Intervju sa Heningom Benom
Agoja 01 S

Photo: tumblr.com

Nestanak homoseksualaca

*Da li lezbejke i gejevi u Danskoj vide homoseksualnost kao etnički identitet kao što to mnogi Amerikanci čine?

Danska je bila sve donedavno etnički veoma homogena, tako da ne postoji tradicija ustanovljavanja identiteta i grupa u okviru etniciteta. S druge strane, naćićete sasvim isti opseg identitetskih konstrukcija kao u ostatku Zapadne Evrope, u Australiji i Severnoj Americi. Ono što je posebno zanimljivo u vezi sa Danskom jeste trend nestajanje svih vrsta homoseksualnih, gej, lezbejskih i kvir (queer) identiteta. Mnogi ljudi sa izraženim istopolnim interesovanjima počinju da misle i govore o sebi u terminima ukusa. Sebe otuda ne vide kao one koji poseduju gej, lezbejski ili kvir identitet. Umesto toga govore o posedovanju određenog ukusa ili seksualne preferencije, slično tome kao što neko preferira klasičnu muziku, fudbal, ili vegeterijansku hranu.

*Da li taj razvoj specifičan za Dansku?

U mnogim delovima zemalja severa Zapada (uključujući, kao obično, Australiju i Novi Zeland), naićićete na trendove iščezavanja identiteta u vezi sa istopolnom seksualnošću. Takvi identiteti teže da se pojave onda kada se životi homoseksualaca uistinu razlikuju od života heteroseksualaca, posebno ako su homoseksualci pod opresijom i bore se za polaganje prava na normalni ili prirodni identitet. Homoseksualni identiteti teže iščeznuću onda kada nema više potrebe za legitimacijom, ili ako se njihovi životi ne razlikuju mnogo od drugih ljudi. Ali način na koji dolazi do nestajanja različit je u različitim kontekstima.

U Americi postoji trend „normalizacije". Za mnoge Amerikance sa istopolnim sklonostima, njihov život nije strukturiran potrebom da se sakriju, njime ne dominira sram, krivica ili strah. Umesto toga oni su svoju homoseksualnost integrisali u svoj konvencionalni društveni svet na način koji se razlikuje, shodno nivou otvorenosti za koji smatraju da je podesan ili shodno želji. U nekim evropskim zemljama, postoje trendovi ka nekako drugačijoj vrsti „normalizacije". Ovde se istopolne „seksualne" želje i prakse sve više smatraju društveno i javno legitimnim, ukoliko su konstruisani u skladu sa konvencionalnim normama ponašanja. Švedska bi bila primer za to. U drugim evropskim zemljama, kao u Danskoj, „nestajanje" homoseksualca uključuje različite obrasce. Ovde, životni stilovi, karakterne crte i spoljašnji izled mnogih Danaca sve više nalikuju onim koji su bili karakteristični za homoseksualce.

*Da li biste mogli ovo dansko „nestajanje homoseskualaca" da objasnite detaljnije?

Počev od šezdesetih godina 20. veka postoji sveobuhvatno ujednačavanje životnih uslova „heteroseksualaca" i „homoseksualaca". Obe grupe, a to važi i za muškarce i žene, razvile su slične životne stilove. Otuda heteroseksualci, takođe, shvataju da brak i porodično jezgro nisu nužno jedini izbor; oni se, takođe, razvode i ustanovljavaju različite tipove aražmana intimnosti i porodica. Oni su, takođe, iskusili promiskuitet i uzastopnu monogamiju, i uspostavljali mrežu prijatelja kao dodatak ili alternativu familijarnim mrežama. Oni su, takođe, uživali u oralnim ili analnim zadovoljstvima - ili uživali gledajući ih na javnom TV-u. Oni su, takođe, iskusili rod (gender) više kao izbor ili mesto igre pre nego kao nešto prirodno ili fiksno. Ukratko: svaka osobina za koju možete smatrati da je specifično homoseksualna postaje postepeno opšta među Dancima.

Otuda, homoseskualci nestaju, ali na specifičan način. Ne u prvoj liniji tako što postaju nalik heteroseksualci ma ili „integrisani" i „normalizovani". Upravo suprotno. Ono što je specifično homoseksualno, ili se može zamisliti da jeste, iščezava u smislu da svi Danci, bez obzira na seksualnu preferenciju, usvajaju slične životne stilove i aražmane intimnosti. U ovom smislu možemo govoriti o ,,homogenizovanju" životnih stilova. Prema tome, možda je adekvatnije govoriti o nestajanju heteroseksualca kao specifično sociokulturnog stvorenja, pre nego homoseksualca. Ono što ostaje kao podela je samo stvar seksualnog ili erotskog ukusa, i ovo je nešto sasvim različito od ideje o homoseksualcu kao različitom ljudskom tipu ili identitetu. Otuda smo svedoci kraja homoseksualca.

*Zašto je ovaj razvoj tako vidljiv u Danskoj?

Jedan važan faktor jeste da je žena, u ogromnoj većini, stupila na tržište rada, tokom 60-ih i ostaje na njemu do danas. Participacija žena u radu gotovo da iznuđuje ravnopravnost sa muškarcima - i valja napomenuti, tokom čitavog njihovog života. Štaviše, ogromna većina žena koja radi, ima puno radno vreme. One su stoga navikle da zarađuju sopstveni novac i da imaju život i izvan kuće.

Dalje, danska država blagostanja (velfare state) igra uticajnu ulogu. Ako se ljudima garantuje prihvatljiv nivo finansijske i socijalne sigurnosti, oni se neće bojati da žive izvan „tradicionalne" familije i da eksperimentišu sa svojim životnim stilovima. U Danskoj je ekonomska osnova za život izvan tradicionalne familije i rodnih struktura uspostavljena kroz razvoj relativno prosperitetne ekonomije sa visokom stopom zaposlenosti, visokim platama, kao i sa visokim nivoom pomoći koju garantuje država za one izvan procesa rada: pomoć za nezaposlene, za stare osobe, i druge vrste pomoći. Ono što je važno, te potpore se daju pojedincima a ne porodici (ili muškoj „glavi" porodice). Štaviše, postoji visoko razvijen, javno organizovan sistem institucija za brigu o detetu. Danas je skoro opšte prihvaćeno među feministkinjama da je država blagostanja ,,women-friendly". Ona poboljšava uslove za žensku autonomiju. Danska politička kultura je takođe otvorena za žensku participaciju. S druge strane, očigledno je da nema razvijene države blagostanja u Americi.

Dalji faktor je jaka kulturna ideologija „frisind-a". Pojam doslovno znači „slobodni um" ili „slobodni duh". On ne označava prosto permisivnost, nego prosvećenu toleranciju u stvarima ličnog ponašanja, kombinovanu sa društvenim angažovanjem za uspostavljanje materijalnih, društvenih, i obrazovnih uslova za pojedince da misle i žive onako kako više vole. Ti ideali, svakako, ne odgovaraju uvek realnosti; međutim, to je ideologija koju naširoko podržavaju sve velike grupe u Danskoj. Ta nacionalna ideologija ohrabruje pojedince i grupe da misle i žive onako kako žele. Ona ne specifikuje norme o tome kako ljudi treba da žive.

*Zar nema potiskivanja u Danskoj?

Svakako da postoji potiskivanje. Danska je daleko od toga da je idealno društvo u pogledu seksualnosti i gender-a. Postoje i dalje homofobija i heteroseksizam. Međutim, njih je srazmerno malo. U mas-medijima gotovo da ne postoji negativno pominjanje homoseksualaca. Ispitivanje stanovništva iz 1999. godine je pokazalo da samo sedam odsto ispitanika ima jaku averziju prema homoseksualcima. Taj podatak je verovatno već danas zastareo. Od tada je ministar pozvan na Kraljevski novogodišnji bal sa svojim muškim partnerom, premijer „konzervativne" vlade javno je obznanio da je on lično za crkveno venčanje homoseksualnih parova; a parlamentarna glasnogovornica, iz partije koju mnogi smatraju za najreakcionarniju, skoro „fašističku", otvoreno živi u registrovanom partnerstvu.

*Neki misle da „registrovano partnerstvo", ili homoseskualni brak, imitira „straight" brak. Kakvo je vaše mišljenje?

Znam da to mnogi Amerikanci, i takođe neki Evropljani misle. Oni tvrde da se lezbejke i gej ljudi mogu tolerisati samo ukoliko žive u skladu sa heteronormativnim standardima. Gejevi koji žive drugačije su izloženi jarosnoj homofobiji. Registrovano partnernstvo, međutim, uvedeno je u Danskoj 1989. godine, na pozadini promena u društvenom značenju braka i familije. Za mnoge Dance se ulazak u brak više ne povezuje sa ubeđenjima o doživotnom trajanju, monogomiji i strogom odvajaju zadataka i autoriteta prema rodnim parametrima.

*Ali, da li postoje gej institucije kao u Americi?

Ljudi iz inostranstva me ponekad pitaju „Pa, zar kod vas nije ostao nijedan gej bar?" Naravno da postoje gej barovi. Gejevi i lezbejke i dalje idu u gej i lezbejske barove, diskoteke, parkove, porno bioskope, saune, restorane, kafiće i slično. Značenje ovih mesta, međutim, menja se sa nestajanjem homoseksualca i zamenjeno je kulturom seksualnog ukusa. Ljudi se skupljaju radi kultivisanja ukusa, upražnjavanja erotskih sklonosti, ili da uživaju u blizini i toplini zajedništva. Gej i lezbejski život se i dalje odvija u svojoj raznovrsnosti. Prema tome, možemo zaključiti da uvođenje registrovanog partnerstva nije odvelo gej i lezbejke ka tome da prosto imitiraju straight model srednje klase.

*Neki Amerikanci su tvrdili da će odobravanje gejevima i lezbejkama da se venčavaju prouzrokovati pad ili slabljenje porodice, jer će oni uvesti promiskuitetni žitovni stil i rodni potres. Koje je Vaše gledište?

Shvatio sam da je moj sopstveni rad na uvođenju registrovanog partnerstva u Danskoj zapravo bio izazvan američkom desnicom koja podržava taj argument — na primer Stenlijem Kurcom (Stanley Kurtz) iz uticajnog konzervativnog istraživačkog centra „The Hoover Institution" na univerzitetu Stanford. Dopustite mi da budem povodom toga sasvim jasan: nema ništa u mom radu što bi podržavalo tu vrstu argumenta. Homoseksualci nisu namalili heteroseksualce da preuzmu homoseksualne životne stilove. I homoseksualni brak nije uzrok menjanju unutar familije - te promene su pre deo pozadine koja je dopustila uvođenje registrovanog partnerstva. Osim toga, ne slažem se sa povezivanjem, od strane američkih konzervativaca, homoseksualnosti sa moralnim slabljenjem porodice. Takve stvari se dešavaju kada ljudi ostaju zajedno u brakovima koji ne funkcionišu, transformišući kuću u pakao za svakog, uključujući i decu, i gde su ljudi prisiljeni da žive prema ulogama i pravilima koji ih nužno ograničavaju. Možda bi američki konzervativci trebalo radije da se koncentrišu na ulogu rasizma, siromaštva i nedostatka socijalne sigurnosti kako bi razumeli prave izazove za dobrobit američkih građana.

*Zar ne postoje nikakvi ozbiljni izazovi za lezbejke i gejeve u Danskoj?

Uticajna Nacionalna organizacija gejeva i lezbejki (osnovana 1948. god.) koncentrisala se na borbu protiv pravne diskriminacije. Postoje i dalje nekoliko diskriminatornih zakona. Na primer, doktorima nije dozvoljeno da pomognu ženi pri inseminaciji, ukoliko ona nije udata za muškarca ili živi u zajednici sa muškarcem „nalik braku". To pak nije prosto rezultat homofobije ili heteroseksizma. Podrška ovakvom zakonu ima veze sa fantazijama o važnosti očeva, a u njihovoj savremenoj danskoj verziji, te fantazije se povezuju sa željama žena da žive život izvan domaćinstava i njihovom protivljenju da odustanu od moći nad tim.

Boriti se protiv zakonske diskriminacije je važna stvar. Međutim, nema razloga da se očekuje da će ostatak diskriminatornih zakona iščeznuti u roku od par godina. Druge agende izbijaju na pročelje.

Novinari me često kontaktiraju i postavljaju mi jedno od tri pitanja. Prvo: zar ne bi trebalo da uvedemo zakon o „zločinu iz mržnje" („hate crimes"), kao što to postoji u SAD? Odgovoram da to ne bi bilo mudro. Postoji malo napada na homoseksualce u Danskoj, i njih — možda najveći deo - počinjavaju emigranti sa drugačijim kulturnim poreklom. Štaviše, nasilni napadi su kažnjivi u svakom slučaju. U danskom kontekstu, uvođenje „zločina iz mržnje" moglo bi čak da stvori suvišnu atmosferu straha koja nije na korist onima sa istopolnim interesima. A u društvenoj klimi gde Danci rapidno razvijaju sve manje negativne stavove, koja bi bila politička dobit od njihovog oslikavanja kao generalno podložne zločinu mržnje?

Novinari će takođe pitati: zar ne bi trebalo da zahtevamo od države da ispita da li je nadprosečan stepen samoubistava među homoseksualcima rezultat homofobije? Nema razloga, međutim, da se očekuje bilo kakva nadprosečna zastupljenost - osim ako, kao u Norveškoj, gde sva ta buka oko samoubistva izaziva toliko straha u vezi sa autovanjem, da bi oni koji se autuju mogli odmah i da izvrše samoubistvo.

Novinari, i drugi, takođe će pitati: a šta je sa homofobijom u svetu sporta? Ali, ono što možda ovde nalazimo jeste često nešto sasvim drugo: možda neka verzija onoga što bih nazvao „odsustvo homoseksualnosti" - gde se istopolne seksualne želje prizivaju i istovremeno poriču. Štaviše, moraju li svi erotski i seksualni interesi među muškarcima, ili među ženama, da se javno deklarišu kao homoseksualni? Zar nije izvesno protivljenje muškaraca fizičkoj homoseksualnosti možda način zaštite intezivnih, moguće i intenzivno erotskih, muških želja koje se štite da bi se izbeglo simplifikovano „homoseksualno" etiketiranje? A koliko smo često, u tele-posredovanom svetu sporta ili već gde drugde, svedoci onoga što nazivam „posthomoseksualna seksualizacija" muškaraca u odnosu na muškarce i žena u odnosu na žene - tako da danas na te odnose nikakva senka ne može pasti od iščezavajućeg homoseksualca? Možda se isplati istraživati te odnose u svetu sporta empirijski i bez upadanja unapred u optiku homofobije?

*Gej, lezbejska i kvir politika je dakle irelevantna u Danskoj?

Sa stanovišta moje analize, činilo bi se adekvatnim i plodnim da se razvije vrsta politike (ili ne-politike) nestajanja homoseksualnosti, nestajanja homofobije, iščezavanja heteronormativnosti. To bi podrazumevalo maksime kao ove koje ću navesti.

Ne reci ništa. Na primer. Pozvani ste da učestvuje u televizijskom programu da raspravljate na temu homoseksualnosti. Urednik je za vašeg oponenta uspeo da iskopa fundamentalističkog sveštenika s kraja Jutlanda. Stoga: ne reci ništa, tj. ne učestvuj u televizijskom programu. U situaciji poodmaklog trenda nestajanja homoseksualca, stare ideologije o homoseksualnosti (uključujući i neprijateljske) preživljavaju samo tako što se oživljavaju putem kontradikcija.

Pohvali heteroseksualce za prosvećenost i dobrodošlicu. U situaciji poodmaklog trenda ka nestajanju homoseksualca ne postoji razlog da se hvatate za korbač. Progres se pospešuje ohrabrivanjem.

Ne govori uobičajene stvari. Ne ponavljaj stare narative iz istorije konstrukcije homoseksualnog identiteta. Argumenti da su gejevi i lezbejke inherentno respektabilni ili revolucionarni gubi kredibilitet onda kada većina populacije živi na načine koji su isto tako „alternativni", ili barem ne bi odbacili misao da bi mogli doći na ideju da to isto čine. Pre svega, argument da su homoseskualci različiti po prirodi je problematičan. Prvo, niko ne zna da li homoseksualna preferenca dolazi iz prirode, detinjstva, s neba, ili iz radosti. Drugo, argument o prirodi je mač sa dve oštrice. On se iznosi u nadi da bi upućivanje na prirodu uspostavilo pravo da se praktikuje istopolno zadovoljstvo ili ljubav. Pokušaj, međutim, da se identifikuje homoseksualna „priroda" uopšte ne sprečava nauku i društvo da žele da promene tu prirodu i iskorene homoseksualca - hirurškim zahvatima na mozgu (lobotomija), kastracijom, hormonalnim tretmanom, psihoanalizom itd.

Reci nešto drugačije. Izmisli nove priče; istražuj kroz istoriju nauke i teorije kako bi izmamio elemente drugih istina iz njih; stvori nove horizonte za konkretna istraživanja. Osim priča, po sebi olakšavajućim, o razlikama koje isparavaju i sa srećnim krajem, mogu se predočiti histories/herstories koketerije, flerta, i zavođenja; narativi o predivnoj zaluđenosti dlakavim nogama i skaske o erotskim ukusima, o zajednički kultivisanoj estetici u vezi sa njima i očaravanju samom blizinom i toplinom zajedništva. U ovom smislu je svakako moguće zadobiti inspiraciju takođe iz onih dimenzija američke kvir teorije koja ukazuje na horizont izvan specifičnih američkih okolonosti.

Konačno, moram da istaknem da su moja razmatranja o politici skicirana iz perspektive nestajanja homoseksualca. U svakodnevnom svetu mi smo i dalje na izvesnom odstojanju od ovog happu end-a - i to važi za Dansku takođe. Štaviše, moralizam nalazi načine da uvek bude u stanju pripravnosti, spreman da skoči i osudi seksualna zadovoljstva kao „nenormalna". U ovoj situaciji nužno je, sumnje nema, koristiti raznovrsne političke argumente i oruđa - one koje znamo iz istorije konstrukcije homoseksualnog identiteta, kao i one koji spadaju u vrstu ,,ne-politike" koje sam skicirao gore.

Iz: Introducing the New Sexuality Studies, ed. by S. Seidman, N. Fischer, C. Meeks, 2006.

QT magazin (1-2)

Oceni 5