Dosije Mad Men
Aamad 03 B

Photo: wallpaper-gallery.net

Nežnost i moć nostalgije

Serija „Mad Men“ prikazivala se od 2007. do 2015. godine na američkoj televizijskoj mreži AMC, maloj i gotovo nepoznatoj, jedinoj koja je htela da ideju autora Metjua Vajnera (Matthew Weiner) pretoči u (za početak) 13 epizoda. Vajner je prethodno radio na seriji „The Sopranos“ kao jedan od scenarista i producenata i bilo je sasvim očekivano da čuveni HBO nakon toga ekranizuje i „Mad Men“. Međutim, HBO je Vajnera odbio, i tako postao samo jedna od kuća koje u svoj budžet nisu htele da uklope njegovu viziju '60-ih godina 20. veka.

 

 

Photo: AMC

Kako je izjavio u više intervjua, Vajner je scenario za pilot epizodu, a i mnogo više od toga, imao još početkom '90-ih. Gotovo 20 godina kasnije bio je spreman da odustane od projekta koji očigledno nikoga nije zanimao. Ostaće misterija kako jedan HBO, CBS ili NBC nisu videli isplativost u seriji koja se bavi marketinškim agencijama, stručnjacima i proizvodima, gde bi se sve moglo pretvoriti u reklamu i „product placement“. S druge strane, seriji su učinili uslugu i poštedeli je opasnosti da postane isključivo šarena besadržajna ambalaža. Videli smo, uostalom, kako su propale serije koje su pokušale da kopiraje estetiku „Mad Men“ i na retro glamur nadograde sadržaj, klimav i neuverljiv („Astroaut's Wives Club“, „The Playboy Club“).

Trejleri i promotivni spotovi za „Mad Men“ (odnosno za prvu sezonu, dok na kraju svima nije postalo jasno o čemu se radi) mogli su lako da zavaraju -  mladi, lepi, doterani i bogati ljudi koji užurbano hodaju kroz Njujork, pisaće mašine i telefoni koji prave buku, luksuzni enterijeri, savršene frizure, besprekorna odeća, sve vrvi od akcije, priče, boja.

Alternativni tekst

 

Photo: AMC

Kada su pre pet-šest godina B92, HRT i FOX Life počeli da prikazuju seriju, trejleri su bili upravo takvi – skupo odelo i još skuplje manžetne, ruka koja uzima čašu viskija, cigarete, žene, seks, karirane tapete, opet cigarete, reklame, tvist, seksualno uznemiravanje, još malo alkohola, sve obavijenom neodoljivom nostalgijom za '60-im i „dobrim starim vremenima“. Idealno da zavara gledaoca i širu publiku privuče lepotom fotografije i poroka. Dodaju li se tome zvanični prevodi naslova – „Momci s Madisona“ (u hrvatskoj varijanti) i „Ljudi s Menhetna“ (u srpskoj) – ništa nam nije jasno jer može da znači bilo šta.

Mnogima je možda bila dovoljna nostalgija. „Nežna je, ali moćna. (...) Na grčkom 'nostalgija' bukvalno znači bol stare rane. To je probadanje u srcu, mnogo snažnije od samog sećanja. Ovo je vremenska mašina, ide unazad, unapred, vodi nas tamo gde želimo ponovo da odemo. Ovo nije točak, već karusel kojim putujemo kao deca – ukrug, ukrug i ponovo kući, tamo gde znamo da smo voljeni“, kaže Don u kampanji za Kodakov projektor slajdova i u jednoj od najboljih scena. Tako je moćna nostalgija privukla mnoge gledaoce, ali zadržalo ih je mnogo više od toga.

Iako je su ovdašnje TV kuće relativno rano otkupile prava na prvih nekoliko sezona, meni je bilo potrebno više od trejlera da bih se zainteresovala. Od pomoći nije ni sporadično gledanje pojedinih scena, čak ni čitavih epizoda, jer van konteksta i pomnog praćenja svakog pokreta i reči, ne tvrdim da ništa neće biti jasno, ali je užitak mnogo veći kada, recimo, neka opaska ili značajan pogled koji Pegi uputi Donu u drugoj sezoni postane sasvim jasan u četvrtoj.

U vezi s tim, jedna od najvećih primedbi koje se upućuju autorima je ono čuveno: u seriji se ništa ne dešava. Takvo odsustvo „događanja“, dinamike i stalnih peripetija na koje je navikao prosečni konzument TV sadržaja, naročito u vreme hiperprodukcije i poremećaja pažnje, u direktnoj je suprotnosti sa gorepomenutim trejlerima. Oni su tu ionako samo u svojstvu reklame – da nas privuku i ostanu nam u pamćenju, ponekad zavaraju, i opovrgnu onu čuvenu tezu s kojom se autori poigravaju sve vreme: „Marketing ne utiče na mene.“

Šta je sreća? Trenutak nakon kojeg ti treba još sreće.

„Advertajzing se zasniva na jednoj jedinoj stvari – sreći. A šta je sreća? Miris novog automobila, odsustvo straha, bilbord pored puta koji te uverava da je sve što radiš u redu. Ti si u redu“, govori Drejper u prvoj epizodi, „Smoke Gets in Your Eyes“, na sastanku sa osnivačima firme Lucky Strike, kada na licu mesta smišlja slogan „It's toasted“ (koji je LS inače zaista korisitio kao slogan), spasavajući tako Sterling Cooper, agenciju u kojoj radi.

Međutim, sve što se dešava sporedno je u odnosu na ono za čim svi teže, a retko ko može da definiše. Sreća. Kako doći do nje, kako biti slobodan od straha, biti siguran da je sve u redu i da si ti u redu, da će ti sve što postigneš, kupiš i stvoriš biti dovoljno za sreću. To je suština, centralna tema, glavno pitanje koje postavlja „Mad Men“ – šta je sreća.

Is that all there is?

U različitim manifestacijama egzistencijalne krize likova, usko vezano uz pitanje sreće je i pitanje koje se tokom 92 epizode gotovo neprimetno provlači, sve dok Vajner ne odluči da ga eksplicitnije postavi u osmoj epizodi sedme sezone, kada konačno čujemo i pesmu Pegi Li: „Is that all there is?“

Čitav serijal je traganje za tim odgovorima. Od samouverenog Dona čiji se genije u prvoj epizodi sasvim očekivano pojavljuje i rešava stvar, ubeđen i sam u to da je sreća „miris novog automobila“ i udovoljavanje nagonima bez ikakvih posledica, do čoveka koji posle samo par epizoda zna da ništa nije u redu, ali ne zna kako da to ispravi, da bi u 12. epizodi pete sezone  (inače jednoj od najmračnijih) opet jednom od klijenata rekao: „Šta je sreća? Trenutak nakon kojeg ti treba još sreće.“

Scenarija za „Mad Men“ napisana su briljantno, dijalozi su jednostavni, a upečatljivi i slojeviti. Jedna rečenica dovoljna je da pokrene čitavu lavinu značenja koja, kako se isprva čini, možemo samo naslućivati, a zapravo nam se diskretno objašnjavaju, odmah ili za par sezona, nije važno. Važno je samo pomno pratiti, jer je tu najveći užitak. I upravo je to ono što izdvaja „Mad Men“ od drugih dramskih serija u ovo zlatno doba televizijskog igranog programa.

 

 

Photo: AMC

Vajnerovi likovi nisu uvek najpametniji i najduhovitiji, ne sete se da u svakom trenutku kažu pravu stvar i poentiraju, nemaju sve odgovore, replike koje su scenaristi smišljali i prepravljali satima ne lepe se jedna na drugu stvarajući tako dinamičan i beskrajno oštrouman dijalog. „Mad Men“ donosi likove od krvi i mesa, onakve kakvi smo i sami, one koji često ne znaju šta da kažu, ostaju zatečeni, čine greške, one koji potiskuju emocije, čiji se strahovi, uverenja i želje kriju u pogledima, nagoveštajima, daleko od sagovornika, daleko i od subjekta samog, one koji vode unutrašnje bitke za koje niko ne zna.

Sasvim je sigurno, takve likove srećemo u svim serijama i filmovima; ljudi s manama, teškom prošlošću, u sukobu jedni s drugima i sami sa sobom i jesu ono što intrigira svakog ko se na bilo koji način bavi ljudskim sudbinama. I dok u mnogim drugim serijama baš ti ljudi od krvi i mesa, prepuni mana, sumnji i pitanja izgovaraju dubokoumne rečenice koje im u trenutku padaju na pamet, drže ingeniozne tirade i uvek imaju spreman genijalan comeback za sagovornika, pitamo se kako uopšte tako superiorni i idealni mogu sebi da dozvole bilo kakvu grešku ili glupost.

U „Mad Men“ pak jedno „naravno“ koje Džoan kaže govori više od bilo kog monologa. Osećamo njen potisnuti bes, uvređenost, osećamo da bi mogla da izgovori sve što misli, sve najgore, čekamo da konačno pukne, doživi epifaniju i ode da bude zauvek srećna jer su nas tome naučile druge serije. Ali, to je „Mad Men“ – sve je u nagoveštaju i onom potisnutom koje ima potencijal da se razvije i doprinese nekoj unutrašnjoj promeni, sporoj i neizvesnoj, baš kao kod nas, običnih ljudi. Sve pomenuto se u seriji nalazi ispod besprekorno vaspitane i negovane fasade. Maniri, bon-ton, fino izražavanje i idealna intonacija, ispod kojih bukte vulkani.

 

Photo: AMC

Pit Kembel (Pete Campbel) će, recimo, u očima gledalaca od samog početka biti oličenje glavnog ljigavca, proračunatog, lakomog, bezobzirnog i samoživog. Mrzećemo ga zbog ponašanja prema Pegi, ucenjivanja Dona, šovinističkog ponašanja zbog kojeg će na kraju svadbeni poklon (čuveni chip 'n dip) zameniti ni manje ni više nego za pušku, ne bi li sebi dokazao da je on pravi muškarac, lovac, glava porodice. Pit je, zapravo, mlađa i sirovija verzija Dona. Njegova transformacija u funkcionalno, racionalno biće koje je u stanju da donosi dobre i suvisle odluke zaista je fascinantna i uživanje je gledati je, zahvaljujući i scenaristima i maestralnom Vinsentu Kartajzeru (Vincent Kartheiser). Pita ćete prezirati, gadiće vam se, potom će vam ga biti žao, da biste ga na kraju ipak nekako zavoleli i navijali za njega iz sve snage.

Rodžer Sterling (Roger), kojeg tumači Džon Slateri (John Slattery), bogato je dete u sedmoj deceniji. Nema nikakvu nameru da se odrekne svojih privilegija, razmaženosti i prohteva. Kao bogati naslednik firme koju je njegov otac stvarao sa Bertom Kuperom (Cooper; igra ga Robret Morse), nikad nije morao ni o čemu da misli, život mu je serviran na zlatnom poslužavniku. Pokušaji bega od sopstvene besposlene senke i činjenice da nije ni za šta zaslužan (osim što se kao marinac borio u Drugom svetskom ratu) vode ga od alkoholizma do LSD-proviđenja, od dosadnog višedecenijskog braka do isto tako dosadnog braka sa dvadesetogodišnjakinjom, pokazujući nam da je Rodžer hipik u duši i nepresušni izvor humora i komičnih situacija.

Bertram Kuper je čovek koji je sve sam stvorio ni iz čega, pravi Amerikanac, a self-made man, poput Dona. Upravo ga zbog toga i voli i ponaša se zaštitnički prema njemu. Najvažniji su mu lojalnost i finansijski uspeh. Poznat je po kratkim, ali ubitačnim replikama, a poslednje što je izgovorio je „bravo“, dok je pratio sletanje na Mesec, ponosan na svoje poreklo i poredak, za koji misli da je neuništiv.

Sudbinu Salvatorea Romana, umetničkog direktora u agenciji Sterling Kuper i neautovanog gej muškarca, kojeg tumači Brajan Bet (Bryan Batt), nažalost pratimo samo tri sezone. Njegovi pokušaji da se uklopi u šablon i živi poput drugih ostaju osujećeni na svakom koraku i tragični su utoliko više što izgleda da je teže boriti se protiv zatvorenog društva nego protiv prirode.

Nakon što slučajno otkrije Salovu tajnu, Don mu, indirektno, govoreći o kampanji za mantile London fog, pod krinkom slogana poručuje: „Limit your exposure“. Paradoksalno, to je najviše što je mogao da uradi za Sala u doba u kojem je homoseksualnost bila zakonom zabranjena. Kao onaj koji uvek gleda napred i kojeg privatni životi (sve dok su privatni i ne remete poredak) zapravo ne interesuju, Don se nikad nije vraćao u prošlost, unapredio je Sala i imenovao ga za reditelja reklama. Međutim, kada se pojavila opasnost da Lucky Strike napusti agenciju, Don ga, na izričit zahtev Lija Garnera Džuniora, otpušta.

Zaboravi na dečka u sanduku

Šta radimo, zbog čega i(li) koga i sa kojim ciljem, šta stvarno želimo, a šta nam je nametnuto – ili, kako bi rekla dr Fej Miler (Faye Miller) u četvrtoj sezoni, otkrivajući još jedno bitno pitanje – šta ja želim, a šta se od mene očekuje.

Da li je promena neminovna, gubi li onaj ko se promenama odupire ili koji im teži, da li čovek može da se promeni (svojevoljno) i da li je dovoljno samo da se trudi i pokušava, uprkos porazima.

Don Drejper (Draper) promenio je ime, identitet, čitav život. Takva vrsta promene omogućila mu je nov početak, s pogledom u svetlu budućnost i „isključivo napred“, kako sam kaže, bez ikakvih veza s prošlošću. Od čoveka koji nije imao nikakve šanse postao je onaj koji ostvaruje američki san, a self-made man.

 

 

Photo: wallpaper-gallery.net

Nakon što je u ranim dvadesetim učestvovao kao dobrovoljac u Korejskom ratu, koji je za njega takođe predstavljao neku vrstu bega, jer je i rat bio bolji od onoga što ostavlja, Ričard Dik Vitman (Richard Dick Whitman) odlučuje da napusti i taj užas. Bio je u rovu sa još samo jednim čovekom, Donom Drejperom, inženjerom nešto starijim od njega. Kada su ih napali, Drejper je poginuo, dok je Dik bio povređen, ostavljen da uskoro i sam skonča. Umesto da izvesnu smrt odloži za još nekoliko dana, Vitman se odlučuje na očajnički, ali sudbonosan potez – skida pločicu sa imenom sa vrata Dona Drejpera, stavlja je oko svog vrata i odlaže onu na kojoj piše „Whitman“. U bolnici ga odlikuju kao Dona Drejpera, dok je pravi Don, odnosno „Dik Vitman“ sahranjen zajedno sa identitetom kojeg je želeo da se odrekne.

Nakon oporavka vraća se u Ameriku, u vozu su i on i posmrtni ostaci pravog Drejpera koje dočekuje porodica Vitman. Dok gleda kroz prozor, iako u neverici, „novi“ Don zna da je učinio pravu stvar. „Zaboravi na tog dečka u sanduku“, kaže mu jedna saputnica. Tako je Dik Vitman zaista postao novi čovek, s novim imenom i životom koji tek treba da izgradi.

Smoke Gets in Your Eyes

Pilot epizoda smeštena je u 1960. godinu, kada se naš junak sasvim dobro oseća kao Don Drejper. Samouveren je, nadobudan, šarmantan, siguran u sebe, na apsolutnom je vrhuncu. Pravi je čovek svog vremena i svet je njegov. Sve o njegovom identitetu saznajemo kasnije, i to postepeno, tokom svih sedam sezona. Scene iz prošlosti javljaju se asocijativno, okidač im je uvek u sadašnjosti. One pojašnjavaju gotovo svaku Donovu reakciju, odnos prema deci, ženama, stavove uopšte. I, takođe, prikazuju njegov put od naivnog i uplašenog momka do čoveka kakvog vidimo u prvoj epizodi. Sve ono što pak prati Dona od 1960. do 1970. jeste njegov pad s tog vrhunca života i karijere, rušenje iluzije, suočavanje sa samim sobom i bolna, ali neminovna samospoznaja. Upravo je taj metaforički pad i predstavljen u špici. Mnogi su mislili da je pad sa zgrade tog animiranog čoveka u odelu zapravo predskazanje Donovog samoubistva, bukvalnog pada sa 23. ili 37. sprata na Medison aveniji, ali Vajner ipak ne bi bacio svog junaka kroz prozor, niti bi to imalo smisla. Voleo je, doduše, da se poigrava s teoretičarima zavera, pa su refernce na pad sa zgrade, samoubistva i smrti na Menhetnu brojne. Umeli su autori više puta da stave do znanja publici da prate njihova nagađanja, koja su, kako se serija bližila kraju, postajala sve brojnija. Naravno, gledaoci nikad nisu bili u pravu. Iako se „ništa ne dešava“, nikad nisu ispravno predvideli nijedan obrt.

 

 

Photo: wallpaper-gallery.net

„MAD MEN – termin skovan kasnih '50-ih koji opisuje marketinške stručnjake s Medison avenije. Oni su ga i skovali“, stoji kao objašnjenje na samom početku prve epizode, dok svira „Band Of Gold“. U tom „mad“ je sve – i „Madison“, i „ad“, kao reklama, i sva samoljubivost i nadmenost marketinških genija. Industrija im je u usponu, većina misli da ne rade ništa i prodaju maglu, a oni vode život iz snova, imaju i mogu da rade sve što požele. „Ludaci“ su i u tome uživaju. Mnogi svedoci su i potvrdili da je stanje na Medisonu i čitavom Menhetnu zaista bilo takvo.

Prva scena postavlja nas odmah u prepuni, zadimljeni bar, „Band Of Gold“ još svira, kamera prilazi Donu s leđa, Donu kojeg tek treba da upoznamo i koji još nije sebe upoznao. Započinje razgovor sa konobarom, crncem Semom, kojem, kako saznajemo kada se uključi i njegov šef belac, nije baš dozvoljeno da govori i „ometa“ goste. Tako odmah uranjamo u 1960, naizgled idilično i bezbrižno doba, puno rasnih tenzija i diskriminacija po svim osnovama.

Bilo je to zlatno doba samo za sredovečnog belog muškarca, te nije slučajno što je Drejper tada bio na vrhuncu. Ali, „Mad Men“ nije serija koja barata opštim mestima. U izuzetno verodostojnom društveno-istorijskom kontekstu, u žiži je pak ono individualno, duboko lično, posebno.

Alternativni tekst

 

Photo: AMC

Don je „slep“ za rasu. Ispred sebe ne vidi crnca, već čoveka sa kojim želi da razgovara o cigaretama. Može se reći da vidi isključivo kupca, konzumenta, ali u tome nema nikakvog cinizma. On voli svoj posao, koristi i svoja i tuđa iskustva u kampanjama, za njega marketing ne predstavlja ništa loše. Iako je tenzija između ciničnog i neposrednog, emotivnog pristupa advertajzingu sve vreme prisutna, Don, kao kreativni direktor, ipak nema otklon i dok može sve oko sebe kritički da posmatra, njegov proces rada je iskren, stvaralački i autentičan i to nam se dokazuje tokom čitavog serijala, a kulminaciju doživljava u poslednjoj epizodi.

„Ti si proizvod. Ti koja nešto osećaš. To je ono što prodaje, a ne oni, ne seks. Oni ne mogu da rade ono što mi radimo, zato nas i mrze“, kaže Don u epizodi „For Those Who Think Young“.

Prva scena prve epizode uvlači nas u priču u potpunosti. (M)ad man iz zadimljenog bara u potrazi za inspiracijom za kampanju za Lucky Strike odlazi dalje, do svoje devojke, nekonvencionalne umetnice Midž (Midge Daniels). Kaže da je s njim gotovo, da nema ideju za kampanju, da hoće da se oženi njom i pobegne.

Želja za begom i (ne)mogućnost bega su među glavnim motivima serije i, kako ona odmiče, svedočimo sve većem broju varijacija na tu temu. Glavni junak je najpre iz sredine u kojoj je odrastao pobegao u Koreju, odakle je pobegao od svog identiteta, počevši sve iznova. Kad god je suočen sa krizom, beg se javlja kao najbolje rešenje, ali, kako ćemo kasnije videti, ne uvek ostvarivo.

Na sastanku sa klijentima iz Lucky Strikea vidimo kako funkcioniše genije Dona Drejpera. U odlučujućem trenutku, kada sve već preti da propadne i tako ugrozi opstanak firme, Don izgovara: „It's toasted“, (slogan koji je Lucky Strike zaista i koristio svojevremeno) i tako spasava i sebe i svoje kolege. Biće u sličnim situacijama još nebrojeno puta, gotovo svaka sledeća odlučujuća prezentacija kreativno se oslanja na ovu iz pilot epizode.

Na osnovu prvih kadrova, jasno je da su marketinške agencije zapravo živele od duvanske industrije. Početak '60-ih godina donosi promene i na tom polju. Već u prvoj epizodi, znakovitog naziva „Smoke Gets in Your Eyes“, pominju se istraživanja koja dokazuju štetnost duvana i zabrane reklama u kojima lekari preporučuju cigarete. Svakako, uvek je tu i neko ko sprovodi istraživanja na osnovu kojih se novom reklamnom strategijom može doskočiti zakonima i zabranama, te tako Sterling Cooperu preporučuju da se, prilikom reklamiranja Lucky Strikea fokusira na takozvanu „death wish“ (želju za smrću) i potrebu da ljudi konzumiraju cigarete iako su štetne. Očekivano, samouvereni Don, koji ne veruje u takvu ideju, niti sam sebi želi da prizna da ima želju za smrću, takvo će istraživanje i bukvalno baciti u đubre i smisliti kampanju poput „It's toasted“.

 

 

Photo: wallpaper-gallery.net

Od Dona se očekuje da marketinški spasi i njujoršku robnu kuću „Menken“, koju ugrožava konkurencija. Ćerka vlasnika, Rejčel Menken (Rachel), želi da modernizuje prodavnicu i pomiri ono što je njena porodica stvarala decenijama unazad sa neminovnim promenama. Nakon brojnih sastanaka, Rejčel i Don otkrivaju da imaju mnogo toga zajedničkog, iako je njihov poslovni odnos započeo prilično burno. Naime, kada je Don video da jedna žena koja sebe vidi kao njemu ravnu i nastupa samouvereno može da učini de se on oseća ugroženo, rečenice poput „neću dozvoliti da mi se jedna žena tako obraća“ postale su uobičajene, sve do trenutka u kom ju je i on video kao sebi jednaku i, još važnije, sličnu.

Oni ne mogu da rade ono što mi radimo, zato nas i mrze.

„To što ti zoveš 'ljubav' smislili su momci poput mene da bi prodali najlonke. Rađaš se sam i umireš sam, a ovaj svet te onda obasipa gomilom pravila kako bi zaboravio te činjenice. Ali ja ih nikad ne zaboravljam. Živim kao da sutra ne postoji. Zato što i ne postoji“, cinično govori Don kada mu Rejčel kaže da se nije udala zato što se još nije zaljubila. Međutim, ona vidi mnogo dalje od te nadmene, uglađene fasade: „Gospodine Drejper, ne znam u šta verujete, ali znam kako je kad se osećate izlovano, isključeno, kad pred sobom vidite čitav život, onakav kako ga drugi ljudi žive. Ima nešto u vama što mi govori da i vi to znate.“

Rejčel i Don su srodne duše, ne one koje će, zaljubljene, napustiti sve i odjahati u zalazak sunca, već one koje se istinski razumeju i prepoznaju jedna u drugoj. U njihovom svetu čuda nisu moguća, zato im ni veza neće trajati nešto duže od par kratkih ljubavnih susreta, ali ono što znaju jedno o drugom pratiće ih čitavog života. Oboje će nastaviti da žive onako kako treba, kako žive i ostali, poštujući gomilu pravila, sve dok se u sedmoj sezoni Rejčel ne pojavi kao priviđenje, baš kada je „Is that all there is“ lajtmotiv epizode.

Nova devojka

 

Photo: AMC

Paralelno sa Drejperovom kreativnom krizom pratimo i prvi dan na poslu Pegi Olson (Peggy). Njena prva scena sublimira sav pritajeni užas položaja žene u radnom okruženju ’60-ih. Najpre je u liftu dočekuju seksistički komentari, a potom i Džoan Holovej (Joan Holloway) – glavna sekretarica, organizatorka, žena koja sve zna, a uz to je i poželjna i najlepša.

Džoan je jedna od onih kojoj nije pošlo za rukom da budu Beti (Drejperova žena). Za nju je posao bio samo usputna stanica do udaje i stvaranja srećne porodice. Od sudbine očajne domaćice delila ju je činjenica da zbog muža Grega, neuspešnog hirurga i očajnog ljudskog bića, koji potom kao dobrovoljac odlazi u Vijetnam, ne može da napusti posao. Okolnosti su je natrale da se bori isto kao Pegi, samo protiv svoje volje, da bi na kraju postala prava poslovna žena, uprkos neizrecivim iskušenjima koja je prošla.

U prvoj epizodi, međutim, deluje da Džoan ništa ne smeta, da zna gde joj je mesto i da želi da bude baš tu gde jeste. Tako će reći Pegi da korišćenje piseće mašine nije komplikovano jer je napravljena tako jednostavno da i žena može da je koristi. Ali, tu nije kraj. Sledi urnebesan savet poput: „Kad dođeš kući, skini se, stavi papirnu kesu na glavu, probuši rupe za oči i dobro se pogledaj u ogledalo. Proceni svoje prednosti i mane.” Potom ono čuveno: „Kažu da im treba sekretarica. Ali ono što im zapravo treba je nešto između majke i konobarice.“

Poučena savetima, Pegi pokušava da „uteši“ Dona, ali je on odbija. Iako se našla u potpuno nepoznatom okruženju, u kojem pokušava da se snađe gotovo koliko i sam gledalac, Pegi vremenom krči svoj put, sama i na svoj način, čini neverovatne greške i niže uspehe, često nije zadovoljna i kao da je uvek na ivici suza, ali je uvek nepokolebljivo svoja, autentična. Iako se jeste trudila da se prilagodi sredini, deluje da se sve ipak polako njoj prilagođavalo.

Pegi nema agendu, plan, želju da menja svet, ali ga svojim del(ov)anjem zapravo menja. Ona je pionirka, feministkinja, prva žena kopirajter posle rata, osoba koja se odriče deteta i porodice zbog posla, ali ništa od toga ne čini iz ubeđenja, verovanja, opredeljenja. Ona samo čini, čak i ne znajući zašto, dok još samu sebe upoznaje. Razvoj njenog lika jedan je od najzanimljivijih i najbogatijih, a bio bi gotovo nemoguć da nije Elizabet Mos (Elizabeth Moss), neverovatno talentovane i sugestivne glumice.

Dvadesetjednogodišnja Pegi je na svom prvom radnom mestu na samom početku radila, kako se čini, sve pogrešno. S razvojem njenog lika pratimo zapravo njeno sazrevanje, gubitak naivnosti i nevinosti (i bukvalno – u prvoj epizodi gubi nevinost sa Pitom, mladim računovođom koji se tek oženio i, gle čuda, otkrio koliko je nesrećan). Upravo je veza s Pitom jedna od grešaka koja joj je donela velike nevolje – neželjenu trudnoću za koju je saznala tek kada je počeo porođaj, potom i nervni slom zbog kojeg je proglašena neuračunljivom i nesposobnom da se brine o novorođenčetu, kojeg se onda i sama odrekla.

„This never happened. It will shock you how much it never happened“, rekao joj je Don prilikom posete u bolnici. Ta rečenica, pored toga što je jedna od najčešće citiranih, sublimira njegov pogled na život, uperen napred, bez odlaženja u prošlost. Ali, koliko god želeo da se ne osvrće, prošlost njega i sve ostale prati i progoni sve dok se s njom na neki način ne obračunaju.

Pegina odluka da dete da na usvajanje svakako će je pratiti celog života, ali će ona vremenom uspešno rešiti taj unutrašnji konflikt.

Premda je činila sve kako bi se uklopila i, poput tinejdžerke, pokušala da postane deo „cool ekipe“, da oseti da pripada Menhetnu i Medison aveniji, Pegi je ipak ostala nepokolebljivo svoja i drugačija. Sve je postigla na sebi svojstven način i njena nenametljiva posebnost i način na koji je Elizabet Mos tumači čine jednu od glavnih karika serije.

The Suitcase

Iako Pegi i Don stoje zasebno kao glavni likovi, nosioci radnje, tek u njihovoj interakciji ih bolje upoznajemo i razumemo. Počev od pomenute scene iz prve epizode, kada Pegi stavlja svoju ruku na Donovu, niz njihovih bitnih scena obeležava serijal i predstavlja ključna čvorišta.

Njima je čak posvećena i čitava epizoda, autorki ovog članka omiljena, a kako se kasnije ispostavilo, bar prema IMDB-u, omiljena i većini gledalaca širom planete – „The Suitcase“, sedma epizoda četvrte sezone. Iako je isprva zamišljena kao takozvana bottle ili filler epizoda (ona koja je tu da ispuni period između dve bitne epizode), „The Suitcase“ se pokazala kao nešto mnogo značajnije. Dok se, s jedne strane, sjajno uklapa u tok serije, s druge strane se i ističe kao samostalno delo, svojevrstan kratki film.

Ona istražuje odnos Pegi i Dona, odnos mentora i štićenika, prijateljski odnos, pun (ne)razumevanja, uspona i padova, podrške, ćutanja, svađe, rastanaka i ponovnih susreta, te na kraju – prihvatanja.

 

 

Photo: wallpaper-gallery.net

Pegi i Don su retko razgovarali, ali kada bi to činili, te scene bi obeležile čitavu sezonu. Sve do „The Suitcase“ taj se odnos gradio, nizali su se značajni gestovi, replike, da bi u epizodi čija je radnja smeštena u 25. maj 1965, na Pegin 26. rođendan („still very young“, kako je „teši“ Pitova žena Trudi), došlo do najznačajnijih, gotovo katarzičnih dijaloga i scena.

Tog 25. maja '65. Kasius Klej (Cassius Clay), tada već Muhamed Ali, nokautirao je Listona, na čiju su se pobedu svi kladili. I dok se svi pripremaju da meč prate kolektivno, u barovima i bioskopima, Don, kao i uvek, beži u poroke i posao. Na svoj talenat je uvek mogao da se osloni i, kad god je sve ostalo bilo neizdrživo, oblak od sapunice na Medison aveniji bio je utočište. Nesigurno utočište, postaje to vremenom jasno svim akterima koji su se, setimo se, tako ponosno i samozadovoljno ponašali na samom početku.

Kada može da radi, Don je najsrećniji jer je upravo kreativnost ono što ga održava. Međutim, „The Suitcase“ ispituje i tu krizu. Nakon razvoda, preseljenja u samački stan, vidljive promene načina života i navika, nakon pucanja i tog balona u kojem je održavan naizgled savršeni brak Barbike i Kena („Je l' vas prodaju odvojeno“, pita u drugoj sezoni komičar Džimi Baret Beti i Dona), i ostatak Donovog sveta se urušava. Ne samo zato što je izgradio svoj život na lažnom identitetu, već što je sva ta „nadgradnja“ lažna, ništa više od lepe fasade. To će, uostalom, Don i sam reći mnogo kasnije: „Uzeo sam tuđe ime i od toga nisam napravio ništa.“

Međutim, odnos s Pegi je stvaran, smislen i što je najvažnije – platonski, jer kad god se u njegove odnose sa ženama umešaju romantika i(li) požuda, pokreće se lavina problema i nerešenih pitanja.

Alternativni tekst

 

Photo: AMC

Pegi je, nakon Ane Drejper (žene pravog Dona Drejpera, s kojom je stupio u kontakt nakon što je otkrila njegov identitet i s kojom je, uprkos svemu, ostao u kontaktu), jedina žena koja razume i ne osuđuje Dona. „Znam sve o tebi, a i dalje te volim“, imala je običaj da kaže Ana Donu, odnosno Diku. Bila mu je prava prijateljica, nesebična i puna razumevanja, „jedina osoba koja me stvarno poznaje“, rekao bi Drejper, i to baš u ovoj epizodi. Vest o njenoj smrti upravo je ono što Don naslućuje, ali ne želi da čuje. Znajući da je Anina smrt neminovna, u strahu izbegava pozive, beži od drugih, od kolega koji ga zovu da prati taj čuveni boks meč, zatvara se u kancelariju u kojoj pak ne može da pobegne od kreativne krize. Gradi se tako atmosfera nervoze, anksioznosti, nemira – u večeri u kojoj Ana, ispostaviće se, definitvno odlazi „na neko bolje mesto“ (Don je u snu vidi s koferom u ruci, baš onim za koji treba da radi kampanju).

Zbog kreativne, egzistencijalne i svake moguće krize koja ga muči tog dana, Don pokušava na sve načine da izmanipuliše Pegi da ostane u agenciji i posle radnog vremena, uprkos njenim planovima i dečku koji, kasnije saznajemo, planira prosidbu. Don pokušava sve, osim da joj direktno kaže da mu je potrebna. Isprva uznemirena zbog toga što joj šef remeti planove, Pegi ostaje u kancelariji da radi na kampanji za Samsonite. I nakon što kasnije pokuša da ode, ipak se vraća, svojevoljno, jer bi i ona radije bila na poslu nego na kvaziromantičnoj večeri. I ona, baš kao i Don, zna šta bi trebalo da želi, ali uprkos svim lažima koje su deo njihove fasade, oni suštinski ne umeju da žive u laži i sve što gledamo zapravo je njihov put ka suštini i istini o sebi, bez obzira na to koliko je bolna.

Pegi tada postaje Donova najbolja prijateljica i, pored Ane i njegove ćerke Sali (Sally), žena koja ga definiše i oblikuje.

U Peginim i Donovim dijalozima u ovoj epizodi shvatamo sve o njihovom odnosu; malo toga ostaje nedorečeno, što za „Mad Men“ predstavlja izuzetak. Ne treba zbog toga pasti u zamku i pretpostaviti da se skliznulo u banalnost i patetiku, naprotiv. Njihovi dijalozi su mala dramaturška remek-dela.

Na „The Suitcase“ će nas podsetiti i legendarni dijalog nekoliko godina i sezona kasnije – par nedelja posle Peginog 30. rođendana, kada, nakon ponovnog pada i distanciranosti, Pegi i Don (p)ostaju najbolji prijatelji. I opet, znaju šta bi trebalo da žele, a ne žele, i ponovo ih muči kreativna kriza. Ovoga puta reč je o kampanji za „Burger Chef“, lanac restorana brze hrane.

 

 

Photo: AMC

Pegi pokušava da po ko zna koji put „proda“ sliku srećne porodice koja se okuplja na večeri nakon ispunjenog i produktivnog dana. Sve vreme je jasno da nešto ne funkcioniše i da nije reč o najboljoj ideji koju imaju, iako je klijent spreman da je prihvati.

„Postoji li uopšte i dalje takva porodica“, retorsko je pitanje koje joj sine u razgovoru s Donom. Postaje jasno da se ni u toj laži ne može živeti i da slika klasične porodice iz '50-ih te 1969. godine jednostavno više ne može da opstane ni u reklami.

Svedočimo tome da se, četiri godine kasnije, Pegi i Don ne osećaju mnogo bolje. Priznaju, doduše, s većom lakoćom i smirenije, da ni oni nisu uspeli da se uklope u tu savršenu sliku iz '50-ih godina. Na Donovo „Nisam uradio ništa i nemam nikoga“, Pegi se pita: „Šta sam uradila pogrešno...“ Iako su spremni da priznaju lični poraz, u onom drugom vide osobu vrednu poštovanja i veruju jedno u drugo, premda ne u sebe. Ni Sinatrin „My Way“ ne deluje otrcano na kraju te scene, naprotiv (ni Tramp nije uspeo da je upropasti). Pegi i Don jesu uradili sve na svoj način. Epizoda („The Strategy“) završava se upravo slikom njihove porodice, nekonvencionalne, redefinisane, ali srećne. Kampanja nije štimala jer, setimo se Donovih reči, ne prodaje laž, niti seks, već iskrenost – „you, feeling something“.

Žao mi je što moram to da ti otkrijem, ali – nema velike laži, nema sistema, univerzum je ravnodušan.

U poslednjoj sceni vidimo Pegi, Dona i Pita u jednom od restorana „Burger Chef“ zajedno sa ostalim nekonvencionalnim porodicama, gde je svako s kim sediš član porodice, gde niko nema potrebu da bude lažno srećan, jer više nije deo nečega što bi samo trebalo da želi.

Iako kao čovek „starog kova“, koji uživa uz Sinatru i s nostalgijom se seća 1955, teško može da se razabere u novonastalim okolnostima, Don vrlo dobro zna da će morati da se prilagodi novom vremenu. Uprkos tome što mu se opire, on ipak, bar podsvesno, razume mlade koji, kako je rekao još u prvoj sezoni, kad je bio na „vrhu sveta“, „nemaju na koga da se ugledaju jer se ugledaju na nas“.

Beti Drejper, remek-delo pedesetih

Elizabet Beti Hofstad Drejper, pa kasnije Frensis (Elizabeth Betty Hofstad Francis) prvi put vidimo tek na kraju prve epizode, kada shvatamo da Don zapravo ima porodicu (kojoj se vraća posle napornog radnog dana). Ona je otelotvorenje ideala '50-ih – lepa, eterična, odmerena, dobro vaspitana, obrazovana, požrtvovana majka i domaćica. Sve što ima i što jeste duguje svojoj majci („Majka mi je uvek govorila: 'Ti slikaš remek-delo! Potrudi se da sakriješ poteze četkice.'“) i isto to želi da prenese na svoju ćerku Sali, koju igra sjajna Kirnan Šipka (Kiernan Shipka), što će, videćemo, teško ići.

Beti zatičemo baš u periodu tugovanja za nedavno preminulom majkom. Njena smrt je okidač za sve što će se kasnije Beti dešavati, tačnije, za sve ono što će osećati i ispoljavati. Nju, poput Dona, vidimo u stanju blaženog neznanja istine o sebi, o drugima, o bilo čemu. I njen put je pre svega put samospoznaje, ispostaviće se, teži i neizvesniji nego za bilo koga drugog, iako na prvi pogled ne deluje tako. Jednoličnost života domaćice i majke, i nakon što kućna pomoćnica i dadilja obavi većinu posla, ne ostavlja mnogo prostora za kvalitetno, iole smisleno trošenje vremena. Maniri i obziri joj ne dozvoljavaju da tek tako izlazi iz kuće dok je muž na poslu ili da, poput razvedene komšinice Helen Bišop (Bishop) - šeta. Štaviše, njena šetnja ozbiljna je tema razgovora Beti i njene prijateljice Frensin (Francine). Razvedena, samohrana majka koja šeta sama, radi u gradu i učestvuje u kampanji za Kenedija predstavlja noćnu moru za Osining, uljuljkano i bogato predgrađe Njujorka, čije su očajne domaćice zabrinute za „stubove društva“, a naročito svoje muževe.

 

 

Photo: AMC

„Mora da joj je teško da gleda srećne porodice svuda oko sebe... Ali, šta joj ja mogu, ja tu živim“, izgovoriće Beti bez trunke ironije, i to baš na kauču kod psihijatra, nesvesna sebe, svoje situacije i osećanja, ubeđena u sopstvenu sreću jer „ima sve“. Šta je to što joj nedostaje teško će utvrditi uprkos satima zurenja u prazno, ispijanja vina i pušenja. To je scena u kojoj ćemo je najčešće viđati – blago odsutnu, depresivnu, hladnu, za kuhinjskim stolom, uz vino i cigaretu.

Sindrom očajne domaćice karakterističan je baš za sredinu prošlog veka, kada su se stotine žena zbog osećaja dosade, tuge i znakovitih fizičkih manifestacija depresivnih stanja javljale psihijatrima. Tržištu rada nepotrebne, jer im muževi zarađuju i više nego dovoljno, suvišne i u kući, jer je tu dadilja, uglavnom Afroamerikanka, s kojom su deca neretko i bliskija, jer su tu i mašine i kućne pomoćnice, žene se zatvaraju u sebe, okreću ispraznim razgovorima, porocima, očaju, mnoge rezignirano prigrle dosadu, neke pokušavaju da se otrgnu, pronađu posao, drugog muža ili se, nekoliko godina kasnije, priključe hipi komuni. Sve zavisi od toga u kakav ideal žele da se uklope, koliko im je važno „šta će svet reći“ i, na kraju, koliko su primera očajnih domaćica videle oko sebe.

Kada je reč o ranim šezdesetim, žene nisu imale previše izbora. U njihovo ime odlučivao je muž – od toga koga će i kada pustiti u kuću do toga da li će i kojem psihijatru ići, a ni terapija elektrošokovima nije bila isključena.

Iako Don Drejper nije bio klasična autoritativna figura, pre svega zato što nije želeo da bude nalik sopstvenom ocu, podrazumevalo se da on kao muž odlučuje o Betinoj sudbini. Nakon seansi, tokom kojih se psihijatar Beti ne bi nijednom obratio osim onog čuvenog „nastavite“ i „recite mi nešto više o tome“, uredno bi zvao Dona i obaveštavao ga o napretku i mogućoj dijagnozi.

Alternativni tekst

 

Photo: AMC

„Imamo posla s klasičnim emocijama deteta. Sitna ljubomora, zavist i nezadovoljstvo“, rekao je psihijatar Donu. Ispostaviće se, nije ni najmanje pogrešio, ali joj nije ni pomogao. Beti će na čudan i perfidan način pomoć par sezona kasnije potražiti upravo od dečjeg psihijatra. Te „dečje“ emocije zaslužne su i za krajnje bizaran odnos sa Glenom, sinom Helen Bišop. Beti oseća da je taj dečak jedino razume.

Sve to vreme Don će se ponašati kao slon u staklarskoj radnji. Premda i sam duboko nesrećan, dok je na poslu ili bar blizu radnog mesta, u nekoj hotelskoj sobi ili stanu ljubavnice, živeće kao da sutra ne postoji ili bar kao da ne postoji veče, kada će morati da se vrati u Osining kod depresivne žene i dece s kojom nijedno od njih ne zna šta će. Vremenom će sve češće spavati u gradu zbog „napornog rada“ i ugađanja klijentima, dok je ženi psihiški sve teže. Oboje znaju o čemu se radi, ali nemaju rešenja, pre svega zato što je porodica osnovna ćelija društva (te je tako u državi Njujork, recimo, žena koja bi podnela zahtev za razvod mogla da dobije alimentaciju i starateljstvo samo ako dokaže muževljevu preljubu) i jer, kao što je mnogo puta rečeno, „imaju sve“.

Tokom serije pratićemo priče više „srećnih“ porodica koje nepogrešivo liče jedne na druge, a raspadaju se svaka na svoj način. Iako za mnoge nema srećnog kraja, aha-momenta koji (raz)rešava sve, svi se trude da idu dalje, makar i iz greške u grešku. Nema te velike tajne, mudrosti i prelomnog momenta, život samo ide dalje, a novi početak je najava novog sloma. Ili, kako bi Drejper rekao jednom izgubljenom hipsteru: „Žao mi je što moram to da ti otkrijem, ali – nema velike laži, nema sistema, univerzum je ravnodušan.“

Tako će i Beti nastaviti sa svojim životom, nešto hrabrija i odlučnija, sa novim mužem i u novoj kući, ali suštinski ista. Vremenom će uspeti da razume Dona, odnosno sama sebi prizna da je znala kakav je sve vreme, uprkos tome što je tek kasnije saznala za Dika Vitmana. Istina o Donovom poreklu će je istovremeno naterati da ga konačno napusti, ali i upozna i prihvati kao ličnost, što predstavlja potpunu suprotnost prvoj sezoni, kada ga je istovremeno idealizovala i pitala se „who's in there“.

Novo vreme

Nesrećni gubitnici u priči o Barbiki i Kenu '60-ih su, očekivano, deca - Sali, Bobi i Džin.

 

Photo: AMC

Sali je jedan od najsimpatičnijih i najkompleksinijih likova. Njen odnos sa majkom kreće se od neprijateljstva i odbojnosti do konačnog prihvatanja, jer Sali, srećom, nikad nije bila dobra i poslušna ćerka kao što je to Beti bila svojoj majci.

„Probala sam sve i nisam uspela, zlo je pobedilo“, rekla je Beti jednom prilikom, komentarišući ćerkino ponašanje. Betine metode bile su, doduše, više pokušaji uterivanja dobrote strogoćom i šamarima („Nije me briga šta rade sve dok su preda mnom dobri i dok imam mira“), ali to je najbolje što je Beti znala i što je naučila u svojoj porodici.

Salin odnos sa ocem kreće se pak od potpunog poverenja i ljubavi do propadanja i rušenja svih iluzija, te ponovnog građenja odnosa, iz temelja.

Njeno „volim te“ upućeno Donu u sedmoj sezoni, nakon što je već saznala sve najgore o njemu, snažnije je od bilo kog besprekorno raspisanog dijaloga, ono poručuje i „svoja sam“ i „prihvatam te“ i „biću dobro uprkos svemu“.

Megan Kalve (Calvet) pripadnica je nove, mlade generacije, vesela, spontana, neposredna, neopterećena običajima, normama i etikecijom i kao takva udala se za Dona, što je bio tek uvod u novu katastrofu. Bilo je zanimljivo gledati ih u petoj sezoni na sedmom nebu, da bi se u šestoj spustili na Havaje, u sam raj na zemlji, ali pakao za njih, a najviše za Dona, koji na plaži i čita Danteov „Pakao“. Šesta sezona jedna je od najmračnijih gotovo za sve likove, glavna tema joj je anksioznost, koja se uspešno prenosi na gledaoca. Pakao se polako otvara i za Megan, koja počinje kao Donova sekretarica, a postaje kopirajter zahvaljujući (i) svom talentu, dok sve vreme sanja da postane uspešna glumica.

Lik Megan i Džesika Pare (Jessica Paré), koja ga tumači, podelili su publiku i čini se da je Megan i danas, i to neopravdano, jedan od najomraženijih karaktera. Njena nemogućnost da se uklopi u agenciju, savršenu sliku koju treba prodati, u društvenu ulogu i, istovremeno, njeni očajnički pokušaji da to učini ili pak nešto promeni čine je izuzetno važnim likom, sponom između Donove i Saline generacije, nagoveštajem promene dinamike kako u društvu '60-ih godina tako i u samom fikcionalnom kontekstu.

„Mad Men“ nije istorijski dokument, rekao je to više puta i sam Metju Vajner, ali je s pažnjom i temeljno ispratio važne događaje decenije, od kampanje za Niksona, te Kenedijeve pobede, pa ubistva, stalne opasnosti od nuklearnog napada, smrti Merlin Monro, ubistva Martina Lutera Kinga, protesta Afroamerikanaca, boraca za građanska prava, ubistva medicinskih sestara u Čikagu, jačanja hipi pokreta, a sve kroz prizmu likova koje pratimo, običnih ljudi, života koji ide dalje i usput se ipak transformiše.

Person to Person

Poslednjih nekoliko epizoda sedme sezone svojevrstan su epilog i sve zajedno predstavljaju jedno veliko finale. „Person to Person“ kao poslednja epizoda ni po čemu ne iskače, niti se izdvaja od prethodnih, već se savršeno uklapa u čitav mehanizam.

 

 

Photo: AMC

Don je već nekoliko epizoda ranije učinio ono što je karakteristično za njega – napustio sve i otišao. Uradio je ono što je želeo od početka, stalno je pominjao beg, napuštanje, utopiju (zvala se ona Pariz ili Los Anđeles) i konačno je na trenutak bar pobegao od Dika Vitmena, Dona Drejpera, usput ostavivši i novac, auto, odeću, sve što ima. Povod za to je bila i konačna propast firme, odnosno njeno pripajanje Meken Eriksonu, što za Dona jeste predstavljalo propast, budući da je sve vreme želeo da bude deo male kompanije i očuva nezavisnost, a ne da bude samo „jedna od boja u kutiji“, kako bi rekla Pegi još u prvoj sezoni.

Tri Donova telefonska razgovora sa najznačajnijim ženama u njegovom životu – Sali, Beti i Pegi - čine ključne tačke epizode oko kojih se sve plete. Tri razgovora, vrlo lična, person to person, od srca srcu, na momente nezgrapna, nedovršena, a ispunjena značenjem, poražavajuća i okrepljujuća u isto vreme.

Od Sali će saznati loše vesti, istinu o onome što neće moći da promeni, ali i činjenicu da mu je ćerka zrela, odgovorna i stabilna ličnost.

Razgovor s Beti može se ilustrovati samo jednim segmentom:

Don: Birdie...

Betty: I know.

Razgovor s Pegi je, hvala scenaristima, „The Suitcase“ u malom, onakav kakav i treba da bude. Pegi jeste njegova druga polovina i antipod u isto vreme, ona je najbolji prijatelj koji sve razume. Na neki način je jedina koja mu poručuje da se vrati, da ne beži, da će ga u firmi primiti kao da se ništa nije dogodilo i da u stvari ima dom. Sve to će mu reći uprkos činjenici da joj je Don u jednoj rečenici otkrio najmračnije tajne. „To nije istina“, njen je odgovor, ne zato što ne želi da veruje u to, već zato što uprkos svemu zna da je Don suštinski dobrar ćovek. Kao što je i Ana rekla: „Znam sve o tebi, a i dalje te volim.“ To Pegi poručuje onim „nije istina“, jer i on zna sve o njoj, a i dalje je voli, i dalje je ona ta s kojom će razgovarati person to person.

Alternativni tekst

 

Photo: AMC

U trenutku dok razgovara s Pegi, Don se nalazi u svojevrsnom new age-hipi centru za duhovno isceljenje, gde ga je dovela Anina nećaka Stefani, rešena da se izbori sa sopstvenim demonima. Nekoliko dana kasnije ona će pobeći odatle, ostavljajući Dona u stanju koje se graniči s nervnim slomom.

Do Dona će, tako shrvanog i izgubljenog, dopreti jedino monolog Lenarda, čoveka koji na svoj način pokušava da dođe do isceljenja, čoveka ni po čemu posebnog, kako i sam kaže: „Radim u kancelariji, ljudi samo prolaze pored mene. Znam da me ne primećuju. Onda odem kući, posmatram ženu i decu, oni i ne podignu pogled. Kao da nikog nije briga što sam otišao. Oni bi trebalo da me vole... Možda me i vole, ali... Ne znam ni šta je to... Provedeš ceo život razmišljajući o tome kako nemaš to, kako ti ljudi ne pružaju to nešto, a onda shvatiš da se trude, a da ti ne znaš ni šta je to. Sanjao sam da se nalazim na polici u frižideru. Neko zatvori vrata i svetlo se ugasi. I znaš da su tamo i da jedu. Onda otvore vrata i vidiš ih nasmejane, srećne što te vide, ali možda ne gledaju baš pravo u tebe i možda ne izaberu tebe. Onda se vrata opet zatvore. Svetlo se ugasi.

Don u Lenardu s jedne strane prepoznaje sebe, čoveka koji ne ume da voli i da bude voljen, koji pak, za razliku od Lenarda, zna kako da se istakne i bude primećen, istovremeno svestan da je to laž. I sve dok se pretvara, neće biti jedan od onih iz frižidera, jedna od boja u kutiji, ali neće ni biti svoj. Kad je Don kolegama i klijentima ranjivo i otvoreno govorio o svom detinjstvu, siromaštvu, smrti, majci prostitutki, ocu koji ga je tukao, odrastanju u bordelu, za njih je postao nepoželjan, nevidljiv, jedan od onih iz frižidera.

Konačno, kada su ga prihvatili i razumeli oni koji mu najviše znače, kada je mogao slobodno da odbaci svu harizmu, šarm, sujetu, paravan iza kojeg se krio, da odbaci i ono materijalno, mogao je i sam sebe da prihvati. Mogao je da prihvati i Lenarda. Tako je točak, čuveni karusel iz prve sezone, obišao svoj krug. Don je bio spreman da započne novi. Zagrljaj koji pruža Lenardu predstavlja i njegovo očišćenje. Don je prihvatio prošlost, prestao da je karakteriše kao nešto što se „nikad nije desilo“, tek onda stvarno slobodan da gleda napred.

 

 

Photo: AMC

„Novi dan donosi novu nadu, živote koje smo vodili, živote koje ćemo tek voditi. Novi dan. Nove ideje. Nov ti“, poslednje su reči koje čujemo u završnoj sceni, na času meditacije kojem Don prisustvuje. Čuje se „gong“ i, najzad, na Donovom licu je osmeh – nova ideja. Serija se završava čuvenom reklamom za Coca Colu „Hilltop“ poznatu po pesmi „I'd like to teach the world to sing“, odnosno „I'd like to buy the world a coke“.

Jasno je – Don se vratio. I to ne kao jedna od bočica (Coca Cole?) iz frižidera. Nije postao samo jedan od mnogobrojnih kreativaca u marketinškoj agenciji, što je mogao da bude slučaj u Mekenu. Vartio se kao najbolji i napravio legendarnu reklamu, i to posle višegodišnje kreativne krize. „It's the real thing“. Mi, odani fanovi, verujemo da je slogan smislia Pegi.

I premda se kraj može posmatrati i kao sasvim ciničan – put samospoznaje junaka koji ponavljajući mantru dobija ideju kako da proda šećernu vodicu – setimo se da nema „velike laži“ i da Don ne posmatra svoj posao kao veliku prevaru koju treba prodati. On je poslu uvek prilazio iskreno, polazeći od sopstvenih osećanja pre nego od onoga šta bi kupac hteo da vidi.

U reklami „Hilltop“ prikazani su mladi, deca cveća, koja vizuelno podsećaju na sve one koje Don sreće tokom putovanja. Muškarci i žene, crnci i belci, zajedno stoje i pevaju: „To je ono što je svetu potrebno.“

 

 

Photo: AMC

Coca Cola jeste (i) ideja, sveti gral advertajzinga koji je Don uspeo da nađe, sanjana kampanja koja se pominje tokom svih sedam sezona. Ali poruka o zajedništvu, ljubavi i prihvatanju stiže i do nas koji je ne pijemo. „Hilltop“ je, kao i „Mad Men“, postao deo popularne kulture. U prilog tome govori i podatak da niko iz ekipe serije ili AMC-ja nije primio ni dolar od „Coca Cole“. Upravo suprotno, morali su da plate prava za korišćenje pesme i brenda.

Don je ostao veran sebi, pošao je od svojih osećanja, od sopstvene potrebe za zajedništvom, razumevanjem, oproštajem, novim početkom. Zato će poslednja scena svaki put naterati suze na oči – sve je pažljivo osmišljeno, a nije proračunato. To je genije Metjua Vajnera. And that's the real thing.

Oceni 5