Ničija zemlja: Čekajući Godoa na odskočnoj mini

FILM: Ničija zemlja; ratna drama; BiH/Francuska/Italija/Belgija/Slovenija, 2001. 

REŽIJA: Danis Tanović 

ULOGE: Branko Đurić, Rene Bitorajac 

OCJENA: ****

Kao da je bilo jučer kad je "Ničija zemlja" (2001.) dobila povijesnog Oscara za najbolji film izvan engleskoga govornog područja, prvog za BiH i prvog regionalnog, postjugoslavenskog, a od toga je, evo, prošlo gotovo 20 godina.

Bila je to noć za pamćenje za sve stanovnike BiH i regije, najviše debitantskog redatelja i scenarista Danisa Tanovića, producenta Čedomira Kolara i ekipu filma, snimljena u koprodukciji s Francuskom, Italijom, Belgijom i Slovenijom, u kojem su sudjelovali i hrvatski glumci, poput Renea Bitorajca i Filipa Šovagovića. Tad je Tanović primio zlatni kipić iz ruku hollywoodskih megazvijezda Sharon Stone i Johna Travolte.

Uskoro se navršava 19 godina od Tanovićeva osvajanja Oscara (24. ožujka 2002.), odnosno 20 od svjetske premijere filma u Cannesu (12. svibnja 2001.), a zanimljivo je da se godišnjice poklapaju s oskarovskom utrkom novog BiH filma i potencijalnog drugog osvajača zlatnog kipića "Quo Vadis, Aida?" Jasmile Žbanić.

Idealan je to povod za obljetničarsko-retrospektivni (p)ogled na "Ničiju zemlju" koja je, prilično neočekivano, pobijedila favoriziranu francusku "Amelie" Jean-Pierrea Jeuneta. Čak i Tanović, navodno, smatra da je "Amelie" bolja od njegova dugometražnog igranog prvijenca, ali to, naravno, ne znači da se "Ničija zemlja" slučajno našla među pet oskarovskih nominenata zajedno s filmovima "Elling" (Norveška), "Lagaan" (Indija) i "Son of the Bride" (Argentina).

Tajming je bio podesan i Akademija na početku novog milenija nije mogla ignorirati važnost (još) jednog filma s ovih prostora kad je već tijekom devedesetih propustila nagraditi i nominirati izvrsne antiratne drame "Prije kiše" Milča Mančevskog i "Lepa sela lepo gore" Srđana Dragojevića.

(Globalna) politička situacija je do(i)sta pomogla antiratnoj "Ničijoj zemlji", kako nam je priznao i Kolar, ciljajući zasigurno na zoru novog rata koja je svitala nakon 11. rujna 2001., onog američkog "protiv terora". Politika je sigurno odigrala ulogu i u smislu kolektivne isprike Zapada za predugo zanemarivanje sukoba na teritoriju bivše Jugoslavije i preslabo interveniranje u isti, što bi se moglo ponoviti i u slučaju "Aide".

UN i UNPROFOR za Tanovića su čini se, baš kao i Žbanićku, jednaki ako ne i veći krivci za eskalaciju nasilja u Bosni i šire. Međutim, sve bi političke peripetije pale u vodu da Tanovićev (i Žbanićkin) film nije dobar, jer jest. Bio je dobar i važan, a to je i ostao. Danas možda i važniji, ako ne bolji. Dvadeset godina nakon "Ničije zemlje" gotovo ništa se nije promijenilo na ovim prostorima.

Nekoć zaraćene strane još uvijek (verbalno) ratuju oko toga "tko je počeo rat", s time da su sada glasnije nego ikad zahvaljujući internetu, tj. društvenim mrežama i mogućnosti komentiranja tekstova na portalima, za razliku od 2001., dakle baš kao Bosanac Čiki (odlični Branko Đurić) i mladi Srbin Nino (Bitorajac u probojnoj ulozi) kad se nađu u rovu na ničijoj zemlji, između dviju neprijateljskih linija. Možda bi trebale ponovno pogledati "Ničiju zemlju" i smiriti strasti.

"Nismo mi počeli rat, vi ste počeli", svađaju se Čiki i Nino u ponavljajućem štosu filma koji fino pomiruje suprotstavljene žanrove crne komedije i ratne drame zamjetne satiričnosti, "lokalizirajući" univerzalnu temu tragedije, kaosa, apsurda i konfuzije "usranog" rata na tragu "M.A.S.H.-a"/"Kvake 22" i s daškom Samuela Becketta i njegovog "U očekivanju Godota".

"Apsurdnost rata se nastavlja", izvještava britanska televizijska novinarka Jane Livingstone (Katrin Cartlidge, poveznica s "Before The Rain"). Odgovor na pitanje "I ko je ono počeo rat?" ovisi o tome u čijoj se ruci nalazi oružje ("Ja imam pušku, a ti je nemaš") dok se Čiki i Nino rječkaju gonjeni uzajamnom mržnjom, premda govore istim jezikom i znaju istu djevojku iz Banje Luke koja je "otišla vani" jer "to je najpametnije". S vremenom njihov konflikt postaje manje bitan.

"Nije bitno ko je kad smo svi u istim govnima", govori Čikijev ratni drug Cera (dojmljivi Šovagović) dvojici protivničkih vojnika koji su isti kad skinu odore i iziđu iz rova mašući bijelim maramama. "Je l' naš? Otkud ja znam, ne piše mu na gaćama", neće ih prepoznati njihove vojske na daljinu kroz pogled iz dalekozora ili snajpera.

Cera se tu negdje pretvara u ravnopravnog lika Čikiju i Ninu, opružen usred rova na odskočnoj mini na kojoj je za Tanovića ležala cijela Bosna. Ako se Cera, kao simbol BiH, pomakne, mina ispod njegovih leđa će eksplodirati i "odosmo svi u pizdu materinu".

Situacija je "ekstremno komplicirana", podcrtava jedan pripadnik UNPROFOR-a ili "štrumpfova", kako ih naziva Čiki zbog plavih šljemova. Rov zavaljen u mirnoj bosanskoj dolini, ironično, postaje bjelosvjetski teatar ratnog apsurda, prilikom čega Tanović pokušava "malickovski" podsjetiti na "ovu lijepu Zemlju", zainteresiran i za ljepotu prirode iznad i oko vojnika, ne samo ružnoću ljudske prirode dok Čiki, Nino i, najviše, Cera čekaju Godota (u vidu UN-ova njemačkog eksperta) da razminira minu.

Prije toga dočekat će spomenutu britansku novinarku, mirotvorce iz UNPROFOR-a poput francuskog narednika u bijelom oklopnjaku Marchanda (Georges Siatidis), očajnog što ne može ništa napraviti unatoč rijetko dobrim namjerama, te visokopozicioniranog časnika iz UN-ova sjedišta u Zagrebu, Softa (poznati engleski karakterni glumac Simon Callow; "Četiri vjenčanja i sprovod", "Zaljubljeni Shakespeare"), koji dolazi na mjesto događaja, ali je nezainteresiran da uistinu pomogne u rješavanju situacije, ustvari zainteresiraniji da se zaštiti i "prema van" prikaže kao da nešto radi.

"Svi ste isti, zarađujete od naše muke", proziva Čiki novinare i UN-ovce većinski izgubljene ljudskosti. Urednici traže od novinarke teško lešinarenje, da dobije izjavu ili intervjuira ne samo Čikija i Nina, već i Ceru koji leži na mini. A kad njemački ekspert za demontiranje mine (slovenski glumac Branko Završan) stigne na lokaciju i ustvrdi da je nemoguće pomoći Ceri, Soft mu naređuje da se vrati u rov i pravi da je zaposlen kako bi im kupio vrijeme. U svoj toj pomutnji, Cera biva zaboravljen i nebitan kao kolateralna žrtva nemara UN-a i Zapada, još uvijek uzaludno (d)očekujući svoga Godota na odskočnoj mini.

*Prenosimo iz Slobodne Dalmacije s dozvolom glavnog urednika Jadrana Kapora