? – nastavio je Radović sa pitanjima.

– Ne znam, obično. Ne verujem da su komunisti, ako na to mislite.

– Zašto ne verujete?

– Pa zato, Dragoljube, što je bilo i starijih ljudi. Koliko je meni poznato, u komunce idu uglavnom mlađi.

Lazović je sedeo pored Olge Petrovne i slušao razgovor svojih kolega, pokušavajući na osnovu njihove priče i onoga što je sâm video da sklopi sopstvenu verziju. S vremena na vreme posmatrao je njihova smrknuta lica, kao da bi mu ona mogla reći ono što se nalazilo izvan reči, a što se osećalo u teškom vazduhu zbornice.

Utom se pojavio i profesor Miljković.

– Ljudi, jeste li videli šta se dešava? – Bio je vidno uzbuđen. – Nemci hapse sve na koje naiđu. I stare i mlade. Sve. Kupe ih na ulici i teraju ka Gornjem parku. Sa njima su i Dobrovoljci. I oni hapse. Video sam kako izvode trojicu-četvoricu iz jedne piljarnice i predaju ih Nemcima.

– Polako, Miljkoviću – rekao je Radović. – Smirite se. Kako to mislite: sve na koje naiđu?

– Lepo, sve koje zateknu na ulici. Ja sam se jedva izvukao. Pobegao sam kroz jedno dvorište.

Živadin Miljković bio je najmlađi profesor u Prvoj muškoj gimnaziji, početkom avgusta napunio je trideset dve godine. Bio je visok blizu dva metra, pa su profesori skloni šalama, na čelu sa Gardinovačkim, voleli da ga vide pored Radovića. Ovoga jutra, međutim, niko nije pomislio na razliku u njihovoj visini.

– Jeste li prepoznali nekog među uhapšenima? – hteo je da zna Radović.

– Nisam mogao dobro da vidim. Čini mi se da je bio onaj kafedžija, Milojević, ako se ne varam, gazda Deligrada. Mislim da je on bio među ljudima, mada ne mogu da tvrdim.

– Jeste li sigurni? – upitao ga je Lazović, trgnuvši se na ime čoveka koga je samo sat vremena ranije sreo na ulici.

– Nisam siguran, Milane, možda je bio i neko drugi. Napolju je ludnica. Nisam imao vremena da ga dobro pogledam.

– A žene i deca? Nisu valjda i njih hapsili? – rekao je Lazović preneraženo.

– Koliko sam mogao da vidim, nisu. Neke žene su izlazile za muškarcima, ali njih nisu dirali, samo su ih terali nazad. Decu nisam video.

– Izgleda da vode ljude na prinudni rad – kazao je Radović gorko. – Sve se uklapa. Hapse muškarce, a žene i decu ne diraju.

– Šta ćemo da radimo ako dođu ovde? – upitala je Olga Petrovna kroz plač. Promrmljala je i nešto na ruskom jeziku.

– Ne brinite, Olga, ovde smo bezbedni – tešio ju je Konatar. – Nemci sigurno neće doći u školu.

– Zdravko je u pravu – oglasio se najzad i Gardinovački. – Škola je sada najsigurnije mesto. Samo, moramo da zadržimo decu u učionicama.

– Tačno – prihvatio je Radović. Bio je to prvi put posle više godina da se u nečemu sasvim složio sa svojim rivalom. Ipak, nije ga pogledao, izgovorio je potvrdnu reč okrenuvši se prema Konataru. – Oni koji sada imaju čas treba da kažu učenicima da na odmoru ne napuštaju zgradu. Ali im ne smemo reći šta se dešava. Kazaćemo, na primer, da Nemci traže komuniste po gradu i da će se situacija brzo smiriti. Razumete li? Deca ne smeju da znaju za hapšenja.

– Treba zatvoriti prozore, kao ovde – dodao je Konatar. – A đacima treba reći da budu tihi. Ako Nemci čuju nešto, možda slučajno dođu da provere. Nećemo da im dajemo povoda. Silentium est aureum, što bi rekli stari Latini.

– Tako je – složio se Radović, ustajući sa stolice. – Haj’mo, da ne gubimo vreme.

Ubrzo su u zbornici ostali samo Gardinovački, Lazović i Konatar. Prema rasporedu, prva dvojica nisu imala sledeći čas, dok profesor latinskog jezika toga dana uopšte nije imao nastavu. U početku nisu mnogo razgovarali, prozborili bi pokoju rečenicu, tek toliko da oteraju strah, a onda bi dugo ćutali i uzdisali.

Lazović je uglavnom mislio na ženu i sina. Isprva mu je izgledalo da su bezbedni, jer su profesori uporno ponavljali da Nemci hapse samo odrasle muškarce. No, vrlo brzo na pamet su počele da mu padaju svakakve misli. Šta ako nisu dobro videli? Miljković je rekao da nije siguran. Šta ako, paralelno sa hapšenjima, idu po kućama i pljačkaju? Možda Nemci siluju žene? Ili oni odvratni Dobrovoljci? Ali ne, rekao je da žene nisu dirali, da su ih samo terali nazad. Možda im stvarno trebaju samo muškarci? Ali zašto? Šta se dešava?

Trpeo je snažne bolove u želucu. Kad god bi neka mračna slutnja okupirala njegov um, javio bi se tup bol u gornjem delu stomaka, između pupka i grudnog koša, a povremeno bi osetio i mučninu, pa je imao utisak da mu, iz najdubljih slojeva utrobe, neka gusta, vrela tečnost nadire ka usnoj duplji.

Ne mogavši da izdrži strah, ali ni bol u želucu koji je bivao sve jači, ustao je sa stolice i rekao:

– Moram da odem do kuće. Moram da vidim šta je sa Lenkom i Milošem.

– Lazoviću, jeste li poludeli? – upitao ga je profesor latinskog. – Čuli ste da žene i decu ne diraju. Samo biste uvalili sebe u nevolju.

– Otkud znate? Možda s njima planiraju nešto drugo?

– Ne budite smešni, Milane. Šta mogu da planiraju?

– Zdravko je u pravu – rekao je Gardinovački. – Tvoji su bezbedni. Malo će brinuti što te nema, ali kad se popodne budeš vratio, sve će zaboraviti. Nego, sad mi nešto pade na pamet, je l’ se sećate kada su one ljude uhapsili u Radničkoj koloniji?

– Ja se sećam – kazao je Konatar.

– Znaš li ti, Zdravko, šta je tada bilo? Nemci su došli u Koloniju rano ujutro, baš kao i danas, blokirali su ceo taj deo grada, postavili mitraljeze u okolnim ulicama, da niko ne bi mogao da pobegne, i počeli da hapse sve muškarce koje su videli. Kupili su ih na ulici, kod kuće, u štali, kokošinjcu, gde god su ih našli. Uhapsili su oko sto pedeset ljudi. Moj sestrić je bio među uhapšenima, on mi je pričao. Onda su ih postrojili u kolonu i sproveli do one kasarne kod Milanovačkog puta. Ljudi su bili ubeđeni da će ih streljati. Sestrić mi je pričao da je čak bila iskopana velika jama nedaleko od kasarne. Što je najgore, niko im nije rekao šta se dešava. Ni reč. Potom su ih zatvorili u neku baraku i tu su ih držali cele celcate noći.

– Čuo sam za to – rekao je Konatar.

– I šta se desilo? Ujutro su izdvojili njih trideset, dali im ašove i rekli da ih vode da popravljaju put. Ostale su pustili kućama.

– Mislite da je i danas tako? – upitao je Lazović.

– Ubeđen sam, dragi prijatelju – odgovorio je Gardinovački.

– Daj bože da ste u pravu – kazao je Konatar i prekrstio se. – Uostalom, Deus gubernat navem. Biće kako onaj gore odluči, tu ništa ne možemo.

Do kraja drugog časa nije se desilo ništa strašno. Izuzev sporadičnog kloparanja motora, za koje je Lazović pretpostavio da dolazi od kamionâ za prevoz hrane (učinilo mu se da je kroz prozor video naslagane sanduke u prikolici jednog kamiona, sanduke koji nisu bili tamnozeleni – što bi, verovao je, značilo da se unutra nalazi oružje – već svetlobraon, nalik na kutije koje su Nemci iz njegovog komšiluka često unosili u obližnju vojničku kantinu), sa ulice nije dopirao nikakav preteći zvuk, niti se ijedan vojnik pojavio u školi. U stvari, na odmoru je Olga Petrovna pričala da je kroz prozor, za vreme časa, videla da jedan Nemac ulazi u školski klozet u dvorištu, ali taj događaj nije bio dovoljan razlog za uzbunu; štaviše, poslužio je Gardinovačkom da iznese niz duhovitih primedbi na račun neprijateljske vojske i njene pedantnosti, što je umnogome popravilo atmosferu. Tokom odmora on je i druge profesore podsetio na slučaj Radničke kolonije, navodeći još neke detalje, kojih se nije setio u razgovoru sa Lazovićem i Konatarom. Da li zato što je bio ubedljiv ili što nije postojala druga teorija, profesori su prihvatili njegovo objašnjenje.

Treći čas Lazović je imao u osmom jedan, odeljenju kojem je bio razredni starešina. Kada je ušao u učionicu, video je da su učenici mnogo bolje raspoloženi nego njihovi vršnjaci iz osmog dva: razgovarali su, kikotali se, došaptavali, što su činili i kada je na ulicama sve bilo u redu. Jedino su bili tiši nego inače. Kao u prethodnom odeljenju, i ovde su skoro svi bili prisutni. Nedostajao je samo sin Vladislava Gurovića, oficira nekadašnje jugoslovenske vojske, koji se sredinom prethodne nedelje priključio Petom dobrovoljačkom odredu. Od tada njegov sin nije viđen u školi, niti je iko došao da opravda izostanke.

Zapisao je čas, rekao učenicima zbog čega treba i dalje da budu mirni, a onda im dao pismenu vežbu. Ovoga puta tema je bila iz gradiva: „Paralele između Veselinovića i Lazarevića.“ Nije želeo da mu se ponovi incident sa Stefanom Vujovićem, a do toga je lako moglo doći, jer je i u ovom odeljenju bilo učenika koji bi iskoristili autobiografsku temu da pokažu svoje revolucionarne stavove. Objasnio im je da neće ocenjivati vežbu, ali da će je možda uzeti u obzir kada bude zaključivao ocene na kraju polugodišta. To ih je malo uplašilo, počeli su da pišu bez protivljenja.

Desetak minuta kasnije iz hodnika se začula galama. Prvo je neki muški glas vikao, zatim je ženski glas tiho odgovorio, a onda su se pomešali glasovi, lupa vratima i bat užurbanih koraka. Okrenuo se prema đacima, koji su polako dizali glave sa svezaka i osluškivali šta se događa u hodniku, gledajući čas ka njemu, čas ka vratima učionice. Za trenutak mu je sve ličilo na jedan februarski dan trideset sedme godine, kada je sa učenicima morao da istrči iz škole zbog požara u kotlarnici, kada su se, takođe, najpre začuli glasovi iz hodnika, da bi onda pokojni Mileta Jakšić, tadašnji domar gimnazije, utrčao u učionicu i rekao im da smesta napuste zgradu. Međutim, Lazović je vrlo brzo shvatio da ova galama nije tako bezazlena, da možda nagoveštava nešto mnogo strašnije. Prisetio se slika koje je toga jutra video na ulici i reči koje su u zbornici izgovorili Miljković i Konatar. Krenuo je da vidi šta se dešava, ali nije napravio ni tri koraka, jer se na vratima pojavio nemački vojnik sa uperenim mašingeverom.

(NASTAVIĆE SE)

Oceni 5