Nitko nema suviše razloga da se raduje

ČEŽNJA

Događa se to u jesenjoj noći kada pada kestenje po asfaltu i kada se čuju psi u daljini, i kada se tako neopisivo javlja čežnja za nekim tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drug, i kome bi mogli da pišemo pismo. Ispovjedili bismo mu sve što leži na nama. Pismo bi mu pisali, a njega nema.

NEMIR

Nemir je u čovjeku. Glasovi. Događaji. Boje. Dolaze pojave i prolaze kroz čovjeka u velikom gibanju, bruje zbivanja kao zvonjava. Čovjek je uznemiren trajno. I postoji duboko negdje u nama slika, zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu. Ta slika tiha je kao svitanje na moru kada je sve sivo i kada se ne čuje ništa nego gdjegdje klokotanje vode. To je vrijeme šutnje, kada se čovjek pere od nemira i roni u tišinu.

MRTVI

Veče je. Gori svjetiljka na stolu zasjenjena, otkucava sat, parketi sjaju i porculan po vitrinama. Osjeća se u zatvorenoj sobi gibanje među predmetima. Jedna muha zuji i u širokim talasima razlijeva sjećanje na sunčane podnevne proplanke sa kojih su pucali veliki izgledi. To je hip večernji kada se javlja misao na mrtve. Oni su prije nas u ovoj sobi živjeli, disali, očekivali događaje, a danas ih nema. Za ove iste kvake su hvatali, a ovi isti parketi škriputali su pod njinom težinom, a danas im lica gasnu po fotografijama. Ako su gdjegod ostavili znakove olovkom na papirima, ti znaci blijede i gasnu. Sve nestaje. U crnoj svili pokopali smo ih i ono je sve blato, a ovdje stoje sobe po kojima gnjiju mozgovi u polutmini i tupa se čežnja ishlapljuje iz mozgova kao vonj kiseline iz nepoklopljene zdjele. I te će se moždane zdjele rasplinuti i ishlapiti kao dim i kao ta žalosna misao na mrtve što se javlja i nestaje. Nitko nema suviše razloga da se raduje.