Intervju: Ognjen Glavonić, filmski reditelj
Glavonic 09 S

Ne želim da pravim filmove koji su ukras, zabava, dekoracija ovog stanja, prouzrokovanog ovim sistemom

Photo: Marija Đoković/XXZ

Neotkopane masovne grobnice su svuda oko nas

Prvi dugometražni igrani film "Teret” scenariste i reditelja Ognjena Glavonića biće prikazan na 71. filmskom festivalu u Kanu, u okviru selekcije „Petnaest dana autora" i jedini je film sa prostora bivše Jugoslavije na ovogodišnjem festivalu. Ognjen Glavonić konkurisaće za nagradu za najbolji debitantski film. Reč je o produkciji koju potpisuju Dragana Jovović, Stefan Ivančić i Ognjen Glavonić ispred producentske kuće Non-Aligned Films iz Srbije, dok su koproducenti Cinema Defacto (Francuska), Kinorama (Hrvatska) i Three Gardens Film (Iran). Film je realizovan uz podršku Filmskog centra Srbije, Sekretarijata za kulturu i javno informisanje Autonomne pokrajine Vojvodine, francuskog državnog fonda CNC, evropskog fonda za koprodukcije Eurimages, Hrvatskog Audiovizualnog Centra, fonda Visions Sud Est, Hubert Bals Fonda festivala u Roterdamu i Doha Film Instituta.

"Teret" se naslanja na priču Glavonićevog dokumentarca "Dubina 2", glavni je lik vozac kamiona u kojem su posmrtni ostaci Albanaca ubijenih na Kosovu. Glavnu ulogu tumači Leon Lučev, a u sporednim ulogama se pojavljuju i Pavle Čemerikić, Tamara Krcunović, Igor Benčina, Radoje Čupić, Jovo Maksić, Stefan Trifunović, Tanja Pjevac, Ljubiša Milišić, Novak Bilbija i Ivan Lučev.

Jednom vozaču kamiona-hladnjače bio je obećan stan u Beogradu u zamenu za učešće u akciji za koju mu je rečeno da je od izuzetnog značaju za našu zemlju. Nakon što taj stan nije dobio nekoliko godina, odlučio je da posvedoči i otkrije istinu o svom učešću u celoj akciji

Direktorka fotografije je Tatjana Krstevski, montažerka Jelena Maksimović, scenografkinja Zorana Petrov, a kostime je kreirala Maja Mirković. Dizajn zvuka je delo Jakova Munižabe, a  miks zvuka uradio je Žil Benardo.

U razgovoru za XXZ magazin Ognjen Glavonić ističe da je još 2009. pročitao dva teksta koja se bave masovnom grobnicom u policijskoj bazi između Zemuna i Batajnice. U njima je naišao na spiskove predmeta nađenih masovnim grobnicama. Oni su pripadali civilima ubijenim i zakopanim 1999, a bilo ih je više od 700. To je bio dugačak popis najobičnijih svakodnevnih stvari koje su iskopane iz zemlje, ili nađene u odeći leševa; u novom kontekstu, te stvari su se pretovorile u dokazni materijal. Drugi tekst koji je uticao na početak filmskog zanimanja za ovaj slučaj bio je o jednom od vozača kamiona hladnjače kojima su tela prevožena, dovožena sa Kosova. To je bila priča o njegovom tadašnjem poslu, svedočenje o tome. Taj mlađu muškarac nije znao tačno u čemu učestvuje, ali je sumnjao i strahovao od onoga što prevozi, od toga u šta se upleo, i onoga što se njemu može desiti kada se sve to završi.

"Razgovarao sam o svemu tome sa prijateljima, kolegama, profesorima, porodicom, svima koji su mi bili bliski, želeći da saznam i da proverim da li neko zna nešto više o tome, ali sam shvatio da niko od njih ili nije znao ništa, ili ništa više od tih par opštih informacija. Taj spoj neznanja i nezainteresovanosti okoline uticale su na početak moje radoznalosti i postavljanje i formulisanje mnogih pitanja koja su me vodila ka filmu.

O Dubini I se još uvek ništa ne zna. A ni Dubina II možda nije poslednjaIdeja za igrani film Teret nastaje iz susreta sa pričom u pomenutim tekstovima, ali sam scenario nastaje i iz istraživanja i proučavanja dokumentacije, svedočanstava i činjenica/laži o tom zločinu, kao i iz mešanja i sukoba svih tih meni novih saznanja sa sopstvenim sećanjima, slikama odrastanja, interpretacijama, strahovima, preispitivanjima i snovima. Teret je iz raznih finansijskih i producentskih ograničenja i problema, nastajao sedam godina. Započeli smo sa produciranjem 2011. godine, 2017. godine film je snimljen, a ove godine će biti prikazan".

*Nije bilo lako doći do sredstava za ovakav projekat?

Skupljanje sredstava za dugometražni igrani film trajalo je tolike godine, a u međuvremenu sam, kroz istraživanje i pisanje, došao do mnogo novih priča, informacija i ideja. Da sve to ne bi prljalo i ometalo glavnu nit i strukturu igranog filma, čiji scenario je bio odavno napisan, taložio sam i odlagao sva nova saznanja sa strane, na margine. Kako je vreme prolazilo, ta saznanja su počela da se razvijaju, spajaju, sazrevaju, rastu, dobijaju svoj glas. Tako je nastala Dubina dva. Još jedan od razloga za snimanje ovog dokumentarca je bila i želja da se, dok čekam da se skupe sredstva za Teret, umesto tim procesima skupljanja para, produciranja, pičovanja, marketima, konkursima, fondovima - ipak posvetim procesu svakodnevnog stvaranja filma. Naravno, filma iza kojeg mogu da stanem, koji se može napraviti skoro bez para i bez beskrajnog produciranja, i koji je u vezi sa igranim, te služi i kao priprema, trening za igrani. Iako tada nije bilo baš izvesno da će igrani film, na kraju, i biti snimljen.

*Zločini i njihovo prikrivanje nisu tema o kojoj bi se učesnici rado odvažili da pričaju?

Nisam imao konkretnu ideju o formi i sadržaju budućeg dokumentarca, ali znao sam da to treba da bude jedan mali film koji će biti sastavljen samo od lokacija i prostora koji su u vezi sa zločinima preko kojih će se čuti glasovi učesnika u njima. I to učesnika sa 'naše' strane.

Skoro svaki korak organizacije ovog slučaja (proterivanje iz kuća, ubijanje, prevoženje, zakopavanje) bio je praćen pljačkom ili željom za manjim ili većim bogaćenjem

Taj film ne bi nastao da nije bilo i Sandre Orlović, tadašnje direktorke Fonda za humanitarno pravo; sreli smo se u periodu mog istraživanja zločina i želje da dođem do materijala koje sam nisam mogao da nađem ili dobijem. Sandra je potpisana kao producentkinja filma, a  kada smo se upoznali, znala je gotovo sve što je o tom slučaju moglo da se zna i pokretala je, ispred Fonda, incijativu za memorijalni centar na lokalitetu masovne grobnice u Batajnici. Iz naših razgovora, iz moje ideje da snimim ovakav jedan nekonvencionalni dokumentarac, i iz njene želje da se i tim dokumentarcem skrene pažnja na slučaj, ali i na samo mesto koje ni danas ni na jedan način nije obeleženo, niti prisutno u javnosti, odlučili smo da ''udružimo snage''. Želeli smo da intervjuišemo mnogo ljudi, ali niko nije hteo da govori za film, osim jedne osobe. Tako je odlučeno, kao jedina preostala opcija, da koristimo zvučne zapise sa suđenja u Hagu, ali i u Beogradu, u Specijalnom sudu. Nažalost, od Specijalnog suda nismo dobili dozvolu, samo štur i malo apsurdan odgovor da oni nemaju zvučnu arhivu sopstvenih procesa. Samo snimanje filma je podrazumevalo obilazak zemlje i odlazak na lokacije koje su u vezi sa zločinom. Ekipa je bila mala, nas troje je putovalo, snimali smo te prostore onako kako oni danas izgledaju. Snimanje je trajalo desetak dana. Montaža je trajala skoro godinu dana jer smo shvatili da materijal sa suđenja koji smo dobili traje oko 350 do 400 sati. Trebalo je to preslušati, odabrati i spojiti u film.

*Došli ste do brojnih priča koje otkrivaju neljudskost nakon zločina, iživljavanje nad žrtvama, kao da nije bilo kraja toj batajničkoj epizodi?

U toku preslušavanja svedočenja, i susretanja sa ljudima na lokacijama koje smo snimili, saznao sam i razne nove neverovatne priče o neljudskosti, koje su me mogle odvesti i u treći film o ovom slučaju. Na primer ova priča o lažnim advokatima i privatnim detektivima. Od kraja NATO bombardovanja 1999. godine, do vremena otkrivanja masovne grobnice u Batajnici 2001, porodice čiji su članovi nestali u zločinima koji su se desili za vreme rata, na sve načinu su, nadajući se da su živi, pokušavali da ih pronađu u bolnicama, zatvorima raznih gradova u zemlji. U to su ulagali i plaćali velike količine novca advokatima i privatnim detektivima koji su ih pronalazili, kontaktirali i nudili usluge nalaženja njihovih sinova, muževa, očeva.

Profit džiklja kao korov iz polja mrtvih, govorila je Roza LuksemburgVremenom su ti advokati i detektivi porodicama žrtava javljali da su im našli voljenu osobu, da je živa, ali da je u zatvoru, da su oni sa njom u kontaktu, i da porodice treba da pošalju izvesnu količinu novca, kako bi ih prevaranti navodno zaštitili, omogućili bolje uslove života u zatvoru i slično. Mnogi ljudi su prodali sve što su imali kako bi, preko tih samoproglašenih zastupnika već mrtvih ljudi, dobijali informacije, komunicirali, zaštitili svoje najbliže. Tek dve godine kasnije, nakon otkrića masovne grobnice u Batajnici, a zatim i tri druge koje su, za sada, pronađene na teritoriji Srbije, većina ovih ljudi koja je rasprodala sve, konačno je saznala pravu istinu o sudbini članova svojih porodica. Tela su im vraćana narednih godina, nakon dugog perioda ekshumacije i identifikacije. Neki od tih lažnih advokata mrtvih ljudi su kasnije uhapšeni ili čekaju suđenje.

*Suočili ste se sa mržnjom, zlom, ali i prevarama?

I asanacija terena i asanacija morala bi se mogli iskoristiti kao opravdanje i kao ishod ovog zločina. U skoro svim bitnijim svedočanstvima koje sam koristio u filmu ili čitao u periodu istraživanja, užasno je upadljivo da motivacija za sve ove zločine nije bila samo međuetnička mržnja, niti jednostavno izvršavanje naređenja. Niti je to bia sama nehumanost i zlo. Velika većina učesnika u svim nivoima sprovođenja zločina, a to se da videti i u nastupu ovih prevaranata koji su za veliki novac varali porodice onih čiji su najbliži dugo već bili mrtvi zakopani po jamama naše zemlje, u svojim svedočenjima mnogo puta spominju novac, profit, a i iz dokaza je jasno da je skoro svaki korak organizacije ovog slučaja (proterivanje iz kuća, ubijanje, prevoženje, zakopavanje) bio praćen pljačkom ili željom za manjim ili većim bogaćenjem.

Jednom vozaču kamiona-hladnjače bio je obećan stan u Beogradu u zamenu za učešće u akciji za koju mu je rečeno da je od izuzetnog značaju za našu zemlju. Nakon što taj stan nije dobio nekoliko godina, odlučio je da posvedoči i otkrije istinu o svom učešću u celoj akciji.

Na samom lokalitetu nema nikakve oznake da je tu bilo zakopano više od 700 ljudi, civila, građana Srbije i Jugoslavije albanskog porekla, muškaraca, žena i dece. Više od šezdesetoro dece

U samom zločinu u Suvoj Reci, familija Beriša, čijih je 48 članova tog jednog dana pobijeno tako što je strpano u piceriju u koju je zatim bačeno par bombi, a onda se po preživelima i pucalo - odabrana je za istrebljenje jer su organizatori zločina znali da su članovi misije OEBS-a (dok bombardovanje još nije počelo) iznajmljivali kuću od njih. Pretpostavili su da ovi imaju novac jer su znali da OEBS dobro plaća - iznajmljivali su i sobe u hotelu koji je bio u vlasništvu jednog od učesnika tog masovnog ubistva koje se desilo dva dana nakon početka bombardovanja, kada se OEBS povukao sa Kosova.

Nakon svih ubistava, skidano je zlato sa tela ubijenih, novac je vađen iz džepova. Na telima i u odeći  nakon vađenja posmrtnih ostataka iz zemlje nisu nalažene stvari od vrednosti...

*Koliko je, zapravo, duboka "Dubina", da li je ovaj istorijski događaj potpuno rasvetljen?

Određenom broju vozača je naređeno da za potrebe transporta 'tereta' nađu, pozajme ili iznajme civilni kamion (vojni se nisu koristili zbog straha od satelita i potencijalnih bombi), a da u zamenu za vozilo, ljudima od kojih ga iznajme vrate kamion sa napunjenim rezervoarom, što nije bila zanemariva cena.

Pre samog snimanja, jedan od vodiča je započeo priču i o tome šta se danas sve radi u bazi; kako se organizuju takmičenja u streljaštvu, zajedničke vežbe sa mnogim jedinicama iz drugih zemalja, zajedničke vežbe i sa FBI-em, i posebno je naglasio da je baš taj poligon na kojem se nalazimo, gde su se nalazile grobnice, najvažniji i najisplativiji za njih, jer zbog svoje dužine i omogućava da organizuju sva ta takmičenja i vežbeSam dokument, na kojem je napisan naziv akcije ''Dubina dva'', izdat je kao priznanica za novac koji je odobrilo Ministarstvo unutrašnjih poslova SRJ, za plaćanje radnika "Higijene" koji su, u toku noći kod Tekije, prebacivali leševe iz kamiona koji je isplivao iz Dunava, u kamion koji je zatim ta tela odvezao do jame u Batajnici. Toliko i toliko dinara za potrebe akcije Dubina II. O Dubini I se još uvek ništa ne zna. A ni Dubina II možda nije poslednja.

Da bih film snimio kako sam zamislio, neophodno je bilo snimiti lokaciju same masovne grobnice u Batajnici, onako kako ona danas izgleda. Nakon otkrivanja i u vreme otkopavanja jama, ekshhumacije, kamerama nije bio dozvoljen pristup. Nakon što se u junu 2001. započelo sa otkopavanjem tela, čitava akcija trajala je više od godinu i po dana. Siguran sam da se tada, iz dana u dan, u medijma prenosilo šta je, i ko je, tog dana pronađeno na tom lokalitetu, danas se ne bismo susretali sa tolikim neznanjem o tom slučaju, niti sa tolikim brojem teorija zavera...

Sve te priče o neljudskosti, tj. prećutkivanje tih priča i jesu odlika društva u kojem se fašizam, ksenofobija i šovinizam serviraju i servisiraju institucionalno. Zato je važno pričati te priče

Da bismo kao ekipa uopšte došlo do mesta gde su bile jame, koje se (i tada i sada) nalazi u bazi Specijalnih antiterorističkih jedinica (SAJ) u Batajnici bila je neophodna dozvola od Ministarstva unutrašnjih poslova, za ulazak i za snimanje. U zahtevu za snimanje jasno smo napisali o čemu pravimo film, kao i informaciju da je to deo inicijative da se na tom mestu napravi memorijal ili spomenik. Na naše iznenađenje, jednog dana dobili smo potvrdan odgovor. Možemo snimati tog i tog januara, u toliko sati, ali samo lokalitet na kojem su se nalazile jame, ne i celu bazu. Nakon ulaza u bazu, pokazivanja dozvole i identifikacije nas petoro iz ekipe filma, upoznali smo se sa dvojicom zaposlenih koji su tog dana bili naši pratioci. Oni su nas odveli do tačnog mesta, ali su i pazili da snimamo samo ono za šta smo dobili dozvolu, nijedan drugi kutak baze. Masovna grobnica je bila smeštena na samom kraju najdužeg strelišta u trening kampu, 300 metara dugog poligona za pucanje. Na samom lokalitetu nema nikakve oznake da je tu bilo zakopano više od 700 ljudi, civila, građana Srbije i Jugoslavije albanskog porekla, muškaraca, žena i dece. Više od šezdesetoro dece.

Za mene Dubina dva nije samo film o Kosovu i zločinima devedesetih, nego i film o Beogradu danas, sistemu, režimu i društvu u kojem živim i stvaram*Deo istine o lokalitetu Batajnica otkrili ste prilikom snimanja?

Tlo je blatnjavo i prekriveno čaurama. U razgovoru sa našim pratiocima dotakli smo se i teme filma na šta su oni rekli kako je za to što se desilo odgovorna bila druga ekipa, da niko od njih nije bio tada tu. "Koja budala je smislila to, i kako je mislila da će to da ostane zauvek sakriveno?", pitao se jedan od njih. Tako je postavio pitanje koje sam i ja postavio sebi kada sam prvi put čuo za ceo slučaj. Iz tih pitanja je i proistekao prvo jedan pa i drugi film, i celo istraživanje i zanimanje za zločin koji je - uprkos obimu ljudi koji su u njemu učestvovali, broju ubijenih, jezivoj ideji prevoženja i zatrpavanja - upadljivo nevidljiv i odsutan u našem društvu.

Političarima u Srbiji ne trebaju građani, ne trebaju im ni Srbi. Njima samo treba Srbija kao koncept, kao Bog, kao sklonište, kao osiguravajuća kompanija, treba im masa koja će prolivati krv za njihov džep

Pre samog snimanja, jedan od vodiča je započeo priču i o tome šta se danas sve radi u bazi; kako se organizuju takmičenja u streljaštvu, zajedničke vežbe sa mnogim jedinicama iz drugih zemalja, zajedničke vežbe i sa FBI-em, i posebno je naglasio da je baš taj poligon na kojem se nalazimo, gde su se nalazile grobnice, najvažniji i najisplativiji za njih, jer zbog svoje dužine i omogućava da organizuju sva ta takmičenja i vežbe. ''Nemoj da nas uništiš'', dodao je na kraju, malo u šali, misleći ne samo na film, nego na ono što bi iz njega moglo da se izrodi (a na kraju nije). Ta motivacija i to zaključivanje je ličilo i pravdanju i razlozima iz kojih su i sami zločini činjeni. Uvek je to neka materijalna korist, nekad sitna, džeparenje i bela tehnika, nekad stan u Beogradu, a ovog puta je to bilo zemljište, teritorija, parcela. Ako bi se taj deo strelišta odvojio i pretvorio u memorijalni centar, spomenik, ili na bilo koji način otvorio za javnost, biznis bi bio doveden u pitanje. "Profit džiklja kao korov iz polja mrtvih" govorila je Roza Luksemburg.

*Malo je umetnika koji inspiraciju nalaze u traganju za istinom o poslednjim balkanskim ratovima ?

Sve te priče o neljudskosti, tj. prećutkivanje tih priča i jesu odlika društva u kojem se fašizam, ksenofobija i šovinizam serviraju i servisiraju institucionalno. Zato je važno pričati te priče. Govoriti. To je prvi korak. Jer, staze nastaju hodanjem. Svaki oslobođeni govor, svaki glas koji guli naslage laži sa istine, je korak koji oblikuje te staze kroz šiblje zločina, mržnje i neljudskosti koje je bujalo, a i buja, na našem tlu.

Dimitrije Tucović pre više od sto godina piše pismo vladi, i javnosti, u kojem je obaveštava o zločinima koje je Srpska vojska počinila tokom Balkanskih ratova, nad albanskim civilima, i tim pismom traži da se za vinovnicima zločina ili učini potera, ili da se sa tim zločinima solidariše. "Ako se odlučite na prvo, to neće biti samo slaba satisfakcija, pa ipak satisfakcija uvreženom osećanju svakoga kulturnoga čoveka i jedan akt koji ona duguje uniženom ugledu srpskoga naroda, već i javna zaloga da će jedanput prestati da radi sistem istrebljenja jednoga celoga naroda. Ako vlada pokuša da preko ove javne optužbe pređe, onda će bar ogromne posledice ovoga sistema pred istorijom i srpskim narodom biti nepobitno ostavljeni njoj u odgovornost. A one će se pammtiti s kolena na koleno, kao što se pamte Vartolomejska noć, Sicilijansko večernje, Kišenjevo, i kao što će se pamtiti Demir-hisar i Doksat."

Dubinu dva i Teret, posmatram i kao jedno filmsko seme. To seme se može ili ne mora primiti u glavama i srcima gledalaca; može dobiti pravi smisao i veću snagu samo kada i ako proklija u tom tlu; kada i ako koren, stablo, grane i krošnja stasaju i očvrsnu, kada i ako, pored korena koji je u nama, dobiju i plod, ono što je vidljivo, zdravo i deljivo sa drugima oko nasZato za mene Dubina dva nije samo film o Kosovu i zločinima devedesetih, nego i film o Beogradu danas, sistemu, režimu i društvu u kojem živim i stvaram.

*I dalje, dakle, nema potpune istine o masovnim grobnicama u neposrednoj blizini Beograda?

Zašto danas više ljudi ne zna za ovaj slučaj, više detalja, hronologiju, imena i broj žrtava i, pre svega, imena i broj odgovornih za ubistva? Recimo, zato što je priča o otkriću masovne grobnice, kada je obelodanjena, iskorištena samo da se ukloni i Hagu isporuči jedan čovek, onog juna 2001. godine. Sistem se odmah nakon toga ponovo zatvorio i zaštitio, a mesto gde su jame, i priče koje vode do i iza njih, nanovo su zatrpane za javnost. Zato što se neguje kontinuitet neznanja, ignorisanja i ćutnje. Iako su neznanja, i ćutnje, najnasilniji elemement društva.

Tucović je odavno ukazao na to da su, u balkanske ratove, seljaci i sirotinja poslali sinove jedince, a političari i bogataši konje i mašine. Odnos koji većina novokomponovanih političkih elita ima spram države sličan je onom koji deoničari, vlasnici imaju spram kompanija koje poseduju

Zato se ovde uvek i samo govori o onome što je radio onaj ''drugi'', i su često jedini okvir i frekvencija koje je većina ljudi spremna i željna da prihvati i čuje. Zato je previše onih koji dozvoljavaju sebi i drugima preuzimanje i nametanje uloge Žrtve, jedino tako se mogu objasniti svi oni koji su opsednuti onim što ih čini drugačijim, ''boljim'' od ''drugog''.

''Dubinu dva'' i "Teret", posmatram i kao jedno filmsko seme. To seme se može ili ne mora primiti u glavama i srcima gledalaca; može dobiti pravi smisao i veću snagu samo kada i ako proklija u tom ’tlu’; kada i ako koren, stablo, grane i krošnja stasaju i očvrsnu, kada i ako, pored korena koji je u nama, dobiju i plod, ono što je vidljivo, zdravo i deljivo sa drugima oko nas. Takvo jedno seme može zasaditi svaki umetnik, ili pojedinac koji svojim radom i kroz svoj rad prkosi zaboravu, svako čiji rad podseća i upozorava, čiji čin je u isto vreme i pobuna i blasfemija protiv laži, podvala, sistema koji je i postavljen tako da bi se čuvale i negovale oni narativi i priče, one klase, koje su nedodirljive i samoproglašeno svete. Pikaso je rekao da slike nisu dekoracija za sobu nego oružje za odbranu i napad protiv neprijatelja. Pitanje je ko su neprijatelji? Ne želim da pravim filmove koji su ukras, zabava, dekoracija ovog stanja, prouzrokovanog ovim sistemom.

Jasno je da je za prave žrtve danas rezervisano samo relativizovanje njihove patnje, a sa ciljem dnevno-političke igre trovanja, zaluđivanja i priprema za nova klanjaOno što otežava borbu (istovremeno je čineći neophodnom) je to što živimo u društvu koje se guši u lamentiranju, kukanju o nedostatku para, podrške i pažnje, te raznim patetičnim i sentimentalnim oblicima samozaljubljenosti, samoviktimizacije i žala za samo i isključivo časnom i herojskom prošlošću (a iz tog žala se, na stid i sramotu, udara herojska pozlata).

*Dolazimo do pitanja kome to odgovara?

Onima koji narod koriste kao štit, kao zaklon za sopstvene grehe i zločine. Pričati o ovome zločinu (i bilo kojem zločinu) nikako ne može štetiti narodu ili državi. Naprotiv. Jedino na ovaj način - ako se o ovome govori i ako se na ovome insistira - oni koji su odgovorni za ubistva, zločine, nedela, neće nastaviti da mirno i pobednički ponosno hodaju našim gradovima. Nadam se da je normalna misao i prirodna želja da onaj koji je ubijao nedužne, civile, žene i decu - odgovara za to. Ali ne. Stotine i stotine ubica, ratnih profitera i krvnika bez straha hoda ulicama, parkovima, nazivamo ih komšijama, srećemo se u prolazu, prodavnici, javnom prevozu. Bioskopima i pozorištima. Sede u upravnim odborima, političkim strankama, vladi, i - tu leži poraz - imaju moćnog advokata i zaštitnika iza sebe - 'narod' i 'javno mnenje'.

Žrtve iz ratova devedestih su, i nakon otkopavanja i sahranjivanja, ponovo uklonjene, utišane, zatrpane. Čak je i njihova smrt kidnapovana od strane istih onih koji su je i omogućili, istih onih koji su, u smrt i ubijanje, ljude i slali

Razumljivo je da tim određenim osobama, sa imenom i prezimenom, ne odgovara da se sećanje na to neguje, da neko o tome progovara. Porazno je da 'narod' njihove argumente uzima za svoje i time pruža utočište huljama koji svoje zločine kriju iza cele države, naroda i društva. U tome im pomažu naši političari. I na vlasti i u većini opozicije. Pohlepa i licemerje poravnavaju.

*Kao da se, nakon toliko vremena, zaboravlja ko je i na koji način učestvovao u ratovima?

Političarima u Srbiji ne trebaju građani, ne trebaju im ni Srbi. Njima samo treba Srbija kao koncept, kao Bog, kao sklonište, kao osiguravajuća kompanija, treba im masa koja će prolivati krv za njihov džep. Tucović je odavno ukazao na to da su, u balkanske ratove, seljaci i sirotinja poslali sinove jedince, a političari i bogataši konje i mašine. Odnos koji većina novokomponovanih političkih elita ima spram države sličan je onom koji deoničari, vlasnici imaju spram kompanija koje poseduju. Odnosu koji vernici imaju spram svoje religije, svog Boga. Za njih, priznati zločin znači sniziti vrednost akcija kojima se diluje, kazati istinu znači desakralizovati nešto što je sveto. Pljunuti u lice bezgrešnom Bogu. Zato trpe i štite koljače. Na kraju, oni su ih u to i slali. Deo su istog zapleta.

Film je, za mene, prostor i prilika da, na blizak mi način, progovorim o ljudima, idejama, osećanjima, događajima, mestima i fenomenima koje smatram skrajnutim, nepredviđenim, slučajno ili namerno neobrađenim, prećutanim i zaboravljenim, a meni bitnimLjudi su naseli na tu podmetačinu, zamenu teza, te u ime svojih ugnjetača vodi inkvizicije protiv onih koji se pobune govoreći istine, protiv onih koji se trude da osvešćuju i bude. To se vidi u dobronamernosti i slepilu spram sveprisutne buke i laži sveprisutnih političari i bogataša, te zlonamernosti, podozrenju, sumnji i preziru prema svakom razumnom glasu sa klasne, rodne, političke, umetničke margine.

Parafraziraću Džejmsa Boldvina koji kaže da "Društva to nikad ne prepoznaju, ali rat koji umetnik vodi sa svojim društvom je rat iz ljubavi, i on se u tom ratu ponaša, u najboljem slučaju, onako kako se ljubavnik ponaša - razotkriva voljenu osobu sebi, pokušava da je razume i objasni u celosti, i, kroz otkrića i otkrovenja do kojih dođe, ostvaruje slobodu koja je neophodna za odnos baziran na istini i iskrenosti."

*Istina je i u masovnim grobnicama koje nisu otkrivene?

Ratovi nisu završeni. Hiljade ljudi se još uvek vode kao nestali. Neotkopane masovne grobnice su svuda oko nas, a i dalje nema, makar i anonimnih, dojava o lokacijama neotkrivenih jama. Zašto? Zavet ćutnje je očigledno i dalje jak. Jasno je da je upravo ta količina nestalih ljudi tajna koja povezuje sve zemlje koje su kroz te ratove nastale. Zajedničko je da su upravo civilne žrtve najmanje dobile nakon završetka ratova. Ako bi se otkrile sve tajne masovne grobnice, otkrili i prebrojali svi mrtvi, utvrdila količina proizvedene smrti na svim stranama, onda se ne bi moglo tako profitirati na manipulaciji obimom žrtvi, samoviktimizaciji, ne bi moglo više da se licitira po pravilu napumpanim brojkama, ni da se perpetuira sada već svakodnevno prvenstvo u tome ko je najveća Žrtva. Kada bi se to uradilo, moralo bi se pričati o zločinima, i realnom, a ne mitskom, obimu istih. O konkretnim ubicama, nalogodavcima, ali i onima koji su te ubice štitili, koji su o njihovima delima ćutali i žmurali. Žrtve su zato dobre samo kada se njima može manipulirati, a lako se manipulira onima kojima oduzmeš glas da se odbrane od te manipulacije. Kada sakriješ telo onih čija tela su dokaz.

Jasno je da je za prave žrtve danas rezervisano samo relativizovanje njihove patnje, a sa ciljem dnevno-političke igre trovanja, zaluđivanja i priprema za nova klanja.

Žrtve iz ratova devedestih su, i nakon otkopavanja i sahranjivanja, ponovo uklonjene, utišane, zatrpane. Čak je i njihova smrt kidnapovana od strane istih onih koji su je i omogućili, istih onih koji su, u smrt i ubijanje, ljude i slali. Isti ti koji su profitirali u ratovima, sada profitiraju u miru, ponovo profitiraju na kontrolisanju smrti onih čiju smrt ne žele da prepuste istini i činjenicama, nego i nju, takvu nevidljivu, nerešenu ućutkanu smrt, ugrađuju u neke nove mitove o herojskim bitkama i svetim žrtvama.

*Da li je film pravi medij, umetnički izraz kojim treba da se progovori? Da li Vaša istina lakše dolazi do mladih ljudi, ako uopšte i dolazi?

Film je, za mene, prostor i prilika da, na blizak mi način, progovorim o ljudima, idejama, osećanjima, događajima, mestima i fenomenima koje smatram skrajnutim, nepredviđenim, slučajno ili namerno neobrađenim, prećutanim i zaboravljenim, a meni bitnim.

Što se tiče stila i pristupa koji koristim u ovom fimu, znao sam da ne želim da Dubina dva bude video rekonstrukcija događaja, sa akcijom, atraktivnom montažom i sličnim zabavnim sadržajem toliko puta viđenim u sličnim formatima. Mislim da svi već znaju kako to izgleda, svi smo non-stop okruženi slikama i nasilja i akcije i spektakla, i ne zanima me da učestvujem i taloženju toga. Želeo sam da film odmaknem od standardne distribucije činjenica i informacija, objašnjavanja i prostog pokazivanja. Želeo sam da se obratim direktno doživljajima i mašti gledaoca, želeo sam da im dopustim da sami stvore svoje slike. Da budu saučesnici u stvaranju filma, i time preuzmu mali deo odgovornosti za ono što su saznali. Nadam se da se pitanja postavljena, i slike stvorene, na ovakav način mnogo dublje graviraju, duže traju, i glasnije odjekuju u nama.

Film treba da bude nešto što smeta - kamenčić u cipeli - nešto što onemogućava udobnost, naročito udobnost u isključivosti, mržnji i lažimaFilm treba da bude nešto što smeta - kamenčić u cipeli - nešto što onemogućava udobnost, naročito udobnost u isključivosti, mržnji i lažima.

I mi smo nekad bili ti mladi na koje se ovi stariji žale, kojima jedni druge plaše, koje snishodljivo optužuju za mračnu budućnost ili odumiranje. A mi smo, kao i ovi današnji mladi, sa raznih nezaobilaznih autoritativnih pozicija bili učeni mitomanijama i zaverama, pričama, slikama, zvucima onih koji smatraju da iznad svega treba voleti sopstvenu naciju. ''Sve što postoji nalazi svoje opravdanje samo u meri u kojoj služi naciji. Ukoliko joj ne služi, samim tim ne valja.'' lepo opisuje Buden ono u čemu živimo poslednjih tridesetak godina. Ako su odrasli ti koji to plasiraju, neguju i na tome insistiraju, ako je vlast ta koja to uvodi u institucije kulture i obrazovanja, kako očekivati drugačiju mladost?

Ovim filmom se pozivam na jednu danas prećutkivanu i svakodnevnu brisanu tradiciju. To je tradicija antifašizma, internacionalizma, bratske solidarnosti među narodima, istine i ne mirenja sa zločinima a ne tradicija skretanja pogleda i pravdanja. 

Zato je neophodno da se akcije koje preduzimamo, filmovi koje pravimo, obraćaju, kako Pazolini kaže, upravo tim mladim "fašistima", i onima koji su na putu da to postanu - da ih obrazuju, otrežnjuju od zabluda, da služe kao melem na otvoreni prelom empatije, logike i zdravog razuma. Treba '"pripremati nove vitezove za borbu protiv lažljivaca'' jer se obezvređivanjem logike i istine neprestano povećava broj onih koji žele život u laži, onih kojima ne smeta relativizacija činjenica, banalizacija života.  'Onaj koji napuni svoje ruke banalnostima ne može ni ubrati voćku, ni držati motiku, ni držati knjigu' kaže negde Enes Halilović.

 Mladima se danas nudi isključivo jedna pročišćena, bezopasna i, po vlastodršce, isplativa verzija naše istorije i tradicije: pravoslavlje, Kosovo, žrtvovanje, Srbi kao žrtve, mitovi, herojske bitke, manastiri i crkve, bezgrešnost nacije kroz istoriju. I ništa drugo. Kao da je ovde postajala i da postoji samo jedna jedina i upravo ta tradicija na koju se mladi mogu, i trebaju pozivati. A istorija nas uči postojanju više tradicija, i da se, u okviru jednog naroda ili prostora, vrednosti iz kojih nastaju tradicije, i lekcije koje one nude, nekad dopunjuju, postoje paralelno, a često sukobljavaju. A i nekada se jedna briše na uštrb one druge.

*Sukob dveju različitih koncepcija, odnosno istorijskih fakata?

Pitanje je samo na koju od njih se nasloniti. Ovim filmom se pozivam na jednu danas prećutkivanu i svakodnevnu brisanu tradiciju, jednako srpsku, jugoslovensku, tradiciju na koju su se oslonili, branili i istovremeno stvarali moji preci, a koja se danas mladima prećutkuje, onemogućava se dodir sa idejama na kojima je zasnivana. Tragovi te tradicije se zatiru, spomenici ruše ili izmeštaju, na njihovo mesto stavljaju raspevane fontane ili tržni centri. To je tradicija antifašizma, internacionalizma, bratske solidarnosti među narodima, istine i ne mirenja sa zločinima a ne tradicija skretanja pogleda i pravdanja. Tradicija borbe protiv okupatara, ugnjetača i njihovih pomagača, a ne tradicija saradnje sa njima. Već je i mojoj generaciji ukinuto da o ovoj tradiciji čuje nešto u srednjoj školi, te lekcije su bile ili preskakane ili zamenjene i obojene jednim drugim ideološkim predznakom.

Svi nacionalizmi su ostaci životinjskog u telu čitavog čovečanstva, i da se svakog dana protiv tih nagona treba boriti da bi se postalo i ostalo čovekomJasno je da je ta prećutkivana i planski zaboravljena tradicija direktno suprotstavljena onome u čemu mi živimo danas tj. onima koji su ovo stanje i stvorili i koji u ovom sistemu profitiraju. Ta tradicija, ta ideja solidarnosti i razumevanja i otvorenosti, dugo je prisutna među Jugoslovenima, i među Srbima, i te ideje nisu vezane samo za jedan kratak period između Drugog svetskog rata i ratova devedesetih. One su inspirisale upravo tu borbu, prvo internacionalnih jguoslovenskih brigada u Španiji, zatim narodno-oslobodilačku borbu na teritoriiji Jugoslavije za vreme rata, kada su se u partizanima, brat do brata, borili i Srbin, i Hrvat, i Albanac, i Slovenac, i svi oni koji su delili mržnju prema okupatoru i ljubav u ideje jednog nadnacionalnog društva ljudi.

*Ideja bratstva i masovne grobnice?

Dimitrije Tucović danas smeta onima koji su inspirisali, naređivali, organizovali, sproveli u delo masovnu grobnicu civila u samom predgrađu glavnog grada naše zemlje. Naravno da njima danas ne trebaju novi tucovići, niti njegova bista koja opominje i podseća, ona nema šta traži u takvom gradu. Spomenik čoveku koji se pre sto godina zalagao za "balkansko bratstvo među narodima", za istinu o zločinima i kažnjavanju odgovornih za iste, uklanja se iz javnosti, a na njegovo mesto se stavlja šarena i raspevana kineska fontana. Nije narod drugačiji, iako deo njih tapše i igra uz zvuke fontane, vlast je ta koja ima i politčku i ekonomsku volju da diže spomenike, ili ih uklanja, i time sprovodi i pokazuje svoju viziju sreće, boljitka, razvitka, vrednosti koju narod ima da sledi i da joj teži. Slično je na svim poljima, tako da ti naši mladi o kojima se goovori i nemaju izbor osim da, kroz bunt, radoznalost i inat, nađu neke svoje prostore sa kojih će pokazivati ono što misle i osećaju o svetu, državi, gradu, društvu u kojem žive. Na tom putu ih čeka osuda i napadi onih koji brane nedodirljive ideje, ljude, teme.

Otkriće života bez dominacije te nacionalne ideje, a do toga se došlo sporo, je otrežnjujuće i oslobađajuće delovalo na mene. Shvatio sam da ceo život živim u kulturi nacionalne dogme, i da ako bi nešto trebalo da se promeni, to bi na prvom mestu trebala bila upravo ta kultura. Ja sam odlučio da, u to ime, pravim filmove

Krleža je napisao da ''Biskup grof Drašković, koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva, koje je u stanju da pomiri hrvatskog kmeta sa hrvatskim grofom. Ja, dakle, hrvatstvo biskupa i grofa Draškovića ne priznajem za svoje hrvatstvo, stoljećima kulturno jalovo, a politički parazitsko i renegatsko, ja izrazito poričem, što još uvijek ne znači da sam i negator "hrvatstva kao takvog" i da biskup i grof Drašković ima monopol na svoje biskupsko i grofovsko hrvatstvo, a ja na svoje pučko i narodno nemam. Hrvatstva "kao takvog", hrvatstva "an sich", hrvatstva po sebi uopće nema, i bilo bi dobro da se sporazumijemo o vrijednosti i o smislu nekih pojmova. Ničeg na ovoj planeti "kao takvog" ili "po sebi" nema, pa čak ni naše planete "kao takve" - po sebi same. "Po sebi", dakle, ovo naše hrvatstvo ne postoji, jer nije balon da lebdi nad vremenom i nad prostorom, a nije ni Platonska ideja, da bi naše misli o njemu bile tek božanski odraz jednog vrhunaravnog pojma.'' Zameniti hrvatstvo sa srpstvom, i shvati se da si svi nacionalizmi ostaci životinjskog u telu čitavog čovečanstva, i da se svakog dana protiv tih nagona treba boriti da bi se postalo i ostalo čovekom. Da su jedine borbe koje vredii voditi one za pravdu, istinu i jednakost među ljudima, a ne one u ime naše na uštrb druge nacije ili klase (što postaje sve prisutnije i vidljivije). Treba ''strpljivo objašnjavati'' ovakve stvari sa pozicija političke i institucionalne visine, a ne margine, pa možda jednog dana i bude manje šovinizma, rasizma i fašizma na ulicama, stadionima, školama, crkvama, slavama, ekranima svih boja, oblika i veličina.

*Film "Dubina dva" pobrao je brojne nagrade; kao što to obično biva, najpre u inostranstvu, potom i u regionu i Srbiji.

Zbog same eksperimentalno-dokumentarne forme ali i događaja, teme koju obrađuje, "Dubina dva" je možda unapred bila osuđena na slabije interesovanje publike i kraći život. Ali, nakon selektovanja na Berlinale to se malo promenilo, film je postao vidljiviji i prisutniji i u medijima, i na festivalima. Film je, do sada, prikazan na više od 50 festivala, dobio je dvadesetak većih ili manjih nagrada, u Sankt Petersburgu, Firenci, Londonu, Nansiju, Kaselu, Budimpešti, Majorci, a meni je vrlo bitno i drago što je nagrađen i u Skoplju, Podgorici, Ljubljani, Zagrebu, Beogradu i u Prizrenu.

Iz filma Teret koji će biti prikazan na Filmskom festivalu u KanuU komentarima na vest o premijeri filma na sajtu Politike, tim koji je radio na filmu i ja nazvani smo propagandnim marionetama kojima je cilj zataškati zločine počinjene nad Srbima i proglasiti čitav srpski narod genocidnim. Implicira se i to da je poznato kako i šta treba činiti sa izdajnicima iz redova sopstvenog naroda. I sve to napisali su komentatori koji nisu imali nikakvu mogućnost da vide film. Od tada, svakih par nedelja primim po neku preteću poruku od strane raznih likova koji su isprovocirani samim postojanjem ovog filma (postojanjem onoga koji javno govori o ovome) a koji, takođe, nisu gledali film. Očigledno ih film i ne zanima. To ih nije sprečilo da ironičnim komentarima koji tvrdoglavo vrište ''ja, pa ja'' pokušaju sve da relativizuju, mene ukore, prozovu za ''izdaju'' te pozovu da se, pravljenjem filma o ''pravim i jedinim žrtvama - onim 'našim''' - 'iskupim' i vratim u nacionalni tor. To je opet ta priča o insistiranju na samo jednoj tradiciji, istoriji, čistini. Ne ide, meni taj nacionalni identitet ne znači ama baš ništa. Odrezan sam od majčine vrpce. Ljudskost nije povezana sa tim, a zlo pogotovo nije. Otkriće života bez dominacije te nacionalne ideje, a do toga se došlo sporo, je otrežnjujuće i oslobađajuće delovalo na mene. Shvatio sam da ceo život živim u kulturi nacionalne dogme, i da ako bi nešto trebalo da se promeni, to bi na prvom mestu trebala bila upravo ta kultura. Ja sam odlučio da, u to ime, pravim filmove.

Filmom treba problematizovati, secirati i propitivati svoje (uglavnom nasleđene) pozicije i sistem u kojem živimo i stvaramo, te sve ono što se tu nudi i nameće kao nedodirljvo i jedino ispravno

Nije bilo problema na samim projekcijama u Srbiji, niti na razgovorima nakon filma. Sve projekcije su, osim festivalskih, bile besplatne, svako je mogao da dođe, pogleda film i kaže šta ima. Film je prikazan u desetak gradova, videlo ga je oko hiljadu ljudi, to uglavnom onih koji su više ili manje bili upoznati sa slučajem. Film je videlo dosta mladih ljudi, tinejdžera, koji nisu baš ništa znali o masovnim grobnicama, zločinima, prikrivanju. Publika nakon gledanja i slušanja ove priče uglavnom reaguju slično, dosta ljudski: ili su potreseni, zamišljeni, nemi, ili su revoltirani i besni zbog toga što se desilo, zbog sopstvene neobaveštenosti, obima organizacije i broja ljudi koji su u tome učestvovali ali i ćutnje i surovosti odgovornih. To važi i za Srbiju i za sve ostale zemlje u kojima je film prikazan. Pitanja koje dobijamo su slična, ljudi reaguju tako što uvek uspostave vezu ili sa zločinom iz prošlosti sopstvene zemlje, ili sa prećutkivanjem zla u svom društvu danas.

*Mora li filmom neko da se napadne, kakvi su efekti?

Tu je negde i suština onoga što sam ovim filmom želeo da naglasim: značaj preuzimanja i pokretanja priča o odgovornosti, bez večitog traženja alibija i upiranja prsta, i kamere, ka onom ''drugom''. Iako mislim da je to iz samog filma jasno, o tome sam i pričao gde god da je film pušten, a najviše u Srbiji i komšijama sa prostora cele Jugoslavije. Mislim da kamere i prste treba uperiti ka sebi i svom okruženju te film iskoristiti kao ogledalo (kakav god odraz bio) a ne kao prostor samoviktimizacije. Filmom treba problematizovati, secirati i propitivati svoje (uglavnom nasleđene) pozicije i sistem u kojem živimo i stvaramo, te sve ono što se tu nudi i nameće kao nedodirljvo i jedino ispravno. Treba ugristi i zagnjuriti u to što je naša generacija nasledila, videti šta je ugrađeno u temeljima, šta u zidovima, šta se krije po fijokama, tavanima, u podrumu. U ormanima. Kako vreme prolazi, nadam se da ljudi shvataju da krivci za stvarnost u kojoj živimo ne mogu da budu samo oni ''Drugi''.

Kako vreme prolazi, nadam se da ljudi shvataju da krivci za stvarnost u kojoj živimo ne mogu da budu samo oni DrugiSve to je na kraju i nevažno jer ono što imaš da kažeš mora stati samo u tih 90 minuta filma. Svi naknadni tekstovi, intervjui, objašnjenja, opravdanja su višak, vrsta promocije ili samopromocije, ili jednostavno kukanje i pravdanje što neke stvari nisu ispale kako su bile zamišljene, i sve to ubija onu magiju i misteriju filma na kojem si radio godinama da bi samo i jedino i uvek u istih nerpomenljvih 90 minuta - rekao sve ono što želiš i šta imaš.

Oceni 5