"Zapisci pod uzglavljem" Sei Shōnagon
Seii 01 S

Photo: Pinterest

Neobična knjiga puna duha i japanske egzotike

Zapisci pod uzglavljem japanske dvorske dame Sei Shōnagon, napisani krajem 10. stoljeća, jedinstvena su pojava u svjetskoj književnosti. Sei Shōnagon postala je u dvadeset i četvrtoj godini dvorska dama carice Sadako i pisala zapise deset godina dok je bila u njezinoj službi u današnjem Kyotu. Zapisci pod uzglavljem najstariji su primjer japanske književne vrste zuihitsu, u prijevodu su to „zapisi što slijede kist“.

U čitavom se razdoblju Heian (8 - 12. st) nije sačuvao nijedan drugi primjerak takva teksta, što ne znači da se nisu pisali. Vrijeme je to kad je u Japanu carski dvor bio središte kulture i umjetnosti. Prozu su obično pisale žene i to na japanskom, a muškarci su pisali na kineskom koji se smatrao kulturnijim.

Sei Shōnagon počela je voditi zapiske nakon što joj je Carica uslišila molbu i poklonila svežanj bilježnica kako bi od njih načinila „uzglavlje“: zbirku zapisa koje će čuvati na pristupačnom, ali skrivenom mjestu. Izgleda da je u početku pisala za sebe, no u jednom se trenutku na dvoru pročulo da piše, netko joj je čak uzeo papire i mnogi su ih čitali. Nakon toga vjerojatno je pisala imajući i druge čitatelje na umu. Knjiga sadrži tri osnovne vrste zapisa, s time da se neki preklapaju.

Riječ je o poetskim i senzibilnim opisima prirode, događanja i običaja na dvoru te brojnim popisima svakodnevnih stvari i događaja koje opisuje s vrlo poetskom notom.

Začudna svakodnevica

Iz suvremene perspektive svakodnevica Sei Shōnagon zadivljuje začudnim ritmovima i dalekim nam pravilima. Dani joj na dvoru prolaze u svečanostima, obilježavanju praznika, religijskim ritualima, pošalicama, ogovaranju, divljenju carskoj obitelji, a osobito u čitanju, pisanju i recitiranju stihova. Dvorkinje i njihovi posjetioci jedni su druge zabavljali pjesmama koje su trebale odgovarati ne samo situaciji, nego i godišnjem dobu!

Sei Shōnagon detaljno nas uvodi u život najviše klase toga vremena opisujući niz sitnica koje je teško tematski obuhvatiti, no neki se motivi često ponavljaju. To su primjerice ponašanje idealnih ljubavnika: kako bi trebali otići od žene s kojom su proveli noć, jer Zaista, privrženost muškarcu velikim dijelom ovisi o dostojanstvenosti njegova odlaženja ili oblačenje pripadnika više klase: čudi se ljudima koji su u tome nemarni, osobito u vrijeme svečanosti Ne mogu podnijeti ženu koja nosi rukave nejednake širine, ali se zato divi onima koji se drže bontona: Gospoda koja tek zakoračiše u zrelu dob bila su odjevena u bijele hlače-suknje i sivkasto-plave očipkane hlače, što je djelovalo rashlađujuće. Ovo je jedan od mnogih primjera u kojima autorica sve događaje i doživljaje opisuje kroz vlastiti dojam o njima.

Zapisci su nevjerojatna mješavina životnoga i artificijelnoga, a toj artificijelnosti pridonosi i vremenski odmak. Upravo je nevjerojatno čitati kako se muškarac žurno vraća kući da bi napisao pismo dami s kojom je proveo noć dok njegov glasnik čeka sa strane da bi joj ga odmah pohitao uručiti, ili naići na rečenice poput: Volim čuti kako Njegovo Veličanstvo svira flautu usred noći!

Univerzalna vrijednost zapisa

Zapisci pod uzglavljem ne govore o tipičnom japanskom životu toga vremena. Sei Shōnagon primjećuje da ne može zamisliti da živi u kući i vjerno služi muža, dapače, kad se toga sjeti puna je prezira jer takva budućnost ne nosi ništa uzbudljivo. I može joj biti, jer obrazovanje i položaj oslobodili su je uobičajenih ženskih dužnosti i omogućili joj vrijeme za pisanje, čitanje i intelektualni razvoj. No s druge strane vjerojatno je baš zbog te odalečenosti od života većine tako zastrašujuće okrutna prema problemima tzv. običnih ljudi.

Opisuje, primjerice, kako na dvor dolazi čovjek kojem se zapalila kuća. Dvorske dame mu se smiju i pišu mu pjesmu, uživajući u tome da on pjesmu ne može pročitati a i kad bi mogao, ne bi je razumio. I sama Carica na to će im lakonski kazati: Kako možete biti tako luckaste? Jednom je prilikom nakon odlaska u hram zapisala: Na svoj užas, vidjeh da se ravno preda mnom smjestila gomila prostih ljudi koji su neprestano ustajali, bacali se ničice i opet čučali. Zgrnuti tako u toj svojoj odvratnoj odjeći, na dlaku od mene, izgledali su mi poput crva. Doista, najradije bih ih sve odgurnula u stranu. S obzirom na takve zapise, paradoksalno je da će u jednom trenutku zabilježiti da je suosjećanje najljepša od svih vrlina.

Ali Sei Shōnagon ne opisuje svijet koji je isključivo dalek i stran, inače nam njezini zapisi danas ne bi bili toliko privlačni. Osim vrhunske književne vrijednosti teksta, univerzalnost ovih zapisa nalazi se u nizu istančanih opisa ljudske prirode. Knjiga je to o ljudima koji vole, mrze, teže ljepoti i prirodi, osjećaju zavist i zločestoću. No njezina je privlačnost i u tome da dobro upoznajemo samu autoricu i njezine preokupacije – kao što je izdavač istaknuo na koricama knjige, imamo osjećaj da se „navirujemo preko njezinog ramena“.

Osim što je bila osoba odlična zapažanja, profinjena ukusa i britka uma, Sei Shōnagon ne skriva svoj dominantni karakter, ciničnu i okrutnu narav – voljela je, osobito muškarcima, pokazati da im žena može biti dorasla, ili pak pokazati drugim ženama na dvoru da je važnija od njih: Ulazeći u Caričinu odaju i vidjevši da su se dvorske dame zbile oko nje, odlazim do najbližeg stupa, ponešto udaljenog od mjesta gdje ona sjedi. Kakav je to užitak kad me Njeno Veličanstvo pozove k sebi, a sve se druge dame moraju razmaknuti!

Stoga ne čudi da je suvremenica Murasaki Skihibu, autorica prvog svjetskog romana „Priče o princu Geniju“ (Genji monogatari), Sei Shōnagon ovako opisala:

Najizrazitija osobina Sei Shōnagon je njezino izuzetno samozadovoljstvo. No ako se njezini pretenciozni sastavci u kineskom načinu pažljivo preispitaju – a ona ih tako slobodno rasipa po dvoru – naći će se da su to puke krparije zabluda. Najveće joj je zadovoljstvo u tome da zbuni i uzdrma ljude; a kad joj svaka nova ekscentričnost postane i previše poznatom, goni je to na sve nasilnije načine kojima nastoji skrenuti na se pažnju. Nekoć je to bila osoba visoko razvijena ukusa i profinjenosti; no sada se ne može uzdržati od raskalašenosti …

Poetsko popisivanje života samoga

Teško bi bilo izdvojiti najbolje dijelove zapisaka, no popisi stvari kojima je posvetila posebnu pažnju svakako osvježavaju, kako bi možda ona sama napisala. I danas često komentiramo koji su nam najdraži filmovi, romani, gradovi, možda najdraže jelo ili desert, i takvi primjeri u autobiografskim tekstovima nisu neuobičajeni (dnevnik Susan Sontag primjerice obiluje popisima). No nešto je posve magično u nabrajanju Sei Shōnagon – šireg je obuhvata i kreće iz njezina dojma ili osjećaja, a ne iz stvari samih. Tu se poezija svakodnevice pokazuje u svoj svojoj raskoši.

Pogledajmo primjerice popis „stvari koje nas potište“: Kasno je noću i žena očekuje posjetitelja. Čuvši konačno potajno lupkanje, šalje služavku da otvori vrata te ga ležeći uzbuđeno iščekuje. Ali ime koje služavka najavljuje ime je nekoga s kojim ona nema nikakve veze. Od svih stvari koje nas potište ova je daleko najgora.“ ili „stvari koje su nam mrske“ u koje je uvrstila Dvorske dame koje žele znati baš sve što se događa. I ne bismo li i danas u „rijetke stvari“ mogli uvrstiti dobru srebrnu pincetu za čupanje dlaka ili pak osobu koja u ničemu ne pretjeruje?

Autorica nabraja određene vrste ili pojave: cvijeće, kukce, vjetrove ili ptice, s time da neke samo nabroji, dok će druge objasniti:

Kad bih napisala sve što mislim o ždralu, ubrzo bih dojadila. Kako je veličanstveno kad se ta ptica oglasi glasom koji se diže sve do u nebesa!

Crvendać, zebac, grmuša.

Čaplja neugledno izgleda i ružnog je izraza očiju.

Nemoguće je ne sjetiti se citata iz dnevnika Virginije Woolf iz 1919.: Kako bi moj dnevnik trebao izgledati? Nešto labavo pleteno, ali ne neuredno, dosta elastično da može bilo što prihvatiti, ozbiljno, maleno ili lijepo, što god mi padne na pamet. Željela bih da podsjeća na duboki stari stol, ili prostranu putnu torbu u koju bacamo masu sitnica bez pregledavanja. Zatim bih se htjela vratiti, za godinu-dvije, i vidjeti da su stvari posložene… u kalup, dovoljno transparentan da odražava svjetlo našeg života.  

Od rasutog rukopisa do knjige

Žanrovski gledano, Zapisci su zaista poput torbe ili ladice prepune pitoresknih nepovezanih sitnica. Spomen predmeta i pojava kojima se ne pridaju objašnjenja djeluje poput katalogizacije života samoga, pretvarajući tekst u spremište u kojem se čuvaju isječci uspomena, on time postaje neka vrsta želje za nezaboravom i istovremeno obilježavanje prolaznosti i efemernosti tih stvari.

Zapisi Sei Shōnagon obilježeni su brojevima i ne možemo znati je li redoslijed kojim ih danas čitamo onaj kojim ih je autorica pisala. U originalu su to bili odvojeni svisci teksta koji su se naknadno posložili u cjelinu (baš kao što je poželjela Virginija Woolf). Zbog naravi teksta kao rasutog tereta nije čudno da je većina takvih rukopisa drugih autora izgubljena. I original ovih zapisaka je izgubljen, tekst je sačuvan isključivo u nizu prijepisa koji se međusobno i razlikuju.

Na problematične prijepise, nadovezuje se i problem prijevoda. Zapisci su u dva navrata prevedeni na engleski jezik, a za ovaj engleski prijevod s kojeg su prevedeni na hrvatski, japanolozi kažu da je nedovoljno vjeran originalu i da je prevoditelj sâm neke dijelove izbacivao. Stoga je legitimno zapitati se: što nam je nakon prepisivanja rukopisa i prijevoda s engleskog ostalo od originalnih zapisa Sei Shōnagon?

Unatoč svemu tome, Zapiske pod uzglavljem i danas se može čitati kao književnost, proučavati kao povijesni dokument ili analizirati s oba aspekta. Štivo je to koje nudi prelijepe poetske slike ali i mnoštvo tema za razmišljanje. Poslušajmo primjerice riječi samog japanskog cara: Ali naravno sve se izmijenilo. U davna su vremena čak i ljudi na nižim položajima imali mnogo dara za umjetnost i tankoćutnosti u trenucima odmora. Možda se zapravo od 10. stoljeća u Japanu i nije tako puno promijenilo, jer i tada su ljudi mislili da su nekad stvari bile bolje!

U zadnjoj rečenici zapisa – možda je to topos lažne skromnosti? – autorica zaključuje: Što god ljudi mislili o mojoj knjizi, ipak žalim da je ikad ugledala svjetlo dana. …. Bila bi zaista velika šteta da se rukopis nije sačuvao ili da ga je autorica sama poželjela uništiti. Knjiga je to puna duha i svatko će u njoj naći nešto za sebe. Stoga razmaknite užurbane rasporede, čitajte Sei Shōnagon i obratite pozornost na poeziju u svakodnevici: Kad sam se kasno noću probudila, kroz prozor se razlijevala mjesečina i obasjavala posteljinu ostalih ljudi u sobi. Veoma me ganuo njen jasni, blijedi sjaj. To su trenuci u kojima nastaju pjesme.

* Tekst prenosimo s prijateljskog portala GKR (Gradska Knjižnica Rijeka) sa dozvolom glavnog urednika

Oceni 5