Nezaboravna Emina i božanstveni Adonis

Sa nepunih osamnaest godina dobojski gimnazijalac Feliks Pašić imao je glavnu ulogu u igrokazu ''Nezaboravna Emina'' izvedenom na pozornici u kinu Radničkog doma u Tesliću. Bilo je to sredinom pedestih godina 20. vijeka. Dva mladića – Feliks Pašić i Ferid Čehić pronašli su tekst o mostarskoj ljepotici Emini u koju je bio zaljubljen Aleksa Šantić koji će baš o Emini napisati jednu od najljepših bosanskih balada. Tekst je na scenu postavio Ferid Čehić; igrokaz je praćen muzikom.

Kad je zavjesa na bini bila podignuta, publika je iznenađeno i pomalo tužno uzdahnula! Jer, na goloj bini nije bilo ništa drugo osim jedne stolice i na njoj momak prekrštenih nogu kao prelijepi Adonis, mladić iz grčke mitologije, koji je proljeća i ljeta provodio sa Afroditom, boginjom ljubavi. Taj mladić, na bini u Tesliću, taj bosanski Adonis, bio je Feliks Pašić koji će sve svoje dane od tada pa do kraja života provoditi sa drugom grčkom boginjom – Talijom. Publika se brzo od nepovjerenja do ushićenja naklonila Adonisu iz Doboja i uz punu tišinu slušala tekst o Emini koji je Feliks izgovarao kao vrhunski glumac. Iza zavjese se čula muzika i tonovi pjesme o Emini… Pjesmu je pjevao Ferid Čehić uz pratnju orkestra Fahira Čokića Džoa. Na kraju predstave publika je dugo, dugo pljeskala Adonisu – Feliksu Pašiću.

Nedugo zatim dva dobojska momka odlaze u Zagreb na studije književnosti i francuskog jezika. Na drugoj godini studija, Ferid je bio dežurni kao član Studentskog odbora  Filozofskog fakulteta, prelistavao ''Studentski list'' i ugledao konkurs za novinare ''Borbe'', tada vodećeg jugoslovenskog dnevnog lista, čiji je tiraž dostizao i do 700.000 primjeraka! Na vratima se pojavio Feliks i nije stigao ni da se pozdravi sa svojim prijateljem, a Ferid je naredio:

- ''Borba'' traži novinare, sjedi i piši naše biografije, a ja ću molbe…

Papiri su predani u Redakciju ''Borbe'', latinično izdanje, u Ulici Petra Preradovića. Već sutradan, Feliks Pašić i Ferid Čehić pozvani su da se jave u redakciju i krenu na posao. Ubrzo, Ferid se vratio u Doboj, a Feliks je prekomandovan u beogradsku redakciju gdje počinje sjajna karijera novinara, pozorišnog hroničara, teatrologa, pisca brojnih knjiga, tvorca 150 dokumentarnih emisija na Televiziji Beograd…

Feliks Pašić rođen je 1939. godine u Splitu. Poslije Drugog svjetskog rata sa roditeljima – majkom Slavkom i ocem Teufikom doselio je u Doboj, završio Gimnaziju i kao učenik sa svojim profesorom Dušanom Pankovićem pokrenuo prvi srednjoškolski list u Bosni nazvan ''Koraci'', postao član Kluba mladih pisaca, pisao pjesme i novinarsku karijeru počeo u regionalnom listu ''Glas komuna'' gdje mu je urednik Rajko Skvarica objavljivao prve  tekstove i reportaže. Poslije rada u ''Borbi'', prešao je u Radio Beograd i zatim na Televiziju gdje je već na početku napravio izvrsnu emisiju o pjesniku Sinanu Gudževiću pod naslovom ''Ovidije iz Graba'' za koju je u Monte Karlu dobio prestižnu nagradu ''Arman Lunu'' Udruženja televizijskih kuća Evrope.  Ova storija o pjesniku sa Peštera objavljena je u seriji emisija ''Međutim'' koja je emitovana pedest i tri puta na Televiziji Beograd, a Feliks Pašić je povodom nagrade u Monte Karlu rekao  da najbolje prolazimo kada svijetu pokažemo običnu, ljudsku priču kao što je bio slučaj i sa filmom Emira Kusturice ''Otac na službenom putu''.

Za više od dvije hiljade pozorišnih tekstova dobio je Godišnju nagradu Radio Beograda, nagradu Udruženja novinara Srbije ''Svetozar Marković'', dvije nagrade Sterijing pozorja, Spomen plaketu grada Beograda… Pune četiri decenije pisao je pozorišne kritike, njegovi sabesjednici su bili Milivoje Živanović, Milan Ajvaz, Mija Aleksić, Slobodan Perović, Neda Spasojević, Olivera Marković, Mira i Bojan Stupica, Miroslav Belović, Dejan Mijač, Mira Trailović, Ljuba Tadić, Zoran Radmilović, Izet Hajdarhodžić, Marija Crnobori, Milena Zupančič, Pero Kvrgić, Danilo Stojković, Fabijan Šovagović…

Pisao je za sve važnije dnevne kulturne novine i časopise. Napisao je nekoliko knjiga: ''Kako smo čekali Godoa kad su cvetale tikve'', ''Zoran  - razgovori sa Radmilovićem'', ''Karlo Bulić- avantura kroz život'', ''Mira Trailović – gospođa iz velikog sveta'', ''Glumci govore'' (dvije knjige), ''Joakimovi  potomci'', ''Muci – Ljubomir Draškić''. Ovu knjigu na 259 stranica Feliks Pašić završio je desetak dana pred smrt 2010. godine.  Osnovao je i tri godine vodio Jugoslovenski festival jednog glumca u Nikšiću,  bio pokretač i urednik (zajedno sa Svetlanom Bojković) pozorišnog lista Ludus…

Knjiga ''Mira Trailović – gospođa iz velikog sveta'' Feliksa Pašića teži kilogram i tri stotine grama i ima 263 stranice. Jovan Ćirilov, najbliži saradnik Mire Trailović, rekao je  povodom promocije ove knjige: ''Nisam plakao kada je Mira umrla. Plakao sam sada, kad sam pročitao Feliksovu knjigu, deceniju i po poslije Mirine smrti. Tako je sve u toj knjizi istinito, tako bogato, tako životno, tako ljudski, tako potresno''. Šarmantna i puna energije duha Mira Trailović, kojoj se udvarao i Miloš Crnjanski, pozivajući je da ide s njim na kruženje brodom po Dunavu, bila je stvarno dama iz visokog društva. Upravo je Mira Trailović dovodila važne ličnosti pozorišnog i filmskog života iz cijelog svijeta u Beograd i istovremeno izvodila Jugoslaviju u svijet. Njeno pozorište Atelje 212 prvo je sa Balkana poslije Drugog svjetskog rata  dobilo poziv za gostovanje u Njujorku.

Feliks Pašić objavio je i knjigu ''Sa savremenicima'' u kojoj su razgovori sa šezdeset pisaca iz cijele Jugoslavije, među kojima su i dva intervjua koje sam čuvao u svojoj arhivi. Izet Sarajlić je rekao da ima svoju publiku od Triglava do Đevđelije i da mu je to najdraža nagrada za poeziju, a Hamza Humo se pohvalio da još čuva cvijet sa groba poljskog kompozitora Frederika Šopena koji je umro i sahranjen u Parizu, ali je zatražio da se njegovo srce odnose i sahrani u Poljskoj. Pamtim i briljantan izvještaj Feliksa Pašića iz Alžira prilikom posjete Josipa Broza Tita ovoj afričkoj zemlji samo nekoliko mjeseci poslije oslobođenja od francuske okupacije. Njegov raport sa sahrane pisca Veljka Petrovića 1967. godine bio je zaista poetski napisan.

Svoje stvaralašto Feliks Pašić nije prekidao ni u vrijeme dok je Srbija posljednje decenije dvadesetog vijeka moralno i materijalno padala u ambis siromaštva i bijede. Sa svojim gospodstvom i elegancijom ostao je vjeran vječnoj ljubavi – boginji Taliji, pozorištu i pozorišnom životu u Beogradu i Jugoslaviji. I što je više uranjao u čari pozorišta njegova ljubav postajala je sve jača i dublja. I istina je kada se kaže da su čovjek i pozorište jedna od ljepota ovog svijeta.

Često smo se susretali u Redakciji ''Glasa komuna'' u Doboju. Feliks je izuzetno poštovao urednike lista – Rajka Skvaricu i svog druga Ferida Čehića. Jednom sam ga upitao da li još piše pjesme kao u svoje gimnazijsko doba, a on je počeo da recituje poeziju Šarla Bodlera i Žaka Prevera na francuskom i našem jeziku i stihove Federika Garsije Lorke. Razgovarali smo o novinarstvu, pozorištu, glumcima, piscima – dugo i naširoko. Dva-tri puta godišnje dolazio je u Doboj i svaki put je želio da se vidimo i posjedimo – Ferid, on i ja. I popričamo. Feliks je sa  zanosom i ljubavlju govorio o pozorištu i glumcima. Svaki put donio bi nam po koju knjigu, svoju ili knjigu nekog svog omiljenog pisca.  A Feliksove knjige o jugoslovenskim glumcima i piscima omogućavaju čitaocu da se sprijatelji sa njegovim junacima. Možete li zamisliti, dok čitate Feliksove knjige, kakvo je to zadovoljstvo kada su vam prijatelji  Zoran Radmilović,  Miloš Crnjanski, Milena Zupančič, Dobriša Cesaric, Meša Selimović, Ranko Marinković, Arčibald Kronin, Gustav Krklec, ili Ivo Andrić, koji je svojim zemljcima iz Višegrada koji su mu donijeli neki poklon na pitanje kako ste  odgovorio da je njegova majka govorila: ''Reci da je dobro i biće ti dobro''. I poručio im: živite u miru, slozi i međusobnom poštovanju i uvažavanju.

Feliks Pašić umro je 2010. godine u Beogradu. Njegova djeca Jelena i Damjan i unučad Lenka i Relja osnovali su Legat Feliksa i Zorice Pašić i poklonili muzejima književnosti i pozorišne umjetnosti u Beogradu  hiljade knjiga, publikacija i arhivske građe iz porodične biblioteke.

Uvjeren sam da Feliks Pašić, onaj davni Adonis, bog ljepote, žita, smrti i ponovnog rađanja, na nebeskim visinama i dalje druguje sa svojom boginjom Talijom i priča joj kako je na njega pao mlaz svjetlosti sa neba da svoj zemaljski život posveti pozorištu i glumcima, običnim ljudima i kako se prisjeća one svoje prve predstave  ''Nezaboravna Emina'' u Tesliću. Možda joj recituje i poeziju Šarla Bodlera, Žaka Prevera i Federika Garsije Lorke, Izeta Sarajlića, Oskara Daviča ili strofu svoje jedne pjesme u kojoj kao svjetionik svijetli i stih ''jer konačno treba jednom nekud i dalje poći…'' i otišao daleko, daleko da bi sada u Feridovom i mom srcu bio bliže nego ikada.