Nesporazumi oštećenog srca

Marko Tomaš jedna je od najosebujnijih pjesničkih figura postjugoslavije. Najprije jer je ovaj pjesnik izgradio autentičan ton svoje poezije, koji se može prepoznati i kada se ne pogleda ime autora na knjizi. Tomaševi stihovi kao takvi predstavljaju onu već gotovo zaboravljenu pjesničku rijetkost koja nadilazi sve granice i okvire, pa je, kolokvijalno govoreći, njegova poezija ona koja jednako pogađa i jednako je razumljiva na svim stranama od Vardara pa do Triglava. Kada kažem “gotovo zaboravljena pjesnička rijetkost”, onda prije svega mislim na vrijeme kada je poezija nešto zaista značila. Tačnije, kada je poezija bila prostor u koji se zalazilo i u zaljubljenosti, i u tragediji. Onaj nužni saputnik koji je život činio bar nešto manje užasnom pojavom. Možda to vrijeme nije ni postojalo, možda je jednako utopija kao i svaki drugi san o boljoj prošlosti, ali poezija Marka Tomaša u svojim magistralnim linijama ipak jeste melanholični refleks jednog takvog vremena. Tim više ukoliko ono nikada nije ni bilo.

Tomaš je stoga Majakovski naših dana, ali Majakovski pred kojim se ne tiskaju gomile slušalaca željnih pjesničkog prorokovanja, hula i posveta. Jer vrijeme naše, znamo to, nije vrijeme pjesnika. U takvom okviru poezija Marka Tomaša, sa svim svojim melanholijama i zanosima koji ne pripadaju ovom vremenu, često zvuči kao glas pjesnika koji se na praznom trgu obraća svim našim razrovanim gradovima i ishaviještenim ljudskim licima. Samo šume, korov i kamen čuju taj glas. On nošen burom poput duha luta prostorom ispražnjenim od sadržaja života.

Pjesnik ruševina

Obično se kritika govoreći o Tomašu dotiče njegovog trubadurskog sentimenta kao onog najprepoznatljivijeg segmenta njegovog pjesništva. Onog već ranije u kontekstu ovog pjesnika pominjanog arsenovskog refleksa. Koji je jednako i ljubavan, i mučan, i nježan i strašan. Tomaš je, moglo bi se tome dodati, pjesnik ruševina, poeta jednog potonulog svijeta i sadašnjosti koja se nezadrživo kruni i raspada. To trubadursko kod Tomaša moglo bi biti shvaćeno i kao svirka usamljenog gitariste u pohabanom sakou negdje na rubu Mediterana, nadomak sunca koje zauvijek pada u okean tame. Pjesnik Tomaš vraća se u svakoj svojoj knjizi svojim gradovima i izmučenoj ljubavi koja izbezumljena luta po pustinji naše postapokalipse. Tako je i u knjizi “Trideset deveti maj”. Tomaš ni ovdje neće čitaoca iznenaditi nekim pjesničkim obratom. On, kako je već rečeno, iz knjige u knjigu neumorno ide onom svojom kamenitom stazom, dok pripeka bije u glavu i poskoci se legu pod koracima. Međutim, koliko god Tomaševe knjige izgledale kao jedna velika neprekidna pjesma, i koliko god kritika insistirala da se nekad iskorači iz tog prepoznatljivog tomaševskog, da se nešto obrne u tonu njegovih pjesama, ovaj pjesnik u tom svom insistiranju da i dalje, neumorno, piše tu istu pjesmu uspijeva iznova polučiti majstorske stihove. Istina, u Tomaševim knjigama bude i pjesama koje su manje uspjela intermeca ili jezički eksperimenti, ali jednako tako svaka Tomaševa knjiga donosi nekoliko pjesama, prepoznatljivog tona i emocije, koje su antologijske. I koje će, kada vrijeme sve bude sabiralo, ostati upisane u kamenu mediteranskih rubova.

“Kad bih vam pričao o Marku Tomašu, čovjeku, uz džez i rakiju, bila bi to balada o Mostaru naše mladosti, melanholiji i čamotinji, neshvaćenoj i uzaludnoj ljepoti korijena smokve i vječnim nesporazumima oštećenog srca u ruševinama grada koji umire”, zapisaće o novoj pjesničkoj knjizi Marka Tomaša Meša Begić. U tih nekoliko redova Begićevih, koji jednako kao i Tomaš jeste pjesnik Mostara, tog bisernog grada rastrganog na vjetrometini užasa devedesetih, dojmljivo je pjesnički sabrana cijela poetika Tomaševe poezije. Otuda ono, ranije pomenuto, da je autor knjige “Trideset deveti maj” pjesnik ruševina. Jer je u Tomaševoj poeziji do srži utisnuta tragedija Mostara, kao mračna paradigma apokalipse koja nam se desila. Nužno za tim se povlači i pitanje generacijske izgubljenosti. Tomaš iz knjige u knjigu zapravo lamentira nad izgubljenim generacijama koje je rat u samom začetku progutao i ispljunuo da se više nikad sa sobom ne sastave. To je onaj osjećaj nepripadanja ovom vremenu, istrgnutost iz njega. Ona nesnađenost tako poznata generacijama odraslim devedesetih, koja se najčešće manifestuje u fantomskoj boli za vremenom koje se iskreno govoreći nije ni živjelo. Već se kao karcinomom oboljele ćelije prenosi kroz generacije i lagano izjeda. Otuda se kod Tomaša često, usljed poraza naše tranzicije, može uhvatiti i onaj osjećaj uskraćenosti generacija za jedan kudikamo humaniji svijet.

Uvodna pjesma ove knjige “Nismo se stigli voljeti” jeste stoga, zajedno sa navedenim Begićevim riječima, dubok i krvav pečat jedne izgubljene mladosti. “(...) Roditelji su nas grlili,/lizali naše krzno,/brisali naše umazane obraze,/rat je kao bolest/gmizao našom velikom kućom,/a oni su čuvali naše živote,/oštrili su kandže, režali, sve su činili./ (...) Možda smo sve to samo sanjali./Ljude u uniformama/i kako nas odvajaju po imenima/i kako nas rijeka napušta/i šuma grije./Šuma traje samo jednu zimu/a ne zna se kad će ovo prestati./(...)Trgujući tugom i beznađem/trampio sam mladost/za par sati halucinacije/(…) Niko od nas ne zna živjeti./Pomiješali smo stvarnost i snove,/pjesme i filmove odživjeli,/usudili se na avanturu/glumeći heroje./ (…) Oko nas kamen, tundra, more,/stojimo na glečeru, u šumi, gradu. /Sve smo pobrkali,/drugačije nismo znali,/izgubljeni, tužni i nigdje/jer nismo se naučili voljeti.” Cijeli je Tomašev pjesnički opus zapravo neprestano traganje za tom nedostignutom ljubavlju. Tim iznevjerenim obećanjem. Istina, ton navedenih stihova mogao bi se protumačiti i kao svojevrsna patetična lamentacija koja podsjeća, kako jedna druga Tomaševa pjesma kaže, na vaš šlager sezone. Ali upravo taj ton koji Tomaš uzima kao okvir svoje poezije jeste ono što dopire do čitaoca. Što pobuđuje emociju, otvara rane i upozorava na onu rupu koja zjapi otvorena na grudima.

Poraženi gradovi

Tomaš je i pjesnik gradova. Oni se u svakoj njegovoj knjizi vraćaju kao još jedna brazgotina koja podsjeća na poraz, ali i na ljepotu trenutka u kom je čovjek sjedinjen sa pulsom grada. Gradovi su zato kao i pjesnički subjekt kod Tomaša neizostavno poraženi. Ali gradovi su i mjesto poražene ljubavi. Marko Tomaš iznimno uspjelo čini gradove u svojim pjesmama pozornicom intimnih drama. Dok beton šuti, prolaznici i automobili žurno prolaze, u nekom kutu lomi se cijeli jedan kosmos. Evo kako je to u pjesmi “Divan proljetni dan”: “Tog dana/htio sam se baciti s balkona./Htio sam postati ptica/koja je najednom zaboravila letjeti./Svakako ću skončati/u kavezu grada/ispod ljudskih pogleda/u nečijem srcu kad umreš/povijesti je kraj/.”, ili u pjesmi “Za nas dvoje”: “Bio je to Beograd./Ili bilo koji drugi grad./Samoća je svugdje ista./ (…) Krstili smo rijeku/jer to je bio nov i bezimen svijet,/pun mogućnosti i prostora za igru/a rijeka je trebala ime/kako bi joj se ljudi/mogli obratiti./;Gdje je njeno srce?pitala si./Želim pucati u njega/da vidim hoće li se itko osvrnuti./”

Svijet je to nakazan, ogluvio na prirodu i emociju, zarobljen u fantazmama naciona koje od čovjeka prave zombija koji maršira pod stogom zastava sa kojih vrište okrvavljene glave. Ili, kako je to navedeno u pjesmi “Pjesma o lopati”: “Mrzim ovu zemlju/Mrzim njene izlokane ceste/koje nikuda ne vode./Mrzim njene heroje/jer ucijenjen sam slobodom/koju nikada nisam doživio./ (…) Mrzim džamije, katedrale i crkve/u kojima se sprema izdaja Boga/za sitni ćar i malo nasilja/nad nemoćnom zemljom,/toliko nemoćnom/da se ne može oduprijeti stihovima/koji ju ruše. Mrzim ratove ove zemlje/i njena primirja/koja podmuklo ubijaju./”

Ipak, uprkos svim tim podmuklostima, svemu tome što davi i guši naše gradove, Tomaš i dalje jeste pjesnik koji traži da naučimo voljeti. Sve se jeste srušilo, ali se posljednjim naporima, do kraja, mora suprotstavljati odrvenjenosti i otupljenosti na emociju, na ljubav. Bez toga sve je tek pakao i tama. Jer, kako kaže pjesma “Nemojte ovo zaboraviti”: “Živim sa ženom./Izjutra pogledam/njeno usnulo lice/i smiješim se./Čitav je svijet/pod mojim nogama./Toliko obuhvati/jedan kratak pogled./”

*Prenosimo sa portala Oslobodjenje.ba uz dozvolu autora