Jučerašnji svet: Sećanja jednog Evropejca
Berlin 1945

Photo: rarehistoricalphotos.com

Nemoćni svedok pada čovečanstva u već davno zaboravljeno varvarstvo

Nisam svojoj ličnosti nikad pridavao toliku važnost da bih pao u iskušenje da drugima pričam povest svoga života. Trebalo je da se dogodi mnogo, i beskrajno mnogo više nego što inače jednoj generaciji pripadne, zbivanja, katastrofa i iskušenja, pa da se ohrabrim i otpočnem knjigu koja ima za glavnu ličnost – ili bolje rečeno za središte – moje sopstveno ja. Ništa nije dalje od mene nego pomisao da se time stavim u prvi plan, sem u smislu objašnjivača na predavanju sa projekcijama; vreme pruža slike, ja samo dodajem reči, i to što pripovedam, neće u stvari biti u tolikoj meri moja sudbina, već sudbina jedne cele generacije – naše nekadašnje generacije, koja je bila opterećena sudbinom kao malo koja u toku istorije. Svakog od nas, pa i najmanjega, najneznatnijega, uzburkavali su skoro neprekidno u njegovoj najintimnijoj egzistenciji vulkanski potresi našeg evropskog tla; i ja bih, među nebrojenim, sebi mogao da pripišem samo jedno jedino preimućstvo: što sam kao Austrijanac, kao Jevrejin, kao književnik, kao humanist i pacifist, uvek stajao baš onde gde su se zemljotresi ispoljavali najljuće. Oni su mi tri puta srušili dom i egzistenciju, odvojivši me od svega nekadašnjeg i prošlog, i bacajući me svojom dramatičnom žestinom u prazninu, u meni već dobro poznato „ne znam kuda ću“. Ali ja se zbog toga ne žalim; upravo čovek bez zavičaja postaje slobodan u jednom novom smislu, i samo ko nije ni za šta vezan, ne mora se ni obazirati ni na šta. Stoga se nadam da ću moći ispuniti bar jedan od glavnih uslova svakog valjanog prikaza jedne epohe: iskrenost i nepristrasnost.

Jer zacelo sam kao malo ko otkako je sveta i veka otrgnut od svojih korena, pa i od same zemlje koja je te korene hranila. Rođen sam 1881. u jednoj velikoj i moćnoj carevini, u monarhiji Habzburga, ali nju ne vredi tražiti na mapi: zbrisana je bez traga. Odrastao sam u Beču, metropoli koja je stara dve hiljade godina i koja je prevazišla okvire nacionalnoga, a morao sam da je napuštam kao zločinac, pre nego što je bila degradirana u jednu od nemačkih provincijskih varoši. Moje literarno delo na jeziku na kome sam ga pisao spaljeno je u pepeo baš u zemlji gde su moje knjige stekle prijateljstvo miliona čitalaca. Te tako nikud više ne pripadam, svugde sam stranac, a u najboljem slučaju gost, čak i svoju pravu otadžbinu što ju je moje srce izabralo, Evropu, izgubio sam otkako se ona po drugi put samoubilački sakati u bratoubilačkom ratu. Protiv sopstvene volje postao sam svedok najužasnijeg poraza razuma i najsurovijeg trijumfa brutalnosti u granicama hronike vremena, nikad još jedna generacija – ovo ne beležim sa ponosom već posramljen – nije pretrpela toliki moralni pad sa tolike visine duha, kao naša. U jednom malom intervalu otkada mi je brada počela rasti pa do vremena otkako počinje da mi sedi, u toj jednoj polovini stoleća odigralo se više preobražaja i promena nego inače za deset ljudskih generacija, skoro i previše! – tako oseća svaki od nas.

Toliko je različito moje danas od svakog moga juče, moji usponi i moji padovi, da mi se ponekad čini da sam živeo ne jednu samo, već više egzistencija, koje su međusobno potpuno različite. Jer dešava mi se često da spomenuvši nemarno „moj život“, nehotice postavim sebi pitanje: „Koji život?“ Onaj pre svetskoga rata, onaj pre Prvoga ili onaj pre Drugoga, ili život od danas? Onda opet zateknem sebe gde govorim: „moja kuća“, a nisam odmah svestan na koju sam od nekadašnjih mislio, da li na onu u Batu ili u Salcburgu, ili na roditeljski dom u Beču. Ili, da reknem „kod nas“, pa se moram setiti, prestrašen, kako ljudima moga kraja pripadam isto toliko malo koliko i Englezima ili Amerikancima, jer onamo više nisam organski vezan, a ovde opet nikada nisam potpuno urastao; osećam kako se svet u kome sam odrastao, i ovaj današnji i onaj među obima, sve više razilaze u potpuno različite svetove. Svakom prilikom kada, razgovarajući s mlađim prijateljima, pripovedam epizode iz vremena pre Prvog svetskog rada, opažam po njihovim začuđenim pitanjima koliko se od onoga što za mene znači samo po sebi razumljivu realnost za njih već pretvorilo u istoriju ili u nešto što ne mogu sebi da predstave. I neki skriveni instinkt u meni daje im za pravo: između našega danas, našega juče i prekjuče svi mostovi su srušeni. Ni sam ne mogu drukčije nego da se iščuđavam obilju i raznolikosti onoga što smo sabili u našu – naravno krajnje neprijatnu i ugrožavanu – egzistenciju, a već pogotovo ako je uporedim sa načinom života mojih predaka.

Moj otac, moj ded, šta su oni videli? Svak je odživeo svoj život jednoliko. Jedan jedinstven život od početka do kraja, bez uspona, bez padova, bez potresa i opasnosti, život s malim napetostima, neprimetnim prelazima u podjednakom ritmu, udobno i tiho nosio ih je talas vremena od kolevke do groba. Živeli su u istoj zemlji, u jednom istom gradu, a gotovo uvek čak i u istoj kući; događaji u svetu, van njihovoga, dešavahu se u stvari samo u novinama, ne zakucavši na kućna vrata. Neki se rat istina desio negde u njihove dane, ali ipak samo ratić kada se uporedi sa današnjim dimenzijama, a odigravao se daleko na granicama, topovi se nisu čuli, i posle pola godine se ugasio, bivao zaboravljen, suva stranica istorije, i opet je počinjao stari, onaj isti život. Mi smo, međutim, sve proživljavali nepovratno, ništa od ranijega nije ostajalo, ništa se nije vraćalo; bilo nam je suđeno da u najvišoj meri proživimo ono što bi istorija s vremena na vreme štedljivo raspoređivala na pojedinu zemlju, na pojedino stoleće. Jedna generacija proživela je možda revoluciju, druga puč, treća rat, četvrta glad, peta slom države – a poneke blagoslovene zemlje, blagoslovene generacije, čak uopšte ništa od svega toga. Mi, pak, koji danas imamo šezdeset godina, pa bismo de jure u stvari još imali parče vremena pred sobom – šta mi nismo videli, šta nismo prepatili, šta nismo preživeli? Prerili smo s kraja na kraj kataloga svih katastrofa što se dadu zamisliti (a još uvek nismo došli do poslednje stranice). Ja sam bio sam savremenik obaju najvećih ratova čovečanstva i čak doživeo svaki na drugom jednom frontu, jedan na nemačkom, drugi na protivnemačkom.

Upoznao sam uoči rata najviši stupanj i formu individualne slobode, a zatim njen najdublji pad za stotinu godina, bio sam slavljen i progonjen, slobodan i neslobodan, bogat i siromašan. Svi riđi paripi Apokalpise protutnjali su mojim životom, revolucija i glad, inflacija i teror, epidemije i emigracija; video sam velike masovne ideologije kako se pred mojim očima rađaju i šire, fašizam u Italiji, nacional-socijalizam u Nemačkoj, boljševizam u Rusiji, a pre svega onu kugu nad kugama, nacional-socijalizam, koja je zatrovala cvet naše evropske kulture. Morao sam da budem bespomoćni i nemoćni svedok nezamislivog pada čovečanstva u već davno zaboravljeno varvarstvo sa njegovom svesnom i programskom dogmom antihumanosti. Bilo nam je suđeno da posle vekova opet vidimo ratove bez objave rata, koncentracione logore, mučenja, masovne pljačke i bombardovanja bespomoćnih gradova, bestijalnosti, dakle, što ih poslednjih pedeset generacija nisu više poznavale, a buduće, nadajmo se, više neće podnositi. Ali ja sam, paradoksalno, u istom tom vremenu kada je naš svet u pogledu morala pao unatrag za hiljadu godina, video gde se isto to čovečanstvo u tehničkom i duhovnom pogledu podiže do neslućenih dela, prestižući jednim zamahom krila sve što beše stvoreno tokom miliona godina: osvajanje etera avionom, prenos ljudskog glasa u istoj sekundi preko zemljinog šara, čime je pobeđen vasionski prostor, razbijanje atoma, pobeđivanje najpodmuklijih bolesti, gotovo svakodnevno omogućavanje onoga što je juče još bilo nemoguće. Nikada se do naših dana čovečanstvo kao sveukupnost nije svojim držanjem više približilo Satani, niti po svojim ostvarenjima Bogu.

Smatram za svoju dužnost da posvedočim taj naš napeti, iznenađenjima dramatično bogati život, jer – ponavljam – svak je bio svedok tih strahovitih preokreta, svak je bio prinuđen da im bude svedok. Za našu generaciju nije bilo izmicanja, bežanja u stranu, kao ranijima; mi smo, zahvaljujući našoj novoj organizaciji istodobnosti, bili uvek uključeni u vreme. Ako su bombe razarale kuće u Šangaju, mi smo to u Evropi u svojim sobama znali pre nego što su ranjenike izneli iz njihovih kuća. Što se odigravalo na hiljade milja preko mora, iskakalo je pred nama živo u slikama. Nije bilo zaštite, nije bilo obezbeđenja protiv stalne obaveštenosti i prinudnog učestvovanja. Nije bilo zemlje u koju bi se dalo pobeći, mira koji bi se mogao kupiti, uvek i na svakom mestu grabila nas je ruka sudbine i potezala nas ponovo u svoju nezasitu igru.

Stalno smo morali da se potčinjavamo zahtevima države, da se bacamo na žrtvenik najstupidnije politike, da se prilagođavamo najfantastičnijim promenama, uvek smo bili okovani u zajedničku sudbinu, ma koliko se ogorčeno opirali; ona bi nas odvlačila neodoljivom snagom. Ko je god kroz to doba prolazio, ili bolje rečeno lutao i bežao – jer predaha je bilo malo – taj je doživeo više istorije nego ikoji od njegovih predaka. I danas nanovo stojimo na prekretnici, na jednom završetku i jednom novom početku. Stoga, ako sam ovom osvrtu na svoj život privremeno naznačio završetak jednim određenim datumom, ja to uopšte ne činim nenamerno. Jer onaj septembarski dan 1939. povlači definitivnu završnu crtu pod epohu koja je formirala i vaspitala naše šezdesetgodišnjake. Ali ako smo iz njenoga sklopa, koji je u raspadanju, svojim svedočanstvom predali budućim pokolenjima makar samo trunku istine, onda naša delatnost nije bila potpuno uzaludna.

Svestan sam nepovoljnih, ali za naše vreme nadasve karakterističnih okolnosti pod kojima pokušavam da uobličim ove svoje uspomene. Pišem ih usred rata, pišem ih u tuđini i bez ikakvog pomagala pamćenju. U svojoj hotelskoj sobi nemam pri ruci ni jedan primerak svojih knjiga, ni jednu zabelešku, ni jedno pismo prijatelja. Niotkud ne mogu da zatražim obaveštenja, jer pošta između zemlje i zemlje presečena je i zakočena cenzurom u celom svetu. Svi živimo izdvojeni kao pre stotina godina, pre nego što beše pronađen parobrod i železnica i avion i pošta. Od čitave prošlosti, dakle, imam uza se ono što nosim iza čela. Sve je drugo za mene u ovom času nedostižno ili izgubljeno. Ali naša generacija se dobro naučila veštini da ne tuguje za izgubljenim, a manjak u dokumentovanosti i detaljima možda će čak biti od koristi ovoj mojoj knjizi. Jer ja u našem pamćenju ne gledam element koji jedna stvar samo slučajno zadržava a drugu slučajno gubi, već snagu koja svesno sređuje i mudro isključuje. Sve što čovek zaboravi iz svoga života, to je neki unutrašnji instinkt u stvari već odavno osudio na zaborav. Samo ono što sebe hoće da sačuva ima prava da bude sačuvano za druge. Zborite, dakle, i odabirajte mesto mene, uspomene moje, i dajte makar jedan odblesak moga života, pre nego što potone u tamu!

*Iz knjige “Jučerašnji svet. Sećanja jednog Evropejca”, preveo Aleksandar Tišma (Službeni glasnik, Beograd, 2009)

Oceni 5