Review: Dubioza Kolektiv - Pjesmice za djecu i odrasle [Menart, 2017]
Dubio 02 S

Photo: Luksa Marotti

Neumorni prodavači magle

Svaki novi album Dubioza kolektiva dolazi upakiran u ponovljenu tematiku i nešto drugačije aranžmane, a njihov sveobuhvatni modus operandi više ne poznaje nikakve žanrovske ili estetske granice. Lako je zamisliti kako bi neki gorljivi obožavatelj mogao reći da njihovo otvoreno koketiranje s formama poput turbo folka služi kao efektan prenositelj njihovih poruka, no ovaj besramni populizam djeluje više kao katalizator potpune transformacije u ovodobno Bijelo dugme negoli kanal za komuniciranje bilo kakvih pozitivnih poruka. Uostalom, jedino nepotrebno vulgarna “Pakšu” ima izričito pozitivnu poruku o tome kako glavu ne treba držati pognutom, dok su ostale pjesme uobičajena populistička kuknjava kojom se sve bahatije pokušava zahvatiti najširi raspon publike, od punkera do ljubitelja Seke Aleksić.

U toj misiji, članovi Dubioze potpuno su zaboravili na pjesme. U usporedbi s nekoliko recentnijih, stvarno očajnih albuma, “Pjesmice za djecu i odrasle” su nedopustivo lijeno napravljene. Uvodna “Pionirska”, s uvijek istom pričom kako je „nekad bilo bolje”, zapravo je sarkastična poruka benda koji u regiji bez problema puni dvorane od nekoliko tisuća ljudi prodajući „kruh i parizer“ narativ koji je proslavio uspješnice poput Alana Forda, Mućki ili Bračnih voda. Drugim riječima, Dubioza kolektiv ne glamuriziraju siromaštvo, oni ga pretvaraju u karikaturu. Bilo bi glupo i nepravedno reći kako su prvi bend koji profitira na nezadovoljstvu; više je riječ o načinu na koji to rade. Slično kao što političari narodno nezadovoljstvo vole pretvarati u nacionalno obojenu priču za pumpanje mišića, tako i članovi Dubioze prodaju jednako šuplju priču o neimaštini i pušenju marihuane.

Iako fokus benda počiva na „buntovnom” tekstualnom sadržaju, vrijedi istaknuti da je na čisto glazbenoj razini gotovo svaka pjesma ista predvidljiva kaljuža. Niz nemušto naslaganih stilova – narodnjački obojeni trubači, skrillexovski brostep, drum’n’bass ritmovi, harmonika i reggae umetci – redaju se ispod banalnih priča o tome kako se nema para, kako su političari krvopije, a žene pijavice koje cijede bankovni račun. Na kraju mogu samo još jednom zaključiti da su Dubioza kolektiv idealni „revolucionari“ za ove prostore, neumorni prodavači magle koji će recept ponavljati dok god ima onih koji će ga rado kušati.

Ukratko: Buntovnici za svadbe.

*Tekst Karla Rafanelija prenosimo sa prijateljskog, glazbenog bloga Lake note, sa dozvolom uredništva

Oceni 5