Nikad ne zaboravite Vukovar

Koliko li ste samo puta čuli ili pročitali ono „Ne zaboravite Vukovar“? Bezbroj! Na navijačkim transparentima, u govorima stranačke sitneži ili političkih kapitalaca, u medijima ili na prigodno ispisanim grafitima, opće je mjesto zazivanje Vukovara kao simbola nacionalne žrtve i ponosa. Ili istoznačnice za ona tri velika D – Domovinski rat, Domoljublje i Državnost.

Neka se nitko ne naljuti ali sve su to, manje ili više, demagoške parole kojima se uoči 18. studenoga iskazuje paradna domoljubna sućut za stradanje Vukovara i Vukovaraca. Pa se, već prema potrebi, zaziva „ljuta trava“ i pravda, pumpa domoljublje na stadionima ili lamentira na temu iseljavanja te međunacionalnog „suživota“. A on se, eto, umjesto u susjedstvu i lokalnim zajednicama, sad odvija među hrvatskim i srpskim podunavskim bjeguncima od hrvatskog beznađa na autobusnim kolodvorima Frankfurta, Muenchena, Beča ili na dublinskom aerodromu.

A pitoreskni grad na Dunavu i Vuki zaslužuje mnogo više. Neću o ratnom stradanju i žrtvi ili o gradu koji je mjesto posebnog pijeteta već o životu koji se i prije i poslije mimohoda 18. studenoga, govorancija, vijenaca i zapaljenih svijeća, mora useliti na vukovarske ulice.

Kad čujem riječ brendiranje ili re-brending, mašio bih se za pištolj no Vukovaru danas baš to treba. I brending i, još bolje, re-branding. Pa da umjesto „ne zaboravite Vukovar“ i „poklonite se gradu-mučeniku“ sve češće čujemo i – dođite u Vukovar i uživajte u životu. U protivnome, bez obzira koliko se radnih mjesto otvorilo, ulica i trgova ušminkalo a kuća izgradilo, on će biti tek nalickano spomen područje kao neko „picnuto“ groblje kojeg se pohodi samo na posebne datume i Svisvete. Biti će grad u kojem se smrt – mučenička i junačka no ipak samo smrt – slave više od života.

Hereza? E bogami nije. Jer Vukovar ima što pokazati i dati i u danima kad se ne klanja žrtvama Ovčare i junacima s Trpinjske ceste.

Proveo sam gotovo cijeli prošli tjedan u Vukovaru kao član žirija 12. izdanja Vukovar Film Festivala podunavskih zemalja. Sjajni filmovi, odlična organizacija, ništa slabiji prateći festivalski program od VFF-a su već godinama učinili nezaobilaznu adresu za filmaše i filmofile. No čak i bez toga ljeto u Vukovaru vrijedno je svake utrošene kune. A – za divno čudo – ne treba ih mnogo. U nekim pristojnijim i pametnijim zemljama Vukovar bi za ljetnih mjeseci bio pun poput Splita u doba Ultre. Sređen i pitom ravničarski grad uz Dunav što ljeti lijeno teče otkrivajući niskim vodostajem pješčane sprudove idealne za kupanje, zapravo djeluje kao ultimativna turistička adresa za hrvatske građane, backpackere i turiste svih fela kojima se inače zavrti u glavi na jadranske sezonske cijene. Za ciglih četrdeset kuna koliko vas košta karta za cijelu ljetnu sezonu (sic!) dunavski gliseri koji non-stop voze „amo-tamo“ prebacit će vas iz centra grada do male Ade. Ne samo na kupanje već i na – također besplatno –kampiranje.

Kad bi, recimo, iznajmili sobu/apartman u gradu a u debeloj hladovini Ade razapeli mali šator za cjelodnevni boravak tek koji metar od pijeska i vode, za tjedan dana komfornog ljetovanja potrošili biste manje nego li za jednodnevnog izleta na Hvar ili Dubrovnik. Jer u usporedbi s turističkom obalom ali i drugim hrvatskim gradovima u Vukovaru su cijene naprosto smiješne. U baru hotela s četiri (opravdane) zvjezdice sedam ginova, tri schweppess tonika i dvije mineralne vode zapadaju nestvarnih 111 kuna, izdašan riblji ili mesni ručak uz odlično novo Vukovarsko pivo u restoranu „Vrške“ što se nadvio nad samim Dunavom doći će vas osjetno ispod sto a apartman za dvije osobe dvjestotinjak kuna. Za one sklone gradelavanju na Adi u vlastitom aranžmanu stvari su još povoljnije.

Kilogram smuđa – tog sjajnog dunavskog rođaka morskom lubinu – zapada šezdeset kuna a deverika – koje su na gradelama i bolje od šarana – deset. Vučedol i njegov muzej, dvorac grofa Eltza u kojem je smješten Gradski muzej, sjenoviti kafići uz Vuku koja upravo dobiva šetnicu i branu koja će joj čuvati stalnu razinu vode, ne baš daleki Ilok sa svojim fascinantnim starim podrumom i ladanjskim imanjem Principovac s kojeg se na puškomet vide samo vinogradi, vožnja i ribolov na Dunavu ali i čudesna kuhinja nacionalnih manjina – srpskih, slovačkih, ukrajinskih, rusinskih, njemačkih… – te mogućnost bicikliranja „do besvjesti“, sve su to aduti koji bi od Vukovara morali napraviti jednu od poželjnijih ljetnih turističkih destinacija.

Trebaju li za to ulaganja? Naravno, poput novog hotela na mjestu zapuštenog „Dunava“, novih restorana i zalogajnica, enoteka i „boljih kafića“ no nimalo ne sumnjam da bi se do njih došlo kad bi se u Vukovar dolazilo pokloniti životu a ne samo mrtvima. Kada bi svi oni kojima je Vukovar prigodno na ustima i u itinereru, bez razvijenih barjaka i zapaljenih svijeća u Vukovar dolazili i zbog njega samoga a ne onoga što predstavlja. U protivnom, pitoreskni grad heroj na obali Dunava može samo još jednom umrijeti nimalo herojskom smrću.

* Tekst objavljen u tiskanom izdanju “Slobodne Dalmacije”  prenosimo sa dozvolom glavnog urednika Jadrana Kapora