Nije to loš seks koji se zaboravi, već oduzimanje svega što jesi

Vrijeme je da se kaže.

Vrijeme je da se počne pričati o tome, jer, ne zaboravite: devedeset posto svih tih sranja nisu prijavljena i devedeset posto tih sranja učine poznate osobe.

Ovo sigurno neće biti napisano kako se spada, niti pitko za čitanje kao što ja to ponekad znam učiniti, vjerojatno će ispasti više kao krik nego šapat, jer tako to bude kad o nečemu predugo šutite.

Navršila sam devetnaest kad sam bila silovana. To je bio moj prvi seks. Učinio je to poznanik moje prijateljice koji nas je povezao kući nakon izlaska.

Ja sam htjela izaći kod njezine kuće, nije bilo daleko od mojeg stana, ali ona je inzistirala, ma šta se bojiš, to mu je usput i gurala me natrag u auto.

Poslije sam se pitala…

Poslije se više nismo družile.

Ne nismo išli prema mom stanu. Tu je počela rasprava, objašnjavanja i nagovaranja na odlazak na neko piće, ja sam inzistirala da me pusti a on nastavio sa tim sranjima koja idu, onda sam prvom prilikom otvorila vrata i pokušala iskočiti van.
Nisam uspjela, shvatio je što hoću i naglo zaustavio auto, izašao, izvukao me za kosu i počeo tući onako, kao da sam muško, šakama. Na cesti. Jednoj od prometnih cesta u Zagrebu. Ljudi su prolazili u autima, ali nitko nije stao.

Na kraju me ugurao na zadnje sjedalo i vozio unedogled do neke šume. Ja sam tad mislila da će me ubiti. Skupljala sam snagu i čekala da stane. Otvorila sam vrata i opet počela bježati. Ispred mene je bila tamna površina vode s odrazom mjeseca. Bajeri, tako ih zove, mjesta gdje se iskapao šljunak, pa ostanu ta tamna mala jezera nepoznatih dubina i nesigurni za plivanje. Ne znam gdje je to mjesto. Ne želim znati niti vidjeti.

Nisam uspjela pobjeći ni taj put.

Neću vam opisivati taj dio. Reći ću vam što mi je ostalo u glavi nakon svega – njegov smijeh. Radostan smijeh, kao netko tko dobije dugo očekivan dar pod bor ili iznenadni dobitak . Smijao se i pitao me jesam li bio dobar. Udario me opet jer nisam odgovorila na vrijeme.

Taj je seronja stvarno volio tući žene.

Ostavio me negdje na pola puta. Na ovaj način: izvukao je pištolj odnekud, možda je bio ispod sjedala, rekao da izađem van i tražio da hodam ispred njega. Pitao je da li vidim to? Nisam vidjela ništa. Bio je mrak, neosvijetljeno područje, ali sam ipak klimnula glavom. Tu ćeš završiti ako budeš pričala o ovom.

Čula sam da se vratio u auto, čula sam kako odlazi ali sam i dalje stajala dok nije bilo više nijednog zvuka oko mene.

Ne znam koliko mi je trebalo da dođem do neke normalne ceste koju sam prepoznala, činilo mi se satima. Skrivala sam se svaki put kad bi čula da dolazi neki auto, bojala sam se da je on ili netko sličan njemu koji će mi napraviti još veće sranje.
Otišla sam direktno na policiju.

Rekli su mi da nema smisla išta poduzimati. On je sin jednog uglednog suca, oženjen, otac dvoje male djece, a je sam nitko. Ja sam netko tko je izašao iz doma, bez kuće, roditelja, imena koje nešto znači. Nema nikakve šanse da bude optužen, samo ću se navući još veće sranje na glavu, tako su mi rekli.

Policajac me odveo kući i rekao mi da nisam prva. I da mi može reći da su sve koje su ga prijavile bile slične meni - nitko. I nikad nije osuđen. I neka pazim na sebe. Bio je rat, silovane žene bez ikoga nisu bile nikome prioritet...

Poslije sam mislila da bi mi bilo lakše da nije bio prvi put, ali to je glupost. To nema veze. Isto je.

I da, nosila sam široke traperice i široku majicu. Tenisice pumine bijele. Ništa seksi. Ništa provokativno. Ništa.

Da li mi je ostavilo trag - naravno, ali imala sam sreće. Nisam bila teže ozlijeđena, nisam skupila neku boleštinu, nisam ostala trudna i tada nije bilo mobitela. Ni interneta. Nije se moglo snimati, šerati, objavljivati.

I ne mogu zamisliti kako teško može biti kad taj teret koji nosiš, koji je neizdrživo težak sam po sebi, još bude prisutan u nekom mediju, da te ponizi do kraja, da ti oduzme onaj zadnji tračak dostojanstva koji pokušavaš zadržati da bi mogao dalje. Da te svede na stvar. Na roba. Objekt bez prava.

Najteže mi je danas, kad imam kćer koja odrasta. Prošlo je dvadeset godina. Ali posljedice još uvijek nosim. Dvadeset godina. To su posljedice silovanja. Trajno stanje.

Nije to loš seks koji se zaboravi, to je oduzimanje svega što jesi.

*Prenosimo sa bloga Lisbeth