Neprolazna ljepota i hrabrost

Ta, 1981. godina bila je zlatna i posljednja velika godina jugoslavenskog novog vala. Sve ono što se u začecima punka i novog vala kuhalo 1978. i 1979. godine, nakon Titove smrti u svibnju 1980, a posebice tijekom 1981. godine svom je snagom prokuljalo “iz podruma i s krova”. Reći kako se prostor slobode stvorio fizičkom smrću Tita bilo bi prejednostavno. Niz je drugih faktora utjecao na uspon novog vala, od undergrounda Ljubljane, Rijeke i Zagreba, uskoro i Beograda, do glazbe za široku publiku i tržišnog fenomena koje je promijenilo čak i Bijelo dugme koje je u samo sezonu-dvije postalo zastarjelo. 

Prije svega to su bili talentirani pojedinci opijeni londonskim punkom i novim valom koji su u gotovo gerilskim uvjetima počeli osnivati prve bendove i održavati prve konerte. Drugi faktor bili su “omladinska glasila” poput “Poleta” i njegovih kritičara poput Svena Semenčića i Vlatka Frasa koji su pod palicom tadašnjeg urednika Ninoslava Pavića prigrlili zametke ovdašnjih punk i novovalnih bendova i tretirali ih onako kako je nove bendove u to isto vrijeme u Britaniji tretirao New Musical Express. Treći faktor bila je pojava klubova poput Lapidarija i Kulušića dotiranih državnim novcem.

Igor Mirković u knjizi “Sretno dijete”, prema tezi Srđana Sachera, taj proces opisuje riječima “rock'n'roll je tada dospio u sfere državne umjetnosti, na manje očit, ali prilično sličan način na koji su to bili film, kazališta i veliki simofnijski centri – dakle, dotirane kulturne sfere koje će nestankom socijalizma i pojavom nemilosrdnih mehanizama tržišta zapasti u goleme probleme”.

U istoj knjizi možete naći i citat iz tada vodećeg britanskog rock magazina “Melody Maker”: “Činjenica da se u državi na rubu propasti punk ipak tolerira, dobar je znak. Na kraju krajeva, snaga države djelomično ovisi o stupnju dopuštene drutšvene kritike – ako ništa drugo, jugoslavenski sastavi nisu doživjeli sudbinu njihovih čeških istomišljenika, čiji su napori bili nagrađeni tako što su ih stavili iza rešetaka”. Dakle, to je napisao “Melody Maker” iz kapitalističke zemlje kojom je zavladala Margaret Thatcher i teško da treba tražiti bolje potvrde za tezu koliko je jugoslavenski socijalizam bio mekši i dopuštao više od socijalizama istočnog lagera, a postoje i teze kako je Tito sredinom 70-ih naložio da se rock kao sve masovniji fenomen među mladima kooptira u omladinske klubove. Kod nas su iza rešetaka završili akteri uvelike izmišljene naci-punk afere u Ljubljani 1981. godine.

Naravno, nije bilo sve dozvoljeno, a u svijesti i glazbenika i njihovih diskografskih urednika postojala je autocenzura. Znalo se dokle se s kritikom može ići, a postojale su razne smicalice kako da se eventualnoj cenzuri doskoči. Usto, najveći dio punk i novovalnih bendova usredotočio se na lijevu kritiku tadašnjeg socijalizma i bunt protiv dosade i sivila u gradovima, a ne na kritiku iz pozicije nacionalizma i klerikalizma koja nigdje na svijetu punk i novovalnim bendovima kao izrazito ljevičarskim glazbenim pokretima baš i nije bila bliska, osim i krugovima oko skinheadskih, odnosno Oi! punk bendova.

Sve ovo, naravno, ne umanjuje ljepotu, hrabrost Johnnyja B. Štulića i veličinu “Sunčane strane ulice” Azre kao jednog od najboljih (dvostrukih) albuma bivše Jugoslavije. Urednik albuma, Siniša Škarica kaže kako “Sunčana strana ulice” stoji uz bok “najboljih dvostrukih albuma kao što su ‘River’, ‘London Calling’, ‘Exile On Main Street’ ili ‘White Album’...”. Dolazio je na ta snimanja, snimao i neke prateće vokale i to je bila “čista zabava, od uvodne ‘041’ pa do pjesme ‘Odlazak u noć’ “, a čim je donio master trake u Jugoton “igrom slučaja je navratio Bregović i kad ih je čuo, ostao je bez teksta.”

Imao je i zašto. Bijelo dugme u to vrijeme, premda još vrlo popularno, bilo je posve inferiorno Azri, Filmu, Prljavcima, Pankrtima, Parafima, Idolima, Orgazmu, Šarlu i drugim novovalnim bendovima. Ako je na manje sastave još i mogao odmahnuti rukom, rastuća popularnost Azre diljem Jugoslavije počela je ugrožavati teren na kojem je Bijelo dugme gotovo pa imalo monopol ili ga donekle dijelilo s Parnim valjkom i tada također rastućom popularnošću Riblje čorbe. No, Azra i Johnny bili su neka druga, mnogo važnija priča. Dragan Kremer u “Džuboksu” je Štulića proglasio “Gubec-begom”, velikom gubicom domaćeg rocka i ustvrdio: “Album ‘Sunčana strana ulice’ neosporno je jedno od vrhunskih ostvarenja domaćeg novog vala, a i rock'n'rolla u Jugoslaviji uopšte. Po položaju koji u tim oblastima zauzima, može se slobodno usporediti s ‘London Caling’. Sličnosti nisu beznačajne: obje ploče donose svojim tvorcima proširirivanje izraza, instrumentalizacije, vraćanje u šezdesete (ili napredovanje od korijena na koje je punk doveo), a obilje dugih tekstova su istinski promišljen, a ipak spontan angažman nabijen osjećanjima. I Azra i Clash mogu u takvom izdanju poslužiti kao primer uključivanja u ozbiljna društvena zbivanja”, zaključuje Kremer pa izravno uspoređuje “Spanish Bombs” s “Poljskom u mom srcu”, a pjesmu “London Calling” s “041” i “Grad bez ljubavi”. te “Lover's Rock” s “Fa-Fa-Fa”.

Nepobitno, Dugme je bilo out, Azra je bila in, a Štulić postao najveći pjesnik, maltene mesija jugoslavenskog rocka čiju karizmu tada nije bilo bedasto usporediti s karimzom Springsteena ili onom Dylana u 60-ima. Želja da Zagreb postane London u malom, nekako je postajala sve legitimnijom, a generacije kojima su godina prošle u dosadi i učmalosti provincijskog grada sada su odjednom mogle punim plućima uživati u plodovima uzavrele rock'n'roll scene za koju se govorilo da je najinteresantnija istočno od Londona. Čak i da te usporedbe nisu bile na mjestu, mi koji smo tada bili srednješkolci i večeri trošili po Studentskom centru, Kulušiću, Lapidariju i Jabuci te se muvali oko Zvečke i Kavkaza imali smo dojam da ne odrastamo bitno drukčije od naših vršnjaka u Manchesteru ili Berlinu. Nismo tamo bili, ali smo znali da nas pale iste stvari i da nas fura ista glazba. Dijelili smo iste heroje i imali neke svoje poput Pankrta ili Azre. Oni su za nas svojim koncertima i svojim albumima stvarali novi prostor slobode, a postojao je i dojam da se igraju s vatrom koja i nas grije.

Danas nije više lako detektirati koliko su pritisci na Azru i ostale bendove jugoslavenskog novoga vala bili stvarni, a koliko se tek “puhalo na hladno”, no činjenica jest da je trebalo imati hrabrosti da se napišu i objave pjesme poput “Kurvinih sinova” i “Nemoj po glavi D.P.”, “Poljske u mom srcu” ili “Nedjeljnog komentara” koja je sjetlo dana ugledala tek u live verziji na trostrukom “Ravno do dna”.

“Album ‘Sunčana strana ulice’ nije imao problem, ali na ‘Ravno do dna’ smo u dogovoru s tadašnjim direkotrom Jugotona Mirkom Bošnjakom ispisali cijeli niz fusnotica uz pojedine pjesme jer smo njušili mogući pritisak zbog pjesme ‘Nedjeljni komentar’. Pa smo njoj dodjelili fusnoticu ‘lokalnim bogovima’, a onda i ‘Kurvinim sinovima’ fusnotu ‘imperijalizmu i hegemoniji’. Nisam siguran je li pritisak dolazio od Šuvara ili se danas svi pritisci njemu pripisuju zbog tada aktualne Bijele knjige ili njegove tadašnje pozicije Sekretara za kulturu”, kaže Siniša Škarica, urednik u Jugotonu tada izravno zadužen za albume Azre i drugih rock bendova.

“Ako je bilo neke cenzure, bilo je autocenzure. Johnny je uživo pjevao ‘Rusi dolaze’, a na studijskoj verziji ‘Kurvinih sinova’ je pjevao ‘oni dolaze’. Danas mi se ‘Nedjeljni komentar’ ne čini ništa paprenijim od ‘Poljske u mom srcu’ ili ‘Nemoj po glavi Druže Plavi’.... Zvanična je politika vjerojatno imala neko ne baš pozitivno mišljenje o tim pjesmama, ali nije radila pritiske. Ta autocenzura mogla je amortizirati napade, a postojale su i te fusnote kojima smo pribjegli kako bi ‘Ravno do dna’ izašla s pjesmom ‘Nedjeljni komentar’. Možda smo puhali na hladno pa smo pisali te fusnote, a definitivno je svojom političkom zaleđinom Mirko Bošnjak osigurao da ne bude problema.”

Daleko od toga da hrabrosti nije bilo, ali i ta igra s cenzorima i politikom davala je aureolu Johnnyju kao čovjeku većem i važnijem od sistema koji će se za koju godinu početi neumitno i nepovratno urušavati. Doduše, pitanje je li ono što smo dobili 90-ih bilo bolje ili gore od 80-ih koje pamtimo, posebice završetak te dekade, kao možda najveću slobodu koju ćemo iskusiti u našim životima. Danas se svašta može napisati, ali jesmo li slobodniji nego 1989? Zaključak izvucite sami, a nepobitno je i da je Johnny, a s njime i većina drugih junaka novoga vala, početkom 80-ih istupao s pozicije lijevog ili anarhističkog, a ne desnog, nacionalističkog i klerikalnog spektra kritike za kojeg također dobro znamo što nam je devedesetih donio.

Činjenica je i da je igra s raznim komisijama, pa tako i famoznom, takozvanom Komisijom za šund bila vrlo zabavna, ponekad i dogovorena. Uostalom, ne jednom je Darko Glavan u toj Komisiji izravno branio Prljavce, Azru, Pankrte i Parafe pa je tako uspio obraniti i Azrinu “Sunčanu stranu ulice” od tog poreza koji je mogao tržišno pokopati taj dvostruki album. Zanimljivo, spor je bio oko pjesme “Fa-Fa-Fa”, a ne oko “Poljske u mom srcu” ili “Kurvinih sinova”, no Glavan je inteligentno objasnio kako spomenuta pjesma “možda jest lascivna, ali nipošto nije kič”. 

“Treba imati na umu da je često ta tzv. Komisija za šund branila estetske kriterije bendova poput Azre, Pankrta ili Parafa. Izbacivanje pjesme ‘Radničke klasa odlazi u raj’ s prvog albuma Haustora bilo je izuzetak koje je potvrđivalo pravilo da problema najčešće nije bilo, pa čak ni s nekim podjednako škakljivim ili kritički intoniranim pjesmama. Možda i zato jer smo znali kako, gdje i s čime se možemo poigrati u sistemu koji je bio manje krut od onih u Istočnom bloku. Uostalom, Sex Pistols su tek za Virgin objavili svoj debi album, nakon promjena nekoliko diskografskih kuća koje nisu imale hrabrosti obajviti taj album, a kod nas ‘Never Mind The Bollocks’ nije izašao jer se državni vrh smatrao kako bi njegovo objavljivanje moglo naštetiti odnosima između Ujedinjenog kraljevstva i Jugoslavije”, objašnjava Škarica.

Napomenuo bih i kako je FBI na oku imao Hendrixa, Lennona i niz drugih rock zvijezda smartajući ih opasnima za njihov društveno-politički sistem pa je logično kako je i jugoslavenska Služba državne bezbednosti pratila što ovdje čine punk i novovalni akteri i dio njihove publike. Takvih problema, primjerice s Panrktima, bilo je i u Sloveniji. Urednik debija Pankrta “Dolgcajt” Dušan Velkaverh za knjigu kolege Igora Bašina o slovenskom rocku i politici kaže: “Možda je bilo nešto tekstova koji bi bili sporni sa stajališta tadašnjeg društveno-političkog sistema, no nakon razgovora s Gregom Tomcem i Igorom Vidmarom zaključio sam da u društveno-kritičnoj ploči nema ništa lošeg. Nije bilo ozračja političkih pritisaka nego ozračja autocenzure, a nju sam suzbio u sebi i preuzeo odgovornost. Posljedica nije bilo. Ideja ‘Dolgcajta’ je bila u tome da je vladala dosada koju je s radikalnim tekstovima trebalo razbiti i to nam je uspjelo”. Ta dosada, odnosno želja da ju se razbije u konačnici je bila i gorivo drugih punk i novovalnih bendova koji su ubrzo krenuli stopama Pankrta. Možda i više nego politika.

S estetske strane, osim nekih zamjerki na produkciju, kakve se mogu uputiti većini novovalnih albuma s početka 80-ih, prigovora na “Sunčanu stranu ulice” gotvo da i ne može biti. To doista jest magnum opus Azre, ali i fascinatna freska grada koji se budi iz dugog i mračnog sna, oslikana osobnim frustracijama, ljubavnim zgodama, likovima koji su često bili stvarni, te političkim rogoborenjem protiv zakrečenog sistema koji ne shvaća što će mu se uskoro dogoditi. Nervozan, nabrijan, gorljiv i napet do pucanja po svim šavovima, Johnny se na “Sunčanoj strani ulice” ukazuje kao definitivni glasnogovornik generacije zadojene novim valom čak i kad pjesnik okreće leđa gomili koja ga slijedi ili srodnim bendovima, a sve zbog potrebe da ostane izdvojen, samosvojan i originalan. Usto, “kao legitimni zagovornik Zagreba, uz Jasenka Houru koji se usmjerio na istočno predgrađe Dubravu, Štulić je briljirao u gradskoj tematici, a obojica su dobili konkurenciju u Juri Stubliću koji je nastupnim albumom Filma, s bivšim Đonijevim društvom, ostvario facinantan diskografski prvijenac”, poentira kolega Hrvoje Horvat u Štulićevoj biografskoj knjizi “Fantom slobode”.

“Đoni je u tekstovima bio sposoban zabilježiti detalje koji su mnogima promicali, dokumentarističkim postupkom zbog kojega se činilo da su pjesme, i kada to nisu bile, proizvodi stvarnih situacija, izrečene svakodnevnim govorom”, zaključuje Horvat svoju kritiku “Sunčane strane ulice”.

Doista, “Sunčana strana ulice” i danas se doima poput duge lude noći naelektrizirane osobnim paranojama, političkim neurozama, likovima sa šankova i ljubavnim aferama u nedjeljno jutro u gradu koji je možda bio tek nebitno industrijsko središte jedne čudne zemlje impregnirane sivim sistemom, ali koji se nama, tadašnjim srednješkolcima baš zbog ovakvih albuma i koncerata tadašnjih novovalnih bendova činio vraški uzbudljivim i napetim. Baš zbog albuma poput “Sunčane strane ulice” nije se teško složiti Igorom Mirkovićem kako smo imali jedno jako “sretno djetinjstvo”. Sretnim su ga činili heroji poput Johnnyja čije neuroze, koje su kuljale iz rilni te velike dvostruke LP ploče, doista jesu bile i naše koliko i njegove, htio on to ili ne, pri čemu su socijalne teme, politika, protivljenje i ljubav na “Sunčanoj strani ulice” izmiješani su u gotovo najboljem mogućem omjeru.  

Čitati između redaka bilo je jako slatko, a iz te igre riječima proizlazi i oduševljavajuća činjenica da “Sunčana strana ulice” nije ništa izgubila od svoje prvotne ljepote. OK, puno se toga promijenilo i u Poljskoj i u Hrvatskoj, i na bolje i na lošije, ali taj spleen grada urezan u brazde tog albuma ostao je za vječnost, a nama ostaje zapitati se koliko su onaj i ovaj Zagreb usporedivi, odnosno koji je bolji. Usto, pjesme poput “Kurvinih sinova”, “Pametnih i knjiških ljudi”, “Uvijek ista priča”, “Daleko od istine”, “Nedjeljnog komentara” koji je trebao prije negoli na “Ravno do dna” osvanuti već na “Sunčanoj strani ulice” pod nazivom “Zabranjeno je da se govori”, pa “Poljubi me” te čak i “Nemoj po glavi D.P.” sjajno funkcioniraju i u ovo, nazovi demokratično vrijeme u kojemu možemo laprdati što želimo, ali i znati da psi laju, a karavane prolaze i ništa se ne mijenja osim aparatčika u Saboru. Na vlasti su neki drugi gospodari, a pjesnicima, čak i ako se mogu mejriti s Johnnyjem, teško je postati velikima jer je formalno sve dozvoljeno. No, je li baš tako i nije li danas borba protiv krupnog kapitala ono što je u Johnnyjevo vrijeme bila borba protiv sistema?

U jednom intervjuu “Džuboksu” Johnny je govoreći o pjesmama koje trebaju osvanuti na “Sunčanoj strani ulice” proročanski rekao: “Kod nas se, u mnogim stvarima, samo zakoni mijenjaju, ostalo ostaje isto. Zato će vjerojatno ostati i te pjesme – na žalost - mada bih bio najsretniji da ih uopće ne izvodim”. Naravno, mislio je na onu istuaciju i na onaj sistem, ali nekako to vrijedi i za ovu današnju situaciju i ovaj sistem. Jedino što se promijenilo je da svoje pjesme Johnny više ne izvodi. Srećom, ostale su snimljene za sva vremena.

* Tekst objavljen u “Jutarnjem listu” 2011. prenosimo sa dozvolom autora