Zašto je parodija osuđena na nerazumevanje
Cenzura

Photo: www.theregister.co.uk

Ni po Lazić, ni po Lukoviću, već po sudinici upućenoj

U srpskom – i ne samo srpskom – javnom diskursu parodija je vazda osuđena na nerazumevanje. Kao da sasvim izostaje njen noviji pristup koji je još pre stotinak godina ruski formalista Jurij Tinjanov u svojim radovima oslobodio balasta nužne sprdnje spram parodiranog teksta. „Ako je parodija tragedije komedija, onda će parodija komedije biti tragedija“, pisao je Tinjanov u svom tekstu „Teza o parodiji“.  

Da nije bilo otklona ruskih formalista u pristupu ovom žanru, ne bi bili mogući ni radovi Hansa Roberta Jausa i Volfganga Isera koji odnos parodirajućeg i parodiranog teksta sasvim izmeštaju u zabran recepcije. Niti bi Žerar Žene u svojim „Palimpsestima“ (1982) mogao da uvede termin ozbiljne parodije i zaključke poput: „Ako se parodija definiše samo po svojoj burlesknoj funkciji, ne možemo shvatiti dela poput (...) ’Doktora Faustusa’ Tomasa Mana, Džojsovog ’Ulisa’ ili Turnije Ženeovog ’Vendredija’.“ U delu pak „Teorija parodije“, izvorno objavljenom 1985, kanadska teoretičarka Linda Hačion poručuje: „Od sada će biti jasno da ono što ja ovde nazivam parodijom nije samo posprdno imitiranje kakvo se pominje u standardnim rečnicima (...) Drugim rečima, parodija je ponavljanje sa kritičkom distancom, koja pre označava razliku nego sličnost.“ Na primer, primenjeno na film, parodija ne bi podrazumevala samo dela poput „Smešne strane istorije“ Mela Bruksa u kojem autor ruši i ismeva uvreženo čitanje istorije, nego i filmove počev od osamdesetih poput „Mog privatnog Ajdaha“ (1991) Gasa Van Senta koji ponavlja Šekspirovog „Henrija IV“ u novom, distanciranom kontekstu gej okruženja u savremenoj Americi.

Naravno da nema mesta brizi što u savremenoj srpskoj književnosti i neka poznata kritičarska i autorska imena zbrkano poimaju ključne poetičke stavke jer nisu upućena u valjane strane izvore. Takvima nisu, po svemu sudeći, dovoljno poznati ni domaći izvori. Evo kako je u eseju „Gospodin Mak se zabavlja“ Danilo Kiš 1959. godine pisao o Džojsovom „Ulisu“: „Parodija na sve. Na roman (bez romana), na Uliksa, na život, na smrt, na umetnost, na filozofiju, metempsihozu, proces pisanja, Dedalusa, Dablin, arijevce, Jevreje, Irce, Engleze, na Svest, na Podsvest, na seks, na tekst, na poliglotiju, na kulu Vavilonsku (...) Parodija i na parodiju. Na tome se drži cela stvar.“

Moja neznatnost pominje novije – na Zapadu, u Rusiji a i drugde već odavno etablirane – pristupe parodiji, koji u njoj vide i mogućnost za sasvim autentičan način pisanja. Međutim, vitalan problem s tim u vezi nastaje kad ljudima koji u ovom prslom sistemu donose odluke, a parodija ih se bar trenutno profesionalno tiče, nisu jasna ni njena polazišna, starinska poimanja kao legitimnog načina književnog stvaralaštva kroz šaljivu imitaciju.

Tako da se u ovom tekstu neću baviti ni Lukovićevim legitimnim parodiranjem pesme Radmile Lazić koji je dobio sudski ishod nepogodan po njega, niti mogućim razlozima kolega moje neznatnosti da se, kad njihov tekst dopadne obrade, osete bol u duši i da je njihov rad oskrnavljen. Objektivno je (naj)važniji postupak sudinice Vesne Sekulić kada joj je dotični predmet koji se parodije tiče dospeo na profesionalni astal.

Ko već procesira parodiju, o tome bi valjda morao nešto i znati, pa se nameće pitanje ko je u konkretnom slučaju zaslužio sudsku kaznu: Petar Luković ili Vesna Sekulić. Uzgred se nameće i odgovor.

Izgleda da je Vesni Sekulić – konzervativnije! – tumačenje parodije u „Rečniku književnog termina“ grupe autora bilo predugo, a kamoli da je imala kad ni da se uputi u jednu jedinu rečenicu na srpskoj Vikipediji o tome: „Parodija je književno delo u kojem se oponašaju stilske karakteristike, maniri i konvencije nekog autora ili grupe autora sa ciljem da se učine smešnim.“ Kako inače objasniti to što je sudinica komičku pesmu Petra Lukovića kao obradu po tonu ozbiljnog prototeksta Radmile Lazić uzela zdravo za gotovo, kao primenu diskursa istine s namerom da se tužilja, izvrgne preziru, vređanju i degradiranju.

Naravno, da je gđa Sekulić sklona čitanju, ne bi presudu Lukoviću obogatila maštovitim oblicima „svera“ ili – prenoseći reči iz njegovog saslušanja – govorila o „velikim umetnicima (...) Pokretuzenit (...) Binaveru“. A posredi je, ukoliko se ne varam, predsednica veća u Prvostepenom građanskom odeljenju Višeg suda u Beogradu. Ta činjenica je, ukrštena sa stepenom njene očekivane društvene odgovornosti i, s druge strane, njenog znanja, jedna od mnogih mogućih formula za stanje ovog socijuma.

Vesna Sekulić je presudila (o) parodiji a, po presudi zaključujući, promaklo joj je čak i njeno postojanje, a kamoli da njena legitimna rugalačka forma potiče iz petog veka pre nove ere kad je pisao Hegemon iz Tasosa kog Aristotel navodi kao prvog parodičara. Iz tog ugla se nameće i utisak da sudinica, jedno odgovorno biće u ovom sistemu – ili bi takvo trebalo da bude – mentalno potiče iz nekog razdoblja koje je prethodilo antičkoj Grčkoj.

Oceni 5