Njegova puška je ispalila hitac u jedan način življenja

Hemingway, Ernst

Starac i more, Snjegovi Kilimanđara, Za kim zvona zvone, Zbogom oružje... A uvijek me obujmi nada kada izgovorim Sunce se ponovo rađa. Hemingway je bio prototip junaka. Borac, avanturist, odvažni pisac. Sve je to opisao u svojim djelima, opisao kratkim, konciznim rečenicama, kao da žuri. Pisao je kao da mu je pisanje prirodno dano, živio kao da mu je život zauvijek darivan. Pisao i živio istovremeno. Putovao, ratovao, plovio, pio, volio, radio, cijelim svojim bićem živio. U središtu njegove životne filozofije je bila borba. A onda – samoubojstvo. U ništa se rasu silna snaga. Njegova puška je ispalila hitac u jedan način življenja, u golemu ljudsku vitalnost, u sreću postojanja, u cijelu „izgubljenu generaciju“, a i u sve koji su htjeli da im život bude praznik. Pucanj koji je piščeve poštovaoce ostavio uzdrmane, u nevjerici, bez pravog odgovora. Márquez misli da to ima neke veze s vodom koju je Hemingway često pio iz bunara lijepe kuće u kojoj je jedno vrijeme stanovao u predgrađu Havane, a kasnije je na dnu tog bunara otkriveno tijelo starog vrtlara, drugog samoubojice. Ne mogu se sjetiti gdje sam to pročitao, možda u zbirci Márquezovih novinskih tekstova ili na nekom portalu, kako se to danas uobičajilo. A možda i nisam, nego mi je trebalo neko objašnjenje, kakvo bilo, a ni jedno mi nije dovoljno dobro.

Hesse, Hermann

Dobio je 1946. Nobelovu nagradu za književnost i tako postao prvi koji je vratio dostojanstvo i nacizmom poljuljani ugled njemačkom jeziku i kulturi. Stepski vuk je roman u kojem je ovaj pisac doživio svoj vrhunac. Igra staklenih perli je njegova mnogo ambicioznija knjiga, zbir njegovog misticizma i slike svijeta, ali sam uvijek imao osjećaj da je u ovu knjigu pisac strpao sve što mu je ostalo, previše toga htio, pa, kako u takvim slučajevima biva, napisao opširnu, ali ne dovoljno discipliniranu, kompaktnu, koherentnu knjigu. U mojoj generaciji neki uvaženi intelektualci nastojali su nalikovati Harryiju Halleru, junaku Stepskog vuka, biti samotni, zagonetni čudaci, u sebi podvojeni, a odvojeni od društva. Ja sam pak mislio da je taj junak, za koga nikada ne saznamo da li nešto radi, po svojoj osobnoj jedinstvenosti, neusporedivosti, odnosno ekscentričnosti i neponovljivosti svake geste izdanak zakašnjelog romantizma, neki „idealni lik“, kakav je moguć samo u svijesti, u romanu, u umjetnosti, ali ne i u stvarnosti. Mladež iz kasnijih generacija najčešće je citirala iz te knjige dio „samo za luđake“ o Magičnom teatru, hvalila junakovu „alternativnu filozofiju“, a mnogo više spominjala Hesseovu malu knjigu, Sidhartu. Ne toliko zbog književnosti, koliko zbog „otkrića vlastitosti“, hipi-pokreta, istočnih filozofija (knjiga je prevedena i na mnoge jezike Indije) i „djece sunca“, koja su tražila životnu istinu u nekoj drugoj stvarnosti i njenoj filozofiji. Što potvrđuje da recepcija djela uveliko ovisi o „duhu vremena“. Hesse je bio vrlo popularan pisac, pa sve manje, pa ponovo, pa opet sve manje. U književnosti je kao i u drugim umjetnostima: zvijezda bljesne u jednom trenutku, sviju zasjeni, svi u nju gledaju, na nju se ugledaju, a onda njen sjaj postaje sve slabiji, sve dok se, ohlađena i daleka, ne smjesti na nebo klasika.

Hikmet, Nazim

U mom sjećanju ponekad povežem apotekara, mladog glumca, lirskog pjesnika, prevoditelja i komunizam. Nije riječ o „magičnom realizmu“, ni o nadrealizmu, nego o onome što mi se samom dogodilo. Dugo sam dolazio u istu ljekarnu u londonskom kraju u kojem sam tada stanovao, ponekad bih razmijenio neku riječ sa osobljem i jedan dan zapazih na zidu neku diplomu vlasnika te radnje: „Hikmet? Isto je“, rekoh mu, „bilo i prezime jednog poznatog turskog pjesnika“. „Rođak, rođak“, smješkao se apotekar, ali brzo doda, kao da se pravda, da ništa njegovo nije čitao.

Hikmet je uistinu mnogima bio „rođak“ (oba roditelja su mu bili iz „mješovitih brakova“), bio u srodstvu s ljudima iz raznih zemalja, od Grčke do Francuske, a jedan od Hikmetovih srodnika je bio i Omer paša. Ja sam pak za tog pisca, pjesnika i redatelja po prvi put čuo kada smo u tadašnjoj sarajevskoj amaterskoj družini pripremali neki recital, pa moj drug Branko Ličen zvonko recitirao Pismo za Taranta Babu, poemu o istoimenom etiopskom stradalniku. Mnogo godina kasnije jedan mi australski gospodin, koji je bio član istog londonskog udruženja pisaca-emigranata kao i ja, reče da je on to djelo preveo, a poznavao je, reče, osobno i pjesnika, išao ga posjetiti u Rusiji, kada je ovaj „romantični komunist“ konačno u Turskoj bio pušten iz zatvora, u kojem je bio više puta „zbog svojih političkih aktivnosti“, pa zato izbjegao u „prvu zemlju socijalizma“. U Rusiji je ovaj najviše prevođeni turski pjesnik i sahranjen. Tada mi najednom sinu zašto je Nazim Hikmet bio slavljen u mojoj socijalističkoj domovini, a danas ga, iako ništa slabiji kao pjesnik nije, nitko više ni ne spominje. Mene osobno raduje da je meni vjerojatno najdraži, a po nagradama i kritikama jedan od najboljih animiranih filmova Bajka nad bajkama (redatelj Jurij Norstein, 1979.) inspiriran Hikmetovim djelom. Stvarnost novih zemalja je zaboravila pjesnika, ali je on postao duh bajke, jedne od najljepših. Nikako drugačije nije ni mogao završiti „romantični komunist“.

Hölderlin, Friedrich

U kuli hladnoća nema više posjetitelja ni pisama nikakvih riječi samo zemlja patnica i muk koji razara...

Volim dvije vrste pjesama: one jednostavne, koje odmah razumijem, pa me taknu, tronu, rastuže ili razvesele i one koje ne razumijem, u njih ne prodirem, ali me iz nekih isprva neznanih mi razloga privlače, pa se zamislim, tražim im odgonetku, kucam na sva vrata, nemam ključa, a onda se razveselim kada napokon u pjesmu prodrem, kao da sam u svoj dom kroz zaleđena vrata napokon provalio. Tako sam za sebe otvorio i poetiku ovog pjesnika, naročito one manje poznate, poput Sredine života, one kojih se nije dohvatio jedan čuveni filozof (čije sam interpretacije ovog pjesnika čitao radi filozofovih stajališta, a ne radi poezije), pa je ta pjesma ostala nevina u svojoj ljepoti. I nikada o Hölderlinovim pjesmama nisam drugo mislio nego ovo: poezija. Veliki pjesnik, posebno onda kada je njegova poetika u pitanju, živi mimo svojih tumača. Ako je samo po tumačima, onda tom pjesništvu odmah treba reći zbogom. Dobra interpretacija umjetničko djelo svom čitatelju „otvara“ i čuva izvorni smisao poetskog djela. U tome mu pomaže i sama pjesma, jer veliko djelo samo sobom svojeg čitatelja poziva, a ovaj mu se nakon svih tumačenja s radošću vraća. Kao što se svaki predan vraća izvornoj ljepoti poetike Friedricha Hölderlina.

Homer

Književnost je Riječ. Jezik, najprije kazivani, potom zapisani. Prvi veliki ep je dugo samo pjevan, bio bez zapisa, bez pisanih slova, pa je književnost započela kazivanjem, bez želje za vječnošću, a vječnost postade jer reče ono što nam je vječno, jer opisa, opjeva ljudsko bivanje, ratovanje i putovanje. „Srdžbu mi boginjo pjevaj“ – započinje Homer svoju Ilijadu. Započinje, i opominje: bijes nije bijes čovjeka, nego bogova; i kazna je kazna bogova, a ne ljudi. Oni samo trebaju izvršavati svoju sudbinu. Sudbina je pak uvijek i svakom drugačija, pa tako i pjesma. Zato ni pjevanje nije uvijek isto, zato su stihovi, čak i rečene riječi drugačije, drugačija osjetilnost, percepcija je drugačija, zato je i istina događaja i kazivanje uvijek različita. Zato su od početka pjevanja mnoga, zato ni pjesnik vjerojatno nije bio samo jedan, nego mnogi anonimni pjesnici objedinjeni u jednom, Homerovom imenu, cijela pučka tradicija pjevanja, ali je svako pjevanje, svaka različita verzija istog uvijek poetika, a ono veliko uistinu veliko tek kada nije samo glas tek nekog, nego zbora, samo kada je riječ sviju, samo kada je ep koji je opća sudbina. Tako je bilo, tako će biti.

A ono što je riječ barda već u svojim počecima bila, jest mjera lijepog i najviši oblik jezika. U Homerovom pučkom jeziku, jeziku bez „uzvišenosti“, u komunikativnom jeziku koji je velikom broju ondašnjih slušatelja bio dostupan, lako razumljiv, osluškujemo cinizam i humor, ljepotu i dramu, snagu i tugu. U riječi je iskazano mitsko i sveto, povijesno i postojeće. Iskazano ono što je slušateljima bilo zanimljivo i značajno. Riječ je oslovljavala i opisivala, bila je iskaz pjevača, njegovih junaka i obraćanje Drugom, kazivanje o zemaljskom i nebeskom, oslovljavanje bliskog i božanskog. Od početka pjesnik kazuje svoje, opisuje Drugog i obraća se bozima. U njegovoj riječi su slike i događaji, sudbina ljudi i bogova, priča, povijest i mudrost. U riječi je začeta, naznačena i zabilježena priroda bića i njegove umjetnosti, sve što je bivanje i što mu je suprotno. To je ona riječ koja je morala da se oglasi. Riječ koja je kazala Boga i čovjeka.