Nemilosrdna zemlja

I

Jedan moj dobar prijatelj, novinar BBC-ja, odveo je svog snimatelja u smrt. Bio sam tada s njima. Allan i ja smo rijetko razgovarali o smrti njegovog snimatelja Hrvata po nadimku Tuna. Ja sam se zbog svega bijedno osjećao, a Allan hiljadu puta gore. Tuni je bilo dvadeset pet godina, vitak i zgodan na neki androgeni način zbog kojeg su mu i muškarci i žene zavidjeli na izgledu. Sjećam se kad sam ga prvi put vidio u Travniku i pomislio: „Dovraga, kladim se da osvoji svaku ženu koju želi”. Pancirni prsluk mu je stajao tako da je izgledao kao vitez u oklopu, što nije bilo pravedno, jer bio je samo snimatelj.

Tuna je bio jedan od najboljih snimatelja u tom ratu i on je napravio video sa naputcima za preživljavanje, za novajlije među ratnim izvještačima.  Vjerovatno je spasio poneki život, ali ne i svoj. U Bosni ironija ne poznaje granice.

Allan, Škotlanđanin iz radničke porodice, i ja izvještavali smo o padu Jajca, grada u srednjoj Bosni koji su Srbi granatirali sve dok se nije predao u oktobru 1992. Bio je to slavan grad, mjesto gdje je Tito u novembru 1943. proglasio rađanje nove Jugoslavije. Nakon što su ga cijelo ljeto zasipali haubičkim granatama, Srbi su na Londonskoj mirovnoj konferenciji, krajem augusta, obećali da će povući duge cijevi. Nisu to uradili. U oktobru, odbrana je posustala i cijeli se grad dao u bijeg – talas od 30.000 izbjeglica čiji je egzodus ličio na ono što se dešavalo u Tolstojeva vremena. Jedni su pješačili, drugi jahali na magarcima, bilo ih je koji su od iznemoglosti umrli tokom svog puta u sigurnost, na planinskoj stazi dugoj više od sedamdeset kilometara, koju su zvali Ho Ši Minov put. Mladi su gurali starice na civarama. Svi su hodali šutke, kao živi mrtvaci koji nisu imali šta reći ili nisu imali snage govoriti. I umirali su šutke, padajući uz stazu, ljudski otpad ovoga rata.

Allan i ja smo bili prvi novinari koji su se zatekli u trenutku kad su preživjeli počeli stizati u Travnik, nekoliko kilometara iza linije fronta. Htjeli smo zaći u osamdeset kilometara široki pojas ničije zemlje negdje između Travnika i Jajca. U toj zoni bez borbi, i egzodus je bio najvidljiviji, najstrašniji i najopasniji. Krenuli smo u četvrtak ujutro, BBC-jevim oklopnim landroverom. Ovo je bila prva faza rata, vrijeme kad su se novinari još osjećali sigurno u oklopnim školjkama vrijednim 50.000 dolara. Landrover je imao čelične ploče ispod poda radi zaštite od mina, sa svih strana čelik, a prozori i šoferšajbne su bile od dvostrukog nepropusnog pleksiglasa. Probijali smo se kroz rijeku izbjeglica a do sela zvanog Karaula, napravili nekoliko intervjua i vratili se u Travnik. Priče koje smo poslali bile su vjesti dana.

Sjećam se jedne večeri bez mjesečine u sarajevskom hotelu Holiday Inn, kad su dvojica mojih kolega odlučila da poslije večere malo prošetaju Avenijom snajpera, zaštićeni potpunom pomrčinom; htjeli su malo izaći na svjež zrak, a možda su računali da će spoznati neke filozofske istine, šetajući ulicom koja je u tom trenu smatrana najopasnijom na svijetu

Allan je tražio od šefova da pošalju snimatelja i Tuna je stigao kad smo se mi već vratili iz Karaule. Sutradan ujutro uzeo je landrover i sam krenuo da snimi izbjeglice kako pužu ničijom zemljom. Još su pristizali. Vozio je istom cestom kao i mi, istim vozilom u isto vrijeme – ali dan kasnije. Negdje u brdima, neki Srbin sa protivavionskim mitraljezom nanišanio je bijeli BBC-jev landrover i povukao obarač. Meci su bili dugački 180 centimetara, nabijeni eksplozivom. Šoferšajbna se razbila kao da je od običnog stakla. Jedan je metak pogodio Tunu u rame i otkinuo mu ruku. Drugi ga je pogodio pravo u grudi. Ništa nije osjetio, rečeno nam je.

Bio sam u Travniku kad se to desilo i za jedan sat je vijest došla do mene. Bosanski vojnik Josip, sa kojim sam se sprijateljio, i koji je drugovao sa Tunom, htio je smjesta poći po Tunino tijelo. To je bilo nešto što je trebalo uraditi, časno i impulsivno, mada nerazborito i nepotrebno, s obzirom na opasnost. Ja sam se premišljao. Sjećam se svojih riječi Josipu, dok smo stajali pred travničkom vojnom komandom: „On nije radio za moju kompaniju.” To mi je prvo palo na um. Neću rizikovati život da izvučem tijelo čovjeka koji nije radio za Post. Bio je to izgovor, ne razlog. Čak da je Tuna i radio za Post, ne bih baš bio spreman krenuti tom cestom, na puškometu snajperistima koji su ionako imali dobar dan, da bih izvukao njegovo iskasapljeno tijelo iz uništenog landrovera koji je sletio sa ceste, survao se niz klisuru i ostao tamo prevrnut.

Dovoljno sam dugo bio u Bosni da sam uspostavio jedno svoje lično pravilo: ne rizikuj ako ne moraš. Ratno izvještavanje je od mene ionako zahtijevalo da rizikujem više nego što je meni samom bilo prihvatljivo, te sam činio sve da izbjegnem nepotrebne rizike. Svako mora sam za sebe uspostaviti pravilo, iscrtati vlastitu crtu razgraničenja. Moje je moguće bilo konzervativnije od drugih, manje herojsko, što znači da ću možda propustiti priče i iskustva koja će drugi novinari doživjeti, jer će oni biti spremni činiti stvari koje ja neću. Meni to nije smetalo. Sjećam se jedne večeri bez mjesečine u sarajevskom hotelu Holiday Inn, kad su dvojica mojih kolega odlučila da poslije večere malo prošetaju Avenijom snajpera, zaštićeni potpunom pomrčinom; htjeli su malo izaći na svjež zrak, a možda su računali da će spoznati neke filozofske istine, šetajući ulicom koja je u tom trenu smatrana najopasnijom na svijetu. U sebi sam se smijao njihovoj ludosti. Ja sam držao da je sudbina hirovita zvijer i nisam je baš htio izazivati. Ostao sam u hotelu. Imao sam vlastita pravila. I tako, kad me Josip zamolio da odemo po Tunino tijelo, odbio sam. Jedan mrtav novinar dnevno je dovoljno.

Smrt kolege izaziva dvojako osjećanje, tugu i olakšanje. Razlozi za tugu su očigledni. Razlozi za olakšanje su višestruki, a svaki bizaran.

Smrt kolege može izazvati i pojačati osjećaj da si sam neuništiv. Drugi umiru, ti ne, dakle, ti si nešto naročito. Sudbina je na tvojoj strani. Osjećaš da si pametniji jer je uvijek u pitanju greška koju je tvoj kolega napravio, greška koja se tebi nikad ne bi mogla desiti, naravno. Usporiti vožnju, na primjer, da vidiš šta se dešava, jer je u blizini eksplodirala granata, umjesto da ubrzaš kako bi izbjegao onu neizbježnu drugu; vožnja kroz ratnu zonu a da nisi siguran gdje je tačno linija vatre; vjerovati vojniku koji ti kaže „ma, vjeruj mi”, umjesto da vjeruješ vlastitom instinktu. Osjetiš, nekako, da smrt kolege pokazuje svima kakvim si opasnostima izložen i stoga će te, kad se vratiš u Ameriku na dopust, više cijeniti. Čovjek se tom osjećanju ne može oteti.

Vjerovatno nije čuo one mlađe što su, prolazeći pored nas, dovikivali: „Neka vide stranci šta nas je zadesilo. Neka vide. Cijeli nas je svijet izdao"

U svojoj knjizi Poker lažova, Michael Lewis iskovao je frazu kojom opisuje najbolje među berzanskim mešetarima na Wall Streetu, momke čija je godišnja zarada tokom onih ludih osamdesetih iznosila više miliona dolara. Nazvao ih je „velike mahnite kare”. I u novinarskom svijetu postoji slična zvjerka, ratni izvještač koji je vidio borbe, upoznao smrt i kući se vraća, samosvjestan poput generala-pobjednika koji je prošao sve i doživio svašta. To su naše „velike mahnite kare”. Ta kategorija ne bi ni postojala da drugi novinari ne ginu. Opasnost definira samo jedno – smrt. Bez smrti, bez opasnosti – nema ni slave. Samo manji dio ratnih dopisnika spadaju među te „velike mahnite kare”, ali u svakom od nas ima ga pomalo.

Allan je bio izuzetak. Imao je dušu. Shvatio sam to dva dana prije nego što je Tuna ubijen. Intervjuirali smo prognanike iz Jajca kada su stizali na kontrolnu tačku Bosanske armije pred Travnikom. Bio je to kraj njihove kalvarije. Jedan starac je prošao pored nas, na čelu mu skorena krv, pantalone do butina pokrivene blatom. Zvao se Radovan Miho. Jedva da je znao gdje se nalazi, je li živ ili mrtav? Mogli smo mu reći da je mrtav ili da je već u paklu, on bi klimnuo glavom, polagano, i možda kazao: „Znao sam”. Pokreti su mu bili u slow motionu, posljednih petnaestak metara je prešao za deset minuta. U ruci je imao koferče. Ženski novčanik zavezan konopcem o vratu. To je bilo sve što je imao. Izdaleka je izgledao kao jedan od „njih”, anonimne mase prognanika koje smo gledali na televizijskim ekranima i smatrali posebnom rasom. Nijednog časa nismo mogli i sebe zamisliti u njihovim cipelama, pod pretpostavkom da ih uopće i imaju. Starac je imao sreće da ima cipele.

Radovan je stajao na cesti i odgovarao na naša pitanja. Bio je toliko ošamućen, tako iscrpljen da mora da je mislio da smo mi vojnici i da mu nema prolaza dok ne odgovori na sva naša pitanja. Vjerovatno nije čuo one mlađe što su, prolazeći pored nas, dovikivali: „Neka vide stranci šta nas je zadesilo. Neka vide. Cijeli nas je svijet izdao.” Radovanu je bilo osamdeset godina, nastavnik muzike u penziji. Padao je mnogo puta otkako je krenuo iz Jajca; koliko puta, i zašto, nije umio kazati. Pitao sam ga za novčanik što mu je visio o vratu. Pogledao ga je nekako začuđeno, kao da ga do tada nije ni primijetio. Trebalo je nekoliko sekundi da iz njegovih suhih usta izađu riječi objašnjenja, a kad su krenule, bile su tako slabašne, tako onemoćale, da su i same ličile na prognanike.

„To je novčanik moje žene”, prošaptao je. „Moje žene... moje žene... ja... ja... ne znam gdje je ona. Bili smo zajedno na kamionu. Ja sam ispao. Ja... ja... ja...”

Pitao sam ga šta ima u koferčetu. Papiri, rekao je, moje najdraže partiture.

„U Jajcu mi je ostao instrument. Imao sam violinu, iz 1907. godine, imao sam... imao sam... klavir, 'steinway'. Ja... ja... ja...”

Ovo je bilo previše. Starci izgledaju najtužnije jer su bespomoćni i beznadežni. Gore je razgovarati s njima nego gledati leš. Mrtva tijela ne govore, ne mogu ti reći svoje jade, svoje gubitke i užas kroz koji su prošla, i još i sad prolaze. A ljudi mogu. Mogu zajecati kad ih upitaš za novčanik obješen oko vrata. Mogu pogledati leševe uz cestu i zaječati: „O moj Bože, kamo sreće da sam i ja mrtav. Kamo sreće da sam mrtav.” Istina je, oni zavide mrtvima. Njihova je prošlost izbrisana, budućnost – turobni usud izbjegličkog logora, gdje će u bijedi umrijeti, među strancima, u tuđini. To oni dobro znaju. Za leševe su jad i bijeda prošli. Za žive se produžavaju.

Tunina porodica je bila svjesna rizika koji je on izabrao u svom životu; novinari koji su žalili zbog njegove pogibije su to jednako dobro znali. Tuna je sam sebe ubio

Radovan nikad neće naći svoju ženu, znao sam to. I on će ubrzo umrijeti. Tijelo mu je slomljeno, kao i srce. Allan izvadi nekoliko novčanica iz novčanika i stavi ih Radovanu u džep, što smo činili cijeli ovaj sahat; razgovarali sa očajnim prognanicima i gurali im po nekoliko novčanica u džep. Bio je to tužan obred. Poslije Radovana, Allan se okrenuo, otišao ustranu i zaplakao. Zaplakala je i naša prevoditeljica, Vera, legendarna žena poznata među novinarima kao „Check-point Vera”, jer joj je uvijek polazilo za rukom da se probije kroz svaku barikadu.

Nisam se pridružio Allanu i Veri u njihovim suzama nad Radovanom. Ja u Bosni nikad nisam zaplakao. Nikad u svom životu nisam vidio ništa tužnije niti sam u srcu osjetio toliki jad, ali meni je zaplakati bilo teško. To je porodična crta. Imam četvoricu braće i jednu sestru, razvedene roditelje, i mi smo imali svojih problema, kao što ima većina porodica, ali smo bliski i vezani i naša su okupljanja puna radosti, šala i priča. Smijemo se najviše bockajući jedni druge i godine tog prijateljskog bockanja su nam izoštrile jezik, otvrdnule kožu i naučile nas da sakrijemo osjećanja kad, možda, neka riječ preduboko zasiječe.

Tunina smrt je dotukla Allana. Bio mu je prijatelj, ali Allana je najviše uništilo to što je on Tunu doveo u Travnik, doveo ga na mjesto gdje će biti ubijen. Onog dana kad smo Allan i ja išli na Karaulu, Srbi su pristali na kratko primirje radi razmjene zarobljenika. Tako smo mi preživjeli to putovanje. Kad smo prošli kroz kontrolni punkt na Turbetu, uletjeli smo pravo u ničiju zemlju, svjesni jedino da je granatiranje načas prestalo. Čak smo pogrešno skrenuli na jednoj raskrsnici i krenuli pravo prema srpskim linijama. Bez primirja, ne bismo imali vremena ni da se okrenemo. U to sam siguran, jer dan kasnije, kad je primirje prestalo, ponovno je počela pucnjava i Tuna je uletio pravo u nju. Nije čak ni načinio grešku i na raskršću skrenuo na pogrešnu cestu.

Dok je Tuna srljao u smrt, Allan je u drugom BBC-jevom vozilu vozio za Split, koji je bio na osam sati vožnje od Travnika. Allan i ja se nismo sreli dok, poslije nekoliko dana, pošto smo izvukli Tunino tijelo, nisam stigao u Split. U sobi u hotelu Split, Allan je bio šutljiv, a oči su mu govorile da nije spavao, da je plakao, ili možda oboje. Ništa nije radio od Tunine smrti. Nije mogao. Razgovarali smo, ali nije to bio, kao u sličnim situacijama, pravi razgovor. Kroz dva dana, moraće prisustvovati sahrani i izjaviti saučešće Tuninoj porodici.

„Mislim da neću ići na sahranu”, rekao je Allan. „Ne mogu.”

„Moraš”, odgovorio sam.

Bila je to noć američkih izbora pa sam ja otišao u drugu sobu gdje su se neke kolege zabavljale, prateći rezultate. Sahrana je bila u Zagrebu, i Allan joj je prisustvovao, zajedno sa većinom prvih novinara BBC-ja koji su doletjeli iz Londona. Ja sam ostao u Splitu i telefonirao Allanu u hotel u Zagrebu.

„Na sahrani je bilo hiljadu ljudi”, rekao mi je. „Hiljadu.”

Ne znam o čemu je razmišljao. Koliko je od tih hiljada pari očiju zurilo u njega? Nadam se samo nekoliko. Tunina porodica je bila svjesna rizika koji je on izabrao u svom životu; novinari koji su žalili zbog njegove pogibije su to jednako dobro znali. Tuna je sam sebe ubio. Nije se to desilo u oklopnom landroveru blizu bosanskog sela Karaula. Desilo se mjesecima prije, kad je Tuna dono odluku da radi za BBC u Bosni. Izvještavati o ratu je kao igrati ruski rulet. Ako povučeš obarač i razneseš sebi glavu, vaši prijatelji i porodica ne smiju nikog drugog za to kriviti. Tebe treba da krive zbog toga što si igrao tu glupu igru.

Živim u Evropi. Ono što će biti sa mojom zemljom i mojom generacijom sigurno se ovdje odlučuje. Ako se Evropa vraća u prošlost, onda je to ovdje i sada. Ovdje na Balkanu. I ja želim biti tu

Tako je to bilo u Bosni. Zađeš li kolima u ničiju zemlju, između vojske koja napreduje i druge koja se povlači, moraš biti svjestan da se svašta može dogoditi. Činjenica da je jučer bilo mirno ne jamči da će i danas biti mirno. Nigdje u ratnoj zoni nema nikakvih garancija; možeš biti veteran među dopisnicima i rugati se novajliji koji odmah nakon doručka juri na prvu liniju borbi, ali istina je da se poslije nekoliko sati taj novajlija vrati iz svoje avanture bez ogrebotine, a tebe snajper pogodi dok se, po podne, drijemajući, odmaraš u hotelskoj sobi. Allan nije rekao Tuni da je cesta za Karaulu bezbjedna. Allanu je bilo sasvim jasno da u Bosni nema bezbjedne ceste, jednako koliko i Tuni. Odmah se mogu prepoznati novajlije u ovoj igri, jer oni se pitaju je li neki put bezbjedan ili drugima govore da je bezbjedan. Riječ „bezbjedan” je bila izbačena iz našeg rječnika.

Allan je otišao u London dan nakon sahrane. Pretpostavljao sam da se neće vraćati u Bosnu. Jer, Bosna je nemilosrdna zemlja u kojoj dobri ljudi poput Tune bezrazložno ginu a da to niko ne primjećuje i niko za to ne mari. Kakvog smisla ima vraćati se? Ali, Allan se vratio. I poslije se opet vratio, i opet se iznova vraćao. Nametnuo se kao jedan od najoštroumnijih i najosjetljivijih novinara koji su pratili ovaj rat.

Mjesecima kasnije, čuvši njegov škotski naglasak na kratkotalasnom programu BBC-ja, ja sam čuo više od riječi. Čuo sam gnjev a činilo mi se da sam čuo i opsjednutost. Šest mjeseci nakon sahrane, Allan i ja smo se opet sreli u hotelu Esplanade u Zagrebu. Uvijek smo se dobro slagali. Kad smo to veče završili posao, bar je već bio prazan. Trgovci oružjem su se već povukli po sobama sa prostitutkama, kolege – novinari su pošli u krevet, neki, kako to obično u ovom poslu biva, zajedno. Popili smo nekoliko pića, dok je barmen praznio pepeljare. Poput svih koji su izvještavali iz Bosne, uključujući i mene, Allan je grozno izgledao. Kosa mu je osijedjela. Htio sam znati šta ga još tu drži. Ja sam bio na ivici da odlučim da prestanem raditi u Bosni kad mi je istekao ugovor. Zašto se nije pokupio? Odgovorio je nakon pauze, ne pomenuvši Tunu.

„Ti si Amerikanac”, rekao je. „Bosna tebi nije važna koliko meni. I ne treba da bude. U Americi, ti si od nje daleko. Ali ja živim u Evropi. Ono što će biti sa mojom zemljom i mojom generacijom sigurno se ovdje odlučuje. Ako se Evropa vraća u prošlost, onda je to ovdje i sada. Ovdje na Balkanu. I ja želim biti tu.”

Stigla je ponoć i bar se zatvarao, u pravi čas. Nisam mogao pratiti Allena u njegovom škotskom tempu ispijanja viskija. Popeli smo se širokim stepenicama na drugi sprat. Allan je stigao da do svoje sobe prije no što sam ja bio na svojim vratima.

„Reci mi nešto”, upitao me. „Sanjaš li ikad Bosnu?”

„Svaku noć”, uzvratio sam.

„I ja.”

II

Koje god bi vam pitanje moglo pasti na um o ljudima i ratu, odgovor se mogao naći u Banjoj Luci. Zašto se, na primjer, neki ljudi suprotstavljaju, a neki poslušno izvršavaju naredbe?

Jedan poznanik, Slavko, ponudio mi je pomoć u iznalaženju odgovora. „Dođi sa mnom”, kazao mi je vodeći me jednog poslijepodneva za ruku. „Znam jednog hrabrog Srbina.” Ime tog Srbina je bilo Spasoje Kovačević. U mladosti, Spasoje je bio poznati igrač vaterpola, sporta koji je u bivšoj Jugoslaviji bio na istoj razini kao košarka u Americi. Prije nego što su pojmovi Jugoslavija i rat postali sinonimi, većina Amerikanaca je za tu zemlju čula svake četiri godine, kad bi jugoslavenski vaterpolo tim sredio Amerikance i Sovjete na Olimpijadi. Kod kuće, vaterpolisti su imali najzgodnije djevojke i nikad nisu plaćali u restoranima. Spasoje nije nikad dospio do Olimpijade, ali je sedamdesetih godina postigao dovoljno golova za lokalni tim da je postao poznat.

Spasoje je imao nesreću da ima savjest. Kad je izbio rat, on je, kao pravnik, odlučio da brani Muslimane i Hrvate. Svima koji su ga htjeli slušati govorio je da je rat užasna podvala. Uzvraćeno mu je smrtnim prijetnjama, telefonom i u lice, a ti ljudi što su u sebi nosili mržnju, samo bi prstom povukli preko grkljana i prijetili mu da će mu tijelo jednog dana završiti u Vrbasu.

Njegov mali ured je bio pun svijeta i bučan. Telefon je zvonio, klijenti navraćali, oni koji nisu imali novca da bi bili klijenti preklinjali ga da im pomogne, zidovi puni prislušnih uređaja. Odlučili smo da porazgovaramo u obližnjem teniskom klubu i sjeli na terasu kafane koju je vodio Spasojev prijatelj. Tu je još uvijek bio rado viđen. Bilo je jutro i sunce je krenulo na svoj strpljivi put preko balkanskog horizonta. Ispred nas Vrbas je tiho tekao, a iza naših leđa ranoranioci među teniserima prebacivali su preko mreže lopte. U takvom ambijentu, okruženi umilnim zvucima i mirisima ljeta, teško je bilo zamisliti da negdje bjesni rat i mučno prihvatiti da je to istina. Srbi su u Banjoj Luci igrali tenis a Muslimani su u istoj toj Banjoj Luci bili izloženi teroru. Paralelni svjetovi. „U povijesti, napredak je jedino moguć uz miješanje nacija”, govori mi Spasoje, kao da se obraća poroti. „Ja nisam samo bijesan i postiđen zbog ovog glupog rata već sam i razočaran. Ovo što se ovdje čini ne ide u prilog Srbima. I mi smo gubitnici. Vidi samo koliko je Srba poginulo ili istjerano iz svog doma. Vidi samo ovo razaranje. Mi smo na odmor išli u Italiju. Sad nemamo za benzin da odemo u drugi dio grada. Kad ovaj rat završi, biće sramota zvati se Srbin.”

Mnogi Srbi misle da nas ovo nikud ne vodi – ali se osjećaju bespomoćnim. Koliko se njih sa ovim ne slaže? Ne znam. Možda trideset procenata, ali većina njih se boji i šuti. Možda ovo odobrava šezdeset procenata ili su do te mjere zbunjeni da jednostavno rade što im se kaže

Spasoje je branio Muslimane i Hrvate koji su imali dovoljno sreće da o njihovim sudbinama odlučuje sudija na općinskom sudu a ne logorski stražar. Većina slučajeva odnosila se na mladiće koji su odbijali da se bore u srpskoj vojsci, jer bi time pucali na vlastitu braću na drugoj strani fronta. Bio je to strašan izbor: izbjegavati regrutaciju i skončati u zatvoru ili pridružiti se vojsci i ispaljivati granate na rođake. U svakom slučaju, što bi kapetan Yossarian iz filma Kvaka-22 smjesta shvatio, čovjek je zajeban.

Pitao sam Spasoja koliko je predmeta dobio na sudu. Nasmijao se.

„Kako da dobijem kad ne znam ni koji su zakoni na snazi? Ozbiljno to kažem. U ovom gradu postoji nešto što se zove Krizni štab. Oni izdaju dekrete sa zakonskom snagom. Ali, ja nemam pojma ko je u tom štabu i kako je dobio ovlaštenje da izdaje te dekrete. To niko ne zna. Ja jedino znam da je taj štab nelegalan i da su njegovi dekreti nelegalni a da ih moram poštovati. Tu sam ja sasvim nemoćan.”

Njegov je rezultat u sudnici bio očajan a na ulici još gori. Pred sam rat, Spasoje je pokušao organizirati antiratne proteste. Dobio je dozvole od policije i gradskih vlasti. Kad je trebalo organizirati proteste, banda huligana nahrupila je na mjesto događanja i bacila suzavac na grupicu ljudi koji su mu se pridružili. Oni što nisu na vrijeme umakli, dobili su šaku u stomak ili ispod stomaka. Policija je sve to sa strane posmatrla.

„Ja sam advokat i meni je veoma tužno što moram kazati da ovdje zakona nema. Ovdje ima oružja a ne zakona. Što rekao Mao: 'Moć izlazi iz puščane cijevi'. To je sušta istina. Situacija je trula. Mnogi Srbi misle da nas ovo nikud ne vodi – ali se osjećaju bespomoćnim. Koliko se njih sa ovim ne slaže? Ne znam. Možda trideset procenata, ali većina njih se boji i šuti. Možda ovo odobrava šezdeset procenata ili su do te mjere zbunjeni da jednostavno rade što im se kaže. Predvodi ih deset procenata onih što imaju oružje i što kontroliraju televizijske predajnike. Ništa im drugo i ne treba.”

Bilo je vrijeme da popijemo još po jedno osvježavajuće piće. Kahve nije bilo jer nije bilo struje. Konobar je donio pića. Prestali smo razgovarati dok je on praznio pepeljare, koje su se brzo punile, zahvaljujući velikodušnosti mog prevodioca koji je imao marlboro. Ako hoćeš da u Bosni stekneš prijatelja, ponudi mu marlboro. Uvijek sam i sam nosio nekoliko kutija, iako sam ne pušim, a nekad sam ih davao djeci koja bi mi pomogla – jer i djeca su ovdje sve bila spremna učiniti za jedan dim. Cigarete su u ovom ratu bile korisnije od pancira.

Konobar je otišao, a tišinu za našim stolom prekinula su dva srpska borbena aviona koja su zatutnjala nad gradskim krovovima prije no što su zaokrenula i vratila se u bazu blizu grada. Letjeli tako nisko da se mogla vidjeti prazno kućište za bombe ispod krila, a uši su nas zaboljele od grmljavine motora. Spasoje je pogledao u nebo, poput nokautiranog boksera koji ojađen sjedi u svom uglu ringa dok njegov rival podiže ruke pobjednički u zrak. Objasnio mi je da piloti vole tako zatutnjati nad Banjom Lukom pri povratku sa svojih borbenih letova.

„Ovo je znak pobjede.”

Ja sam bio zapanjen kad sam u Bosni shvatio do koje je mjere moguće nagovoriti dobrog čovjeka da tolerira ili počini zla i koliko malo ubjeđivanja je trebalo za to

Spasoje se još dublje sklupčao u stolici. Nastaviće se boriti jer je on tvrdoglavi pripadnik naroda poznatog po upornosti, ali je znao da ne može pobijediti. Riječima nije mogao oboriti avione a njegove tužbe nisu bile kadre zaustaviti tenkove. Nije uspio da među svojim sabraćom, Srbima, stekne podršku, što je najveća šteta, jer još koja hrabra duša mogla je nešto promijeniti. Edmund Burke je umro dva stoljeća prije nego što su ispaljeni prvi meci u Bosni, ali njegove čuvene riječi mogle bi biti epitaf za ovu zemlju: „Jedino što zlu treba da bi pobijedilo je da dobri ljudi ništa ne preduzmu.”

Ja sam bio zapanjen kad sam u Bosni shvatio do koje je mjere moguće nagovoriti dobrog čovjeka da tolerira ili počini zla i koliko malo ubjeđivanja je trebalo za to. Dan nakon razgovora sa Spasojem, obilazio sam jednu stambenu zgradu da vidim koliko se Srba uselilo u „očišćene” stanove. Moj prevodilac Bogdan je ugledao momka u kratkim pantalonama kako nešto petlja po smetljištu. Bogdan je radio kao novinar u jednom listu, pa je znao prepoznati one koji rado govore. Prošli smo pored dječaka i Bogdan ga je onako izokola upitao zna li za neke Srbe koji su odnedavno doselili u susjedstvo. Nije znao.

Momak je imao okrugle naočare lenonke koje su mu davale intelektualni izgled i mi smo ga upitali govori li engleski. Da. Upravo je završio srednju školu, zvao se Boris, lijepo srpsko ime, a engleski mu je bio sasvim dobar. Dan je bio dug i vreo i ja sam bio previše iscrpljen da bih ponovo prolazio kroz onu uobičajenu rutinu prijateljskog ćaskanja. Postavio sam tek jedno osjetljivo pitanje, lijenim, ovlašnim tonom kao da se raspitujem o vremenu.

„Šta misliš o ovom ratu?”

Slegnuo je ramenima kao da sam ga pitao nešto na šta bi svako sa dvocifrenim kvocijentom inteligencije znao odgovoriti.

„Srbi su zavedeni. Nije im jasno šta se događa. Vide ono što hoće da vide, ili što drugi hoće da oni vide. Mislim da je to prilično odvratno.”

Bilo mu je osamnaest, znači uskoro će ga mobilizirati.

„Šta ćeš kad te pozovu u armiju?”

Ponovno je slegnuo ramenima. Još jedno glupo pitanje.

„Pristaću. Bolje to, nego zatvor.”

Baš tako. Ubijanje je greška ali radije i to, nego zatvor.

On nije bio monstrum. Izgledalo je da je dobro dijete. Kosa mu je bila duga i vezana u rep. Nije se, pomislio sam, razlikovao od većine mladih Amerikanaca koje su ubijedili da odsijeku kosu i bore se u Vijetnamu. Posebno u kasnim fazama toga rata, kad su greške postale očite, mnogi regruti su nastavili ubijati Vijetnamce iako su znali da nemaju za to nikakvog razloga.

Šta je onda Boris mogao činiti? Izgovori savjesti nisu bili mogući. Ljekarska uvjerenja niko nije uzimao u obzir; dovoljno je bilo da ti funkcionira prst što stoji na obaraču da bi bio proglašen sposobnim da trzneš. Nije bilo Kanade da u nju bježiš – gotovo sve evropske zemlje su za Srbe već zatvorile granice. I do granice je bilo teško stići; kontrolne tačke na putu prema Srbiji tu su bile, između ostalog, i da bi spriječile vojno sposobne u bijegu. Neki su uspjeli uteći dok drugi ili nisu ili se nisu ni usuđivali, u strahu od osvete nad svojima. I tako se Boris, kao i toliki njegovi vršnjaci, odlučio za rov umjesto zatvorske ćelije. Za koji mjesec, kad dobije poziv od banjalučkog regrutnog centra, postaće vojnik i raditi šta mu narede. Ubijati. Ubijati Muslimane. Ubijati Hrvate. A u slobodno vrijeme će gledati MTV. Postaće mašina za ubijanje.

U Bosni sam sretao mnoge koji pripadaju tom sloju. Nekoliko sedmica nakon razgovora sa Borisom, bio sam na jednom srpskom artiljerijskom položaju iznad Sarajeva. Četiri vojnika su sjedili na praznim sanducima za municiju i ispijali jeftino vino, kad sam stigao sa dvojicom britanskih kolega. Dosađivali su se. Samo su se dvije uzbudljive stvari događale u njihovim životima – naredba da gađaju ili kad bi dobili novi porno-magazin. Onog dana kad smo ih posjetili, izgledalo je da im je očajnički stalo do bilo kog oblika razonode, pa su pristali da proćaskaju sa trojicom stranih novinara.

Dragiša i njegovi ljudi nisu gađali avione, gađali su ljude. Sudeći po stotinama praznih čahura razbacanih poput ostataka kikirikija ispod mitraljeza, pogodili su mnogo ljudi. Browning je bio direktno usmjeren na Holiday Inn. Odbio sam ponudu da ispalim koju rundu na hotel

Dragiša, sredovječni proćelavi i debeljuškasti Srbin, bio je komandir jedinice koja je na parkingu blizu uništenog restorana otvorila prodavnicu. Do prije nekoliko mjeseci turisti su navraćali u taj restoran da nešto prezalogaje, uživajući u prekrasnom pogledu na Sarajevo. Dragišini ljudi su napravili bunker nekoliko metara od onog što je ostalo od restorana i opkolili ga minobacačima, haubicama, bazukama i puškama. Dragiša nam je ljubazno pokazao bunker, na način kako to čine posrednici za prodaju nekretnina koji jedva čekaju da nekom uvale kuću. Ja sam se pravio kao da sam potencijalna mušterija.

Glavna atrakcija mu je bio dobro podmazani teški 12.7 milimetarski mitraljez marke browning. Nije to bio jedan od onih limenih kalašnjikova koji su štektali kad bi počeli ispaljivati. Browning grmi. Dug oko dva metra, bez municije težak skoro pedeset kilograma, morao se ukopati u zemlju prije ispaljenja. Cijev, debela kao muška nadlaktica, ogromni meci dovoljno prodorni da probijaju metal trupa aviona. Dragiša i njegovi ljudi nisu gađali avione, gađali su ljude. Sudeći po stotinama praznih čahura razbacanih poput ostataka kikirikija ispod mitraljeza, pogodili su mnogo ljudi. Browning je bio direktno usmjeren na Holiday Inn. Odbio sam ponudu da ispalim koju rundu na hotel.

Drugi posjetioci nisu bili tome neskloni. Poznati ruski pisac Limonov koji je zdušno podržavao Srbe došao je u hodočašće na jedno od uzvišenja nad Sarajevom i, pred filmskom ekipom koja ga je pratila, i u ime pravoslavnog jedinstva, ispalio nekoliko protivavionskih metaka na grad, cereći se kao dječak sa štrcaljkom od zove. To je postala tradicija, posjetioci, naročito oni iz Srbije i Crne Gore, dolazili su tu da ispale koji metak, pa je tako nastala nova vrsta vojnika, takozvani „vikend-ratnici”, koji su subotom i nedeljom, kad god su mogli, odsustvovati sa svojih radnih mjesta, dolazili na ratište. Dolje u Sarajevu, vikendi su smatrani najopasnijim danima.

Vojnici na utvrdi koju sam posjetio nisu bili vikend-ratnici. Jedan od njih, Želja, star negdje dvadeset pet godina, nalik na Georgea Michaela, nekad je živio u Sarajevu, gdje je imao mali uvozno-izvozni biznis. Napustio je Sarajevo kad su počele borbe i prijavio se u srpsku vojsku. Želja me podsjetio na Borisa, banjalučkog momka sa konjskim repom. Nije ga, izgleda, uzbuđivalo to što razara svoj rodni grad, poštovao je naredbe. To je postao posao i on je nastojao da o tome ne razmišlja. Ljudi koje je gađao bili su za njega apstrakcije i tako je moralo biti, jer su neki bili njegovi prijatelji ili braća Srbi koji su ostali u Sarajevu.

Ima mnogo Srba koji uživaju da ubijaju civile i ne propuštaju nijednu priliku da to i urade. Želja nije bio jedan od njih, a siguran sam da ni Boris neće biti od tog soja. Te ubice nikad u životu nisu imale tako dobar provod

Dvoje od njih su bili njegova majka i otac. Srpska propaganda je Želji govorila da su bosanski Muslimani fanatici koji mašu Kur'anom i žele uspostaviti islamsku državu u kojoj će i Srpkinje morati nositi čador. I svakog trena ti su „Turci” mogli nasrnuti na planine koje su Želja i njegovi drugovi „branili”. Sarajevo se mora osloboditi od Turaka a to je značilo ili uništiti grad ili prisiliti Turke da se predaju i prihvate podjelu „trofeja” – glavnog grada (kao i cijele zemlje). Želja je djelovao previše inteligentno da bi nasjeo na tu filozofiju, ali mu je ona pružala prihvatljiv izgovor zahvaljujući kojem mu je sve to bilo lakše svariti. Samo gađaš, nema razmišljanja.

Ima mnogo Srba koji uživaju da ubijaju civile i ne propuštaju nijednu priliku da to i urade. Želja nije bio jedan od njih, a siguran sam da ni Boris neće biti od tog soja. Te ubice nikad u životu nisu imale tako dobar provod. Bili su odjeveni u crne kombinezone, sa ramboovskim trakama oko čela, oko ramena omotani nizovima metaka i sa granatama o pojasu. Čak su po barutu i zaudarali. Novinari su im posvećivali mnogo pažnje, ne šonjama poput Želje, jer Rambo-tipovi su bili zgodni za citiranje i živopisniji. Pravili su se važni i igrali glupih igara sa bajonetima, bacajući ih u zrak i hvatajući za dršku. Jednog dana, čekajući da me propuste na jednom kontrolnom punktu, vidio sam jednog ramba kako vadi iglu iz granate i prebacuje je iz ruke u ruku. Žonglirao je tako nekoliko puta živom granatom, smijući se svojim macho-smijehom, a onda je gurnuo ponovo iglu, na što su i njegovi drugari osjetili olakšanje.

Želja i mnogi drugi vojnici su bili drugačiji. Nisu nosili moderne borbene kostime, niti su imali prilike da pljačkaju, pale i siluju. Možda to nisu ni željeli. Tek povremeno bi dobili kuhano jelo i bez imalo žudnje i slasti su izvršavali povjerene im prljave poslove. Najvažniji momenat za njih je, osim što su ubijali dosada ubijanjem civila po Sarajevu, bio kad bi odlutali u šumu da prelistaju seksi magazine. Kada je Želja saznao da je jedan od novinara radio za BBC, napisao je pisamce i zamolio da ga odnese jednom prijatelju, Srbinu koji je radio u Londonu. Ja sam virnuo u pismo kad smo se s njima oprostili. (Pa, ja sam novinar, šta mogu!) U pismu je stajalo i ovo: „Pucam sa linije. Otupio sam k'o prazna boca rakije.” To je, dakle, bila ta mašina za ubijanje.

Zadobijanje podrške običnih ljudi poput Želje i Borisa je ključno, želi li se uspješno nametnuti vladavina straha i terora. Neodlučne mase, šutljiva većina, dobri ljudi mora da se osjećaju uprljani krvlju koju su prosuli ratnici koji su ispalili prve metke. Morali su biti pretvoreni u saučesnike u zločinu. Kad se to postiglo, kad je kičma njihovog morala slomljena, oni će biti spremni uraditi gotovo sve. Kao Želja, ispaljivaće metke kojim će možda ubiti vlastite roditelje.

III

Vera i Stana Milanović nisu bile ni svjesne da im je mozak zatrovan. Dvije Srpkinje koje su borbe u srednjoj Bosni natjerale da napuste svoj dom pa su stigle u Banju Luku, gdje je živio jedan njihov rođak i uselile su se u prazan stan. To se desilo ovako: nekoliko dana nakon što je neka porodica „očišćena” iz Banje Luke, Stana je pozajmila metalnu šipku i provalila u stan. Bila je Srpkinja i njeno troje djece je trebalo krov nad glavom. Igračke koje su zatekli u stanu su bile neočekivana nagrada.

Mada pod opsadom, Sarajlije su mogle otići na počinak bez straha da će im srpski vojnici nahrupiti u kuću da ih opljačkaju ili pobiju. Tutanj granata što su padale na Sarajevo bio je manje zastrašujući od kucanja na vratima u Banjoj Luci

Stan je barem bio nenaseljen kad je ona uselila. Srbi su povremeno upadali u kuće i prije no što bi se njihovi bosanski vlasnici kiselili. Srbin koji je želio bolji stan ili srpska porodica čija je kuća uništena usljed borbi došli bi na nečija vrata i rekli vlasnicima da je dnevna soba i kuhinja od sada njihova. Srbi bi jednostavno umarširali, naoružani, a sedam dana kasnije kazali vlasnicima da se isele i iz ostatka kuće ili će im... To je imalo i pravno pokriće, jer je jedan zaboravljeni općinski propis u Banjoj Luci ograničavao stambeni prostor na kojeg je porodica imala pravo. To ograničenje je bilo vrlo veliko po današnjim standardima, ali je savršeno odgovaralo za primjenu protiv ne-Srba. Trik, poznat kao „racionalizacija životnog prostora”.

Stana je na moje kucanje samo malo otškrinula vrata, u strahu da bi to mogao biti neki razgoropađeni rođak „očišćenih” vlasnika stana. Nevoljko me pustila unutra i uvela u dnevnu sobu. Vrata su se za mnom zatvorila, bravu razvaljenu metalnom polugom ona je zamijenila katancem. Sofa je bila pokrivena nečim što je nalikovalo na isti bijeli čupavi materijal od kojeg je bio i prostirač na podu. Na tapetama – svjetliji kvadrati gdje su vjerovatno nekad stajale porodične fotografije. Struje nije bilo, pa me je Stana poslužila vodom u šoljicama za kahvu, objašnjavajući da su prethodni stanari čaše vjerovatno prodali prije odlaska. Njena majka, Vera, seljanka, ogromna kao plast sijena, sjela je do mene. Bio je vreo dan pa je maramicom brisala znoj sa obrva a onda istom tom maramicom praznila nos. Osjećao sam da ću, ostanem li dovoljno dugo, vidjeti istu predstavu samo obrnutim redom.

Bogdan je izvadio marlboro. Majka i kćer su zasjale od sreće. Stana se prva našla u zbjegu. Kad je njeno selo bilo zahvaćeno ratom, pobjegla je u majčino selo na Vlašiću, planini iznad Travnika. Ali borbe su se širile i prijetile da zahvate i majčino selo, pa se Vera pridružila svojoj kćerki u egzodusu prema Banjoj Luci. Vera mi je kazala da žali što su morale ići. Njeno selo je ionako bilo očišćeno od Muslimana već u prvim danima rata.

Pitao sam, reda radi, jesu li borbe u selu bile žestoke.

„Što pitaš, pa nije bilo borbi između Srba i Muslimana u selu”, rekla je.

„Pa zašto su onda Muslimani pokupljeni?”

„Zato što su namjeravali zauzeti selo. Već su bili napravili spiskove. Srpkinje su poimence rasporedili po muslimanskim haremima.”

„Haremima?”

„Da, haremima. Njihova Biblija kaže da muškarci mogu imati hareme, i to im je bio naum nakon što nam poubijaju muške. Srećom da smo mi njih prvi pohapsili.”

Obrisala je obrve.

„Kako znate da su planirali ubiti Srbe i onda napraviti sebi hareme?”

„Bilo je na radiju. Naša je vojska otkrila njihove planove.”

Pogledao sam Bogdana. Haremi? Nekoliko posljednih mjeseci sam slušao o tome kako će Muslimani natjerati Srpkinje da nose čador, dugi crni ogrtač. Slušao sam o tome kako Bosanci sami sebe granatiraju da bi mogli optužiti Srbe. Čuo sam da je na djelu islamsko-vatikansko-hrvatsko-njemačka zavjera da se poubijaju svi Srbi. Ali nisam, do tada, ništa čuo o haremima.

Pogled u Bogdanovim očima mi je govori: molim te nemoj se smeškati, jer ako se ti nasmiješiš, i ja ću, a onda ćeš se početi kikotati pa ću se i ja početi kikotati. Bogdan je znao kako da sačuva ozbiljan izraz lica; naučio je to prije nekoliko godina, kao regrut u JNA.

„Kako znate da radio govori istinu?”, pitao sam.

Stana i Vera su se zablenule u mene kao da sam go kao od majke rođen. Bože, ovi su Amerikanci glupi k'o goveda. Verina je ljubaznost isparila i uputila mi je ljutito-prezrivi pogled koji je, pretpostavljam, čuvala za unučad koja ulaze u gumenim, blatnjavim čizmama u kuću.

„A što bi”, zahtijevala je da kažem, „radio lagao?”

Situaciju je teže podnijeti kad se nađeš u gradu koji te nagoni da razmišljaš o Berlinu u doba nacista. Šta reći Bosancu koji živi sa istim onim strahom u stomaku sa kojim su živjeli Jevreji u Njemačkoj prije pedeset godina?

Morao sam odustati. Nisam imao kud, iako je Vera moju šutnju tumačila kao moju potvrdu istinitosti izvještaja o haremu. Pobjedonosno je otpuhnula jedan dim marlboroa.

„Je li bilo koji Musliman u selu vama učinio nešto nažao?” pitao sam blago.

„Nije.”

„Je li vam ijedan Musliman ikad učinio nešto nažao?”

„Nije.”

Izgledalo je da je uvrijeđena.

„Moji odnosi sa Muslimanima u selu su uvijek bili dobri. Oni su bili fini ljudi.”

IV

I ja sam se u Banjoj Luci zarazio virusom duhovne mučnine. Kao i svi drugi, uostalom. Ne znam nijednog novinara niti humanitarnog radnika koji nije iz tog grada izašao a da nije mislio da je to najžalosnije, najmučnije mjesto u Bosni. Beskonačno je ugodnije i veselije biti sa Bosancima u Sarajevu. Mada pod opsadom, Sarajlije su mogle otići na počinak bez straha da će im srpski vojnici nahrupiti u kuću da ih opljačkaju ili pobiju. Tutanj granata što su padale na Sarajevo bio je manje zastrašujući od kucanja na vratima u Banjoj Luci.

Čak i Bosanci protjerani iz svog doma koji su dospijevali u puste izbjegličke logore u Jordanu ili Norveškoj bolje su se osjećali od prijatelja u Banjoj Luci.

U gradu poput Banje Luke, teško je razumjeti pravilo koje nalaže novinaru da ne smije biti „emocionalno angažiran”. Ja sam obično mislio da to znači ne pokazati da odobravaš ili ne odobravaš ono što ti osoba koju intervjuiraš govori. Kada, naprimjer, pitaš srpskog vojnika o zapaljenoj kući na dnu ulice, ne smiješ pokazati da mu ne vjeruješ kad kaže da je požar izbio zbog kratkog spoja. Ne smiješ pokazati neslaganje kad on slegne ramenima i kaže: „Ionako je to bila muslimanska kuća, a Muslimani su ološ pa nije ni velika šteta.” Kad Radovan Karadžić izgovori još jednu u nizu svojih nevjerovatnih laži – uvijek direktno srazmjerno njegovoj medvjeđoj građi – tvoje je da se nasmiješiš i klimneš glavom, kao da se slažeš sa njegovom tvrdnjom da Muslimani stavljaju dinamit u svoje džamije i granatiraju vlastite dječije vrtiće. Ne smiješ ga gađati mandarinama. Ne smiješ se miješati, stati na bilo čiju stranu.

Užas se nastavlja, užas noćnih prepada naoružanih ljudi, silovanja i ubijanja, djece koja ne mogu usniti, šćućurena od strana iza zabravljenih vrata i prozora. Onima koji su sebi, nakon što su vidjeli Schindlerovu listu, rekli „Nikad više”, poručujem: Opet se dešava

Situaciju je teže podnijeti kad se nađeš u gradu koji te nagoni da razmišljaš o Berlinu u doba nacista. Šta reći Bosancu koji živi sa istim onim strahom u stomaku sa kojim su živjeli Jevreji u Njemačkoj prije pedeset godina? Kad te Bosanac pogleda, sa gnjevom i strahom i nerazumijevanjem u očima, i pita te zašto Amerika, ona Amerika koja drži do demokratije i ljudskih prava i koja je upravo otvorila Muzej holokausta u koji se svake godine slije na milione posjetilaca, ne zaustavi genocid u Evropi na kraju dvadesetog stoljeća, šta da radiš tada? Slegneš ramenima, ravnodušno, praveći se da ne vidiš šta se dešava? Šta bi kazao Jevreju u Berlinu? „Izvinite, ja moram biti nepristran.”

Tad počneš osjećati duhovnu mučninu. Možeš je održavati na snošljivom nivou ako sebe ubijediš da to što ti kao novinar, humanitarac ili diplomata činiš ionako ništa ne može promijeniti. To je samo izvrdavanje. Ali mučnina prevlada kad osjetiš uzaludnost, kad više ne možeš pogledati Bosanca u oči i reći, iskreno, da je razlog što svijet ne reagira to što ne zna šta se dešava ili ne shvata šta se dešava. Kad zaključiš da svijet zna, i shvata, a ipak ne reagira, došlo je tvoje vrijeme. A jednom kad se to desi, počneš činiti neobične stvari. Kanadski diplomat Louis Gentile, koji je u Banjoj Luci radio za UNHCR, napisao je 14. januara 1994. godine neobično pismo The New York Timesu. Bio je to novinarski primalni krik.

Užas se nastavlja, užas noćnih prepada naoružanih ljudi, silovanja i ubijanja, djece koja ne mogu usniti, šćućurena od strana iza zabravljenih vrata i prozora. Posljednje žrtve su bila tri Muslimana koja su živjela u banjalučkom predgrađu Vrbanja, 29. decembra. Usred dana, četvorica naoružanih ljudi (dvojica u uniformi) upala su u dom jednog pedesetogodišnjeg para. Čovjek je ubijen metkom u glavu, njegova supruga ranjena u ruku a onda nasmrt pretučena. Komšija, Musliman koji je imao hrabrosti ali i nesreću da ode da vidi šta se desilo dok su ubice izlazile iznoseći televizor, pogođen je pravo u srce iz najveće moguće blizine...

Onima koji su sebi, nakon što su vidjeli Schindlerovu listu, rekli „Nikad više”, poručujem: Opet se dešava. Takozvani lideri zapadnog svijeta znaju dobro šta se već godinu i po dana ovdje događa. Dobijaju detaljne izvještaje. Govore o tjeranju zločinaca, ali ništa ne čine da zaustave zločine. Neka im je Bog na pomoći. Neka nam je svima Bog na pomoći.