Feljton: O književnosti i piscima (14)
Tomas Man

Photo: tma.ethz.ch

Ništa što je vrijedno ne može propasti, ni zauvijek nestati

Lao Tzu

Otkrio nam je prazninu, ponor bivanja, Ništa, put prema nebiću. Ukazao na muku mišljenja, na mišljenje o najtežem, na spoznaje o kojoj nije moguće govoriti. Njegovu poeziju moji estradi skloni prijatelji pisci i glumci nisu nikada recitirali i zato vjerujem da su je shvatili, jer je u njoj takva dubina da ona nije za kazivanje, nego samo za razmišljanje. A koji je shvati, pohrani je u sebe, pa mu dugo nije do kazivanja. Riječ koja je u svojoj poetskoj istini postala filozofija, mišljenje u svom čistom obliku, oslobođeno od osobnosti mislioca i od svega drugog, mišljenje u sebi samom, tako čisto i lijepo da je postalo poezija.

London, Jack

Djeca su s njim plovila, nosila ih spoznaja da je London u životu bio mornar, bokser, lutalica, avanturist, radnik u tvornici, kopač zlata, novinar, ratni izvještač, a onda, iako samouk, postao slavni pisac. Djeca su u njegovim knjigama, u njegovom vitalizmu i želji da pobijedi prirodu osluškivala zov divljine, šum dalekih mora i miris prerija, pa su mislila da je sreća tamo negdje, daleko. Njegova iskrenost je plijenila, svaki njegov tekst bio življen i proživljen. Tek je u svojoj ponajviše autobiografskoj knjizi Martin Eden Jack London dosta toga izmislio, prikrivao i iskrivljavao, ponešto i slagao, pa je, na primjer, dokazivao da nije bio socijalist nego individualist, vjerojatno zato što je brinuo o svojoj publici, a i rashodi mu postali veliki, pa gotovo potpuno osiromašio, iako je bio jedan od prvih pisaca koji je stekao svjetsku slavu i pisanje napravio unosnim zanimanjem. I baš je s te strane kasnije svakom njegovom poštovatelju došlo iznenađenje: životopis Jacka Londona nije u potpunosti korespondirao sa njegovim „životnim pričama“. London je svakako mnogo toga doživio što je u svojim knjigama opisao, ali je utajio svoj rasizam, svoj poziv na nasilje, svoju permanentnu depresiju pretvorio u priču o junačkom opijanju, svom teškom, iscrpljujućem i ponižavajućem radu dao obol romantične pustolovine, pa je tako pisac London stvorio junački život osobe Jacka Londona. Pisci su često izmišljali svoje avanture, junake, njihove događaje. London je izmislio samog sebe. A to nije učinio samo zato što je bio pisac, nego zato što to svako za sebe barem pomalo radi, jer svako svoju sliku vidi barem malo idealiziranom i „veličanstvenom“, svako svoju biografiju barem malo „retušira“. A kada je u pitanju Jack London, sumnjam da su ljubitelji njegove književnosti ikada htjeli vidjeti drugačiju sliku od one koju nam je on sam ponudio, jer je on bio prvi koji je istodobno bio pisac i junak, kako u svojim knjigama, tako i u svom kratkom životu. Pisati i živjeti nije jedno te isto, ali je to mnogima nakon čitanja Londonovih reporterski, grubo napisanih priča bilo teško povjerovati.

Lorca, Frederico Garcia

Povede je na rijeku, u sumrak, govorio djevojka je, a bijaše mladić. Nadao se vitezu, dugo ga čekao, a onda stigli crni konjanici s crnim perjanicama. Htio, umre li, da balkon ostave otvorenim, a izvedoše ga na poljanu, skinuli ga golog, strijeljali. U njegovoj tragičnoj sudbini rečena je bit pjesništva: ljubav, nagost, izloženost, ranjivost i smrt. Sve odjednom, u noći, za koju bi neupućeni rekao da je bila noć lune, lijepa, lirska noć. Ili je baš možda takva poetika: okrutna, prema pjesniku nemilosrdna, a nama nježna, sve dok nas ne dohvati slična sudbina.

Machado, Antonio

Možda sam prvi put naišao na jednu njegovu pjesmu u knjizi Bihalji-Merina Španija između smrti i rađanja. Bila je to pjesma o Machadovom napadnutom i ranjenom voljenom gradu: „Madride, Madride, kako gordo tvoje ime zvuči / Ti se smiješ s olovom u srcu“. S junakom romana se ponekad saživimo, uglavnom kada nam nalikuje ili ga u nekome prepoznajemo. Zanos u pjesmi pak može biti svačiji. U Machadovom zanosu sam i sam gorio. Machado je bio blizak taoizmu, jedan je od ključnih španjolskih modernista, među prvim europskim pjesnicima govorio bez osobnog ja, a živio svoju poeziju, bio svoja poezija. Kada je poražena španjolska Republika, morao je ostarjeli pjesnik s majkom bježati u Francusku, tamo ubrzo i umro. S njim i njegov san. S njim, kasnije, i mnogi moji snovi. Koliko puta ponovih njegov stih: Gospode, opet smo sami, moje srce i more. Kada bih o njemu napisao pjesmu, bila bi to pjesma o mojim izgubljenim bitkama. I ljepoti, pa zbog tih poraza ne žalim, jer ljepota, kao ni pjesma, ne napušta.

Mailer, Norman

Goli i mrtvi je naslov njegovog romana o borbama u Drugom svjetskom ratu. Taj roman je Meilera proslavio kao pisca. Bilo je to doba „ratnih priča“: učesnici Drugog svjetskog rata pisali su, a još više naokolo govorili o svojim podvizima, ljudi čitali Od sada do vječnosti, a i mnoge druge knjige, u kojima se slavio heroizam, pokazivala muka ratovanja i teški put do pobjede. Danas se te knjige malo čitaju, posebno u „našim krajevima“, gdje se sada uglavnom poraženi hvale svojim porazima. Mene obradova kada se, desetak godina nakon rata, i Meiler (najprije u svom romanu Park jelena, a na još upečatljiviji način u Američkom snu) i sva literatura odmakla od tih tema. Ne može se stalno živjet u prošlim bitkama. Zato je i Meiler počeo pisati o gradskom životu, o američkim snovima i javama, o Marilyn Monroe, o značajnim događajima novog vremena, o ratu u Vijetnamu, o turobnoj prirodi kapitalizma, o seksu i alkoholu, o svemu što je uistinu bio njegov život, potpuno se okrenuo „književnom žurnalizmu“, a priče o ratu ostavio u prošlosti. Danas Meilera možda još poneko pamti, najčešće po sjajnoj reportaži o drugoj borbi, onoj u džungli, između Muhammeda Alia i Georgea Foremana.

Majakovski, Vladimir

Oni što su vikali „Lijeva, lijeva“ uhvatiše se u narodna kola, ništa im desni više smetali nisu, u pobratimstvu zajedno, s pucanjem i pjevanjem, prema provaliji.

Ranije su slavili, u školi ponajviše, pjesnika Majakovskog. Imitirali ga mnogi, naročito estradni pjesnici. Rezultat: mnogo buke, malo poetike.

Stihovi Majakovskog bili su hrabrost. Koračnica. Odlučnost. Vjera. Borba. Revolucija. Crvena od želje, crvena prema pobjedi, crvena u pobjedi. Onda, odjednom, pucanj iz pištolja. U crveno srce pjesnika.

Mann, Thomas

Zadnjih dana svog života ni njemački nije govorio. A smatran je najvećim piscem njemačkog jezika. Umro je u emigraciji. Pobjegao je od nacista, koji su njegove knjige spaljivali. I drugi su ga osporavali. Brecht ga je opisao kao „biedermeier dušu“. Kao nešto propalo, starinsko. Opisivali su ga i kao pisca „buržoaskog epa“ o Buddenbrookovima, slavljenog romana o propasti jedne obitelji. Opisivali su ga i kao osobu iz „prošlih vremena“. Dosadnu osobu. Što je ostalo od ovog velikog pisca? Thomas Mann je sigurno to bio, veliki pisac. Nesporni pisac. Gigant. Dobio je i onu u ono doba važnu, Nobelovu nagradu. I časna, moralna osoba, kažu, bio. A ipak ovog pisca i neospornog poznavaoca filozofije, autora koji je opisujući svoje junake opisao jedno vrijeme, danas rijetko spominju. Mlađi tvrde da je prošlo doba njegovog otmjenog stila, njegove mudre rečenice, njegovih lijepih konstrukcija, veličanstvene romaneskne građevine u kojoj je njegovan duh suvremenog klasicizma.

U Mannovim velikim romanima, u njihovom svijetu reda, utvrđenih konvencija i pouzdanih vrijednosti, sve se dešava po unaprijed osmišljenom konceptu. Kao da smo ušli u neki teatar, u kojem svaka osoba zna svoju ulogu, a i krajolik je u nekoj funkciji. Junaci Mannovih proznih djela zapravo su „filozofi“, prije „pojmovi“, zastupnici precizno određenih svjetonazora i tumači filozofskih nazora, nego stvarne osobe. Ali, opet puno toga u njegovim djelima volim, naročito jedan moment, jednu epizodu iz Čarobne gore, onaj trenutak kada junak u noći s onu stranu stvarnosti doživi svoju ljubavnu avanturu sa Madame Shoshanom: je li se to uistinu dogodilo? Ili je to bio samo san? Ili je to na kraju svaka ljubav? Kao da se tu i pisac izgubio, zbunio, pa baš tada najviše bio ono što on jest. Kao što je rekao tko jest i u Smrti u Veneciji, ali to kao oženjen čovjek i otac goleme obitelji nikada ne bi ni sebi, a kamo li drugima priznao, jednako kao što je svoju vlastitu preplašenost pripisivao junacima svojih kraćih priča, od Malog gospodina Friedla do Maria i mađioničara. Tu je možda ključni moment njegovog nestajanja: nije bio dovoljno iskren prema sebi samom. A to je dijelom dolazi otud što nije htio biti ono što jest, nego „dostojanstven“ i „veličanstven“. Što je pripadao svojoj otmjenoj i učenoj publici. Jednom načinu mišljenja i ophođenja koje je potpuno različito od današnjeg neurotičnog vremena fragmenta, u kojem više nema mjesta značajkama „velikog narativa“. Ja ipak mislim da će se jednom i „svečane“ knjiga Thomasa Manna ponovo naći u rukama dobrih čitatelja. Onih koji ne misle da je prozni tekst samo zabava, onih koji znaju da je dobar roman cijeli emocionalni i misaoni svijet. Ništa što je vrijedno ne može propasti, ni zauvijek nestati. Ono preživi sva osporavanja i ponovo nađe svoju publiku. Ono se poradi svoje unutarnje vrijednosti uvijek nanovo vraća.

Oceni 5