Potraga za Hiljadugodišnjim carstvom: Minster kao Novi Jerusalim (9)
Minster pobuna

Photo: Wikipedia

Niko više neće morati da radi, već samo da veruje u Boga

EGALITARISTIČKI MILENIJUM III

Tokom februara 1534. moć anabaptista u Minsteru naglo je porasla. Bo-kelson je odmah uspostavio odnose sa vođom gildi i zaštitnikom anabaptista, trgovcem tekstila Kniperdolinkom, s čijom će se ćerkom uskoro venčati. Na dan 8. februara njih dvojica su sumanuto jurili ulicama pozivajući sve prolaznike da se pokaju za svoje grehe. To je bilo dovoljno da izazove pravi talas histerije, naročito među anabaptistkinjama koje su od početka bile najvernije Rotmanove sledbenice i čiji je broj u poslednje vreme narastao usled priliva mnogih kaluđerica koje su napustile konvente, obukle svetovnu ode ću i ponovo se krstile. Te žene su sada doživljavale tako strašne apokaliptičke vizije po ulicama Minstera da su se obuzete grčevima vrišteći bacale na zemlju, dok im je pena izbijala na usta. U takvoj naelektrisanoj atmosferi, ispunjenoj praznovernim strahovima, anabaptisti su izveli prvu oružanu pobunu zauzevši gradsko veće i tržnicu. Još uvek su bili u manjini i sigurno bi bili poraženi da je luteranska većina odlučila da upotrebi oružane snage koje su joj stajale na raspolaganju. Ali anabaptisti su imali svoje istomišljenike u veću, tako da je ishod pobune bilo zvanično priznanje načela slobode savesti.

Anabaptisti su time uspeli da ozakone svoju veliku i moćnu zajednicu. Mnogi dobrostojeći luterani, strahujući od novih i sve neumerenijih prohteva svojih protivnika, napustili su grad sa celokupnom pokretnom imovinom. Većinu preostalih žitelja činili su anabaptisti; oni su odmah poslali glasnike sa proglasima u obližnje gradove, pozivajući anabaptiste da sa porodicama do đu u Minster. Čitav preostali svet, obznanili su oni, biće uništen pre Uskrsa; ali Minster će biti pošteđen i postaće Novi Jerusalim. Hrana, odeća, novac i smeštaj biće obezbeđeni za sve doseljenike, ali se od njih očekuje da ponesu oružje. Ovaj poziv je naišao na veliki odziv. Kolone anabaptista iz najudaljenijih krajeva Frizije i Brabanta slivale su se ka Minsteru, sve dok broj do šljaka nije premašio broj luteranskih emigranata. Kao posledica toga, na godišnjim izborima za gradsko veće, 23. februara, anabaptisti su osvo jili ube dljivu većinu, a za jednog od dvojice predsednika opštine izabran je Kniperdolink. Narednih dana pljačkani su samostani i crkve, a tokom noćne ikonoboračke orgije uništavane su skulpture, slike i knjige u katedrali.

U međuvremenu je stigao i sam Jan Matis; visok, suvonjav čovek, duge crne brade. On i Bokelson brzo su preuzeli kontrolu nad gradom. Rotman i drugi lokalni anabaptistički propovednici nisu po popularnosti mogli da se nadmeću sa „holandskim propovednicima“, pa su uskoro i sami podlegli silini pokreta na koji više nisu imali mogućnosti niti da utiču, niti da mu pruže otpor. Njihova se uloga svela na poslušno zagovaranje poretka u kome će sva vlast počivati u rukama Matisa i Bokelsona. Bio je to teokratski poredak u kome je božanski nadahnuta zajednica progutala državu, a Bog kome je takva teokratija imala da služi bio je Bog Otac – onaj svemoćni, ljubomorni i strogi Otac koji je plenio maštu tolikih milenarista u prošlosti. Matis i Bokelson podsticali su sledbenike da zazivaju ime Oca, a ne Sina – a da bi Deca božija služila svog Oca u slozi, odlučili su da stvore „Novi Jerusalim, očišćen od svih grehova“. Da bi uspostavio tu čistu i bezgrešnu zajednicu, Matis se zalagao za pogubljenje svih preostalih luterana i rimokatolika; ali pošto mu je Kniperdolink skrenuo pažnju da bi to sve okolne zemlje okrenulo protiv grada, odlučeno je da se ovi samo proteraju.

U rano ju tro 27. februara naoružane grupe ljudi, podjarene Matisovim gnevnim propovedima, jurile su ulicama vičući: „Odlazite, bezbožnici! Ne vraćajte se više ovamo, neprijatelji našeg Oca!“ Po naj gorem mrazu i ciči zimi, usred snežne oluje, ove gomile „bezbožnika“ isterane su iz grada, dok su ih anabaptisti zasipali udarcima i seirili nad njihovom zlom sudbinom. Među proteranima je bilo staraca i invalida, male dece, trudnica i žena koje su se upravo porodile. Većinom su poticali iz imućnijih društvenih slojeva, ali su u gradu morali da ostave svu imovinu, sav novac i rezervnu odeću; oduzeta im je čak i hrana, tako da su na putu morali da prosjače za jelo i krov nad glavom. Što se, pak, tiče onih luterana i rimokatolika koji su ostali u gradu, oni su ponovo kršteni na tržnici. Obred je trajao puna tri dana; posle toga, sve nekrštene osobe smatrane su najgorim zločincima koji zaslužuju smrtnu kaznu. Do 3. marta u Minsteru više nije bilo „bezbožnika“; grad su na stanjivala samo Deca božija. Ti ljudi, koji su se oslovljavali rečima „brate“ i „sestro“, verovali su da će moći da žive bezgrešno, u zajednici koja počiva isključivo na ljubavi.

Odluka prorokâ da odstrane luteranski i rimokatolički segment populacije nije bila samo posledica nekog njihovog fanatizma, već i saznanja da Minsteru predstoji opsada. Premda je biskup nevoljno pristao da zvanično prizna luteransku zajednicu, on nije bio spreman da na isti način postupi i u slučaju anabaptista. Svim sredstvima je nastojao da osujeti širenje anabaptizma, a kada je, pod vođstvom prorokâ, anabaptizam postao militantan pokret, odlučio je da ga uguši silom. Kada su se anabaptisti prvi put digli na oružje i zauzeli tržnicu, on je pohitao u grad sa svojom vojskom, ali mu je tom prilikom Veće uskratilo pomoć. Tokom narednih nedelja počeo je da sakuplja najamničku vojsku. Obližnji gradovi i kneževine ispomagali su ga oružjem, municijom i novcem, a neki od njih – premda škrto i nedovoljno – odredima najamnika. Kada su anabaptisti u svojim propagandnim spisima tvrdili da se samo brane od rimokatoličke agresije, bez sumnje su imali osnova za tu tvrdnju. Izvesno je, međutim, da je progon luterana i rimokatolika ubrzao početak neprijateljstava. Narednog dana, 28. februara, oko grada su nikli zemljani nasipi i započela je opsada.

Većina anabaptista bila je iznenađena time što su se iznebuha obreli u ratu; ali pod energičnim vođstvom Kniperdolinka ubrzo su povratili samopouzdanje i hrabro se suočili sa pretnjama. Imenovani su oficiri, uvedene redovne dnevne i noćne straže, formirana vatrogasna služba, iskopane zemunice i rovovi za artiljeriju, a iza gradskih kapija podignuti su visoki zemljani nasipi. Svaki muškarac, žena i dete dobili su svoje zadatke. Uskoro su po čeli prepadi na vojsku koja je opsedala grad i došlo je do prvih okršaja pred zidinama. U isto vreme, pristupilo se izvođenju društvene revolu cije pod rukovodstvom Jana Matisa. Njegov prvi potez sastojao se u konfiskaciji imovine emigranata. Uništena su sva dužnička pisma, računovodstvene knjige i ugovori nađeni u njihovim stanovima.

Sva odeća, posteljina, nameštaj, posuđe, oružje i zalihe hrane uklonjeni su iz stanova i pohranjeni u centralnim skladištima. Posle tri dana molitve, Matis je obznanio imena sedmorice „đakona“ koje je Bog odabrao da upravljaju tim magacinima. Siromasima je rečeno da im se obra te kako bi dobijali robu shodno svojim potrebama.

Ma koliko popularne ove mere bile među onima koji su od njih imali koristi, činjenica da su preduzete na podsticaj jednog stranca, pridošlice u gradu, izazvala je ozlojeđenost među starosedeocima; tako je jedan kovač počeo svašta da priča protiv Matisa. Dočuvši za to, profeta je smesta naložio da ga uhapse i izvedu na tržnicu. Građanima je takođe zapoveđeno da se tamo okupe. Onda je Matis, okružen telohraniteljima, održao govor u kome je rekao da se Bog razgnevio zbog opanjkavanja njegovog proroka i da će se osvetiti čitavoj zajednici ukoliko bezbožnog kovača ne odstrane iz odabranog naroda. Nekolicina uvaženih građana koji su našli za shodno da pro testuju protiv nezakonito sti ovakvog čina bačeni su u tamnicu, a Matis je kovača prvo probo nožem, a zatim i pucao u njega. Okupljenoj masi je preporučeno da izvuče pouke iz ovog primera, pa je ona pokorno zapevala crkvenu pesmu pre nego što se razišla kućama.

Ukidanje lične svojine nad novcem i restrikcija hrane i stambenih prostorija u privatnoj svojini smatrani su prvim korakom ka uspostavljanju onog poretka u kome će – prema Rotmanovim rečima – sve pripadati svima i u kome će nestati razlika između moga i tvoga

Teror je započeo, a Matis će u takvoj atmosferi pristupiti uvođenju komunizma koji je već više meseci, poput neke predivne milenijumske vizije, opsedao maštu anabaptista. Matis, Rotman i ostali propovednici pokrenuli su propagandnu kampanju. Objavljeno je da pravi hrišćani ne smeju da poseduju svoj novac, već da novac mora biti zajednički; iz toga je sledilo da sav novac, kao i zlatan i srebrni nakit, treba predati vlastima. Ova naredba je isprva naišla na otpor; neki anabaptisti su počeli da zakopavaju novac. Matis je reagovao tako što je pojačao teror. Muškarci i žene koji su kršteni tek u vreme progona pozvani su i obavešteni da će, ukoliko im Otac ne oprosti, biti posečeni mačevima pravednika. Zatim su zatvoreni u jednu crkvu, gde su mnoge sate morali da provedu u naj-goroj neizvesnosti, što im je potpuno slomilo duh. U crkvu je zatim ušao Matis, praćen grupom naoružanih ljudi. Njegove žrtve su puzale pred  njim na kolenima, preklinjući ga, kao Očevog miljenika, da se za njih zauzme. On je to i učinio, ili se pretvarao da to čini; najzad je prestravljene jadnike obavestio kako je uspeo da za njih iz moli oproštaj i kako se Otac raduje što će ih ponovo primiti u zajednicu pravednika. Posle ove pokazne vežbe iz zastrašivanja, Matis je mogao biti potpuno spokojan u pogledu moralnog stanja u Novom Jerusalimu.

Propagandna kampanja protiv ličnog posedovanja novca nastavila se i narednih nedelja praćena najumilnijim laskanjem i najgorim pretnjama. Predavanje novca smatralo se ispitom za prave hrišćane. Oni koji su odbili da se povinuju nalozima vlasti proglašavani su nedostojnim života u zajednici, a neki su izgleda i pogubljeni. Posle dva meseca kontinuiranog pritiska, lična svojina nad novcem konačno je ukinuta. Novac je od tada korišćen isključivo za opšte potrebe, prilikom poslovnih transakcija sa spoljnim svetom – plaćanja najamnika, kupovine hrane i rasturanja propagandnog materijala. S druge strane, zanatlije u gradu više nisu dobijale plate u novcu, već u naturi; čini se, takođe, da ih više nisu isplaćivali privatni poslodavci, već teokratska vlast.

Osim toga, preduzete su mere u cilju uvođenja zajedničke svojine nad robom. Pored svake gradske kapije izgrađena je zajednička blagovaonica u kojoj su skupa obedovali stražari sa zidina dok su im čitani odlomci iz Starog zaveta. Za svaku blagovaonicu bio je zadužen jedan od đakona koje je imenovao Matis. Taj đakon je bio odgovoran za snabdevanje hranom; hranu je, pak, nabavljao tako što je išao po privatnim kućama, popisivao namirnice koje bi u njima našao i rekvirirao ih za vojne potrebe. Ali trebalo je obezbediti i smeštaj za mnoštvo pridošlica. U početku se mislilo da je najuputnije smestiti ih po samostanima i kućama koje su nekada pripadale luteranima i rimokatolicima, ali kasnije je na ekskluzivno posedovanje stana počelo da se gleda kao na greh, pa su vrata svih kuća morala ostati otvorena danju i noću.

Matis će zabraniti posedovanje ma koje knjige osim Biblije. Sve druge knjige, pa čak i one u ličnom posedu, morale su biti donete na trg pred katedralom i bačene na veliku lomaču. Ovaj čin je simbolizovao potpuni raskid sa prošlošću i potpuno odbacivanje intelektualnog nasleđa prethodnih generacija

Uvođenju svih tih mera je, naravno, išlo naruku opsadno stanje. Pa ipak, bilo bi pogrešno na temelju toga izvući zaključak – što se ponekad činilo – da „komunizam“ u Minsteru nije predstavljao ništa više od rekvizicije robe za potrebe vojske u ratnim uslovima. Ukidanje lične svojine nad novcem i restrikcija hrane i stambenih prostorija u privatnoj svojini smatrani su prvim korakom ka uspostavljanju onog poretka u kome će – prema Rotmanovim rečima – sve pripadati svima i u kome će nestati razlika između moga i tvoga; ili pak – kako će to kasnije izreći Bokelson – „sve stvari će biti zajedničke, neće biti privatne svojine i niko više neće morati da radi, već samo da veruje u Boga“. Najzad, Rotman je zajedničku svojinu nad dobrima smatrao najprikladnijom za elitu mnogo pre nego što je uopšte došlo do opsade, a sada je, u službi „holandskih propovednika“, zahtevao da isti ideal bude preveden u društvenu instituciju i prihvaćen od svih građana. Prepoznatljivi spoj milenarizma i primitivizma jasno je uočljiv u narednom odlomku iz njegovog propagandnog pamfleta napisanog oktobra 1534, koji je distribuiran po anabaptističkim zajednicama u drugim gradovima:

„Među nama je Bog – kome neka je večna slava i hvala – vaspostavio zajednicu kakva je bila na samom početku i kakva dolikuje Svecima božijim. Nadajmo se, takođe, da će ta naša zajednica biti isto tako dična i krepka, a božijom milošću i podjednako čistog srca kao ona pređašnja. Jer, ne samo da smo sva naša dobra stavili pod zajedničku pričuvu i poverili ih brizi đakona, pa uzimamo od njih u skladu sa svojim potrebama, već hvalimo Boga kroz Hrista jednim umom i dušom, uvek spremni da jedni druge ispomažemo. Shodno tome, sve što je nekada služilo samoživim porivima i sticanju privatne imovine, poput kupovine i prodaje, najamnog rada, naplaćivanja kamate i bavljenja zelenaštvom – čak i na štetu nevernika – ili, pak, bogaćenja na znoju sirotinje (to jest izrabljivanja bližnjih kako bi se živelo na njihov račun) i sve što predstavlja ogrešenje ljubav – sve te stvari su među nama poništene snagom ljubavi i zajedništva. Imajući na umu da Bog želi da ukine slične strahote, pre ćemo umreti negoli ih upražnjavati. Znamo da su takve žrtve mile Gospodu. Vaistinu, nijedan hrišćanin niti Svetac neće udovoljiti Bogu ukoliko ne obitava u takvoj zajednici ili barem svim srcem ne žudi da u njoj živi.“

Privlačnost novog društvenog poretka nije u celosti počivala na idealizmu. Još godinu dana ranije gomile nevoljnika i beskućnika stigle su u Minster privučene izgledima za društvenu revoluciju. Revolucija se sada odigravala, a propaganda koju su vođe usmeravale ka drugim gradovima bila je ponekad uvijena u oblandu soci jalne retorike i na menjena najsi-romašnijim slojevima. „Najsiromašniji među nama, koje su nekada prezirali kao prosjake“, stoji u jednom pismu, „sada hodaju lepo odeveni kao najotmenije i najuvaženije osobe [...] Božijom milošću postali su jednako bogati kao predsednici opština i oni najimućniji u gradu.“ Nema sumnje da su najsiromašniji slojevi iz okruženja upirali poglede ka Novom Jerusalimu sa mešavinom simpatija, nada i strahopoštovanja. Jedan učenjak iz Antverpena pisao je Erazmu Roterdamskom: „Mi iz ovih krajeva veoma smo uznemireni načinom na koji je buknula anabaptistička pobuna. Jer ona je doista buknula poput šumskog požara. Mislim da nema sela ili grada u kome neka buktinja ne plamti u tajnosti. Oni zagovaraju zajedničku svojinu nad dobrima, tako da im pristupaju svi koji ničega nemaju.“ Sa kakvom su ozbiljnošću vlasti shvatale ovu pretnju, najbolje se može videti po represivnim merama koje su preduzele. Anabaptizam je proglašen za krivično delo koje podleže smrtnoj kazni, ne samo u minsterskoj dijecezi, već i u obližnjim kneževinama, vojvodstvu Klevea i kelnskoj nadbiskupiji. Odredi konjanika patrolirali su putevima i hapsili sve sumnjive osobe. Po gradovima je, tokom više meseci opsade, nebrojenim muškarcima i ženama odrubljena glava, ili su podavljeni, spaljeni i ispustili dušu na točku za mučenje.

Zakonik se odlikovao krajnjom autoritarnošću; smrću se kažnjavao svaki vid neposlušnosti – mladih prema starima, žene prema mužu, svakog pojedinca prema Bogu i božijim predstavnicima oličenim u vladi Minstera

Uz podršku polupismenih masa, koje su bile najprijemčivije za njene čari, društvena revolucija u Minsteru bila je izrazito antiintelektualna. Anabaptisti su se hvalili svojom neobrazovanošću i tvrdili kako je Bog odabrao neuke da bi posredstvom njih iskupio svet. Dok su pljačkali katedralu, sa posebnim uživanjem su skrnavili, cepali i spaljivali knjige i rukopise iz njene stare biblioteke. Na kraju, sredinom marta, Matis će zabraniti posedovanje ma koje knjige osim Biblije. Sve druge knjige, pa čak i one u ličnom posedu, morale su biti donete na trg pred katedralom i bačene na veliku lomaču. Ovaj čin je simbolizovao potpuni raskid sa prošlošću i potpuno odbacivanje intelektualnog nasleđa prethodnih generacija. Osim toga, on je žiteljima Minstera onemogućio uvid u sva teološka razmatranja nakon vremena svetih otaca i time anabaptističkim vođama podario monopol na tumačenja Svetog pisma.

Do kraja marta, Matis je uspostavio apsolutnu diktaturu; ali samo nekoliko dana kasnije biće mrtav. Na Uskrs je primio božiji nalog da izvede juriš na čelu šačice vojnika. Krenuo je u okršaj, uveren da će se, uz Očevu pomoć, ta šačica pokazati dovoljnom da rastera čitavu neprijateljsku vojsku i oslobodi grad opsade; umesto toga, on i njegovi vojnici biće doslovno isečeni na komade. Ovaj događaj je, međutim, išao naruku Matisovom mladom učeniku Janu Bokelsonu, koji do tada nije igrao značajniju ulogu u pokretu, ali je bio i te kako sposoban da uoči pogodnu priliku i iskoristi je na pravi način. Imao je dosta razloga da čezne za nekom čudesnom nadoknadom za sva poniženja i poraze koje je pretrpeo u životu. Rođen kao vanbračni sin holandskog seoskog starešine i jedne sluškinje iz Vestfalije, stekao je dovoljno obrazovanja da bi sam učio iz knjiga. Pa ipak, karijeru će započeti kao krojački učenik, da bi potom bankrotirao kada je na svoju ruku pokušao da se oproba u trgovini. S druge strane, raspolagao je izuzetnim darovima koji su samo čekali priliku da se iskažu. Naočite pojave, obdaren neodoljivom rečitošću, od rane mladosti pokazivao je sklonost ka književnosti, režiji i glumi u pozorišnim predstavama. U Minsteru mu se ukazala prilika da stvarni život preoblikuje u dramu, u kojoj će sam igrati glavnu ulogu, a za publiku će imati čitavu Evropu. Žitelji Novog Jerusalima bili su očarani njegovom ličnošću i isprva su mu ukazivali veće poštovanje nego samom Matisu.

Bokelson, koji je svoju ženu ostavio u Lajdenu, dao je primer drugima tako što se oženio mladom i prelepom Matisovom udovicom, Diverom ili Divarom, a uskoro je imao harem od petnaest žena. Propovednici, a za njima i čitava muška populacija, poveli su se za njegovim primerom i počeli da traže nove supruge

Po načinu na koji je iskoristio ukazano poverenje, Bokelson se pokazao kao umešniji političar od Matisa. Bio je promućuran i umeo je da pobudi oduševljenje u masama kako bi se njime poslužio za vlastite ciljeve. S druge strane, izgleda da je i sam bio podložan mistifikacijama. Kada je jedan dezerter, koji se u grad vratio kao špijun, izjavio da su ga tu preneli anđeli, Bokelson mu je poverovao i ovaj je odmah zadobio njegovu naklonost. Osim toga, tvrdio je da i sâm često doživljava otkrivenja – i bilo bi ishitreno zaključiti da se pritom svesno služio lažima. Kada je, suočen sa smrću, izjavio da je uvek tragao za božijom slavom, najverovatnije je govorio istinu. U stvari – poput mnogih drugih profeta od Tanhelma naovamo – Bokelson je po svemu sudeći bio megaloman čije se ponašanje ne bi moglo protumačiti ni kao čist fanatizam, ni kao sračunato licemerje. Jedno je, međutim, izvesno: osoba koja je uspela da osposobi mali grad od deset hiljada stanovnika, od kojih je samo hiljadu i po nosilo oružje, za borbu protiv moćne kneževske ko alicije, koja će grad opsedati duže od godinu dana, nije mogla biti običnog formata.

Bokelsonova prva važna odluka bila je u isti mah verske i političke prirode. Početkom maja, obuzet verskim zanosom, trčao je nag gradskim ulicama, da bi potom zapao u stanje nemušte ekstaze koje će potrajati tri dana. Kada mu se povratila moć govora, sazvao je žitelje grada i saopštio im da mu je Bog rekao kako stari gradski ustav, budući delo ljudi, mora biti zamenjen novim koji će poteći od Boga. Predsednici opštine i gradski većnici razrešeni su funkcija. Bokelson će na njihovo mesto postaviti sebe i – ugledajući se na drevni Izrailj – dvanaestoricu Staraca. Ovde je takođe došla do izražaja njegova politička visprenost, jer je za Star ce imenovao neke od sme nje nih gradskih većnika, predstavnike gildi, člana lokalne aristokratije i neke došljake iz Holandije. Ova nova vlada odlučivala je o svim javnim i privatnim, duhovnim i materijalnim pitanjima, kao i o životu i smrti svakog žitelja grada. Usvojen je novi krivični zakonik, sa ciljem da se ubrza proces podruštvljavanja i nametne još rigidniji puritanski moral. Uvedena je stroga podela rada. Zanatlije koje nisu podlegale vojnoj obavezi postale su gradski činovnici i radile su za potrebe čitave zajednice bez novčane naknade – time su gildama oduzete njihove tradicionalne funkcije, zbog čega će one ubrzo i nestati. U isto vreme, novi zakonik je propisivao smrtnu kaznu ne samo za ubistvo i krađu već i za laž, klevetu, tvrdičluk i svađu. Zakonik se odlikovao krajnjom autoritarnošću; smrću se kažnjavao svaki vid neposlušnosti – mladih prema starima, žene prema mužu, svakog pojedinca prema Bogu i božijim predstavnicima oličenim u vladi Minstera. Ove poslednje odredbe možda i nisu mogle biti doslovno sprovedene u delo, ali su proroku služile kao oruđe zastrašivanja. Da bi to oruđe bilo delotvorno, Kniperdolink je imenovan za dželata; uručen mu je Mač pravde i dodeljen jedan naoružani telohranitelj.

Donet je zakon koji je propisivao da se žene do određenog godišta moraju udati, htele to one ili ne. Pošto je neoženjenih muškaraca bilo veoma malo, to je značilo da su mnoge žene zakonom prisiljene da prihvate ulogu druge, treće ili četvrte supruge

Seksualno ponašanje je isprva bilo regulisano sa istom strogošću kao i drugi aspekti društvenog života. Jedini dopušteni vid seksualnih odnosa bio je onaj između dvoje anabaptističkih supružnika. Preljuba i bludničenje – u koje se ubrajao i brak sa nekim od „bezbožnika“ – bili su kažnjivi smrću. To je bilo u saglasnosti sa anabaptističkom tradicijom; poput valdežana u prethodnim vekovima, anabaptisti su se pridržavali strožeg seksualnog morala od većine savremenika. Ova zakonska odredba je, međutim, neočekivano stavljena van snage, kada je Bokelson odlučio da uvede poligamiju. Činjenica da je tako nešto uopšte bilo moguće, može se objasniti time što su emigranti ostavili mnogo ženskadije u gradu, tako da je sada bilo trostruko više žena doraslih za udaju nego raspoloživih muškaraca. S druge strane, nema dokaza koji bi potvrdili hipotezu da je Bokelsonova namera bila da obezbedi pokrovitelje nezaštićenim ženama. Sami anabaptisti nisu pominjali ništa slično. Put kojim je Bokelson sada poveo anabaptiste iz Minstera bio je istovetan onome kojim su u prethodnim vekovima išla Braća Slobodnog duha i adamiti. Okupljenim propovednicima i Starcima rekao je da mu je Bog objasnio da biblijski nalog „rađajte i množite se“ treba shvatiti kao božansku zapovest. Praoci Izrailjevi su u tom pogledu bili dobar uzor; stoga bi poligamiju kakvu su oni upražnjavali trebalo uvesti u Novom Jerusalimu. Bokelson je danima ubeđivao sagovornike, da bi na kraju nepokornima zapretio gnevom božijim; propovednici su posle toga poslušno pristupili izlaganju nove doktrine na trgu pred katedralom.

Poput zajedničke svojine nad dobrima, i poligamija je u početku naišla na otpor. Došlo je čak i do oružane pobune, tokom koje su Bokelson, Kniperdolink i propovednici bačeni u tamnicu; ipak, pošto su pobunjenici bili u manjini, uskoro su poraženi, a pedesetak njih je pogubljeno. Narednih dana pogubljena je još nekolicina nezadovoljnika koji su se usudili da kritikuju novu doktrinu, tako da je poligamija uvedena do avgusta meseca. Bokelson, koji je svoju ženu ostavio u Lajdenu, dao je primer drugima tako što se oženio mladom i prelepom Matisovom udovicom, Diverom ili Divarom, a uskoro je imao harem od petnaest žena. Propovednici, a za njima i čitava muška populacija, poveli su se za njegovim primerom i počeli da traže nove supruge. Što se, pak, žena tiče, premda su mnoge od njih zdušno prihvatile instituciju poligamije, bilo je dosta i onih koje su je doživele kao zlostavljanje. Donet je zakon koji je propisivao da se žene do određenog godišta moraju udati, htele to one ili ne. Pošto je neoženjenih muškaraca bilo veoma malo, to je značilo da su mnoge žene zakonom prisiljene da prihvate ulogu druge, treće ili četvrte supruge. Osim toga, pošto su svi brakovi sa „bezbožnicima“ proglašeni ništavim, supruge emigranata su bile prinuđene da postanu neverne svojim muževima. Ogrešenje o novi zakon povlačilo je smrtnu kaznu, pa su neke žene doista i pogubljene. S druge strane, mnoge bivše supruge odmah su počinjale da se svađaju sa nepoznatim došljakinjama koje su bez najave upadale u njihov dom, a to je takođe povlačilo smrtnu kaznu, pa su usledila nova pogubljenja; no, nikakva strogost nije mogla da uspostavi slogu u kući. Na kraju se morao dozvoliti razvod, što je samu poligamiju preobratilo u nešto slično slobodnoj ljubavi. Ukinut je verski obred venčanja, a brakovi su se sklapali i raskidali kako se kome prohte. Premda bi mnoge zlonamerne prikaze kojima raspolažemo valjalo odbaciti kao preuveličavanja, čini se izvesnim da su norme seksualnog ponašanja u Carstvu svetih prešle čitav raspon od strogog puritanizma do stanja bliskog promiskuitetu.

Kada je grad uoči napada bio bombardovan, žene su čitave noći popravljale oštećene zidine; kada su najamnici pokušavali da zauzmu grad na juriš, dočekivani su ne samo topovskom paljbom, već i kamenjem, ključalom vodom i vrelim katranom

Reorganizovanje društva u Minsteru nije Bokelsonu odvratilo pažnju od odbrane grada. Tačno je, doduše, da neprijatelj pred zidinama već nekoliko meseci nije predstavljao naročitu opasnost. Biskup je imao velikih teškoća da sakupi vojsku. Pomoć koju je dobijao od saveznika iz Klevea i Kelna bila je nedovoljna, pa je stalno morao da moljaka za dodatni novac i trupe. Po što su poticali iz istog društvenog sloja kao i anabaptisti, najamnici su uvek pokazivali spremnost da se solidarišu sa opsednutim žiteljima. Okolnost da im je plata po pravilu stizala neredovno činila ih je još nepouzdanijim, tim pre što je Bokelson mudro – i u krajnjem neskladu sa komunističkom teorijom – svoje najamnike redovno isplaćivao. Leci koje su anabaptisti strelama slali u neprijateljski logor proizveli su željeni efekat. Tokom juna meseca, oko dvesta najamnika prebeglo je anabaptistima, dok su drugi naprosto dezertirali i razišli se kućama.

U odnosu na ove najamnike, gradski garnizon je predstavljao oličenje disciplinovane vojske, a to je umnogome bila Bokelsonova zasluga. Za razliku od Matisa i uprkos svom ekscentričnom ponašanju, on nije gubio iz vida realnu situaciju na bojištu i pokazao se kao izuzetno sposoban organizator. Kada je grad uoči napada bio bombardovan, žene su čitave noći popravljale oštećene zidine; kada su najamnici pokušavali da zauzmu grad na juriš, dočekivani su ne samo topovskom paljbom, već i kamenjem, ključalom vodom i vrelim katranom. A kada bi gradski garnizon krenuo u juriš, napravo bi takvu pometnju u redovima najamnika, da je često bio u prilici da im onesposobi topove. U samom gradu zavedena je stroga disciplina. Svakome je dodeljeno osnovno zanimanje; neki su postali zanatlije, dok su drugi radili na opravci utvrđenja. Starci su danonoćno obilazili straže na zidinama. Ako bi neki plaćenik pod dejstvom alkohola izazvao nered u krčmi, bio je streljan na licu mesta. Biskup je jednom prilikom odlučio da primeni Bokelsonovu taktiku, pa je naredio da se preko zidina odapnu strele sa lecima u kojima se opsednutima nudi opšta amnestija ukoliko predaju grad. Međutim, Bokelson je zapretio smrtnom kaznom svakome ko te letke bude čitao.

Bokelson je bio u zenitu slave kada je, krajem avgusta 1534, tako uspešno odbio jedan neprijateljski napad da su biskupa najednom napustili svi njegovi vazali i najamnici. Građani su tada lako mogli da na prepad zauzmu biskupov logor; ali umesto toga, Bokelson je tu priliku iskoristio da bi se proglasio za kralja.

Oceni 5