Dnevnik nezaposlene i samohrane žene
Arive 12 S

Photo: Marija Đoković/XXZ

Niti živim, niti dišem

8.1.2000.

HDZ izgubija izbore. Zadnji put sam bila ovako sritna kad sam rodila moga dječaka.S tim da se ne mogu baš tačno sitit jesam li bila više sritna zato što sam dobila sina ili zato što vise nisam u drugom stanju. Tako i sad. Ne znam šta me više veseli. To što je koalicija dobila izbore ili što ih je HDZ izgubija.Normalno da sam pomalo rezervirana u vezi s tom koalicijom kad ne znam ništa o njima. Ali zato znam dovoljno o HDZ-u. Pa se ipak imam zašto veselit.

26.4.2000.

Ponekad samu sebe zaskočim pitanjem- što ja uopće radim ovdje? Kao da sam nekom čudnom svemirskom greškom iz svoje dimenzije upala u neku kojoj uopće ne pripadam. Grozničavo i uzaludno pokušavam se sjetiti koji je to tačno trenutak bio, gdje mi je to popustila koncentracija, kao da ću, ako uspijem vratiti taj momenat, nekako opet uskočiti u svoju dimenziju, gdje će opet sve biti savršeno, savršeno u smislu da i kad nije bilo dobro, opet je bilo nekako UŽIVALAČKO, hoću reći, nekako dobro, dobro, dobro...Dođe mi da vrisnem, ali onda ono SAVJESNO protresem glavom i pomirim se opet sa ovom dimenzijom, promišam ručak, završim sa pranjem suđiju, nasmijem se Dječaku. Moj Dječak Krešimir. Dobar koliko i njegovo ime, dobar koliko čiste duše mogu biti dobre, moj mali prijatelj, kojemu je uvijek važno kako se ja osjećam, koji mi uvijek dobro vraća dobrim, prijatelj kojeg moja odgovorna duša nikad neće ostaviti na cjedilu, čak ni onda kad bih sa savršenom lakoćom napustila baš sve što sad imam, tojest, što sad nemam... I nestala glavom bez obzira, nestala na duži period, nestala samo za svoju dušu, o Bože, nema te daljine koju ne bih dostigla...

9.9.2000.

Ajme meni šta san tuužna. A nije lako bit istovremeno majka i domaćica i bit tužna. Jerbo se ovi kraj tebe odma osjete ugroženi i traže da im objasniš, da im kažeš RAZLOG toj nenadanoj tuzi. Moji bližnji nikako da uberu da su moje tuge čisto pjesničke, ajme, šta san ovo lipo rekla. Tuge su ti dozvoljene jedino ako su čisto LOKALNE, obiteljske, ne znam, npr. moš bit tužan što ti se izliza kauč a ti nemoš kupit novi. Ili što nemaš love za registrirat auto. Ili što nemoš kupit one kafene cipele šta bi ti baš lipo išle na onu jednu bilakava košulju koju si tila obuć na oni pir od one jedne rodice. A ja imam neku gadnu sposobnost da se, totalno nepozvana, manijački rastužim nad nekim tako, šta ja znan, globalnim socijalno ekološkim problemima. Tipa glad u svijetu, ozonske buže i sad, u zadnje vrime, intezivno mozganje od tome zašto Bush nije pravovremeno reagira glede orkana koi je potaraca New Orleans.

Nekako san neprilagođena, a nisam ni slavni umjetnik ni ludi znanstvenik, a to ne more tako, zna se ko more bit drugačiji, i da san nekako Slavno drugačija, onda bi mogla bez grižnje savjesti bit ono što se kaže OTKAČENA.Tribala bi se dakle nekako, negdi SVRSTAT. Jedino tad ti narod može prihvatit neke stvari. Naprimjer, ako si DEKLARIRANI političar, moš mirne duše bit i kurvin sin. Ne samo da se niko neće isčuđavat, negoš još za to bit i dobro plaćen.

24.11.2000.

Tko u pubertet zakorači sa stopalom veličine br. 41, a ŽENSKO je, trebao bi znati da mu život ništa lijepog nije namijenio. Trebao (tj. trebala) bi znati, da će npr. shopping, ono što je ostalim ženama samo stvar rutinske operacije, njoj biti, svaki put ponovno, užasno frustrirajuće iskustvo i bezumni pokušaj da izgleda ženstveno i krhko, da ne kažem LOMLJIVO, veličini stopala usprkos. Sjećam se, ušla bih hrabro u prodavaonicu cipela sa čvrstom odlukom da ću ovaj put djelovati samouvjereno i skroz NORMALNO pri izgovaranju svog broja, ali, čim bi do toga došlo, ono, nađem model, cijena ka može, i još samo trebam zatražit svoj broj, ja bi, umjesto samouvjerenosti, oko sebe širila samo OČITU nesigurnost.

Kad bih našla model cipele koji mi se sviđa, i pokazala ga prodavačici, promrmljala bih tiho, molim Vas, imate li ove? Onda bi došlo ono prokleto, neizbježno pitanje koji broj, molim Vas? Onda bi ja progutala, pa plašljivo, sa osjećajem krivnje prošaputala 41. I onda bi došlo TO. Njen pogled se sa mog lica premješta na moje jetijevske izdanke, pa se potom opet vraća na moje lice, mala stanka, pa "pogledat ću", ili "NEMAMO".

Ne znam šta mi je bilo gore kao odgovor. Kad bi rekle NEMAMO, onda sam ja mogla odmah tiho šmugnuti vani iz dućana i nastaviti hodati ulicama kao da se ništa nije dogodilo. A kad bi rekle POGLEDAT ĆU, i nestala u skladištu, u dućanu bi nastao tajac i osjecćla sam da sa mnom iščekuju i sve ostale mušterije u dućanu, ne zato što ih je interesiralo hoću li ja sebi naći cipele, nego zato što ih je zanimalo da li se takve NAPRAVE STVARNO proizvode. Bože, koje frustracije. Stoputa sam si postavljala pitanje našta je dovraga mislija moj ćaća dok me pravija, mislim, ne znam, ali sigurno na nešto VELIKO. Da ne kažem KOLOSALNO.

Ali, ispalo je, da u meni i na meni nema uistinu ničeg kolosalnog osim - mojih stopala. Mater me pokušavala uvjerit da u mojim stopalima nema ništa sramno ni neprirodno, da SVE manekenke imaju nogu br. 41 i bla bla bla... Zaboravila žena da od mene u životu može SVAŠTA ispast, ali manekenka sigurno ne. Ka prvo, imala sam višak kila još kao embrio, a ka drugo, čak i da IKADA uspijem skinit sve te, priznajem, - s guštom nabacane viške, ostala bi mi i dalje ta dinaroidna građa koja brale ne prolazi, ne prolazi...

I sve bi bilo dobro da ti takvo stopalo samo onemogućuje pronalaženje iole ženstvenije obuće, nego još imaš problema i pri pronalaženju MUŠKARCA koji ti, s takvim stopalom, uopće može parirat. Jer, ako ja nosim br. 41, onda bi muškarac mog života mora imat najmanje ono 47, aj dobro, nek bude 45. To sad zasigurno znam. Pusti priče kako ljubav sve pobjeđuje. Kad smo ja i brale kojem sam rekla DA krenili u zajednički život, ja sam odma znala da to ne može potrajat, jer je on ima broj stopala 44, a to je, normalno, bilo premalo da bi se ja kraj njega osjećala, ono, KRHKO, a on kraj mene, ono, ZAŠTITNIČKI.

I sad svi misle da smo mi pukli zbog "nepomirljive razlike u naravi", a prava je istina da smo mi pukli zbog nepomirljive razlike u broju cipele. Hoću reć, nepomirljivo PREMALE razlike u broju cipele. Sad znam da sam trebala nać čovika sa nožurdom, a nožurde, zna se, imaju samo SPORTAŠI. Ako ste mislili da se tu nazire rješenje mog problema, varate se. Jer, naime, ZNA SE kakve žene sportaši vole. Lijepe, reći ćete. Dobro, tu prolazim.

Samozatajne, reći ćete. Dobro, tu ne bi prošla ni mrtva.

Ali, nažalost, nije izgled SVE u životu. Sportaši su, ka šta svi znaju, totalno neporočni ljudi. Ono, disciplinirani. I sad, kako bi neki takav, savršen za mene, velik, br. noge 47 i sve što triba, kako bi on moga iti promislit zaljubit se u nekoga tako poročnog ka šta sam ja? Pušim, pijem, beštimam, čitam "Feral" i Bože me sačuvaj sta još sve ne...To šta ja njima ne bi prošla, aj aj, ali stvar je u tome da ni oni meni ne mogu proć, pa makar imali i nogu br. 49.

Kako se itko normalan moze napalit na nekoga tko ne pije, ne puši, ne banči, a, najgore od svega, spreman je odreć se i seksa zbog tamo neke utakmice na tamo nekim bezveznim svjetskim i inim prvenstvima?!? Oprostit ćete, ali meni to nije ČOVIK. Može on imat nogu kol'ku oće. Zamisli ono, ja njemu pošaljem ZNAKOVE, a on meni, SORRY, draga, karantena!? Ma, itnila bi mu one njegove cipelurine u glavu i nestala zauvijek pa makar nikad više ne našla ni cipele ni muža.

Nek bude materi svojoj discipliniran, a neće meni...

4. misec 2001.

4. misec, ne znam koji dan a i da znam sve mi je isto. Normalni (čitaj ZAPOSLENI) ljudi provode tjedan iščekujuci vikend, a ja ništa ne iščekujem već stoljećima. Neki su drugi ljudi isto tako nezaposleni ka i ja, ali se njima bar ostvarija tisućljetni san, a ja nisam imala takve maratonska snove, uvik su mi se snovi protezali najdalje do sutradan ujutro, i šta ću sad, jadna. I po tome se vidi koliko sam zaostala. Neki sanjaju i po tisuću godina unazad, a ja jedva i jedan dan unaprid. I sad kako ću se ja uklopit. Mogu se samo poklopit. Ono, ušima.
Ili radnom knjižicom. Ili računima za struju.

07/2001

Ljudi, koji misle da su nasli formulu bračne sreće, znaju bit ono baš nekako gadljivo samouvjereni i skloni lažno suzdržanim komentarima tipa "Trebali su oni OVAKO, a ne ONAKO, bilo bi bolje da su OVO a ne ONO" itd. itd. Naročito mi se riga kad krenu sa narodnim poslovicama i mudrolijama kao npr. "Nijedan brak nije IDEALAN (kao da smo mi ikad POMISLILI da JE?!), pa, "nekad treba malo i POPUSTIT (kao da sam ja ušla u brak naoružana do zuba i sa ČVRSTOM odlukom da NIKAD, ali baš NIKAD, ne popustim NJANCI za jedan jedini MILIMETAR?!!)

I kao da zadnji mjeseci mog braka nisu ionako bili ispunjeni ISKLJUČIVO popuštanjem, jer sam baš ja, naizgled tako borbena, imala potrebu za sigurnošću u okrilju te institucije, i potrebu za mrvom ljubavi, a zbog te mrve koju sam stvarno i dobivala s vremena na vrijeme, produživala agoniju nečega što u stvari već od samog početka nije išlo, nego samo puzalo, puzalo, slinilo, dok nije crklo.

Ono što me naročito zbunjuje kod mene i bivšega je to kako možemo oboje imat tako bezgranično puno ljubavi i razumijevanja za zajedničko dijete, a tako malo, ili skoro ništa od svega toga jedno za drugo? Jesmo li mi nekakve patološke dvostruke ličnosti? Ako jesmo, to bi onda značilo da moj sin nije nikakav usamljeni jedinac nego da je svih ovih godina lipo živija u jednoj, doduše neurotičnoj, ali ipak, MNOGOBROJNOJ obitelji.

Preciznije, ja plus moja druga ličnost, pa muž plus njegova druga ličnost, pa plus naš sin. To nas je pet. Ili ne. Još i više. Jer ako sam ja dvije ličnosti, i muž dvije, onda je i mali mora razvit još po jednu ličnost za svakog od nas, iz čega proizlazi da nas je cilo vrime bilo sve skupa sedmero. Pa nije ni čudo šta nismo izdržali! Zamisli samo dok dođeš na red za zahod?!

Ko zna, možda smo mogli spasit brak da smo napravili još jedan zahod u kući? Ono, bilo bi DOSLOVNO manje SRANJA...Tojest, ne bi ga bilo manje, nego bi išlo na pravo misto... Uf. Zastranila sam. Ja kad krenem, mogla bi ovako razvijat temu do besvijesti. Netko me triba zaustavit.

9/2001.

Slušam ka i obično Radio Split. Opet ona pisma šta se s njom ka identificiram a ide "VIŠE NIŠTA NIJE KAO PRIJE SAMO ISTA RANA BOLI ME". Mogla sam se identificirat i sa nečim veselijim, kvragu.

Bivši je otiša. Suočavam se sa stvarnom osamljenošću. Da se ne bi krivo shvatilo, ne fali mi on, nego bilo koje ljudsko biće samo da ne ćulim sama isprid televizije. Ma, da mi je mačka, dobro bi došla. Prigrmila bi i urođenu odvratnost prema nazočnosti životinja u kući.

Za jednu samohranu majku prilično teško skidam kile. Ni naprid ni nazad. U meni je sve stalo. Nit mršavim, nit se debljam. Nit dišem, nit ne dišem. Zrak. Nezrak.

24.11.2001.

Život mi se rasuja efektom domino pločica. Op, jedno za drugim. Nisam ni trepnila. I evo me. Poluživa. Polumrtva. Biljka. Nemam želju živit. A ni umrit. Vako kad sam živa, i nikakva, bar povremeno mogu uživat u dobrom, starom, provjereno udobnom samosažaljenju. A nako, kad si mrtav, nit moš sam sebe žalit, nit te drugi žale, nego žale tvoju familiju. Ka, šta su te izgubili. Takvu nikakvu.

Ne zna čovik bil ih žalija, il im čestita. Život mi se sveja na kavu i duvan. Meni dobro. Samo nek je puna škatula uvik kraj mene. Tribalo bi me bit sram. Kolko sam nezainteresirana za vlastiti boljitak. Ii napredak. evo, ne da mi se njanci veliko slovo pritiskat. to je sramotno. poražavajuće. ja sam iscidak. nezaposleni, deprimirani, samohrani iscidak. sa smislom za humor. i normalno da vanka cipa južina. ovakvi se tekstovi ne pišu na zvizdan i vedro nebo. južina mi dođe ka neka potpora. na lipo vrime bi bilo u najmanju ruku neukusno pisat vako nešto.

Oceni 5