Intervju sa Džez-klubom
Bohumil Hrabal

Photo: www.kafe.cz

Ništa nije tako okrutno kao umetnost koja rado proždire sopstvenu decu

Pitate me da li moj tekst, posebno ako ga bacam pravo u pisaću mašinu, da li on ne nastaje pod uticajem nekakve unutarnje nesvesne melodije? Da, to je upravo tako. Sećam se da je Siler napisao za tri dana svoje Razbojnike, da je Keruak napisao za nekoliko nedelja svoje delo Na putu. I ja sam svoje poslednje tekstove pisao isto tako za veoma kratko vreme. Prvu verziju Ručne samoće pisao sam u homerovskom stihu, drugu u praškom dijalektu, a onu poslednju sam pisao doteranim češkim jezikom, da bih onaj šarlatanski sadržaj pojačao praskavošću teksta.

Ukoliko se dobro sećam, moji tekstovi predstavljaju varijacije na određene zadate teme, kada dođe vreme dovodim samoga sebe u nultu situaciju, onda sedam za pisaću mašinu kao za klavir i počinjem da pišem, jednu stranicu izvlačim za drugom i trudim se da protočnost ideja bude u skladu sa tehnikom prstiju, i jedino tako mogu da pratim ideju koja se odvija iz muzički obojenih asocijativnih oblaka napijenih potrebom da se daju izvesna saopštenja, čiji sadržaj saznajem tek pred sam kraj, tek kada na red dođe poslednji redak. Sećam se da je pristupni motiv, kojim sebe dovodim u stanje oduševljenja Trijumfalna simfonija Bedžiha Smetane, ne znam zašto letim dosta često avionom, i kada mašina još na pisti pušta motore punom snagom i u onom trenutku kada se odlepljuje od zemlje, ja uvek čujem u tim prekrasnim motorima Trijumfalnu simfoniju, pa je tako bilo i letos.

Dalje me, prijatelji iz Džez-biltena, pitate šta kažem na pitanje o pripadnosti češkom narodu i kosmopolitizmu; da li se ti pojmovi uzajamno ne isključuju? Mislim da se dopunjuju, uzajamno uslovljavaju! Jakako! Odgovor uvek dolazi tek onda, kada je delo završeno, kada su literarna neba već smirena. Pitate me kakav je položaj umetnika u savremenom potrošačkom društvu kod nas. Da li mora da dođe do konflikta između umetnika i malograđanina? Priča se da je Sebastijan Bah kao čovek bio malograđanin, dok je kao muzičar bio genijalan umetnik. Ljudi danas vole da žive u gradu, vole lepo da žive, vole da se uljudno pozdravljaju, gledaju televiziju… a sada im neko dođe i kaže im da je to obeležje malograđanštine. Mislim da se od tog pojma ne možemo odvojiti.

Potrošačko društvo postoji i ovde, i ja takođe pripadam njemu. Ja isto tako volim da razgledam izloge, volim da kupujem lepe stvari, a kada počne da se smrkava volim da šetam po gradu i čitam nalepnice po konzervama i flašama, razgledam drogerije i parfimerije, volim da posmatram ceo taj svet druge prirode koji mi nudi utiske i zaborav. Volim Roberta Raušenberga, Roja Lihtenštajna i Rosenkvista, volim sve te popartiste koji su uspeli da uzdignu do umetničke forme sve one na prvi pogled trice i kučine koje nam nudi potrošačko društvo svojim reklamama i mrežama, natpisima i svetlosnim tekstovima; svestan sam toga da sve to spada u kategoriju otuđenja. Ali i usred svega toga, usred toga što je čovek prividno osuđen da radi ono što može da radi, u svakom čoveku se nalazi i sposobnost da se nađe nad samim sobom, ta veština roditi se još jednom, ta kvalitetna promena koja vodi ka višem poimanju stvari i događaja nadvremenskih, ka plođenju u predivnom…

Pitate me šta treba da radi gomila mladih talenata koji ne dopuštaju da budu odbijeni na taj način što ne vide nikakav način kako da ponude svoje stvaralaštvo onima kojima je namenjeno – ljudima. Ala ste upitali pravog čoveka! Ko ima hrabrosti da kaže ljudima ono što im niko u oči još nije rekao neka to napiše prvo sam sebi, neka to pokazuje svojim poznanicima, pa makar i jedina njegova mogućnost za objavljivanje bila fioka. Ništa nije tako okrutno kao što je umetnost koja rado proždire sopstvenu decu. U umetnosti još niko nije pitao u kakvim je ko uslovima stvarao, šta je sve morao da odbaci od sebe. Mislim da kada neko piše za fioku deset, dvadeset godina, da na kraju mora pronaći svoje čitaoce, a isto tako i izdavača. A ako njegovi tekstovi pobude negodovanje i sablazan, neka ne pada duhom. Setite se Suka, koji je na svojoj mladalačkoj premijeri doživeo takav neuspeh, da mu je na tome zavideo čak i sam Šenberg.

*Preveo s češkog Milan Čolić

Oceni 5