Alen Drljević, redatelj filma "Muškarci ne plaču"
muškarci ne plaču

Photo: Muškarci ne plaču/Press kit

Ni nakon 20 godina nismo izašli iz rata

Redateljsko i filmsko iskustvo Alen Drljević prije svega je stekao kao asistent u filmovima Na putu i Grbavica Jasmile Žbanić, te filmu Kod amidže Idriza Pjera Žalice. Muškarci ne plaču njegov je prvi dugometražni film koji je već nagrađen na brojnim festivalima, a uskoro kreće i njegovo prikazivanje pred hrvatskom publikom. S dobitnikom Zlatnih kolica ZFF-a razgovarali smo o nastanku ovog filma i motivaciji za njegovo snimanje.

*Koji je bio vaš temeljni poticaj za snimanje filma o ratnim veteranima koji se susreću na grupnoj radionici suočavanja s prošlošću?

Kao vojnik i mlad čovjek sam bio u ratu gdje sam u armiji BiH proveo četiri godine. Rat je nešto što je obilježilo život moje porodice, prijatelja i cijelog našeg društva. Radilo se o nekoj vrlo jakoj unutarnjoj potrebi da preispitujem ono što se u to vrijeme dešavalo i posljedice koje je rat ostavio na sve nas. Film je baziran na stvarnim događajima. Ja sam čuo za jednu radionicu za ratne veterane iz Srbije, Hrvatske i Bosne i onda sam prvotno imao ideju da o tome radim dokumentarni film. Tada sam ratne teme više propitivao iz drugačijih pozicija, moje učešće u ratu mi je bilo kao neka riješena stvar, no kada sam kao učesnik došao na radionicu i sjeo s drugim veteranima shvatio sam koliko se tu tema otvara. Mi smo u ratu pucali jedni u druge, na radionici je isprva vladala napetost, ali se ubrzo stvorila atmosfera razumijevanja i suosjećanja, pa je to na svih nas imalo jedan katarzičan efekat. Tek onda sam shvatio koliko i sam u sebi nosim tog zakopanog i neriješenog. Odatla je krenula ideja za ovaj film koji je temom specifičan. Naime, ne znam za ni jedan drugi na našim prostorima koji obrađuje sličnu tematiku. Bilo je nekih filmova sa područja Bliskog Istoka i Južnoafričke republike o suočavanju s prošlošću i ratnim traumama. Ja i producenti filma Jasmila Žbanić i Damir Ibrahimović, shvatili smo da je ovo jako važna tema i da baš moramo krenuti u scenarij za igrani film. Dva osnovna razloga za takvu odluku su činjenica da se ratni vetarani teško otvaraju o ovakvim temama pred kamerom, a igrani film ima i daleko veću prijemčljivost kod nas. Ne sjećam se kad je u Sarajevu neki dokumentarni film igrao u kinu, izuzev na festivalima.

*Tema pomirenja teško se prihvaća među narodima o okruženju, ljudi su još uvijek zatrovani starom mržnjom i nerazriješenim sukobima. Vjerojatno ste bili svjesni da film neće biti ‘crowd pleaser’ na onaj način na koji su to bili neki drugi filmovi s ratnom problematikom. Koju ste publiku imali na umu dok ste radili na filmu?

Ja sam imao tu sreću da se nisam bavio tim pitanjem i pritiskom. Nekako smo svi bili toliko unutra, bilo nam je stalo da snimimo film kakav mi zaista želimo. Htjeli smo da uradimo nešto za čim imamo potrebu. Ja mogu govoriti što se desilo poslije prvih projekcija. Kad smo prikazivali film na festivalu u Karlovym Varyima bio sam iznenađen da ljudi u Češkoj nemaju pojma o tome što se 90-ih kod nas događalo. Međutim, kada je u toj ogromnoj sali koja prima 1500 ljudi završio film, svi su se ustali i aplaudirali deset minuta, ostali smo zatečeni emotivnim nabojem gledatelja i tada smo shvatili da ovaj film potpuno komonicira i s publikom izvan naših prostora, a slično se događalo i na ostalim festivalima u inostranstvu. Domaću publiku smo najprije testirali na Sarajevo Film Festivalu i reakcije su bile super, iako sam ja očekivao puno više negativnih komentara, a njih je još uvijek vrlo malo. Film tek sada kreće u distribuciju, mi za sada imamo tek reakcije festivalske publike, a kako će reagirati ona u kinima, vidjet ćemo uskoro. Krajem studenog kreće i distribucija u Hrvatskoj. No, paralelno s festivalskim i kino prikazivanjem, krenuli smo i s zatvorenim projekcijama na koje baš pozivamo ratne veterane sa različitih strana. Od njih dobijamo drugačija pitanja nego na festivalima: ljudi se uključuju u razgovor, donose svoje iskustva, to u stvari nisu ni pitanja, razvijaju se dinamični razgovori. Ti ljudi žele komunicirati i to je posebno iskustvo koje mi je prikazivanje ovog filma donijelo. Za sada su te projekcije u organizaciji sarajevske Mreže za izgradnju mira krenule tek u Bosni, no plan je da se također dođe u Srbiju i Hrvatsku. Uvijek je pitanje i tko su ti veterani koji pristaju da dođu, vjerujem da ih ima mnogo koji kažu da ih takvo što ne interesuje.

Već je prošlo dvadeset godina od rata u Bosni i Hrvatskoj, no mi i dalje živimo s njim, stalno se podgrijava stari sukob i konstruiraju nove tenzije. Mi nikad i nismo izašli iz rata. Ja sam siguran da se ta atmosfera stvara planski i da se s međunacionalnom mržnjom manipulira. Čim se oskudica u društvu pojača, mnogo je lakše upravljati kolektivnim strahovima.

*Kakav specifičan rad s glumcima stoji iza snimanja ovog filma? Glavne uloge nose najpoznatija glumačka imena s ovih prostora: Leon Lučev, Emir Hadžihafizbegović, Ivo Gregurević… Izgleda kao da ste išli na sigurno, niste eksperimentirali s glumačkom podjelom?

Nije, da smo išli na sigurno u filmu ne bi bilo naturščika, a njih je u filmu nekoliko i riječ je o stvarnim ratnim veteranima, to su Mirko Zečević Tadić i Nermin Karadžić. Nama je bila želja da u filmu zadržimo dozu dokumentarnosti. U početku sam znao da je to prije svega glumački film, jedan loš glumac bi ga srozao, pala bi cijela konstrukcija. Zato mi je bilo jako važno da su svi oni iskusni i izvrsni glumci, ali da bude i riječ o ljudima koji imaju neku vezu s ratom. Nije Leon Lučev slučajno tu, njegov lik Valentin je pravljen po njegovoj stvarnoj ratnoj priči. Ja i on smo mnogo bistrili njegov lik, slao mi je svoja prisjećanja, viđali smo se i razgovarali. Isto je tako bilo i s drugim glumcima. Prve smo probe imali još godinu dana prije snimanja. S nama je bio psihijatar Vladimir Milošević koji je začetnik psihodrame još iz vremena Jugoslavije. Potom smo radili prave radionice psihodrame, gdje su se ljudi otvarali i suočavali jedni s drugima, kao glumci i kao stvarne ličnosti. Na osnovu toga smo pisali i sve verzije scenarije, film je nastajao kroz psiho dramu. Taj je način rada za mene bio nešto potpuno novo. Mislim da ću ga od sada koristiti i na filmovima koji nemaju toliko veze sa psihodramom.

Bez obzira na to što su u pitanju poznati glumci koji su ostvareni u svojim karijerama, svi su se silno trudili da oslobode termine i da prisustvuju na što više probi. Bili su sretni da rade na taj način i mislim da smo u stvari svi prošli jednu vrstu terapije s ovim filmom.

*Tema preispituje i dekonstruira teme maskuliniteta i muškosti, senzibilnosti i macho identiteta. Kako na njega reagira ženska publika?

Nakon Sarajevo Film Festivala jedna gledateljica je rekla da je za nju ovo izrazito feministički film jer razbija stereotipe o muškarcima. To mi je bilo interesantno čuti jer smo u filmu imali samo jednu žensku ulogu i to konobarice koja gasi požar koji je prouzročio muški lik. Većina muškaraca na Balkanu je bila i još uvijek jeste u ulozi branitelja države i časti, nacionalnih ponosa. Tjera ih se da zatomljuju osjećaje i doživljene traume. Volio bih da razbijemo te predrasude jer sam vidio toliko muškaraca, pogotovo ratnih veterana koji plaču, izbacuju kroz suze stres i krivnju koju su nakupili. Oni žive pod pritiskom patrijarhalne tradicije, moraju s tim oklopima živjeti i funkcionirati, a to nije nimalo jednostavno.

*Tekst prenosimo sa portala #MAZ (Mreža antifašistkinja Zagreba), uz dozvolu uredništva

Oceni 5