TV serija „Cruel Summer” (2021)
Cruel Summer 2

Photo: Freeform

Nikad nećeš odrasti, mali psihopato

Pored toga što opravdava glasoviti naslov, TV serija Cruel Summer zapletom uspeva da nadmaši svoje muzičke prethodnike, oličene najpre u istoimenoj pesmi Bananarame, potom obradi benda Ace of Base, te originalnoj pesmi Taylor Swift. Ni prema kome od ponuđenih leto nije bilo tako okrutno kao što je to prema Kate, Jeanette i svim ostalim likovima ovog TV hita. I to ne jedno leto, već tri uzastopna – 1993, 1994. i 1995. godine.

Od serije ovakvog naziva očekivala sam da bude neka lagana tinejdžerska limunadica koja neće nikog interesovati osim jedne jedine ciljne grupe. Počela sam da je gledam iz radoznalosti, uverena da će mi služiti kao pozadinska buka dok radim nešto drugo, ili da će pak biti totalno negledljiva i završiti u *kontrapreporukama, gde joj je i mesto. Avaj, kako sam se prevarila! Svoju aroganciju spram tinejdž sadržaja platila sam rekordnim bindžovanjem (znam da zvuči rogobatno, ali ne znam za bolje, javite ako SANU ponudi neko rešenje) i skoro pa neprospavanom noći. Ne zbog gledanja u cugu (zvuči još gore), već zbog poslednje scene i šokantnog obrta. Nije da nas nisu upozorili, ali uz sve moguće tragove i nagoveštaje – i dalje je neočekivano.

Sve počinje 21. juna 1993. u teksaškom gradiću Skylin, na 15. rođendan jedne od glavnih junakinja, Jeanette. Ona je dobro dete, štreberka, pomalo čudna i neprilagođena, ali prihvaćena u malom krugu prijatelja. S Mallory i Vinceom odlučuje da će provesti najbolje leto ikad, da će raditi sve što požele (imaju i listu), odnosno da će dane raspusta ispuniti kao i svi srednjoškolci koji u svemu traže zabavu.

Malo je reći da će se naivni dečji postupci ubrzo pretvoriti u nešto mnogo ozbiljnije, u čemu im ne pomažu ni odrasli, zaglavljeni u sopstvenim dilemama, dramama, pa i patologijama.

Pratimo vremenske skokove iz 1993. u 1994, pa 1995. i, interesantno, pratimo događaje na približno isti dan svake godine. Tako tokom deset epizoda prelazimo put od početka leta do jeseni svake godine, uz mali božićni izlet, uzgred – nimalo prijatan. S obzirom na promene u fizičkom izgledu i modnom izričaju junaka, te pre svega u fotografiji koja se kreće od zasićeno tople (1993) do isprane i hladne (1995), nimalo nije teško pratiti prelaze iz jednog vremena radnje u drugo. Autori su učinili sve da nam to olakšaju, uz besprekornu igru nekoliko glavnih glumaca (ima i promašaja, ali su uglavnom podnošljivi).

Mlada glumica Chiara Aurelia uspeva da igra Jeanette na gotovo sasvim drugačiji način u sve tri vremenske linije. Verodostojno pokazuje kakve se tektonske promene događaju u jednom adolescentskom biću, kako odrastanje može biti bolno i kako, na kraju krajeva, sve iznenada može poći po zlu. A to seme zla ili slučajnosti, uvek nekako ostane neprimećeno sve dok ne izazove katastrofu.

Kate (takođe odlična Olivia Holt) je sušta suprotnost Jeanette, njen antipod, ali i naličje i odraz. Potvrđuje to i zvanični promotivni poster za seriju i motiv ogledala koji se u nekoliko navrata pojavljuje – metaforično i doslovno. Kate je godinu dana starija od Jeanette, već izgleda kao predivna mlada žena, u školi je popularna i voljena, ukratko, tipična je predstavnica američke srednjoškolke-navijačice. Ipak, ni ona nije samo ono što se vidi na površini, mnogo je kompleksnija i čudnija od pukog tipskog lika.

Iznenađujuće je, zapravo, do koje mere su likovi iznijansirani, napisani i odigrani tako da svakom vidite mane i istovremeno navijate za njega, razumete ga i podržavate... Sve do, možda, poslednje scene... Bez brige, u ovom tekstu nema spoilera, toliko okrutna nisam. No, čak i nakon te scene, spremni smo da razumemo i sagledamo drugu stranu, željno iščekujemo odgovore na mnoga pitanja i nedoumice, opraštamo rupe i nedostatke, očekujući da će biti adresirani u drugoj sezoni. Ona je potvrđena, ali je pitanje da li će se baviti istim likovima ili će pratiti nečije drugo okrutno leto.

Da li ćemo se i dalje pitati kome treba da verujemo, jesmo li na pravoj strani i ima li uopšte prave strane, svrstavamo li se u tabore, umire li želja za popularnošću sa tinejdžerskim dobom ili se život zaista može svesti na srednjoškolske obrasce... Druga sezona možda neće dati sve odgovore, ali nadajmo se da će bar ostati kvalitetan triler i misterija kakvu zaslužujemo.

Sve i da nema nikakve druge vrednosti osim soundtracka, seriju svakako treba pogledati. „Gerijatrija“ poput mene biće srećna što će neki novi klinci po prvi put čuti Garbage, The Cranberries, Oasis, Radiohead (neke od njih u savremenim pop obradama, ali oprostićemo)... I dok neminovno starimo i prolazimo kroz iste faze kao naši prethodnici, ipak se treba uzdati u nove nade i podržati ih kad god rade nešto dobro, čak možda i priznati da je takozvana generacija Z umnogome bolja, sposobnija, inovativnija od naše. Jedan od dokaza za to je i album Sour osamnaestogodišnje Olivije Rodrigo koji uspešno prevazilazi sve međugeneracijske barijere, a pesma Jealousy, Jealousy kao da je stvorena za seriju Cruel Summer. Pitanje je samo da li ćemo ikad svi kolektivno odrasti.

Oceni 5