Nije umro Sean Connery, umrlo je jedno vrijeme
Sean 02 S

Sean Connery u filmu Diamonds are Forever, 1971

Photo: Moviestore/Shutterstock

Nezaboravni karizmatični sjaj distinguished gentlemana

Kultnom muževnom liku čije šuškavo izgovaranje riječi koje sadrže fonem „š“ u sebi, niste mogli promašiti. Conneryja ste kao dijela obitelji dvadesetog stoljeća morali adoptirati po brojnim pamtljivim ulogama zbog kojih je smatran markantnim frajerom i manekenom agende o dostojanstvenom starenju. Nerijetko ste čuli komentare ne samo žena koje bi, brojeći mu bore, govorile kako je – što stariji to bolji i kako mu godine sjajno stoje.

Na stranu klasične iritantne post mortem floskule o njemu kao vlasniku brojnih nagrada, Oscara za sporednu rolu u NedodirljivimaBAFTA-e, Zlatne globuse (jer to bi, što su mu neki više ili manje umjetnički ocjenjivači po festivalima za života dizali palac i nagrađivali ga, trebalo značiti satisfakciju i imati neku težinu, dokazivati kvalitet, dajte molim vas, op.a.). Na stranu i mitovi na konto bivšeg bodybuildera i modela kao miljenika publike, neće se naći puno zagovornika teze da ćete sjetno uzdisati za njegovim rolama u Zardozu, Highlanderu, Lov na Crveni oktobar, Čovjeku koji je htio biti Kralj.

Sigurno će vas šarmirati ulogom oca Indiane Jonesa u Last Crusadeu, a najsigurnije oduševiti u najboljoj roli karijere – ekranizaciji Umbero Ecova „Ime ruže“, mračnom inkvizicijskom trileru u kojem vodi mladog Christiana Slatera kroz krugove srednjovjekovna pakla. Nije se nužno moralo razgoračiti oči zbog njegova neobjašnjivog talenta koliko se moglo biti fasciniranim kako lik krade prostor u kadru. Connery je imao jedan od onih gardova, kakav ima i Burt Reynolds, kakav je imao Burt Lancaster, kakav ima George Clooney, zbog kojeg je dovoljno prisustvo osobe u kadru da se stvari počnu događati. Taj je zalog onom šarmantnom sjaju distinguished gentlemana kojem vole tepati – karizmom. Digresija moment please, stavite u paralelu današnje „karizmatike“ ovih prostora tj. nekritičnu masu ljudi zbog čijeg površnog korištenja iste devalvira značenje riječi poput legenda i karizma – stavljajući u povlaku s karizmom karikaturalne pojave notornog Brace čiji vas pogled ovlaži u području ispod pupka pa mu Boris Novković sav ozaren krene pisati pjesme o njegovom pogledu.

Sic. Natrag na iskonsko, a ne silovano značenje riječi karizma. Postoje glumci koji možda nemaju niz nezaboravnih filmova, ali imaju prostor. To je ono kad si veća legenda i faca od svega što si na filmu igrao i kad ti je dovoljno da se pojaviš i ispuniš kadar. Što stariji, to bolji. Sean Connery je bio upravo taj. I taj njegov šuškavi š. Razne su razine vječnih. Njegovu itekako dobro znamo. Njegovim nestankom ne nestaje možda genij. 

Ali ono što nestaje s takvim bardovima svojih pop kulturnih kategorija, nešto je zapravo puno strašnije, opipljivije i razumljivije svakom od onih nesretnika čije sjećanje ili datum rođenja datira u godinama koje ne započinju s 2000.

Ne tako davno smrt gitarističkog rock virtuoza Eddieja Van Halena kao jednog s ovogodišnjih RIP listi, nagnala je narikavce s društvenih mreža da posheraju Van Halenov hit „Jump“ ili „Panamu“ i prisjete se kičastog dugokosog pjevača Davida Lee Rotha, uz čije je skakanje gitaru držao čovjek kojeg su mnogi pamtili kao jednog od najboljih rock and roll gitarista zlatnog doba soliranja, Osamdesetih. Inače, niti bi znali, niti ga se sjećali, čak ni oni koji su nekad čekali „Metalmaniu“ na HTV-u. Oni naprosto utonu, zaborave, puste letargiji da odradi svoje.

Nije bio ni blizu ikone pop kulture prošlog stoljeća poput Bowieja, Lemmyja koje su pred nekoliko godina platile danas bolestima, trajanju, ali je signifikatno potaknuo dobar dio publike da lupi pečat na stav kako je smrt jeben afrodizijak i diže libido impotentnoj pop publici čiju se površnost doslovno može kuhinjskim nožem srezati na kriške i polovice. Jer upravo zbog njihove indolencije, površnosti, kratkostrajnosti, generalne nezainteresiranosti ne umiru samo ljudi. Umire jedno drugačije, bitno toplije i ljudskije vrijeme.

Gotovo je. Ne znam jel kužite da za desetak godina top of the pops, prestaje postojati cijelo jedno doba. Uskoro će umrijet Iggy Pop, Bob Dylan, Keef Richards, nisu ni Jagger McCartney daleko, a ni Boss ni AC/DC. Umrijet će i Robert Redford. I Gene Hackman. Sharon Stone. Catherine Deneuve. Brigitte Bardot. Jane Fonda. Jamie Lee Curtis. Kao što je nedavno Kirk Douglas. I kad oni odu, gotovo je za stvarno.

Promijenilo se sve i smrću ikona glazbenog i filmskog rokenrola prestat će jedno kulturološki bitno razdoblje koje je odredilo generacije i generacije rođene prošlog stoljeća. Nema više. Neki novi klinci ne jebu živu silu ni idolopoklonstvo na način poistovjećivanja i interesa, analiziranja i kopanja što su ti pop kult heroji govorili i predstavljali. I boli ih prosti muški spolni organ i neka je tako. Ali od 2.0 (de)generacija i interneta desio se tektonski pomak ne samo u sisanju pop kulture nego i ljudskim odnosima.

Pričam s jednim od najfrendova koji kaže kako je Kurt Cobain zapravo bio zadnja glazbena ikona koja je pokretala neku kritičnu masu mulaca. I je. I nešto sitnije Amy Winehouse. A oboje su dobili privjeske weltschmertza. Danas nema više mitova, nema idola – ne na taj način. Nit ih nužno treba biti. Ali neki novi klinci više nemaju the likove. Preskočite s Jutjuberima. Tnx. Ovi gorespomenuti su davali sadržaj, ne kretenluk i ireakcije na reakciju reakcije od reakcije na reakciju reakcije na reakciju.

Nema ni zeru potrebe za nostalgijama. Ne. Toga, niti kukanja nikako, budućnost je uzbudljiva i fora. I jedva čekam vidjeti i čuti u što se glazba, film, literatura idućih pola stoljeća pretvara, ali gotovo je. Uskoro je gotovo ono što ste zvali glazbom i filmom, okusom pop kulture koja vam govori nešto o vašim životima. Rock je mrtav. I zbog pjesme onog „verirouk“ manekena Kravitza nad čijim se pločicama u 55.-oj vlaže nekadašnje teenagerice, danas soon to be bake. I album švedskih protopunkera Hellacoptersa istog naziva je pokopao beštiju. Ali ponajviše je umro kad je prva influenserica obukla majicu Ramonesa i lupila selfie. S onim jebenim stickom s kojim su kineski turisti prije korone glumili japanske bube sayonara a ca i lupali si bliceve s Plitvičkih jezera, Modre spilje i šire. Jebote, umro je bitan dio mira u svemiru. I neka je. I filmski rock je mrtav. Ove godine je.

Hoće li ga tko intubirati i naći način za uspješne modele reanimacije dogodine – moguće. Bit će uzbudljivo promatrati i sudjelovati u tom generacijskom switchu u kojem je neizvjesnost jedino što je izvesno. 

A punk? I punk je odavna mrtav. Od trena kad su boy bend manekeni Sex Pistols postali općemedijski prihvaćeni amblem za bunt i buntovništvo bez razloga. I kad je kreštavi Johnny Rotten siktao „Ever Get The Feeling You Been Cheated?“. I kad su raznobojne krijeste, brumbe po ušima, pirsinzi u nosevima i bradavicama, ziherice po crnim kožnim jaknama i zaokruženo A kreč bijelom postale simbolizmima bunta i otpora. I od trena kad je Iggy Pop dodao svom imenu Stooges u nastupima pa više nije bilo The Stooges nego Iggy Pop & The Stooges proklamirajući svoje pajdaše Ashetone u prateći bend. Goran Bare. I Majke, Razumiješ? How very uncool is that? Na ljestvici od nula do fiksam se kao Kurt Cobain ili Dino Dvornik i to proglašavam epskim činom depresije ili teenage angsta. Veći punk je bila kanadska pop kantautorica Alanis Morissette u jednom jedinom stihu kad snimi žensko pismo „Jagged Little Pill“ i zareže tamo u postgrunge razdoblju po stihovima poput kako je bilo kleknuti u kinu pred svojim likom, radi li mu nova ženska isti gušt. Punk baby. To. Inače je kraj.

Tuga se i sjeta uvuče ne stoga što umiru ljudi, ne umiru samo naši pop kult heroji, njihovi tragovi nadživljavaju njihovu biologijuOno što je daleko tužnije je da s njima umire sjećanje na jedno daleko humanije, toplije, nježnije, ljudskije vrijeme.

Vrijeme s drugačijim parafom, drugačijim identitetom, drugačijim otiscima prstiju, drugačijim dogovorom „ej nađemo su tu i tu tad i tad tako i tako“, drugačijim dekliniranjem riječi – dobro.  Vrijeme bez touchscreena i big brothera. Mirnije vrijeme. Vrijeme bez korone i primisli o varijantama drugih virusa, vrijeme bez toliko naglašenih potreba za polariziranjima, vrijeme s bitno manje straha od svog mišljenja, tuđeg mišljenja, od vlastitih sjena, od gubitka posla, onim najbaznijim egzistencijalističkim strahom što vas čeka sutradan. Strahom od pogleda.

A sad navucite masku, izađite na ulicu, čekajte lockdown i nasmijte se. Očima. Sebi samima. A onda i onim sretnicima čiji pogled ulovite. Jer ste živi. Ako se razumijemo, a na žalost, razumijemo se.

*Sa dozvolom glavne urednice Nikoline Petan, tekst prenosimo sa portala Mixer

Oceni 5