Nemoguće - to je naš cilj

U razdoblju od kraja lipnja do kraja kolovoza 1942. godine, u dolini rijeke Sanice kod Ključa, „ispred neprijateljskih bunkera“, „okupatoru pred nosom“, radeći noću, oko 7000 mladih obralo je dozrele voćke, pobralo povrće i poželo pšenicu, ječam, zob i kukuruz. Dio šljiva i jabuka su osušili, od šljiva skuhali pekmez, a krumpir stavili u trap. Hranu su slali u partizanske bolnice ili spremali „u rezervu“. Sve to obavili su po nalogu sekretara Oblasnog komiteta KPJ za Bosansku krajinu pod krilaticom „Ni zrno žita neprijatelju“. Prva omladinska udarna poljoprivredna brigada imala je svoj štab, komandanta i komesara, 10 bataljona i 57 četa. Povijest će je postaviti na početak crte trajanja fenomena omladinskih radnih akcija koja se protegnula sve do kraja socijalističke Jugoslavije (1). Uobičajeno se dijeli u šest „faza“:

(1) Radne akcije za trajanja Drugog svjetskog rata

(2) Velike poslijeratne radne akcije: 1946–1951.

(3) Lokalne radne akcije: 1952–1957.

(4) Oživljavanje velikih radnih akcija: 1958–1964.

(5) Lokalne radne akcije: 1965–1967.

(6) Reafirmacija dobrovoljnog omladinskog rada: od 1968. godine.

O prvim poslijeratnim omladinskim radnim akcijama u pero novinaru Milomiru Mariću govorio je 1980-ih Mihailo Švabić, član poslijeratnog Sekretarijata USAOJ-a zadužen za „radničku omladinu i radne akcije“. Na samom početku, rekao je, nije se radilo o velikim pothvatima: „[…] ovde opravljen most, onde zakrpljena škola.“ Omladinska organizacija željela je učiniti nešto veće, značajnije, naročito u političkom smislu: „Ideju da se napravi pruga od Brčkog do Banovića i omogući optimalna eksploatacija uglja, čuo sam od pomoćnika ministra rudarstva Tadije Popovića. Da li je on to smislio ili neko drugi, ne znam. Uglavnom, saglasili smo se da je to objekat koji zadovoljava naše potrebe, iako smo svuda nailazili na nevericu. Gde, kako i čime za pet-šest meseci da napravite prugu? Znate li vi uopšte šta je pruga? Stvarno, pojma nismo imali!“ (Marić 2014: 203).

Djeca sa buktinjama u rukama

Omladinsku prugu Brčko – Banovići, dugu 88,5 km, u 190 dana 1946. godine izgradilo je 62.268 članova Narodne omladine Jugoslavije. U domaćim brigadama radilo je 26 Francuza, 25 Španjolaca, 25 Danaca, 14 Lužičkih Srba, 13 Austrijanaca, 10 Belgijaca, 9 Indijaca, 3 Nizozemca i 2 Meksikanke, a u akciji su sudjelovale i brigade iz Poljske, Čehoslovačke, Grčke, Mađarske, Rumunjske, Bugarske i Albanije (Omladinska pruga…1946: 8-9). Na trasu buduće pruge uputili su se i slikari i književnici (2). U tom „bosanskom i balkanskom srednjem vijeku“, „njedrima te teške bosanske zemlje“, „grobu jedne uklete prošlosti“, pojavila su se, oduševljeno je u svoj dnevnik zapisao Miroslav Krleža, „djeca sa buktinjama u rukama“, u njega je „prodrlo šezdeset hiljada omladinaca“ da bi, „kao prava štafeta vjekova“, pronijeli „svjetlost kroz naš mrak“ i predali je „pokoljenjima“. Trenutak je, po njemu, bio „historijski“, u njemu je „romantičan san“ postao „stvarnost, koja hoće da bude ostvarenje sna socijalističkog“: „Nije ovo prva pruga na svijetu sigurno, ali je prva koju su izgradila djeca i poklonila je Titu, koji je prvi čovjek naše politike, te mu uspijeva da probija tunele kroz najmračnije srednjevjekovje naše prošlosti“ (Krleža 1965 [1946]: 43-49).

Uspjeh prve pobudio je apetit za izgradnju i druge Omladinske pruge. Radovi na pruzi Šamac – Sarajevo, dugoj 243 km, trajali su od 1. travnja do 15. studenog 1947. Sudjelovalo je 167.037 mladića i 44.334 djevojke iz Jugoslavije, a međunarodna dimenzija akcija ovoga je puta bila važnija i naglašenija no godinu prije. Početkom kolovoza o omladinskim radnim akcijama u Jugoslaviji izvijestio je američki tisak pod naslovom „Mladi Slaveni grade željezničku prugu: Piknik i molitva“ :

„Omladinska pruga se u službenim dokumentima formalno opisuje kao 'ponos nove Titove generacije'. Ali čini se da i stariji na nju gledaju s više entuzijazma nego na išta drugo nakon rata. Zahvaljujući slavenskoj spontanosti, ono što je moglo biti jako naporno postalo je uzbudljivijim od nogometne utakmice. Međunarodna ljevičarska propaganda tretira ga kao [pothvat] od ogromnog društvenog značaja. […] Sada se u smjeni znoji osamdeset i četiri tisuće dobrovoljaca. Njihove snježno bijele barake posute su po zelenim obroncima duž trase. Unatoč šestosatnom napornom radu ujutro, oni su spremni za pjesmu, igre i predavanja poslijepodne“. (De Luce 1947)

Na sastanku Centralnog vijeća Narodne omladine Jugoslavije koji se održao u proljeće 1947. Godine, Mihailo Švabić nije našao razumijevanja za slične poruke. Radne akcije se nerijetko predstavljaju, rekao je, kao „prosto jedna zabava“, mnogi su na njih počeli gledati „kao na neko odmorište“, pa su organizatorima akcija stizale molbe „u kojima se traži da se toj i toj grupi dozvoli da provede svoj godišnji odmor na Pruzi“. U stvari, izgradnja druge Omladinske pruge za Narodnu omladinu FNRJ bila je velik organizacijski zalogaj. Propusti su se događali u svim vidovima rada. Iz zapisnika sa spomenutog sastanka doznajemo da omladinske organizacije u mnogim gradovima i selima iz kojih su dolazili mladi akcijaši nisu na zadovoljavajući način obavile posao koji se od njih očekivao. Mladići i djevojke nisu mnogo znali o radu koji ih očekuje, u mnogim slučajevima nije se obavilo cijepljenje ni liječnički pregled, pa su se oni koji su na gradilište pruge došli bolesni morali vratiti kući, ili su se liječili u bolnicama u kojima se organizirala skrb za brigadire (3).

Strah od nemorala na pruzi

Neke su brigade na gradilište pruge stigle bez „rukovodećeg kadra“ i bez popisa brigadira, neki zapovjednici brigada nisu imali iskustva u radu s mladima, a s brigadama je na gradilište pruge stiglo i ponešto ljudi koje nitko nije poznavao, ali i starijih koji su se pridružili brigadirima da bi se prehranili. Uz to, nije se nabavio nijedan nov vagonet nego su se koristili oni, ionako malobrojni, koji su nakon dovršetka radova na pruzi Brčko – Banovići ostali čitavi, a brigadiri su manjak morali nadomjestiti radom tačkama. Nije bilo dovoljno drvne građe i cementa. Komitet za kinematografiju nije osigurao dovoljan broj kinoaparata, a nisu se osigurali ni redoviti dolasci predavača. Organizatori akcije, zaokupljeni nastojanjem da zadrže konce u rukama, počesto su morali improvizirati.

O slabostima u mobilizaciji mladih za odlazak na akciju govorili su gotovo svi sudionici diskusije. U Hrvatskoj za rad na pruzi javili su se mladi iz 3.793 sela, a iz 1.356 sela nije bilo prijava. Djevojke u bjelovarskom okrugu nisu se prijavljivale „zbog pričanja o nemoralu na pruzi“. Sličnih je problema bilo i u Istri: „U Istri italijanski popovi širili su parole da omladinci koji idu na prugu treba da idu u Grčku da se bore i posle toga je oko 60 omladinaca otišlo u Italiju. Ostale parole uglavnom su se odnosile na nemoral.“ U Svetom Ivanu Zelini, Orahovici i Donjem Miholjcu mobilizacija je imala „tehnički karakter“, „putem poziva“, a i gdje drugdje „[s]tvorila se psihoza da ko ne ide na prugu ima da doživi zakonske posledice“. Zaključci rasprave uputili su na nužnost da se takva praksa onemogući, a da se oni koji bi je i dalje provodili kazne.

„Omladinske dobrovoljne radne akcije“ kakvima su ih vidjeli organizatori bile su „pomoćno sredstvo u ostvarenju Petogodišnjeg plana“, politička akcija u „podizanju duha Narodne omladine“, ali i čitava naroda. Trebale su „dati poticaj“, „unijeti tempo“ i naučiti mlade kako se ispunjavaju norme. To što su se mladići i djevojke katkad osjećali obaveznima odazvati se pozivu na akcije, što su na akcije dolazili nepripremljeni, što je njihov smještaj bio neadekvatan i što im je nedostajalo materijala i alata, upozorio je Švabić, moglo je dovesti do toga da se ugasi njihov polet. Na te i druge probleme odgovorilo se parolom „Nemoguće - to je naš cilj“.

Na trasi pruge Šamac – Sarajevo mladi su izgradili 17 mostova, devet tunela, ugradili su 23.000 kubnih metara betona i 335.000 željezničkih pragova (isto: 44). Da bi se radovi dovršili u predviđenom vremenu, pa i prije toga, katkad se radilo danonoćno.

Akcije su imale biti „velika škola graditelja socijalizma“. Krilatica „Mi gradimo prugu – pruga gradi nas“ provodila se u djelo, među ostalim, „političko-odgojnim“, „popularno-znanstvenim“ i stručnim predavanjima, analfabetskim tečajevima i obukom za rukovanje modernim alatima. U razdoblju između 1946. i 1952. godine, pošto su na radnim akcijama završili „stručne kurseve“, u industriji se zaposlilo oko 40.000 mladića i djevojaka.

Da bi se ostvario „kolektivni duh“ među brigadirima i brigadirkama koji su stizali iz svih krajeva Jugoslavije, da bi se ostvarilo „iskreno drugarstvo“ s članovima inozemnih brigada i da bi oni po povratku kući mogli svjedočiti samo najbolja iskustva, važni su bili i organizirani večernji trenuci odmora. Britanski brigadiri koji su svoje dojmove o radu na izgradnji pruge Šamac – Sarajevo okupili u zborniku The Railway. An Adventure in Construction (1948) dijelili su mišljenje brigadnog zborovođe:

„Kada plešu, oni ne plešu u parovima, kao mi na Zapadu, oni oblikuju krug držeći se za ruke […] Najjednostavniji i najneformalniji od tih plesova je kolo. Plešu ga bilo gdje – u dvorištu željezničke stanice, na primjer, dok čekaju vlak – ljudi ulaze u kolo i izlaze iz njega kako im se prohtije. […] Ogromno je postignuće da su se stari nacionalni suparnici okupili na ovako miroljubiv i ugodan način. […] Tko je želio uvijek se mogao odmoriti od plesanja, sjesti na neki od panjeva koji su se dovukli oko logorske vatre […]. (Eve 1948: 39-41).

Istodobno kada i prugu između Šamca i Sarajeva mladi jugoslavenski akcijaši gradili su tvornicu teških strojeva i alata Ivo Lola Ribar u Železniku, željezničke pruge Nikšić – Titograd i Stupari – Kladanj, Pionirsku prugu u Beogradu, tvornicu hidrauličkih ležajeva i parnih kotlova u Zagrebu, tvornicu Titan u Kamniku, cestu Celje – Sv. Petar te 36 „šumskih objekata“. Radili su i na melioraciji Strumičkog polja u Makedoniji. Sljedeće godine uskočili su pomoći u izgradnji autoceste Bratstvo-jedinstvo, na kojoj su zagrebačka i beogradska građevinska poduzeća u 1946. godini dovršila samo 2%, a u 1947. godini 8% predviđenih radova. Uz mnoga manja gradilišta otvorilo se i jedno novo, veliko: Novi Beograd. U razdoblju do 1951. godine omladinske brigade gradile su i željezničke pruge Kučevo – Brodica, Šabac – Zvornik i Banja Luka — Doboj, tvornice Jedinstvo u Zagrebu, Maglić i Sutjeska u Foči, Raška u Novom Pazaru, Krušik u Valjevu, valjaonicu bakra u Sevojnu, željezare u Nikšiću i Zenici, hidrocentrale u Jablanici, Zvorniku i Vinodolu i sustave hidrocentrala u Mavrovu i na Vlasini… Započele su i izgradnju studentskih gradova u Zagrebu, Ljubljani, Beogradu, Sarajevu i Skoplju te novoga grada, Nove Gorice (4).

U organizaciji saveznih radnih akcija vodstvo jugoslavenske omladine oslanjalo se na iskustva koja je steklo u ratu, ali ponajprije na sovjetska iskustva. No, u zamahu ostvarenja Prvog petogodišnjeg plana na obnovu i izgradnju pala je sjena rezolucije Informbiroa (5). Zemlje „narodne demokracije“ nisu isporučile strojeve neophodne na gradilištima, a „gradilišni, vojni i omladinski komiteti zasjedali su sve češće, ponekad i cijelu noć. Čitana su povjerljiva pisma, o njima se raspravljalo, a zbog povremenih sabotaža (razbijena vodovodna cijev, željezna piljevina u motornom ulju, isječeni remeni na motoru finišera i sl.) sumnjalo se na svakoga“. Već 1950. godine bilo je jasno da se „zbog pogoršane ekonomske situacije“ neće moći dovršiti dva najveća zadatka: izgradnja autoceste od Ljubljane do Gevgelije, te Novi Beograd. Dvije godine poslije dalo se za pravo onima koji su tvrdili da dobrovoljni rad mladih ekonomski nije isplativ.

Kicoško odijevanje, nemoral i malograđanština

Za razliku od velikih poslijeratnih omladinskih radnih akcija, koje su imale cilj obnoviti i izgraditi Jugoslaviju ali i izgraditi generaciju mladih koji će biti odgovarajuće svjesni i savjesni, u vrijeme „oživljavanja velikih radnih akcija“ (Mihailović 1985: 8-9) naglasak je bio na potonjem. Američki tisak je i ovoga puta ponudio objašnjenje:

„Jugoslavenski tinejdžeri, koje se često optužuje zbog apatije i svojevoljnog ponašanja, regrutiraju se za izgradnju autoceste u nadi da će ih težak rad držati dalje od neprilika. Komunistička partija Jugoslavije toliko je zabrinuta za mladu generaciju da je odlučila oživjeti poslijeratni sustav radnih brigada […].

Otprilike 55.000 tinejdžera, djevojaka i mladića, počet će raditi u travnju na završnih 72 kilometra nove asfaltirane ceste između Ljubljane i Zagreba. Rečeno im je da završe cestu, koja je prijeko potrebna zbog prometa stranih turista, do 29. studenog, a složene pripreme za izgradnju naselja […] i za organizaciju sportskih i rekreacijskih aktivnosti su u tijeku. Program je dobrovoljan, ali sve ukazuje na to da Komunistička partija daje sve od sebe da bi uvjerila mlade da se prijave. […] Zapovijed Josipa Tita da se ponovo uvedu omladinske brigade uslijedila je za višemjesečnim, sve većim kritikama upućenim jugoslavenskoj mlađoj generaciji. Tinejdžere se optužilo zbog lošeg ponašanja, zbog imitiranja zapadnjačke mode, plesa i glazbe, zbog 'taštine i buntovništva', zbog 'raskalašnih navika' i, iznad svega, zbog gubitka zanimanja za komunizam i apatije prema školovanju. Komuniste je ponajprije morio strah da mlađa generacija gubi dodir s komunizmom i prihvaća 'baš me briga' stav prema idealima 'nove Jugoslavije'. Vođa komunističke omladinske organizacije s gorčinom je napao mlade ljude zbog 'neodgovornog stava prema društvenim organizacijama'.“ („Yugoslav Teenagers…“ 1958).

O zanimanju američkih medija za novi val jugoslavenskih omladinskih radnih akcija govori i podulji članak s kraja iste godine: „Autocesta između Beograda na istoku i Ljubljane na zapadu prekrivena je asfaltom i rodoljubnim znojem mladih Jugoslavena. Prema standardima Wisconsina smatrala bi se solidnom dvotračnom cestom. Prema jugoslavenskim standardima to je autocesta kojoj gotovo da nema ravna. Prosječna autocesta u toj zemlji širine je i kvalitete američkog pošljunčana puta. […] Brigade mladih napravile su posao – tisuće mladića i djevojaka, većinom u srednjim ili kasnim tinejdžerskim godinama, koji su se javili da bi radili bez ikakve naknade mjesec ili dva tijekom ljeta. Čini se da su ondje odrasli tek minimalno provodili nadzor. U novinama omladinske organizacije pojavile su se priče o početku projekta. Skupine mladih iz škola ili tvornica iz svojih su mjesta putovale kako su znale i umjele do gradilišta. Opskrbljene su alatom koji je bio na raspolaganju i stručnim vodstvom kakvo je zemlja imala. Dobili su hranu, koju su sami pripravljali, i živjeli su u barakama koje su sami izgradili. […] Razgovarao sam s nekoliko mladića i pitao ih nekoliko otvorenih pitanja o ponašanju tih skupina mladića i djevojaka bez nadzora. Nemoralnosti, rekli su mi, gotovo i nema. Posao se obavlja sa zanosom, rekli su, i sve zbog čega bi brigadirstvo moglo doći na zao glas izbjegava se kao pitanje časti. […] Jedan od mladića s kojima sam razgovarao rekao mi je otprilike ovo: ‘Dovraga s politikom i dovraga s vladom. Ja gradim ovu cestu za narod Jugoslavije, i uvijek ću na nju gledati s ponosom’.“ (Pease 1958)

O „nezdravim pojavama“ u školama, zanimanju mladih za britanske i američke filmove i za američku popularnu glazbu govorilo se već 15. travnja 1947., drugoga dana savjetovanja Predsjedništva Centralnog vijeća Narodne omladine Jugoslavije u Beogradu. To je potvrdio i Godišnji izvještaj Gradskog komiteta KPH Zagreb iz 1949. godine, a popisu su se pridodali kicoško odijevanje, nemoral i malograđanština (Duda 2012: 30). Krajem 1950-ih krivica se nerijetko pripisivala organizaciji Narodne omladine i njenom nesnalaženju u „novim okolnostima“, a navodno je krizi pridonijelo i svojedobno odustajanje od organiziranja saveznih radnih akcija u ime „decentralizacije i uvođenja novog privrednog sistema“. U siječnju 1958. godine, na Šestom kongresu Narodne omladine Jugoslavije, raspravljalo se o uzrocima i posljedicama prekida u organiziranju velikih, saveznih radnih akcija. U svome ih je izlaganju pobrojio i Josip Broz. Podsjetio je na uvjerenost da radovi na infrastrukturnim objektima koje, dobrovoljnim radom, izvode mladi, koštaju više no što bi za isto naplatilo neko građevinsko poduzeće. Prisjetio se i stavova da je na mladima da uče, a ne da „krampaju“. „Međutim, taj vakuum“, rekao je, „ipak je pokazao da nije korisno da naša omladina ne radi zajednički. Pokazao je da je to čak štetno. Zbog toga je nastalo i izvjesno odvajanje omladine po republikama, po nacionalnostima itd.“ (Mihailović i Spasović 1980: 114).

Osim lokalnih omladinskih radnih akcija i nastavka akcije izgradnje autoceste Bratstvo-jedinstvo, u razdoblju između 1958. i 1964. godine jugoslavenski mladići i djevojke radili su na Adi Ciganliji u Beogradu (od 1957.), na akciji Sava u Zagrebu (od 1960.) i na izgradnji nove tvornice automobila Crvena zastava u Kragujevcu (1960–1962.). Nakon potresa u Skoplju 1963. godine čitava je srpanjska smjena graditelja autoceste pošla u pomoć. Pod geslom „Radom glasamo za socijalizam“ 1964. godine 170 brigada gradilo je dionicu Jadranske magistrale od Kolašina do Bijelog Polja. U to vrijeme modeli radničkog i društvenog samoupravljanja počeli su se uvoditi i na omladinske radne akcije, postupno zamjenjujući „poluvojnički tip ogranizacije“ života i rada, koji se bio oslanjao na ideal „borbenog odreda društva“, organizaciju partizanske brigade, i nametao autoritativan način rukovođenja. U drugoj fazi velikih omladinskih radnih akcija drugarstvo je, zapazio je filozof, psiholog i sociolog Rudi Supek za svoga četverogodišnjeg istraživanja akcije izgradnje autoceste Bratstvo-jedinstvo, bilo u prvome planu (isto: 301-320) (6).

Jugoslavensko gospodarstvo sada je bilo razvijeno u mjeri koja je omogućivala bolji smještaj brigadira i brigadirki, bolju prehranu i manje naporan rad. Na trasu autoceste izašlo je mnogo više strojeva, uskrativši tim akcijama herojske podvige mladih u borbi sa silama prirode, koji su bili važnim elementom motivirajućih pripovijedanja o poslijeratnim omladinskim radnim akcijama (7). O tome je razmišljao i Rudi Supek, a svoja je razmišljanja zapisao u terensku bilježnicu:

„Prolazeći trasom u ove blage septembarske dane, kad se zlato punog ljeta počinje taložiti na lišće okolnog drveća, i promatrajući trasu kako sad naglo iz dana u dan poprima svoj konačni oblik, u osjećaj ponosa (kao da sam i ja ovdje ugradio neku lopatu zemlje) umiješalo se iznenadno čuvstvo neke tuge. Na sada već jasno ocrtanoj, izravnanoj, izglačanoj trasi finišeri su obavljali svoj posao, polažući na nju tvrdi oklop betona. Stroj na tračnicama urezivao je u nju onu pravilnost koju ne mogu dostići ljudske ruke, a brigadiri tapkali za strojem hraneći ga šljunkom i cementom, bavili se pokraj puta još zaostalim neravninama i štitili betonsku traku od sunca. Otkuda najednom ovaj refleks tuge? […]

Ali, sada su ti mladići u zelenkasto-glinenastom ruhu, koje sam još nedavno gledao u punom zamahu u borbi s glinom, tvrdim kamenjem, kišom i sparinom, s močvarnim i neravnim tlom, hodali nekako suvišno uz finišere, i bez većeg napora glačali izgrađenu trasu, davali joj pravilnost svih lijepih, civiliziranih i luksuznih stvari. A doskora će njom, zaista, poteći mnoge luksuzne stvari čiji reflektori neće na toj lijepoj ravnini otkriti tragove vašeg napora! Shvatio sam svoju iznenadnu žalost na trasi: u ovim posljednjim danima glavnu je riječ na njoj preuzeo stroj, dok je čovjek postao samo njegov pomagač, i više se nije nazirao onaj čovjek iz gliba koji se vlastitim mišićima bori s prirodom. Bilo je to, zapravo, paradoksalno čuvstvo, jer smo strojeve i stvorili da bismo olakšali taj napor na kroćenju prirode. No, ono se nije dalo ušutkati ovim jasnim racionalnim razlogom, kao da je stroj ovdje postao posrednik koji izdaje smisao jednog napora!“.

(NASTAVIĆE SE)

1 Posljednja omladinska radna akcija organizirala se 1990. godine u Banjoj Luci (Popović 2010: 279).

2 Odziv književnika bio je, međutim, manji od očekivanog. U svome „izvještaju o kulturno-umjetničkom sektoru“ iz lipnja 1946. godine Agitprop Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske ustvrdio je malobrojnost „originalnih književnih radova“. Propust – koji se protumačio ponajprije činjenicom da su književnici prezaposleni drugim dužnostima, sudjelovanjem u priredbama, nastavom, uredničkim, organizacijskim i administrativnim poslovima – nastojao se ispraviti „raznim dodjelama nagrada, kartama za snabdijevanje i drugim privilegijama“ (Šarić 2010: 396).

3 Na radnoj akciji izgradnje pruge Brčko – Banovići medicinska skrb organizirala se, kako stoji u izvještaju brigade koju je organizirao čehoslovački Savez prijatelja Titove Jugoslavije, u „dve velike bolnice sa odličnim stručnjacima  i sedam ambulanti (20 do 30 kreveta)“ . Komitet za zaštitu zdravlja upozorio je da je „higijena na pruzi“ 1947. godine bila zadovoljavajuća tek onda kada su se provodile svakodnevne kontrole. Brigadiri su se u toploj vodi prali ne više od tri puta mjesečno, a i tada često bez sapuna jer ga nije bilo dovoljno. Pojavile su se bolesti, pa i epidemije, a liječničku pomoć zatražilo je oko 23% brigadira i brigadirki. Najveći su problem bili enterokolitis, dizenterija i trbušni tifus, koji su prerasli u epidemiju zbog toga što je „nužda vršena ‘gdje god se stigne’“. Žarište tifusa nije bilo na trasi pruge nego u Slavonskom Brodu, gdje je u to vrijeme bilo više od 200 oboljelih. U brigadama koje su stigle na akciju Šamac – Sarajevo krajem rujna i početkom listopada bilo je gotovo 30% ušljivih. Mnogi mladići i djevojke sa sela tek su na toj akciji, ustvrdio je Batrić Jovanović, usvojili „čitav niz higijenskih propisa“, pa i naučili prati ruke prije i nakon jela.

4 Kao i u slučaju ideje koja je pokrenula izgradnju Novog Beograda, planovi za izgradnju Nove Gorice predviđali su tipičan modernistički zahvat koji je nalagao nemilosrdan raskid s prošlošću. U isto vrijeme, ili nešto malo prije, modernistički projekti u urbanizmu trebali su i na Zapadu osigurati preduvjete za život novog, zadovoljnijeg urbanog društva. Iako samo dijelom ostvareni, projekti izgradnje Novog Beograda i Nove Gorice jasno su odražavali otklon od socijalističkog monumentalizma. Tako, primjerice, zgrada Centralnog komiteta KPJ, koja se isprva planirala prema sovjetskom uzoru, u novim je planovima „više podsjećala na američki neboder“ (Korov 2012: 49).

5 Brigada Freda Singletona na svom putu u Jugoslaviju, gdje su mladi Britanci trebali sudjelovati u izgradnji autoceste Bratstvo-jedinstvo, zastala je u Parizu. Ondje su, tek nekoliko dana nakon što je objavljeno da je jugoslavenska Komunistička partija izbačena iz Kominforma, pohodili skup na kojem je govorio Maurice Thorez, generalni tajnik francuske Komunističke partije, i osudio Josipa Broza kao trockističkog izdajnika. Zbog toga su neki članovi brigade odlučili ne nastaviti putovanje, a većina je bila izrazito kritički raspoložena, pa su po dolasku u Jugoslaviju neprestano tražili dokaze koji bi poduprli optužbe Kominforma (Singleton 1988: 50).

6 To je, uostalom, bila i poruka organizatora akcija. U Programu rada Gradskog komiteta Narodne omladine Hrvatske – Zagreb iz 1958. godine stoji sljedeće: „Agitaciju treba unekoliko izmijeniti prema prošlogodišnjoj. I dalje treba govoriti: o ljepoti kolektivnog rada i života, o drugarstvu i prijateljstvu, logorskim vatrama itd., govoriti o organiziranju slobodnih aktivnosti (…), ali treba mnogo više govoriti o onom što je bitno u radnim akcijama, a to je izgradnja socijalizma, izgradnja naše zemlje. Tu je pravi smisao radne akcije, njen najdublji smisao“ (Zdjelar 1984: 10).

7 Na akciji izgradnje autoceste između Zagreba i Ljubljane sudjelovala su građevinska poduzeća iz Zagreba, Ljubljane, Celja, Novog Mesta, Sarajeva, Čačka, Ajdovščine i Beograda. U jeku radova 2.000 građevinskih radnika upravljalo je, prema tvrdnji autora monografije Autoput 1958, većim dijelom ukupnoga broja strojeva za izgradnju cesta