Nihilizam i mladi

Knjiga o mladima: jer mladi se, premda toga nisu uvijek svjesni, ne osjećaju dobro. Ali ne zbog uobičajenih egzistencijalnih kriza, kojima je obasuta mladost, nego zbog toga što se oko njih mota neugodni gost, nihilizam, prodire u njihova čuvstva, muti njihove misli, briše im perspektive i obzorja, slabi dušu, kvari strasti čineći ih beskrvnim.

Obitelji su preplašene, škola više ne zna što činiti, samo se tržište zanima za njih, kako bi ih povelo na put zabave i potrošnje, gdje ono što se troši nisu toliko predmeti, koji iz godine u godinu zastarijevaju, nego sam njihov život, koji se ne uspijeva više projicirati u budućnost koja bi im mogla bilo što obećati. Sadašnjost postaje apsolut koji valja živjeti što je moguće intenzivnije, no ne zato jer bi taj intenzitet donio radost, nego zato jer obećava prikriti tjeskobu što se pokazuje svaki put kad okoliš poprimi obrise pustinje smisla.

Upitani, ne znaju opisati svoju nelagodu, jer su već dosegli onaj stupanj emocionalne nepismenosti kad ne mogu više prepoznati vlastita čuvstva i nadasve nazvati ih svojim imenom. Uostalom, kako uopće nazvati tu ništinu što ih prožima i guši? U komunikacijskoj pustinji, gdje obitelj ne pobuđuje više nikakvu privlačnost, a škola ne izaziva nikakvo zanimanje, sve se riječi koje pozivaju na zauzetost i na pogled usmjeren budućnosti utapaju u tu neartikuliranost s kojom se samo još krik može mjeriti. Kadšto taj krik prodire neprozirni i debeli oklop šutnje, koji svojom težinom okružuje samotnost njihove skrivene depresivnosti kao bezvremena raspoloženja kojim vlada onaj neugodni gost što ga Nietzsche naziva 'nihilizmom'.

I zato riječi što upućuju na nadu, svačije riječi, više ili manje iskrene, riječi što ustrajavaju, riječi što obećavaju, riječi što nastoje ublažiti njihovu skrivenu patnju, zamiru oko njih kao besmislen šum.

Ponešto glazbe, koja para uši, kako bi izbrisala sve riječi, malo droge, kako bi umrtvila bol ili kako bi iskusili barem neku emociju, puno samotnosti, karakteristične za ozlojeđeni egoizam, što ga prethodni naraštaji nisu poznavali i koji je posljedica uvjerenja da se u vrijeme u kojem su presušile sve afektivne veze možeš očuvati samo ako si sam ili, u najboljem slučaju, ako se u pustinji vrijednosti osloniš na jedinog simboličkog generatora svih vrijednosti što ga u našoj kulturi nazivamo novac.

Kada nije posrijedi samo nelagoda pojedinca, nego je pojedinac samo žrtva sveopćeg pomanjkanja perspektiva i projekata, ako već ne smisla i čuvstvenih veza, kao što se događa u našoj kulturi, tada je samo po sebi razumljivo da su neučinkoviti kako farmakološko liječenje, kojem danas pribjegavamo već u ranom djetinjstvu, tako i psihoterapeutsko liječenje koje liječi patnje što nastaju u pojedinom individuumu.

A to stoga jer u pustinji besmislenosti, što je širi nihilistička atmosfera našeg vremena – ako je čovjek, kako kaže Goethe, biće upravljeno osmišljavanju (Sinngebung) –, nelagoda više nije psihološka, nego kulturna. Dakle treba raditi na kolektivnoj kulturi, a ne na patnji pojedinca, jer ta patnja nije uzrok, nego posljedica kulturne implozije, prva žrtva koje su mladi koji se nalaze u školama, na sveučilištima, poslijediplomskom studiju ili na radu na određeno vrijeme.

A što reći o društvu koje ne iskorištava maksimum svoje biološke snage, snage što je izražavaju mladi između 15 i 30 godina, koji projektiraju, zamišljaju, stvaraju čim im se ukaže stvarni cilj, uvjerljiva perspektiva, nada koja je kadra dati poleta toj snazi što je osjećaju u sebi? Što reći kad potom puštaju da ta snaga implodira, i tako, kako se s njim ne bi trebali suočiti, preduhitre razočaranje?

Nije li ovo zanemarivanje mladih istinsko znamenje zalaska naše kulture? A to je puno više zastrašujuće znamenje nego uspon integralizama drugih kultura i neobuzdana učinkovitost naroda koji se pojavljuju u našoj povijesti i s njom se prepliću, naroda koji su se odrekli svih vrijednosti što se ne svode na vrijednost novca.

Ako nelagoda mladih nije psihološkog, nego kulturnog podrijetla, rješenja što ih je razradila naša kultura očito su neučinkovita, bilo da su u vjerskoj varijanti – jer Bog je doista mrtav –, bilo da su u prosvjetiteljskoj varijanti, jer ne izgleda da danas um regulira međuljudske odnose, osim u reduciranoj formuli 'instrumentalnog uma' koji jamči tehnički napredak, ali ne i širenje obzorja smisla zbog pritajivanja misli i suhoće čuvstva.

Stranice ove knjige ne propisuju lijek koji bi olako i neposredno djelovao. Već to da priznajemo svoju nemoć rječito govori o naravi nelagode, koja – ponavljam – nije egzistencijalna nego kulturna. No činilo mi se opravdanim ovo djelo napisati već zato da počistim sa svim lijekovima što su ih smislili, ne prepoznajući pritom pravu narav nelagode naših mladih. Mladi se u nihilističkom ozračju što ih okružuje ne pitaju više o smislu svoje i tuđe patnje, kao što je čovječanstvo svagda radilo, nego, a u tome je, kako nas podsjeća Günther Anders, golema razlika, o samom značenju svoje egzistencije, koja im se ne čini lišenom smisla zato jer je puna patnje, nego, naprotiv, čini im se nesnosnom jer je lišena smisla. Negativnost što je širi nihilizam, naime, ne tiče se patnje, koja u različitim stupnjevima manje ili više prati svaku egzistenciju i oko koje se gomilaju razni oblici pomoći, nego, radikalnije, tiče se oštroumne zamjedbe besmislenosti vlastita egzistiranja.

A što ako je lijek drugdje? Ne u zagriženom traženju smisla, kao što to zahtijeva judeo-kršćanska tradicija, nego u prepoznavanju onoga što svatko od nas uistinu jest, dakle u vlastitoj virtù, u vlastitoj sposobnosti, odnosno, rečemo li to grčki, u vlastitom demonu (daimon) koji, kada pronađe svoje ostvarenje, vodi sreći, grčki eudaimonia?

U tom slučaju nihilizam, unatoč pustošenju smisla što ga sa sobom nosi, može naznačiti da egzistenciju ne opravdava toliko iznalaženje smisla – za njim žudi više želja (kadšto neograničena) nego naše zbiljske sposobnosti -, koliko umijeće života (Grci su ga zvali techne tou biou), koje je u tomu da prepoznamo i priznamo vlastite sposobnosti (gnothi seauton, spoznaj sebe sama), izrazimo ih i pustimo da se primjereno (kata metron) rascvjetaju.

Taj pomak iz kršćanske u grčku kulturu mogao bi kod mladih pobuditi onu vedru radoznalost otkrivanja sebe sama i nalaženja smisla u tom otkrivanju. Ako bismo to otkrivanje primjereno podupirali i gajili, moglo bi nas privesti životnom razmahu kojemu već po svojoj naravi stremi mladost i njezina kreativna snaga.

Ako bi upravo prelazeći i prevladavajući nihilizam mladi znali izvesti taj pomak perspektive, kadar pobuditi im radoznalost za njih same, ''neugodni gost'' ne bi prošao uzaludno.

Tajna mladosti. Za buđenje simbolike mladih

Ne! Život me nije razočarao! Iz godine u godinu ćutim ga naprotiv istinitijim, poželjnijim i tajanstvenijim – od onoga dana kad se nada mnom nadvila veliki spasiteljica, misao da bi život mogao biti eksperimentom onoga tko spoznaje – a ne neka dužnost, ne neko prokletstvo, ne neko varanje!... ''Život sredstvo spoznaje'' – s tim načelom u srcu možemo ne samo hrabrije, nego čak vedrije živjeti i vedro se smijati!

F. Nietzsche, Vedra znanost (1882)

Možda je način za prevladati nihilizam, barem u njegovim katastrofičnim posljedicama za mlade, taj da mlade probudimo i pustimo ih da razotkriju svoju tajnu, često njima samima neznanu. To predlaže Maurizio Mancuso,[1] čije istraživanje bez oklijevanja odmiče od svih humanističkih studija o svijetu mladih, koje nisu dokučile simboliku koja ga potiče, unatoč tome što literatura, filozofija, film i marketing svijet mladih nikada nisu ispustili iz vida. Ta je simbolika sačuvana i skrivena u njihovom srcu, čas tihom, čas nemirnom, snagu kojeg smo možda mladima oduzeli kad smo otupili vrhove ''strelice'' opisane u Psalmu 127: ''Strelica u rukama ratnika – to su sinovi mladosti''.

Da bismo ponovno otkrili tu simboliku, moramo se udaljiti od psihološkog pogleda koji mladost smatra srednjim dobom u kojem više nismo djeca i još nismo odrasli i zato je posrijedi naporno i teško razdoblje koje je izvorište patnje i strahova, vrijeme prijelaza i neprilagođenosti. Distancirati se moramo i od sociološkog pogleda, koji se usredotočuje na devijantnost (na narkomane, nasilnike i besposličare) i znanstvena je inačica strahova roditelja koji se napajaju strahom za budućnost, ne sumnjajući pritom da je devijantnost jednostavno frustracija  simbolike koja animira mladost.

Kao da senilni pogled zapadnjačke kulture ne bi više htio vidjeti mogućnost da se stanje mladih može promijeniti, i zato zapadnjačka kultura ostavlja mlade na rubu svojega djelovanja, u praznini bez obećanja, ne pomišljajući da možda simptom kraja civilizacije ne valja pripisivati toliko nezaustavljivim migracijskim procesima ili očajnim terorističkim činovima, nego prije tome da im nije podarila smisao i identitet i da je dakle protraćila svoje mlade naraštaje, najveću biološku i kreativnu snagu što je neko društvo ima na raspolaganju.

Tajnu mladosti, koju možda tržišni istraživači poznaju bolje nego sociolozi, psiholozi, odgojitelji i roditelji sami, treba prepoznati i priznati i vratiti mladima koji je zapravo i doživljavaju, premda ponešto naslijepo, budući da im je bio uskraćen nacrt puta što bi ga trebalo ponovno naći i složiti često neodgonetljive djeliće ponašanja mladih.

Prvi pojam što ga susrećemo u tajni mladosti je ekspanzivnost. Već su stari Grci ustanovili da život nije vječan, nego kratak i upravo zato što je kratak, treba ga živjeti sa svom ekspanzivnošću.[2] Ekspanzivnost znači punoću, o kojoj pjeva Africa Unite: ''Ima noći kad  usne peču od soli, noći kad se ljubiš do boli''.[3]

Ekspanzivnost znači moć; ona se izražava u animalnom duhu mladog čovjeka koji romantično izaziva elemente i usuđuje se skočiti u život. Ekspanzivnost znači ubrzanje života koje mrzi ponavljanje i uznemiruje iskustvo do ''dis-astra'' (talijanski disastro: katastrofa, ali i razviježđe, prim. prev.), koje je, kako nas podsjeća George Steiner, ''kiša zvijezda na čovječanstvo''.[4]

I potom korski karakter mladih, koju odlično opisuju Beatlesi: ''Ja sam on, kao što si ti on, kao što si ti ja i svi smo zajedno''.[5] To je osjećaj da pripadaš zajednici u nastajanju, osjećaj da se zajedno rađaš, da si prije među mladima nego na svijetu. Posrijedi je fascinantna zadivljenost priznanja, iz kojeg se oblikuje identitet, ali ne kroz proces interiorizacije, nego – kako kaže španjolski pjesnik Vincent Aleixandre – ''kroz otkucaj srca što pokreće tisuće srca koji čine jedno samo srce'',[6] da bi intonirao, kako bi rekao Guillaume Apollinaire, ''pjesmu sve ljubavi svijeta''.[7]

U mitsko područje mladosti spada osim ekspanzivnosti (za nju bi Nietzsche rekao da je mlad čovjek divlje porinut u život)[8] u ugodnom nizu nada (Joseph Conrad kaže da ''ne poznaje ni predahe ni samoispitivanje'')[9] i pojam odsutnosti, koji nije pomanjkanje, nego istraživačka, dinamička, imaginarna, fantastična napetost. Ako je ekspanzivnost bezuvjetna pripadnost punoći života, osjećaj da stvarnost, kako kaže Robert Musil, ''ne iscrpljuje sve moguće'',[10] tada mlade goni prema svjetovima koji su alternativa stvarnosti, jer život mora biti najprije izmaštan, a  tek potom stvaran.

Oblik je strasti; za nju je Stendhal rekao da ''nije slijepa, nego vizionarska''[11] i stoga ''puše kao vjetar mogućeg'' [12], ''poput mora koje je svagda nešto što iznova počinje'' (Sartre),[13] budući da svaki mladi čovjek, kao Mannov Tonio Kröger, ''nosi u sebi mogućnosti za tisuć raznih oblika života''.[14]

Strast spram odsutnosti izmišlja igru koja je kao kretanje tu i tamo, da nas ne bi usisalo jednolično ponavljanje stvarnosti, izmišlja utopiju da bi stvorila prostor ideji i sa svjetlošću ideala osvijetlila tamu realnog. Mladalačka utopija nije nužno bijeg u snove, niti druga krajnost, ideološka konzistencija, nego misao sa srcem koja unosi u misao struju topline, jer je kod mladih ljudi, kako nas podsjeća Dostojevski, ''logika vazda stopljena sa žestokim čuvstvom koje ovladava čitavim bićem''[15] i vodi ''razdrmavanju prosječnosti svakidašnjeg života i ide puštati zmajeve na livadu'' (Enrico Brizzi),[16] budući da utopija, kako piše Julian Beck, ''zaziva imaginaciju kao rješenje''.[17]

I potom putovanje, koje je za Eliasa Canettija metafora ''želje mladih da prestupe sve granice''.[18] Jack Kerouac pak kaže: ''Kamo idemo, ne znam, no moramo ići''.[19] ''I s druge strane života'', piše Louis-Ferdinand Céline,[20] kao djeca koja poklone gledaju i odostrag, s druge strane, da bi ih otkrili. Putovati, premda bez cilja, odnosno nadasve bez cilja, za mladog čovjeka znači upijati lica, riječi, mase, gutati svijet za ne umrijeti od dosade.

Osim utopije tu je i izazov da se iskušaju, da se pokušaju nove stvari, da ih tumače s izazovom, da iskuse svijet što ga nasljeđuju prije nego što će im biti predan. U svakom mladenačkom izazovu svagda je još jedan čin, nekakva simbolička ekskurzija iz koje prosijava želja za nečim drukčijim, nečim što bi bilo bolje od onoga što smo spremni prihvatiti. ''Ponor koji mi je na volju? Hvala za tu priliku'', zapisao je Paul Claudel.[21]

Osim ekspanzivne punoće i odsutnosti, koja pobuđuje istraživanje, tajni mladosti pripada i mijenjanje, kreativna misija promjene koju je Paul Valéry opisao kao ''hod bez bogova prema božanskom''.[22] U mijenjaju, naime, mladi čovjek vrednuje svoje učitelje (ako ih je uopće imao), budući da je prošlost zalet u budućnost.

Između je figura ponovnog prisvajanja onoga što su u životnom zaletu odložili u suteren duše, ali nije iščezlo. Ponovno prisvajanje kod mladih ne ide bez preokreta. ''Opet ste me nasamarili'', možemo pročitati u Pismu profesorici škole u Barbiani, ''no ja ću postati profesor i podučavati ću bolje od vas''.[23]

Preokret nije uništavajuće rastakanje, nije uništenje, nego znači, kako kaže mladi protagonist iz Očeva i sinova, ''raspremiti prostor'',[24] odbacivanje ''osmjeha s plačnim srcem'' (Gregory Corso),[25] odupiranje ravnodušnom moralu koji ''uči da životne nesreće treba prihvatiti'', kako se kaže u filmu Mosquito Coast.[26]

Preokret navodi na rekonstrukciju, koja ne znači da mora pobijediti suprotno od onoga što je bilo, budući da je, kako nas podsjeća André Breton, ''napad na moral novi način da mu iskažemo čast'',[27] nego znači biti svjestan da ''svaki dan koristimo neizmjerne snage, kao oni koji spavaju. Što činimo i mislimo prepuno je otaca i predaka'', kako piše Walter Benjamin.[28]

Nakon ekspanzivne silovitosti, nakon lutanja po odsutnosti, po strasti koja mijenja, mladi počinju istraživati svoje srce i otkrivaju se sami sebi. Otkrivanje samoga sebe samome sebi, koje prati individuaciju, zadnja je konstelacija mita o mladosti, kada ''pozorno promatramo srce, jer tamo raste sveto drvo'', kako je zapisao William Butler Yeats.[29]

Tada možemo početi sklanjati ''povratnu zamjenicu'' (Kierkegaard),[30] jer bismo voljeli prijeći prag i ići do svojega središta. Ja ište dom, a nalazi ga samo na otvorenom, jer Ja nije konstrukt, nego otkriće koje je moguće samo s plesom; ples ''pleše prema svojoj definiciji'' (Muriel Rukeyser),[31] koja je zapravo ono što Hölderlin naziva ''veliki trenutak''.[32]

Upravo zato jer se ''razdrobila vlastita fatalnost'' (Antonin Artaud),[33] možemo iskusiti svoj život. No ne u smislu, kao što obično kažemo, da mladi predstavljaju budućnost jer će jednog dana odrasti. To je posve pogrešno. Njihova dob nije prijelaz. Budućnost je već opisana u sadašnjosti mladih koja se može činiti devijantnom samo zato jer smo mi, odrasli, pomireni sa svojom sudbinom, ako već ne sa ''zdravim realizmom'', obezvrijedili tajnu mladosti, odnosno simbolički dispozitiv u kojem su već precizno upisane i opisane figure budućnosti, što nam ih samo naša mentalna i čuvstvena lijenost priječi dokučiti.

S talijanskog preveo Mario Kopić

*Umberto Galimberti, Neugodni gost: nihilizam i mladi; Zenica: Bosansko narodno pozorište /Pedagoški fakultet 2013, str. 17-21, 213-221.

[1] M. S. Mancuso, Le frecce dell'eroe. Le figure mitiche della giovinezza da Dioniso alla pubblicità dei jeans, Milano 2005.
[2] Više o ovome, vidi U. Galimberti, La casa di psiche. Dalla psichoanalisi alla pratica filosofica, Milano 2005, 24. poglavlje: ''Briga o vlastitosti''.
[3] Africa Unite, Notti, u: Vibra, 2000.
[4] G. Steiner, After Babel (1975); Dopo Babele, Milano 1994, str. 121.
[5] Beatles, I am the Walrus, Northern Songs (1967): ''I am he, as you are he, as you are me, and we are all together''.
[6] V. Aleixandre, Il poeta canta per tutti (1954), u: Poesia spagnola del Novecento, Parma 1961.
[7] G. Apollinaire, Calligrammes (1913-1918); Il canto d'amore, u: Calligrammi, Milano 1986.
[8] F. Nietzsche, Die Geburt der Tragödie aus dem Geiste der Musik (1872); La nascita della tragedia dallo spirito della musica, u: Opere, op. cit., str. 25.
[9] J. Conrad, The Shadows Line (1917); La linea d'ombra, Torino 1949, str. 28.
[10] R. Musil, Der Mann ohne Eigenschaften (1930-1942); L'uomo senza qualità, Torino 1957, str. 439.
[11] Stendhal, De l'amour (1822), L'amore, Milano 1980, str. 89.
[12] A. Breton, L'anthologie de l'humour noir (1943); La confessione sdegnosa, u: Antologia dello humour nero, Torino 1996, str. 61.
[13] J.-P. Sartre, Situations I, II, III, IV (1947); Che cos'è la letteratura?, Milano 1966, str. 282.
[14] Th. Mann, Tonio Kröger (1903); Tonio Kröger, u: Racconti brevi, Milano 1977, str. 77.
[15] F. Dostojvskij, Podrostok (1876); L'adolescente, Torino 1957, str. 63.
[16] E. Brizzi, Jack Frusciante è uscito dal gruppo, Massa 1994, str. 62.
[17] J. Beck, Dieci canti per affrontare la rivoluzione, u: L'altra America negli anni sessanta, Roma 1993, vol. II, str. 77.
[18] E. Canetti, Die Provinz der Menschen. Aufzeichnungen (1942-1972, 1973); La provincia dell'uomo, Milano 1978, str. 85.
[19] J. Kerouac, On the Road (1957); Sulla strada, Milano 1959, str. 72.
[20] L.-F. Céline, Voyage au bout de la nuit (1932); Viaggio al termine della notte, Milano 1959, str.291.
[21] P. Claudel, Ballade (1915); Ballata, u: Poesia francese del Novecento, Milano 1985, str. 42.
[22] P. Valéry, Cantique des colonnes (1915); Cantico delle colonne, u: Poesia francese del Novecento, op. cit., str. 108.
[23] Scuola di Barbiana, Lettera a una professoressa (1967), Firenze 1996, str. 48. (Pismo profesorici su u šezdesetim godinama prošlog stoljeća napisali učenici škole u malom mjestu Barbiana, i to na pobudu svećenika Lorenza Milanija, koji je promijenio kruti tradicionalni način poduka i izazvao u katoličkim krugovima val ogorčenja, prim. prev.)
[24] I. S. Turgenev, Otcy i deti (1862); Padri e figli, Milano 1973, str. 164.
[25] G. Corso, Variazione su una generazione, u: Batutti & Beati, Torino 1996, str. 124.
[26] P. Weir, Mosquito Coast, 1986.
[27] A. Breton, La confessione sdegnosa, op. cit., str. 65.
[28] W. Benjamin, Metafisica della gioventù. Scritti 1910-1918, Torino 1982, str. 66.
[29] W. B. Yeats, The Two Trees (1893); I due alberi, u: L'opera poetica, Milano 2005, str. 165.
[30] S. Kierkegaard, Enten-Eller (Aut-Aut) (1843); Enten-Eller, Milano 1976-1989, vol. II, str. 88.
[31] M. Rukeyser, Addormentata e desta (1943), u: Poesia americana del Novecento, Parma 1963, str. 41.
[32] F. Hölderlin, Hyperion oder der Eremit im Griechenland (1797-1799); Iperione o l'eremita in Grecia, Milano 1984, str. 37.
[33] A. Artaud, Sul suicido (1945), u: Poesia francese del Novecento, op. cit., str. 28.

*Prenosimo se prijateljskog portala Filozofski magazin