Niz polje idu, babo, sejmeni

Niz polje idu, babo, sejmeni … danima, uz svitanje, odjekuje glas Safeta Isovića.

Najčešće se pjesma ponavlja, jedva čujna razlika moćnoga glasa Nade Mamule.

Odbija se o zidove stančića, vlasnica tog krova nad glavom vodi računa da zvuk ne dopre do hodnika.

Ta tko bi razumio!

Svaka muka ima svoje ime: bolest, gubitak, prestanak, kraj, smrt, opraštanje, rastajanje…

Sad je muka: samoizolacija, karantena, korona, covid-19…

Blago onima kojima je to muka!

Zavist prema onima koji u boga vjeruju pa se raduju jednom od dva uskrsa na vremenskom odmaku od samo sedam dana.

Koliko sretnih ljudi!

Dovoljno da usreće sve nesretne.

Ali, oni ne znaju kako bi.

Nemaju ideja, uskraćene su im mogućnosti, neizvodivi načini.

Čekaju četvrtak, prošli ili sljedeći, sve u nadi da će ih „vlast“ pustiti iz njihovih krovova nad glavama kako bi stali u višesatni red čekanja ulaska u ribarnicu i kupili komad srebrnkaste hrane za posni petak.

Vjernici ne mogu na samoproglašeni veliki petak bez ribe.

A marketi puni smrznutog oslića, kozica, lignji, morskih pasa, lososa, papalina, gavuna.

A police pune konzerviranih sardina, tune, skuše, u maslinovom i suncokretovom ulju, u komadima i komadićima, u filetima i filetićima.

A šta fali ribljoj pašteti?

A kad bi se još skuhalo nekoliko krumpira.

A kad bi se još dodalo kuhanih jaja.

A kad bi još bilo zelene salate.

Gozba s kojom bi i Svevišnji bio itekako zadovoljan.

Kad bi netko mogao do njega pa da mu ponudi.

Slavlje navještanja uskrsnuća, sve u nadi da će se, kad je moglo njemu, i sve bez dokaza i sigurnih znakova, možda i nama dogoditi, neće valjda promijeniti nekakvi šišmiši.

Nit' će ikakav virus prisiliti sitoga da razmišlja o gladnome.

Više je ljudi u svijetu koji prisilno poste svaki dan, a sve rjeđe mogu popiti čašu čiste izvorske vode.

Nigdje napisano, izgovoreno ili pokazano kako je netko stajao u redu za drugoga koji nema novca da kupi, snage da stoji u toj istoj koloni okorjelih tradicionalista ili životne volje da sam sebe ugosti.

Ako nigdje nije objelodanjeno, u mnoštvu informacija o načinima ubijanja dosade u jedinstvenom danu koji se nikad neće ponoviti, onda sigurno nitko nije kupio deset kilograma ribe a da bi je, bilo bi nekršćanski reći poklonio, a ono podijelio nepoznatim, nevoljnim i nevoljEnim.

Tko od njih vjeruje da će svijet biti bolji nakon što nauka savlada virus?

Ima li dovoljno slijepih miševa za slijepe duše?

Ako je ovih dana nekome tijesno u vlastitom životnom prostoru i razmišlja kakvu žrtvu podnosi, neka čuje muku o kojoj pjesma pjeva; samo petnaest riječi u pet minuta i glas bola, tuge i istinske muke.

Za sve nesretne ovih uskršnjih dana.