Ničiji pisac, zaboravljeni šarmer

Stradalna Bosna, ali i zemlja puna čarolija, tamni vilajet, uvijek u sukobu interesa velikih sila, ali svoja, prkosna, sa iskonskom snagom čiji ljudi s mukom prolaze kroz život, široka srca, dobre duše, koji brzo stare, ali dugo žive… Sve ovo uveo je u svoje književno stvaralaštvo Novak Simić koji je bio i hrvatski, i srpski, i bosanski pisac.

Rođen u Bosni, Srbin, Novak Simić, član Društva književnika Hrvatske i Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti, plodni pisac – pripovjedač, romansijer, esejsita i pjesnik, urednik u uglednom Izdavačkom preduzeću ''Zora'' u Zagrebu, urednik časopisa ''Republika'' u kome su sarađivali pisci iz cijele Jugoslavije, tvorac Knjige drugova, almanaha jugoslovenskih socijalnih liričara, štampane u Kikindi 1929. godine, dobitnik nagrade za životno djelo 'Vladimir Nazor''…

Igra sudbine je da su i Knjiga drugova i njegova prva zbirka pjesama ''O čađi i travama'', objavljena 1940. u Zagrebu, bile zabranjene. U ciklusu ''Čađa'', kako je pisao prof .dr Mirko Skakić u doktorskoj disertaciji o književnom djelu Novaka Simića, prikazuje se stvarnost u Bosni. ''Simić voli Bosnu, pjesme su prirodni slijed njegovog opredjeljenja u slikanju te stvarnosti. Bosnu su siromašila razna zla, pa se u njoj i u ovim pjesmama čuju patnje, mučenja i jauci. Pjesme sadrže protest protiv tegobne stvarnosti, obračun s nepravdom i laži. Pjesnik s gnjevom u duši protestvuje protiv takve stvarnosti u kojoj bogati žive na račun siromašnih i gladnih. Ipak, Novak Simić vjeruje u ljepše dane'', napisao je Skakić.

Sa roditeljima je u šestoj godini preselio iz Vareša u Sarajevo, blizu Tašlihana, kamenog hana koji će opisati u svom djelu ''Suton Tašlihana''. U Sarajevu je završio Trgovačku akademiju, studirao je ekonomiju u Zagrebu i hemiju u Lebenu, u Austriji. Godine 1927. dolazi u Zagreb i tu kao ''rasni prozni talenat'' stvara svoja djela i postaje ''jedan od najboljih srpskih pisaca u Hrvatskoj'' kako ga je davno ocijenio književnik Slobodan Prosperov Novak

Za vrijeme školskih raspusta, između dva svjetska rata, dolazio je u Rudanku, u neposrednoj blizini Doboja, kod svoje tetke Zorke Nikolić Lalić i zavolio krajeve u ovom dijelu Bosne i tu upoznao kako žive ljudi na selu sa svojim mukama i radostima i svakodnevnom borbom za koru hljeba.

- Bosna je važna Simićeva tema, pisao je prof. dr Mirko Skakić. Nepresušni izvor njegove inspiracije je tematika nepoznate Bosne, krajevi pored uskotračne pruge Doboj – Derventa čiji se predjeli javljaju kao važan i vitalan životni materijal iz koga su izrasla snažna literarna djela i na njima je Novak Simić izgradio veliku svoju umjetničku tvorevinu.

Književnik Novak Simić je rođen u Varešu 1906. godine, sin bogatog trgovca Milana i majke Tatjane Savke Jelić, kćerke sarajevskog tašlihanskog trgovca, koja je govorila njemački i francuski i kao predstavnica Bosne i Hercegovine bila najljepša djevojka na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. godine. Nekada, u stara, dobra vremena, Novak Simić je bio pisac koji je pripadao trima književnostima u Jugoslaviji. ''Bio je jedno od amblematskih imena hrvatske književnosti'', pisao je Miljenko Jergović. Uvršten je u ediciju ''Pedest knjiga bosanskohercegovačke književnosti'', u Beogradu su književni kritičari uvažavali i poštovali djelo Novaka Simića. Danas, međutim, nije ničiji: svi zu ga zaboravili – i Hrvati, i Srbi, i Bošnjaci. Obrazloženje je jednostavno: za Hrvate je Srbin, za Srbe 'pohrvaćeni Srbin'', za Bošnjake Vlah. Dakle: ničiji.

Upoznali smo se na književnoj večeri u Doboju, s početka šezdesetih godina dvadesetog vijeka. Književnu veče Novaka Simića, Dobriše Cesarića i Dragutina Tadijanovića organizovao je prof. dr Ivan Petričević, pulmolog, publicista i pjesnik.

Rekao sam mu da ću napisati izvještaj za ''Glas komuna'' sa ove književne večeri i zamolio ga da napravimo opširniji intervju o njegovom boravku u selu kraj Doboja i inspiraciji da ove krajeve opiše u svojim pripovijetkama, pjesmama i romanu ''Voćnjak'' koji je u drugom izdanju objavljen pod naslovom ''Brkići iz Bara''.

- Ne vjerujem da ću ovog puta imati vremena za duži razgovor, jer idem posjetiti te meni drage i lijepe krajeve, ali, obećavam: napravićemo intervju, rekao mi je tada Simić. Nepune dvije decenije poslije, obećanje je ispunjeno: napravio sam intervju sa meni dragim piscem. Prof. Mirko Skakić pripremao je doktorsku disertaciju o književnom djelu Novaka Simića i pozvao me da ga posjetimo u Zagrebu. Pisac nas je srdačno dočekao u svom domu, ostali smo puna četiri sata i dugo razgovarali.

- Nerado dajem intervjue, niti volim razgovare sa književnim istoričarima i profesorima, ali pošto ste vi iz kraja koje toliko volim, pristajem… Podsjetio sam ga tada da je u anketi ''Politike'' pod naslovom ''Ko je na vas presudno uticao i zašto'' odgovorio da u književnom i uopšte stvaralaštu neka muka mora da bude što je novinar Dragoslav Adamović istakao i u naslovu teksta.

- Jasno, neka muka mora da bude, stvaralačka ili bilo koja druga, jer srećni ljudi ništa ne prave. Srećan čovjek je prazan čovjek… A na mene je dosta uticao američki pisac Džon Dos Pasos, koji u svojim romanima optužuje postojeći društveno-ekonomski sistem zbog sve većeg jaza između bogatih i siromašnih.

I Novak Simić u romanu ''Braća i kumiri'' (kumir, predmet obožavanja, idol), objavljenom 1955.u Zagrebu, kroz sudbinu svojih junaka, braće Tomašević, piše o dehumanizaciji kapitalizma i pohlepom za bogatstvom i novcem. I Simić i Dos Pasos rođeni su istog datuma, 14. januara, a umrli u 75. godini života.

U proznom djelu ''Vrijeme koje se udaljava'' Mirko Kovač piše o susretima sa Novakom Simićem u kafani ''Korzo'' u Zagrebu. Obično bi tiho ušao u kafanu, dolazio do svog stola, spustio tašnu, razgledao cijelu salu i tek onda sjeo, naručio kafu koju bi uvijek pio s rahatlokumom.

- Tačno je da volim rahatlokum, ali mi je važnije što ovdje donosim dašak Bosne, jer ovom gradu treba malo više bosanskog šarma. Ovdje nije adet da se uz kafu služi rahatlokum. Ja kupim dva pakovanja, jedno za mene i jedno za konobare i oni uvijek donesu rahatlokum na moj stol. Svi balkanski narodi su bez šarma, jedino ga imaju Bosanci, jer za njih šarm nije sotonski dar, kako kažu neki katolički spisi. Šarm je oružje pregovora, umiljavanja i dodvoravanja. Za mene danas kažu da sam stari šarmer. Nije to moja zasluga, nego milost Bosne u kojoj sam rođen.

Vjerovatno je Novak Simić naslijedio šarm od svoje majke Tatjane. Na Svjetskoj izložbi u Parizu, 1900. godine, u paviljonu Bosne i Hercegovine bila je i jedna šarmantna vezilja. Sa izložbe je izvještavao Antun Gustav Matoš i napisao:

- Bosanski paviljon na Svjetskoj izložbi u Parizu privlačit će šire općinstvo, a najviše dekoracije češkog majstora Alfonza Muhe. To su slike u ogromnom salonu koje se naslanjaju na sporedne prostorije, a nižu se u dva niza stubova koji nose trijemove. U gornjem su tamnom redu prizori iz naših pjesama i priča, a donji svijetli red povijesna i kulturna slika Bosne. Ovome je ciklusu središte divni lik mlade Bosanke, vezilje, ponosne djevojke, obučene u seljačku nošnju, svježe i proste kao narodna pjesmica, koja, evo, baca staroj kulturi svoje rosne jutarnje darove. Bosna i Hercegovina je tada u Parizu dobila 180 nagrada za izložbene eksponate!

Predsjednik Francuske Emil Lobe posjetio je bosanski paviljon rekavši da se uvjerio da je u Bosni, koja je jedina uz Srbiju, od južnoslovenskih zemalja imala svoj paviljon, vrlo mnogo urađeno i da tri naroda koji tu žive mogu puno postići uz svjestan rad i slogu. Ugledni pariski list ''Figaro'' je pisao da je ''bosanski paviljon možda najslikovitiji i najljepši''. Godine 1899. u Parizu je napravljen Ajfelov toranj, koji je projektovao Aleksander Gustav Ajfel i zamislio da se ukloni odmah poslije izložbe. Ta monumentalna građevina, visoka 320 metara, sačuvana je i postala svjetska atrakcija i najposjećeniji spomenik na svijetu – šest miliona ljudi popne se svake godine na Ajfelov toranj.

I srećom, djevojka koja je opčinila Pariz, šest godina kasnije rodiće Novaka Simića, pisca te čudne i drage zemlje Bosne. Novak Simić objavio je 90 pjesama, trideset pripovijedaka, četiri romana :''Voćnjak'' , ''Druga obala'', ''Braća i kumiri'' i ''Zid mladosti'' i 150 književno-kritičkih radova. Umro je u Zagrebu 1981. godine.

To što je Novak Simić isključen iz hrvatske, srpske i bosanske književnosti samo nanosi štetu literaturi ovih naroda. Simićeva djela doživjela su udarac pakosnih i zlobnih ministarstava kulture i prosvjete Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine, ali će pripovijetke, romani i pjesme ovog pisca to preživjeti i jednom opet biti sastavni dio i školske lektire i ljubitelja lijepe književne riječi. A ministarstva će, kao i obično, biti, proći i nestati u vihoru vremena.