O seriji "The Serpent Queen “ (prva sezona, 2022)
Serpent 01 S

Photo: Screenshot

Nije zmija sve što sija

Glavna junakinja serije The Serpent Queen je ozloglašena kraljica, majka tri kralja – Francisa II, Charlesa IX i Henrya III – žena koja je vladala sa svojim sinovima. Scenario je napisan po biografiji Catherine de Medici: Renaissance Queen of France, a priču nam pripoveda baš Morton, i to radi fenomenalno.

Catherine de Medici se u predanjima ne razlikuje mnogo od izmišljene junakinje po imenu Alpha, ali su kreatori serije The Serpent Queen odlučili da to preispitaju, rastave i preslože, a kako bi se ispravila viševekovna nepravda koja je od nje napravila ženu gladnu moći, koja se nije ustručavala da se napije krvi kako bi stigla do željenog cilja.

Retko je koja osoba oličenje čistog zla, ali kad se u sve umeša želja za prestolom, stvari se komplikuju. Davnašnja kraljica je dobila priliku da nam pokaže zašto je činila stvari zbog kojih je ostala upamćena kao zmijska vladarka, a na gledaocu je da proceni koliko je to bilo pravedno, dobro, te šta bi sam uradio da se našao u sličnoj situaciji.

Ni danas nije retko da se stvari koje su belim, strejt muškarcima dopuštene tumače kao čisto zlo ukoliko ih čini neka žena, ili neko drugačiji, van norme. Zato su mnoge moćne žene ostale upamćene kao đavolje, zle, jer je moć bila i ostala rezervisana za gorepomenute sinove. Da je dopustila da je istorija gurne u dečje odaje, na rub postojanja, da je ostala samo supruga i majka, Catherine de Medici bi verovatno i danas bila oličenje majčinske topline, čiste dobrote koja je zapravo tamnica u kojoj žena mora da živi kao anđeo.

Da bi nam lakše ispričali ono što moramo da čujemo, kreatori serije odmah na početku prve epizode uvode mladu sluškinju Rahimu (sjajna Sennia Nanua) u kojoj je Catherine prepoznala sebe. Kraljica joj već u prvim scenama kaže da je i ona bila takva, uplašena i sama. I to je zaista tačno – Catherine je vrlo brzo nakon rođenja (1519) ostala bez roditelja, pa je detinjstvo provela po raznim kućama, sa svakojakim rođacima, a 1527. je pala u ruke pobunjenika koji su je držali kao zatočenicu u manastiru.

Dakle nije joj bilo lako, a zbog preživljenih trauma je vrlo lako mogla da postane baš onakva kakvom su je opisivali – okrutna, hladna, nemilosrdna, zmijska kraljica. I sigurno je da nije uvek bila od meda i mleka, kao što uostalom niko nije, ali to ne znači da je bila glasnica pakla, mučiteljka pravednih muškaraca.

Nisu je samo istoričari nagrdili. Slikar Édouard Debat-Ponsan je u XIX veku naslikao One morning at the gates of the Louvre, na kojoj se vidi  Catherine de Medici kako gleda u mrtva tela francuskih protestanata. Nisu je dakle ostavljali na miru ni trista godina kasnije, a ova slika potkrepljuje jedan od najvećih mitova u vezi sa „zmijskom kraljicom“ – da je jedina bila odgovorna za masakr na Dan svetog Bartolomeja 1572. godine. Iako odluku nije donela ona (mnogi istoričari tvrde da se uvek borila za mir, i da je insistirala na sporazumu s protestantima) , njeno ime je postalo asocijacija za krvoproliće, te su je zvali zmijskom kraljicom, crnom kraljicom, crvom koji proždire utrobu zemlje.

Kad nije bilo medija, za širenje neistina su se koristili pamfleti. Tako se 1570. godine pojavio jedan u kojem je Catherine opisana kao „ambiciozna žena koja bi za krunu učinila sve, neprirodna majka, ubica“ i tako redom. Optuživali su je da je sama započinjala ratove, a ona je na sve to reagovala s podsmehom. Prema istorijskim zapisima i pomenuti pamflet je odbacila uz komentar da bi „bilo bolje da joj se autor javio za tačne informacije“.

Ono što je zapisano se ipak prepričavalo, bez obzira da li je bilo tačno ili ne, posebno ako je u pitanju bila žena na položaju. Istoričari napominju da nije bilo pravog poštovanja za vladarke u XVI veku, a budući da je u francuskom zakonu pisalo da žena ne može da nasledi presto, Catherine je trpela uvrede plemića koji su mislili da bi se na njenom mestu bolje snašli. Ali problem nije bio samo u tome – nije ona bila jedina žena na prestolu (ili u njegovoj blizini) u to vreme, ali je bila prva koja u sebi nije imala ni kap kraljevske krvi. Možda je to bio još veći razlog za priče o majci-nemajci, kraljici crnog srca.

To što nije bila rođena da postane kraljica, ali se to ipak dogodilo, je još veći razlog za divljenje. Do cilja dakle nije došla uz pomoć krvnih veza, niti zato što se rodila s penisom, već isključivo zahvaljujući sopstvenoj inteligenciji i snalažljivosti. I danas se takve osobe, a posebno žene, opisuju kao đavolove sluge, jer ostatak društva jednostavno ne može da poveruje da je neko uspeo sam, a ne zato što je prodao dušu demonima.

Catherine de Medici je tek nedavno postala ljudsko biće, žena s kojom neki saosećaju. Posle serije The Serpent Queen bi situacija mogla još da se popravi, jer je priča o devojčici koja izgubi sve, da bi na kraju uspela da izgradi novu porodicu, i to na kraljevskom dvoru, fascinantna.

U vrlo jednostavnoj uvodnoj špici dobijamo ono što smo već čuli – žena, majka, kraljica odevena u crno ide ka tronu, a kad tamo stigne i sedne, ispod haljine se pomaljaju glave još crnjih zmija. Genijalan uvod dakle ništa ne poriče, kao uostalom ni serija – sve moramo sami. Kraljica koju je Samantha Morton brilijantno oživela nije tek istorijska figura, već junakinja koju možemo da razumemo, ili bar da pokušamo. Ostali junaci i junakinje koji su oko nje tome doprinose, najviše zahvaljujući neformalnoj komunikaciji, čak i sa slugama i služavkama. Oni koji su obično u senci, uglavnom nevažni i zaboravljeni, su ovde sve, pa i poslednja scena pripada njima – mala Rahima se i sama menja iz epizode u epizodu, pa čak dobija priliku da nam uputi poslednje upozorenje i tako završi prvu sezonu: “Ne verujte nikome!”

Oceni 5